O palim anđelima (demonima)

Apostol Pavao govori krštenima: Mi ne ratujemo protiv krvi i tijela, već protiv poglavarstva, i vlasti, i gospodara tame ovoga svijeta, protiv duhova zla u podnebesju (Ef 6,12). Taj rat je strašan, on je na život i smrt. Posljedice tog rata su naše vječno spasenje ili vječna propast.

Obzirom da su zaraženi ljutom mržnjom prema ljudskom rodu, duhovi zla vode taj rat s najvećom mržnjom i paklenim umijećem. Apostol Petar nas uči i opominje: Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre (1 Pt 5,8). 

Međutim, one koji uistinu ljube Boga, pali anđeli ni na koji način ne mogu odvojiti od Njega (vidi Rim 8,38), iako ulažu sve napore da naprave to odvajanje. Oni ulažu sve napore da naprave odvajanje, zato što se u tom odvajanju nalazi naša propast. 

Da se suprotstavi duhovima zla i da ih milošću Božjom pobijedi, čovjek treba točno znati tko su oni, točno poznavati način borbe s njima i uvjete pobjede i poraza.

Duhovi zla su pali anđeli. Bog ih je stvorio zajedno s ostalim anđelima; stvorio ih je kao neporočne, dobre i svete, obdarivši ih mnogim prirodnim i milosnim darovima. Ali, duhovi su se pomračili ohološću i sami sebi pripisali svoje obilje sposobnosti, svoje izuzetne osobine, pa čak i same milosne darove. Isključili su se iz reda stvorenja, smatrajući da ovise sami o sebi pri tome zaboravljajući na svoju stvorenost. Na toj nesretnoj osnovi pogazili su svoju svetu obavezu prema Bogu svome Stvoritelju. Takvom uznositošću i samoobmanjivanju privukao ih je jedan od glavnih anđela, kojeg sveti prorok Ezekiel naziva kerubinom i kojeg sveti Oci priključuju višim anđelima. Taj kerubin je toliko potonuo u uznositost i oholost da je sebe smatrao jednakim Bogu, odnosno otvoreno se pobunio protiv Boga, postao protivnik i suludi neprijatelj Božji: Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin? Kako li si oboren na zemlju, ti, vladaru naroda? U svom si srcu govorio: ''Uspet ću se na nebesa, povrh zvijezda Božjih prijestol ću sebi dići. Na zbornoj ću stolovati gori na krajnjem sjeveru. Uzaći ću u visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu'' (Iz 14,12-14). 

Duhovi, koji su otkazali poslušnost Bogu, zbačeni su s neba. Oni puze po zemlji i ispunjavaju prostor između neba i zemlje. Zbog toga se nazivaju zračnima, ili onima koji žive u zraku; sišli su i u pakao, u unutrašnjost zemlje. O svemu tome svjedoči Sveto pismo (Iz 14,12,1 5; Ef 6,12). 

Broj palih duhova je vrlo veliki. Pozivajući se na svjedočenje Otkrivenja (12,4), neki tvrde da se čitava trećina anđela izložila padu. Pali su i mnogi od viših anđela, što se vidi iz gore navedenih riječi apostola Pavla: on upravo njih i naziva poglavarstvima i vlastima.

Glava i knez kraljevstva tame, sastavljenog od palih duhova, je pali kerubin. On je početak, izvor i punoća zla. Premašujući svojim sposobnostima sve ostale pale anđele, on ih premašuje i svojom zloćom. Prirodno je što duhovi, koje je on privukao i koji su mu se svojevoljno podčinili, od njega stalno moraju pozajmljivati zlo, pa prema tome i da ga služe. Prepuštajući na volju palim anđelima njihovu želju da žive u zlu, Bog, prema svojoj svemogućnosti i prema svojoj premudrosti koja beskonačno premašuje razum najrazumnijih stvorenja, ne prestaje biti vrhovni i suvereni Vladar nad njima. Oni se nalaze u volji Božjoj kao u neraskidivim okovima, i mogu izvršavati samo ono, što im Bog dopusti da izvrše.[1]

