Sjećanje na smrt je svakodnevna smrt; sjećanje na kraj života - stalno uzdisanje.
Strah od smrti je svojstvo prirode, koje proizlazi od neposlušnosti, a drhtanje pred smrću znak je neokajanih grijeha. Krist se plaši smrti, ali ne drhti, da jasno iskaže svojstva dvije prirode(1).
Kao što je kruh potrebniji od svake druge hrane, tako je i sjećanje na smrt potrebnije od svakog drugog podviga. Sjećanje na smrt podstiče monahe koji žive u zajednici na trud i duboko razmišljanje, i na radosno podnošenje uvreda. A, kod onih koji žive u usamljenosti, ono dovodi do prestanka brige o bilo čemu zemaljskom, do neprekidne molitve i čuvanja uma. Te vrline su i majka i kći sjećanja na smrt.
Kao što se kalaj razlikuje od srebra, iako na izgled sliči na njega(2), tako je i razlika između prirodnog i protuprirodnog straha od smrti jasna i očevidna za one koji umiju da rasuđuju.
Prvi znak da se čovjek u dubini svoje duše sjeća smrti je namjerna nezainteresiranost prema svemu što je stvoreno, i u cijelosti odricanje od svoje volje. Iskusan je onaj koji svaki dan sa sigurnošću očekuje smrt, a svetac je onaj koji smrt želi u svakom trenutku.
Nije svaka želja smrti dobra. Ima ljudi koje moć navike stalno navodi na grijeh, pa se mole za smrt po poniznosti. A, ima ih koji više i ne žele da se pokaju jer misle da im je to nemoguće, te dozivaju smrt iz očaja. Neki se smrti ne straše zato što u svojoj uznositosti misle da su postali bestrasni. A, ima i takvih ljudi, ukoliko se danas uopće mogu naći, koji po djelovanju Duha Svetog čeznu za svojom smrću.
Neki istražuju i postavljaju pitanje, zašto je Bog sakrio od nas trenutak smrti kad je pomisao na smrt toliko blagotvorna za nas? Međutim, oni ne znaju da Bog upravo kroz to na čudesan način izvodi naše spasenje. Jer, niti jedan čovjek kojemu bi čas smrti za dugo unaprijed bio poznat, ne bi žurio da primi krštenje ili da se posveti monaškom životu; čitav svoj život provodio bi u bezakonju, a krštenju i pokajanju bi pristupio tek na samrti.
Kad plačeš, nemoj nikad vjerovati onom psu koji ti šapće da je Bog čovjekoljubiv (jer je njegov cilj da izvuče iz tebe plač i strah koji plaši) osim kad vidiš da se rušiš u dubinu očaja.
Onaj koji hoće stalno u sebi držati pomisao na smrt i Sud Božji, a predaje se brigama i poslovima zemaljskim, sliči na čovjeka koji želi plivati a da i ne pokreće ruke.
Aktivno sjećanje na smrt presijeca neuzdržanost u hrani. Ukoliko je ono presječeno s poniznošću, zajedno s njim se odsijecaju i druge strasti. Neosjetljivost srca osljepljuje um, a velika količina hrane presušuje izvore suza. Žeđ i bdijenje pritišću srce. Kad je srce potišteno, čitave rijeke suza naviru iz nas. To što kažem, neugodno je za proždrljivce, a nevjerojatno za lijenčine. Ali, čovjek od djela usrdno će to ispitati. Onaj koji je to otkrio na svome osobnom iskustvu, imat će radost. A, onaj koji još traži, bit će još nesretniji.
Kao što Oci tvrde da savršena ljubav ne može pasti, tako i ja mislim da je savršeni osjećaj smrti slobodan od straha.
Mnoga su djelovanja aktivnog uma: misao ljubavi prema Bogu, sjećanje na smrt, sjećanje na Boga, sjećanje na Kraljevstvo nebesko, na revnost svetih mučenika, sjećanje na svuda prisutnog samog Boga, prema riječima: Vidjeh Gospodina pred sobom (Ps 15,8), sjećanje na odlazak iz tijela, na suđenje, na muke, na presudu. (Počeli smo od velikih stvari, a završili smo s onima koje nas sprječavaju da padnemo u grijeh).
Neki mi je egipatski monah jednom prilikom pričao slijedeće: ''Kad se sjećanje na smrt učvrstilo u osjećaju moga srca, htio sam jednom, osjetivši potrebu, da dam određenu utjehu ovome blatu. Ali, sjećanje na smrt mi je, kao neki sudac, zabranilo da to učinim. I, što je još čudnije, iako sam htio nisam ga mogao otjerati od sebe''!
