U današnje vrijeme ljudi se vrlo često varaju, vjerujući da je potrebna samo želja i malo napora da počnu ljubiti svoje bližnje Kristovom (duhovnom) ljubavlju. U ove naše dane puno se i lijepim riječima u cijelom svijetu govori o ljubavi. Mnogi pozivaju jedni druge da se ujedine pod zajedničkom zastavom ljubavi u sklopu zlog Ekumenizma. Svijet je opijen idejom apstraktne čovječje (duševne) ljubavi i nada se da će, na taj način, razriješiti sve svoje užasne proturječnosti.
U istinskom pravoslavnom kršćanskom učenju se, također, puno govori o ljubavi prema bližnjemu. Zapovijed o ljubavi prema bližnjemu sam je Gospodin stavio odmah pored prve zapovijedi o ljubavi prema Bogu, a svi Oci, Istinske pravoslavne crkve, jednoglasno tvrde da bez ljubavi prema bližnjemu nema ljubavi prema Bogu. Ali, je li ljubav na koju poziva svijet (duševna ljubav) i kojoj uči Istinska pravoslavna Kristova crkva (duhovna ljubav) jedna te ista? Na žalost nije! One, ne samo da nisu slične, već su potpuno različite.
Zanimljivo je to da što više svijet uznosi svoju ljubav, odnosno ljubav ljudi jednih prema drugima (duševnu ljubav), tim više mrzi ljubav koju propovijeda sveto istinsko pravoslavlje (duhovnu ljubav). I, obzirom da u svijetu vlada krajnje iskrivljeno shvaćanje ljubavi prema bližnjemu, čovjek se danas lako može prevariti i osjećaje koji su vrlo tuđi istinskom pravoslavnom kršćanstvu prihvatiti kao nešto svijetlo, uzvišeno i Bogu ugodno. Zašto je tome tako? Pa zato što ljudi, čuvši za uzvišenost ljubavi, za njenu svetost, za to da je ona iznad svih kreposti i da je bez nje sve mrtvo, počinju tražiti ljubav u sebi samima, pokušavajući je na silu iscijediti iz sebe u ''gotovom obliku'', a ne shvaćaju da su naš pad, naše odmicanje od Boga, sve bolesti, strasti i navike duše koje smo stekli, svo zlo u nama, najviše pogodili upravo ovu našu sposobnost da istinski ljubimo. Nikakve uzvišene riječi i ideje o ljubavi same po sebi nisu dovoljne da se u nama ovaj nedostatak sam od sebe otkloni.
''Kad bi se istinsko pravoslavno kršćanstvo svelo samo na isprazno učenje o ljubavi, ono bi bilo beskorisno zato što je sve što postoji u ljudskoj prirodi osakaćeno grijehom, i čovjek nema snage da u takvom stanju ovo učenje sprovede u život. O ljubavi je govorio i Stari zavjet, čak i pogani, ali sve je to bilo malo i nedovoljno. Razum priznaje da je zapovijed o ljubavi dobra, ali čovjek se stalno u sebi susreće s onim o čemu apostol Pavao svjedoči: Ali vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom grijeha koji je u udovima mojim (Rim 7,22-23).
Onaj koji budno prati kretanja u svojoj duši, dobro zna da se grijeh i strasti bore protiv razuma i da ga često pobjeđuju. Razum se saginje pod težinom strasti, a grijeh kao neka magla skriva od nas sunce istine i sputava sve dobre snage naše duše. Može li nam u tako žalosnom stanju pomoći isprazno učenje o ljubavi? Međutim, snaga i značaj Kristovog djela i je u tome što se ono ne svodi samo na objavu učenja. Rodu ljudskom su u Isusu Kristu dane nove snage. Kristovo djelo je stvaranje ''nove tvari'' (novog čovjeka), odnosno Istinske pravoslavne crkve. Duh Božji koji živi u Istinskoj pravoslavnoj crkvi daje snagu za ostvarivanje istinskog pravoslavnog kršćanskog učenja u ljudski život. Bez Istinske pravoslavne crkve nema istinskog pravoslavnog kršćanstva, tada ostaje samo isprazno učenje o ljubavi (duševnoj ljubavi) koje samo po sebi ne može obnoviti palog Adama (čovjeka).''