Kao zamjenu za pale anđele, Bog je stvorio novu razumnu tvar odnosno ljude. Nastanio ih je u Raju, koji se nalazio na nižem nebu i nekada bio pod upravom palog kerubina.[2] Raj se našao pod upravom nove tvari odnosno čovjeka. Sasvim je razumljivo što je nova tvar postala predmet zavisti i mržnje palog kerubina i palih anđela. Odbačeni duhovi, rukovođeni svojim knezom, odvažili su se prevariti novostvorene ljude, učiniti ih suučesnicima svog pada i svojim istomišljenicima, zaraziti ih otrovom svog neprijateljstva prema Bogu, i u tome su i uspjeli. Iako prevaren i obmanut, čovjek je svojevoljno odbacio poslušnost Bogu, svojevoljno se suglasio s demonskom hulom na Boga, svojevoljno je stupio u općenje s palim duhovima i podčinio im se. Otpao je od Boga i od zbora svetih duhova, kojima nije pripadao samo dušom već i svojim duhovnim tijelom, i po duši se pridružio palim duhovima, a po tijelu nerazumnim životinjama. Zlo djelo koje su pali duhovi izvršili nad ljudima konačno je odredilo sudbinu palih anđela, a milost Božja je konačno odstupila od njih i oni su se utvrdili u svom padu. Duhu (odnosno palom duhu, duhu zla, palim anđelima) je suđeno da puzi u isključivo tjelesnim i materijalnim pomislima i osjećajima! Duh zla duh nije u stanju da se uzdigne sa zemlje! On se ne može uzvisiti k nečemu duhovnom! Takvo značenje, prema tumačenju svetih Otaca, ima presuda koju je Bog izgovorio nad palim anđelom nakon što je pali anđeo novostvorenog čovjeka pogubio vječnom smrću: Tada Gospodin Bog reče zmiji: "Zato što si to učinila, prokleta si među svom stokom i svim životinjama zemaljskim. Puzat ćeš po utrobi i jesti prah sve dane svoga života'' (Post 3,14). Iako se poslije svog pada čovjek pridružio palim anđelima, njegov pad je, po načinu na koji se dogodio, imao sasvim drukčiji karakter nego pad anđela. Anđeli su pali svjesno i namjerno, sami su u sebi stvorili zlo. Izvršivši jedan prijestup, oni su se razjareno usmjerili i na drugi. Iz tih razloga, oni su se u potpunosti lišili dobra i ispunili zlom, imajući zlo kao svoju jedinu osobinu. Čovjek je pao nesvjesno, nenamjerno, budući prevaren i obmanut; iz tog razloga njegovo prirodno dobro nije uništeno, već se pomiješalo sa zlom palih anđela. Međutim, to prirodno dobro, obzirom da je pomiješano sa zlom i zatrovano zlom, postalo je nepotrebno, nedovoljno i nedostojno Boga, koji je cjelovito i najčistije dobro. Čovjek najviše čini zlo misleći da čini dobro, ne vidjevši, uslijed pomračenosti svog razuma i savjesti, zlo koje nosi masku dobra. Pali duhovi čine zlo radi zla, nalazeći nasladu i slavu u tvorenju zla.