Neki drugi monah, koji je stanovao blizu nas na mjestu zvanom Tolo, često je od te pomisli dospijevao u stanje ekstaze, te su ga braća koja bi se tu zadesila odnosila skoro potpuno obamrlog, kao da je sasvim oduzet ili oboren padavicom.
Neću propustiti da ti saopćim i povijest o jednom usamljeniku s gore Horeb(3). On je ranije stalno živio u potpunom nemaru, ne brinući se nimalo za dušu svoju. Napokon se razboli, i bi kao mrtav u toku jednog sata. Došavši k sebi, zamoli sve nas da se odmah udaljimo od njega. I zazidavši vrata na svojoj keliji, provede unutra dvanaest godina, ne progovorivši uopće ni s kim ni malu ni veliku riječ, i ne okusivši ništa drugo do kruha i vode. Samo je sjedio i s užasom razmišljao o onome što vidje u svojoj ekstazi, ne mijenjajući uopće svoj način života pred Gospodinom. Stalno je bio kao van sebe, ne prestajući da tiho prolijeva vrele suze. A, kad je trebalo da skonča, mi razvalismo vrata i uđosmo u njegovu keliju. Na mnoge naše molbe, čuli smo od njega samo to, i ništa više: ''Oprostite!" Nijedan čovjek koji je stekao sjećanje na smrt, nikada neće biti u stanju da zgriješi. A, mi se zadivismo, znajući kako je ranije bio nemaran prema svome spasenju, i vidjevši kakav je neočekivani i blaženi preobražaj doživio. Pošto smo ga sa svima počastima sahranili u groblju koje se nalazi blizu Kastra, potražismo poslije određenog vremena njegove svete kosti (moći), i ne nađosmo ih, jer Gospodin i time htjede posvjedočiti njegovo usrdno i pohvalno pokajanje, i da nas pouči da On prima i sve one koji i poslije dugotrajnog nemara hoće da se poprave.
Kao što neki zamišljaju bezdan beskonačnim, već na osnovu samog naziva, tako i pomisao na smrt čini da naša čistoća i podvig postanu besmrtni. To potvrđuje i Bogu ugodni o kojem smo sad govorili. Takvi ljudi stalno dodaju strah na strah, i ne prestaju s tim sve dok i samim kostima ne ponestane snage.
Treba da znamo da je i sjećanje na smrt, kao i svako drugo dobro, dar Božji. Mi često ostajemo bez suza, kruti (bezosjećajni), čak i kad se nalazimo kraj samih grobova, a vrlo često se raznježimo i onda kad nemamo pred sobom takav primjer.
Smrti se sjeća samo onaj koji je umro za sve što je zemaljsko. A, onaj kojemu je do nečega još stalo, ne može ni da se navikne na misao da mu predstoji smrt, jer svojim željama samoga sebe sputava.
Nemoj htjeti da svakog čovjeka riječima uvjeriš u svoju ljubav prema njemu, već bolje traži od Boga da mu On otkrije tvoju ljubav bez riječi. Inače, nećeš imati dovoljno vremena i za izjavljivanje ljubavi i za pokajanje ili obraćenje.
Ne varaj se, nerazumni nositelju podviga, misleći da ćeš lako nadoknaditi izgubljeno vrijeme: ni čitav jedan dan nije ti dovoljan da otplatiš Gospodinu ono što si mu samo tog dana zgriješio.
Čovjeku je nemoguće, rekao je netko, da pobožno provede današnji dan, ako ne bude mislio da je to posljednji dan njegova života.
Šesti stupanj: onaj koji se popeo, nikada više neće zgriješiti. Sjećaj se posljednjih trenutaka svojih, i nećeš nikada sagriješiti (Sir 7,36).
NAPOMENE:
1. Da jasno iskaže svojstva dvije prirode: prirode Božje i prirode čovječje; kao istiniti čovjek, Krist osjeća strah od smrti, ali kao Bog, i kao Bogočovjek uslijed jedinstva dviju priroda, On ne drhti, odnosno ne podaje se osjećaju straha i užasa, obzirom da je iznad svega toga.
2. Kalaj i srebro: Kalaj (Sn, stannum, kositar), kemijski elemenat pod red. br. 50 u Mendeljejevom sistemu. Jedna od njegovih karakterističnih osobina je i to što je na običnoj temperaturi srebrno bijel.
3. Horeb: Horeb je planina koja je u geomorfološkoj vezi s planinom Sinaj, na Sinajskom poluotoku, iako se Horebom u širem smislu riječi naziva i čitav planinski vijenac na kojem je Sinaj najviši vrh (2602m).
Iz knjige: Ljestvica božanskog uzlaska - sveti Ivan Klimak (Ljestvičar)
Nema komentara:
Objavi komentar