Dakle, traženje duhovne ili istinske ljubavi van Istinske pravoslavne crkve, među hereticima koji krivo vjeruju u Boga (katolici, protestanti i ostali) ili među ljudima koji vjeruju u lažne bogove (hindusi, muslimani i drugi) je duboka zabluda i obmana.
Ali, ni mi sami, istinski pravoslavni kršćani, ne smijemo misliti da naše srce olako i bez velikog truda pristaje na izvršavanje ove spasonosne zapovijedi. Ne, mi trebamo proliti puno znoja i suza, puno se potruditi i postradati prije nego što se pojave makar i slabi znaci da je naše srce postalo mekše i milostivije prema bližnjemu, odnosno da bližnjega ljubi duhovnom ljubavlju. Ako počnemo pažljivo da se zagledamo u svoju dušu, ako stvarno radi zapovijedi Božje poželimo ljubiti svog bližnjega, otkrit ćemo u srcu jako protivljenje: ono će se čas iskazivati kao kamena bezosjećajnost, čas će se ljutiti i rikati kao grabežljiva zvjer, čas će pokazivati mržnju, čas klevetu, čas osvetoljubivost i zavist, čas podsmjeh, čas osudu, čas će se podsmjehivati grijehu i spoticanju bližnjeg, čas će biti ogorčeno njegovim uspjesima. Takvo je naše srce dok se ne očisti dugim trudom samo-ukora, molitvama i mnogim unutrašnjim i izvanjskim podvizima, trpljenjem tuge, uvreda, nepravde itd. Ne smješta uzalud Bogu ugodni Ivan Ljestvičar ili Klimak ljubav na najvišu stepenicu svoje ljestvice kreposti. Kako se mi uopće usuđujemo maštati o tome da ćemo je dostići, preskočivši svih dvadeset i devet stepenica koje joj prethode? Kakve samo strasti, kakve sve iskrivljene duševne osobine mogu se zaodjenuti u odjeću ljubavi prema bližnjemu. Mnoge najodvratnije strasti djeluju u nama, skrivajući se pod maskom istinske pravoslavne kršćanske ljubavi. Od Krista nas najviše i udaljuju upravo razne sklonosti i strasne vezanosti za ljude, jer ljudi se vezuju jedni za druge, rukovodeći se svim mogućim strastima i lošim naklonostima. Započinjući pobožni, istinski pravoslavni kršćanski život najveći napor trebamo uložiti da oslobodimo srce od mnoštva takvih bolesnih duševnih naklonosti prema ljudima. I ovdje se lukavi demoni trude da nas obmanu sentimentalnom pričom o ljubavi prema svim ljudima, o milosrđu, o samopožrtvovanju. Na ovaj način čovjek nastavlja da održava nečiste odnose s ljudima, koji skrnave njegovo srce, misleći da je počeo živjeti potpuno drukčijim životom, kao i da to što njega vuče k općenju s drugim ljudima jest znak ljubavi prema bližnjima, koja se navodno u njemu rodila. Zbog nerazumijevanja prirode strasti, ugodnosti čovjeku, lažna poniznost koja je zasnovana na uživanju u sebi, lažna skromnost, blud u svojim najistančanijim i skrivenim oblicima i tome slične strasti, mogu čovjeku da izgledaju kao svijetli izvor iz kojeg navodno proizlazi milosrđe. Za spasenje duše je vrlo važno da čovjek ukloni iz nje sve što je vještačko, lažno i strasno. Mi ne trebamo glumiti istinsku pravoslavnu kršćansku ljubav već činiti sve da stvarno steknemo istinsku ljubav prema bližnjima. Trebamo razlikovati ono što je duševno i tjelesno od onoga što je duhovno. Sve ono što je istinski evanđeosko, izvršavanje svake Kristove zapovijedi Boga i vječnosti radi, a ne po strasnoj sklonosti, uvijek je spojeno s velikom borbom, s naporom, sa samo-prisilom. Osjećaj mira i lakoće će nastupiti poslije pobjede, poslije izvršenja samog podviga. A strast, naprotiv, oduševljava čovjeka na djela lažne ljubavi i ako se čovjek kojeg pokreće takva ''ljubav'' (duševna ljubav), u svom oduševljenju, susretne s preprekama u vidu pravila Crkve Kristove ili odredbi svetih Otaca, on ih ljutito odbacuje kao navodno zastarjela ili ''nepravilno shvaćena'', i žuri da izvrši djelo svoje ''ljubavi'' (duševne ljubavi).