Prema svojoj neizrecivoj dobroti, Bog je palom čovjeku podario Iskupitelja i iskupljenje. Međutim, i iskupljenom čovjeku je ostavljena sloboda na osnovu koje će, ili iskoristiti darovano iskupljenje i vratiti se u raj, ili će iskupljenje odbaciti i ostati pridružen skupu palih anđela. Vrijeme, koje je dodijeljeno čovjeku da izrazi svoju volju, je cjelokupan njegov zemaljski život. Čovjeku je iskupljenjem vraćeno općenje s Bogom; međutim, da slobodno izrazi svoju volju, njemu je prepušteno da živi u tom općenju ili da ga raskine; njemu nije oduzeta mogućnost općenja s palim duhovima, općenja u koje je on svojevoljno stupio. Pri takvom neodlučnom položaju čovjeka za sve vrijeme njegovog zemaljskog života, milost Božja, ukoliko on to hoće, ne prestaje da mu pomaže do samog trenutka njegovog prelaska u vječnost. Međutim, ni pali anđeli ne prestaju da ulažu sve napore da ga zadrže u općenju sa sobom, u grešnom i svom ropstvu, u vječnoj smrti i propasti. Odbačeni duh je često pokušavao da iskuša čak i svete mučenike i Bogu ugodne Oce, i to nakon što su izvršili velike podvige, pred samu njihu smrt, u vidu, da tako kažemo, nebeskih vijenaca.[3] Potpuno je ispravna misao koja se susreće kod mnogih svetih Otaca, a prema kojoj se monah sve do samog groba nalazi u opasnosti da bude izložen nekom iskušenju, ne znajući odakle će ono i u kojem obliku iskrsnuti. Sveta Kristovea crkva nas uči da svaki kršćanin prilikom svetog krštenja od Boga dobiva svetog anđela čuvara, koji ga nevidljivo čuva, poučava ga svakom dobrom djelu tokom cijelog njegovog života i opominje ga na zapovijedi Božje. Isto tako i knez tame, u želji da čitav ljudski rod povuče u svoju propast, dodjeljuje čovjeku jednog od svojih lukavih duhova koji, svuda slijedeći za čovjekom, nastoji da ga uvuče u svaki vid grijeha.[4] Iz pojmova koji su ovdje izloženi jasno je da monah tokom čitavog svog zemaljskog života mora da bdije nad sobom, ispunjavajući se istovremeno i strahom i odvažnošću. On je dužan da stalno bude oprezan i u strahu od svog neprijatelja i ubojice i da, istovremeno, stalno živi u hrabrosti i žustrini koje potiču od uvjerenja da se u njegovoj blizini stalno nalazi njegov silni pomoćnik sveti anđeo čuvar. Bogu ugodni Pimen Veliki je rekao: ''Velika pomoć Božja obuhvaća čovjeka, ali čovjeku nije dopušteno da je vidi.''[5] Dakako, nije mu dopušteno da je vidi zbog toga da čovjek, pouzdavši se u tu pomoć, ne postane nemaran i napusti one podvige, koji su u njegovoj moći.
Obzirom na osudu da puzi po zemlji, pali anđeo ulaže sve napore da bi i čovjek stalno puzio po njoj. Uslijed samoobmanjivanja koje se ugnijezdilo u njemu, čovjek je tome vrlo naklonjen. On ima osjećaj vlastite vječnosti; međutim, kako je taj osjećaj narušen lažnim razumom i lukavom savješću, čovjeku se njegov ovozemaljski život čini kao beskonačan. Na osnovu tog varljivog, lažnog i pogubnog saznanja, čovjek se prepušta isključivo brigama i naporima na ustrojavanju svog položaja na zemlji, zaboravljajući da je on na njoj kratkovječni putnik i da je njegova stalna obitelj ili nebo, ili pakao. Sveto pismo se u ime palog čovjeka obraća Bogu: Prilijepi se zemlji duša moja, oživi me po riječi tvojoj (Ps 118,25). Iz tih riječi je očigledno da pristranost prema zemlji umrtvljuje dušu vječnom smrću; ona oživljava riječju Božjom koja, otrgnuvši je od zemlje, uznosi njene misli i osjećaje k nebu. ''Đavao je bestidan i drzak'', mudro u ljubavi govori o palom anđelu sveti Ivan Zlatousti. ''On napada odozdo. Uostalom, on nas u tom slučaju pobjeđuje upravo zbog toga, što se mi ni sami ne trudimo da se uzdignemo tamo, gdje on ne može da nas rani. Naime, on ne može da se uzdigne na visinu već puzi po zemlji, zbog čega je zemlja njegovo obličje. A, ako ga je Bog kao takvog ustrojio na početku, onda je on utoliko više takav sada. Ako pak ne znaš, što znači napadati odozdo, potrudit ću se da ti objasnim taj vid borbe. Što, dakle, znači napadati odozdo? To znači napadati posredstvom naslade, bogatstva i svega životnog ili materijalnog. Uslijed toga, ako đavao vidi nekoga da leti prema nebu, on, kao prvo, nije u stanju da ga napadne, a kao drugo, ako se i odvaži da ga napadne, on istog časa sam pada jer, ne boj se, on nema noge. Ne plaši ga se, on nema krila, i samo gmiže po zemlji, puzeći među zemaljskim stvarima. Ti, pak, nemoj imati ništa zajedničko sa zemljom, i tada ti ni trud neće biti potreban. Đavao ne umije otvoreno da se bori. I kao što se zmija skriva u trnju, tako se i on najčešće skriva u obmanama bogatstva. Ako posiječeš ovo trnje, on će se uskoro uplašiti i pobjeći. Ako umiješ da ga opčiniš božanstvenim zaklinjanjem, lako ćeš ga raniti. I mi, i mi imamo duhovno zaklinjanje: to je ime našeg Gospodina Isusa Krista i sila križa.''[6] Doznavši da su nekog monaha Teopempta privukle bludne pomisli koje mu je unio đavao, Bogu ugodni Makarije Veliki dao je Teopemptu slijedeći savjet: ''Posti do večeri, tako da osjetiš glad; nauči napamet Evanđelje i ostale knjige Svetog pisma, da uvijek budeš u pobožnom razmišljanju. Ako ti dođe zla pomisao ne prihvaćaj je, i nikada ne dopuštaj svom umu da bude spušten dolje, već ga uvijek upravljaj gore, i Bog će ti pomoći.''[7] Jedan brat je upitao oca Sisoja: ''Što da činim pa da se spasim i da ugodim Bogu?'' Starac mu je odgovorio: ''Ako hoćeš da ugodiš Bogu, izađi iz svijeta, udalji se od zemlje, napusti tvar i priđi Tvorcu, sjedini se s Bogom plačem i molitvom, i naći ćeš pokoj i u ovom i u budućem vijeku.''[8] Bogu ugodni Barsanufije Veliki napisao je nekom bratu: ''Ako hoćeš da se spasiš, primoraj sebe da umreš za sve zemaljsko. Sebe smatraj za ništa i teži k predstojećem, da te đavao pod izgovorom dobrih djela ne privuče nepriličnoj brizi.''[9] Lukava zmija, iskusna u borbi s ljudima i u njihovom pogubljenju, ne pribjegava uvijek nasilnim sredstvima da dostigne svoj cilj. Zašto bi ih upotrebljavala, kad ona u monahu mogu da podstaknu napregnuto protivljenje i omoguće mu slavnu pobjedu, kao što se dokazalo mnogim iskustvima? Pouzdanije djeluju slabija sredstva. Ona se u većini slučajeva ne primjećuju, a i kad se primijete bivaju zanemarena uslijed njihove izvanjske zanemarljivosti, uslijed svoje prividne bezgrešnosti. Uopće, u suvremenoj bitci koju đavao vodi protiv kršćanstva i monaštva na djelu se ne mogu primijetiti snažna sredstva i vide se samo ona slaba. Na pravoslavne manastire više ne napadaju Latini i Turci, ne spaljuju i ne posijecaju monahe radi uništenja pravoslavnog monaštva. Ono se uništava neprimjetnim zamkama u koje se, prema običaju vremena, vrlo lako mogu uloviti monasi. Zemaljska zanimanja, kojima se monah sa zanosom predaje, u stanju su da ga i bez očiglednih grijeha liše napretka i da opustoše njegovu nesretnu dušu. Prema svjedočenju Evanđelja, takva duša postaje boravište demona (vidi Mt 12,44-45). Kad se srž drveta zarazi truljenjem, tada čitavo drvo propada postupno i neprimjetno, iako tokom dugog vremena njegova vanjština ostaje lijepa, ne pokazujući smrt koja živi u njegovoj unutrašnjosti i nagriza ga. Slaba sredstva, koja ne dotiču vanjštinu monaštva, uništavaju njegovu suštinu ili bit. Što je monah, ako ne kršćanin koji se odvojio od svega i usamio se umom i srcem da pripada isključivo Bogu i stupa u neraskidivo općenje s Njim? Gdje se nalazi monah, kad se otuđi od Boga i prikuje za zemlju? Među slaba sredstva koja, međutim, djeluju vrlo snažno, spadaju i različita djela ruku i tjelesni napori, ukoliko se monah njima bavi