Istinska pravoslavne kršćanska duhovna ljubav se ne trudi da se pokaže izvana, ona je uzdržana i traži da stvarno pomogne bližnjem, ne samo u tjelesnoj nevolji, već se uvijek brine i o duši, a tjelesna ljubav (duševna ljubav) ne razmišlja o vječnosti, za nju se sve što je bitno nalazi u ovom životu, potrebni su joj snažni osjećaji, efekti, utisci, reklama. Duševna ljubav koju vrše bezbožnici i heretici je egoistična, ona ne voli bližnjega već samu sebe, utvrđujući se u sebi samoj preko bližnjega. I opet se u duši podiže idol odnosno ''ja milosrdan i bratoljubiv'', koji prisvaja sebi slavu za izvanjska milosrdna djela koja čovjek čini. Nesreća je kad se čovjek vezuje za bližnjega požudom, tjelesnom strašću, nekom tamnom i nejasnom vezanošću, misleći da je to duhovna veza. A, na Kristovu sudu će se pokazati da je puno od onoga što smo mi smatrali svjetlošću ipak bila tama. Upravo o ovome, sv. Ignjacije Brjančaninov piše: ''Voljeni brate, nemoj misliti da je zapovijed o ljubavi prema bližnjemu tako bliska našem palom srcu: zapovijed je duhovna, a našim srcem su zavladali tijelo i krv, zapovijed je nova, a naše srce je staro. Naša prirodna ljubav (duševna ljubav) je ranjena padom. I nju, po zapovijedi Kristovoj, trebamo umrtviti, da možemo iz Evanđelja zahvatiti onu pravu, svetu duhovnu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu. A, pred Evanđeljem ljubav koja nastaje od krvi i tjelesnih osjećaja (duševna ljubav) je ništa. Evanđelje odbacuje ljubav koja zavisi od unutrašnje uzburkanosti i od osjećaja tjelesnog srca odnosno duševnu ljubav. Evanđelje nas uči: Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji čovjeku postat će domaći njegovi (Mt 10, 34-36).
Sveti Duh nas uči kako da sveto ljubimo bližnje. Za onoga koji je po prirodi obdaren da vatreno ljubi i voli bližnjega, potrebna je osobita samo-prisila da bližnjega ljubi onako kako Evanđelje zapovijeda da se ljubi i voli. Srce kojim je zavladala pristranost sposobno je za svaku nepravdu i bezakonje samo da zadovolji svoju bolesnu ljubav (tjelesnu ljubav).''
''Umrimo za prirodnu ili duševnu ljubav prema bližnjemu i oživimo novom ljubavlju prema njemu, duhovnom ljubavlju u Bogu.''
''Poniznost umrtvljuje prirodnu ili duševnu ljubav. Ona umire od poniznosti, jer njen život je prožet ohološću. Prirodnom ili duševnom ljubavlju vlada idol onoga ''ja'', ustoličen na prijestolju oholosti, koja se poput lopova ušuljala u dušu, zaklanjajući se iza zavjese tobožnje kreposti.''
''Voli bližnjega onako kako zapovijedaju evanđeoske zapovijedi, a nikako ne po sklonosti svoga srca. Ljubav koju je Bog usadio u našu prirodu ranjena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nikako se nemoj predavati djelovanjima grešne ljubavi! Njena djelovanja su puna poročnosti, odvratna su pred Bogom, i kao oskrnavljena žrtva, plodovi njenog djelovanja su pogubni po dušu i ubojiti. Zavoli bližnjega na slijedeći način: nemoj se srditi na njega i nemoj biti zlopamtilo; nemoj mu se svetiti ni direktno ni indirektno; u svemu u čemu mu možeš popustiti, popusti mu; oduči se od rasprava i svađe, odbaci ih kao plod oholosti i samoljublja; govori dobro o onima koji o tebi loše govore; uzvraćaj dobrom na zlo; moli se za one koji ti smišljaju različite sramote, uvrede, iskušenja i progone. Gospodin nas uči: Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu; a ako li tko rekne bratu svome: 'Raka!' bit će kriv sinedrionu; a tko reče: 'Budalo!' bit će kriv paklu vatrenome. Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj. Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudcu, a sudac da te ne preda slugi i u tamnicu da te ne strpaju. Zaista ti kažem: Nećeš izići odande dok ne daš do posljednjeg novčića. Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljubu.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu s njom u srcu svome (Mt 5,21-28).
Nikako i ni pod kakvim izgovorom nemoj ni o kome da sudiš, čak, nemoj ni o kome da sudiš je li dobar ili loš, imajući uvijek pred očima samo jednog lošeg čovjeka za kojeg treba da daš odgovor pred Bogom odnosno sebe samoga. Postupaj prema bližnjima onako kako bi želio da se prema tebi postupa. Ne sudite, da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome ? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se, ne rastrgnu vas. Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se. Ili koji je među vama čovjek od kojeg ako sin njegov zamoli kruha, kamen će mu dati? Ili ako ribe zamoli, da mu da zmiju? Dakle, kad vi, zli budući, umijete dobre darove davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole? Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci. Otpuštaj i praštaj, iz dubine srca, ljudima njihove grijehe prema tebi da i Otac nebeski tebi oprosti tvoje bezbrojne grijehe. Na kraju, nemoj svome bratu nanositi štetu puno-pričljivošću, ispraznim pričama, prevelikom bliskošću i slobodnim ophođenjem prema njemu. Ponašajući se tako prema bližnjem, pokazat ćeš i steći duhovnu ljubav koju je Bog zapovjedio i koja je Bogu ugodna; njome ćeš otvoriti sebi ulaz u ljubav Božju.''
''Poštuj bližnjega kao lice Božje, poštovanjem u svojoj duši, nevidljivim za druge i vidljivim samo tvojoj savjesti. Poštuj bližnjeg bez obzira na uzrast, spol, stalež i postupno će u tvom srcu početi da se rađa sveta duhovna ljubav. Razlog za ovu svetu ljubav nisu tijelo i krv, i nije osjećaj naklonosti, već Bog.''
Uspoređujući ovo učenje Istinske pravoslavne crkve o ljubavi prema bližnjemu s ružnom i iskrivljenom maskom ljubavi koju svijet danas proklamira kroz razna krivovjerja i sva bezboštva, čovjek se užasava pred monstruoznošću te svjetovne, odnosno duševne ljubavi. Jasno je da se istinska pravoslavne kršćanska duhovna ljubav u srcu može odgojiti samo u krilu Istinske pravoslavne crkve, pod uvjetom najdosljednijeg izvršavanja njenog učenja i pravila, uz stalno očišćenje, posvećenje i primanje milosti Božje kroz svete Tajne, i nikako drukčije. Zbog toga što ljudi sve više odbacuju ponizno i mudro učenje svetih Otaca o pokajanju, prepuštajući se samo-opravdanju i samo-uznositosti, oni sve više gube, čak, i sam pojam o istinskoj pravoslavnoj kršćanskoj duhovnoj ljubavi, zamjenjujući je izvještačenom i lažnom duševnom ljubavlju.
Spomenimo ovdje još nekoliko zapovijedi Gospodinovih o milosrđu (duhovnoj ljubavi). Navest ćemo još jednu pouku sv. Ignjacija iz njegovih pisama: ''Razmatram milosrđe koje nam je zapovjedio Gospodin: vidim bezdan neizmjerni, vidim visinu koja izmiče pogledu. On nam zapovijeda: Budite, dakle, milostivi kao i Otac vaš što je milostiv (Lk 6,36). Da se izvrši ova zapovijed čovjek treba da postane milostiv koliko je milostiv beskonačno milostivi Gospodin (Ps 119). Tko ovo u stvarnosti može, zaista, da izvrši? Ali, ja grešnik, mračni grešnik, kad god pogledam u sebe uvijek vidim u sebi miješanje dobra sa zlom, koje su ljudi naslijedili od praoca Adama, koji je drsko i grešno okusio s drveta spoznaje dobra i zla. Ljudima izgledam milostiv, međutim provjerivši sebe temeljito i ispitavši sebe, nalazim u sebi samo podlu masku milosrđa. Milosrdna djela u meni čini moja sujeta. Milosrdna djela čini u meni pristranost. Milosrdna djela čini u meni moja strast, a ne nalazim u sebi da me na milosrđe pokreće zapovijed Kristova,
čista i sveta. Kad se ja, tamni grešnik, dozovem k sebi na kratki tren i poželim da budem milosrdan po zapovijedi Kristovoj, vidim da nad svojim srcem trebam učiniti užasno nasilje. Sveta zapovijed razotkriva bolest mojeg srca! Kad me ona uvjeri u to, ja vidim sebe, koji sam po prirodi ljudski milosrdan, kao nemilosrdnog mrzitelja čovjeka u svjetlu Evanđelja. Moje srce pristaje da bude milosrdno po mojoj strasti, ali za njega predstavlja razapinjanje da bude milosrdno po zapovijedi Kristovoj. Trebam prisiliti sebe na milosrđe u skladu s zapovijedima Evanđelja bez obzira na to što je to povezano s nasiljem nad srcem, koje u sebi nosi zarazu grijeha, zajedničku svim ljudima.
Prirodno milosrđe (duševna ljubav), kao proizvod tijela i krvi, ne može biti Bogu ugodna krepost. I to nije sve! Ono je suprotno s evanđeoskim zapovijedima! Da prirodno milosrđe stekne milost Božju i bude umrtvljeno, Krist je na zemlju donio evanđeoski mač. A, oni koje vodi prirodno milosrđe (duševna ljubav) ostaju u tami pod vlašću ljutog i posve zlog vladara svijeta, odnosno sotone.
Gospodin, Spasitelj svijeta je za vrijeme svog boravka na zemlji objavio svojim učenicima da treba ići u Jeruzalem, da će tamo puno postradati, da će biti ubijen i da će u treći dan uskrsnuti. Tada je prvi po časti među apostolima sveti Petar, pokrenut prirodnim milosrđem (duševnom ljubavlju), počeo da proturječi Gospodinu govoreći: Bože sačuvaj, to neće biti od Tebe. Na ovaj izliv prirodne samilosti i milosrđa (duševne ljubavi) Gospodin je apostolu Petru odgovorio: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,23).
Zar je u ustima Bogočovjeka riječ ''sotona'' bila samo riječ prijekora? Sačuvaj nas Bože od takvog bogohulstva! Ovom riječju Gospodin pokazuje da su misli i osjećaji palog čovjeka u vlasti sotone, iako su naizgled dobri. Ono što čovjek čini po želji svog grešnog srca slijeva se u jedno s djelovanjima sotone. Tako je žalosni pad u grijeh unakazio našu prirodu! Trebamo umrtviti milosrđe koje je prouzrokovano padom (duševnu ljubav) i trebamo naći ono milosrđe čiji je uzrok i izvor, sveta i svijetla zapovijed Kristova (duhovna ljubav). Taj je zapovijed Duh, ona je život vječni. Tada će se pred nama otkriti nepregledno poprište duhovnog djelovanja i podviga. Bez obzira koliko uspijete u prirodnom milosrđu (duševnoj ljubavi) ono će vam izgledati kao ništa u usporedbi s milosrđem čija je slika dana u Evanđelju (duhovna ljubav). Onaj koji se ne odrekne sebe, koji ne izgubi život svoj (Lk 17,33), živi po grešnim željama srca i po kretanju krvi, i ostvaruje isključivo svoje ''ja'' (duševnu ljubav), vidjevši dobro u svim svojim aktivnostima, postupno stječući visoko mišljenje o sebi. Takav čovjek, misleći da duhovno napreduje, napreduje samo u svojem pogubnom duševnom padu.''
Ove riječi sv. Ignjacija Brjančaninova su za nas posebno dragocjene jer se mogu primijeniti i na izvršavanje svih drugih zapovijedi i ostvarivanje svih istinskih pravoslavnih kršćanskih kreposti (duhovne ljubavi). Ovdje je jasno ukazano na glavni preduvjet za njihovo pravilno izvršavanje i uzrok nastanka pogubne obmane (duševne ljubavi). Amen!
Iz knjige: O tajnim bolestima duše - arhimandrit Lazar Abšidze
Nema komentara:
Objavi komentar