neumjereno i pristrano, što se stalno događa s onim zanimanjima koja se izvršavaju samovoljno a ne prema poslušnosti. Prilikom takvih zanimanja, neprimjetno se prikrada pristranost prema njima: najprije se javlja posebna pažnja i usrdnost prema zanimanju a zatim monah sve svoje duševne i tjelesne snage upravlja k njemu, zaboravljajući i napuštajući Boga. Zmija, međutim, nastoji da monahu njegovo zanimanje prikaže kao nevino, pa čak i kao za dušu spasonosno i općekorisno. Prema zmijskom lukavstvu, monaha sa svih strana počinju da obasipaju odobrenjima i pohvalama za njegovo zanimanje, i on biva zaražen uznositošću. Njegova duša, ne prosvijetljena riječju Božjom, biva obuzeta tamom ne znanja i ne razumnosti, i on pada pod potpunu vlast palog duha. Kad duša napusti duhovni podvig ili kad ga, što je jedno te isto, završava nemarno, površno i hladno, zanima se jedino ili prvenstveno, s pristranošću i zanosom, zemaljskim zanimanjima. Tada strasti, koje pripadaju paloj prirodi, slobodno i ničim uznemiravane žive u srcu. One rastu, granaju se i jačaju, jer imaju dovoljno prostora i slobode, monah tada koristi varljivo spokojstvo, tješi se uznositošću i slavoljubljem i smatra tu utjehu za milosnu: on se ne bori sa strastima i ne uznemiruje ih. Ako ga pak tokom kratkog perioda strasti i uznemire, on, nenaviknut na samopromatranje, ne obraća na njih pažnju i nastoji da strasti umiri nekom zemaljskom razonodom. Takvo spokojstvo ili, pravilnije rečeno, uspavljivanje duše, kojem je strana raskajanost, kojem su strana sjećanja na smrt i sud, na Raj i pakao, kao što mu je strana i briga da blagovremeno umilostivi Boga, da se pomiri i sjedini s Njim, sveti Oci nazivaju neosjetljivošću, umrtvljenjem duše i smrću uma i prije smrti tijela.[10] U vrijeme strašnog duševnog uspavljivanja, strasti, a posebno one duševne, narastaju do nevjerojatnih razmjera i zadobivaju snagu i moć, premašujući prirodne sposobnosti: monah propada neprimjetno za samoga sebe.
Bogu ugodni Ivan Kasijan je posjetio egipatske manastire krajem 4. ili početkom 5. stoljeća, u vrijeme kad je monaštvo u Egiptu bilo neobično brojno i blistalo uslijed mnoštva duhovnih svjetionika. On kaže da su monasi egipatske pustinje Kalamon ili Porfirion, koja se nalazi na vrlo značajnom rastojanju od svjetovnih naselja i koja je po svom položaju gotovo nepristupačna za svjetovnjake, pokazivali daleko manji napredak u monaškom životu nego monasi Skitske pustinje, koja se nalazi nedaleko od svjetovnih naselja, pa čak i u blizini napučenog grada Aleksandrije. Razlog za to Bogu ugodni Kasijan vidi u slijedećem: Skitska pustinja je sasvim besplodna, i njeni monasi se zbog toga nisu bavili niti obradom zemlje niti sagledavanjem prirodnih ljepota, već su živjeli u kelijskom životu u tišini. U sobama ili kelijama su se bavili samo najjednostavnijim radom ruku, stalno obitavajući u molitvi, u čitanju i izučavanju riječi Božje, u razmatranju pomisli i osjećaja koji su se pojavili u njima. Vodeći tako uspostavljen život, oni bi vrlo brzo napredovali, i taj njihov napredak je dostizao najviše stupnjeve savršenosti. Nasuprot tome, pustinju Kalamon je činio prostrani, plodni otok, oaza slična raju, s mnoštvom puno lijepog drveća i raznolikog bilja, svojstvenog tropskoj klimi. Otok je sa svih strana bio okružen ogromnim pješčanim morem: tako se s pravom može nazvati pješčana stepa, usred koje se usamio Kalamon. Pristup k njemu bio je krajnje težak. Oduševljeni udobnostima mjesta na kojem su živjeli, monasi Kalamona su se puno bavili povrtlarstvom i zemljoradnjom, a njihove poglede su u mnogome razvijale ljepote okolne prirode. Obzirom da su u značajnoj mjeri svoju pažnju upravili na zemlju, nisu bili u stanju da je u cjelini obrate k nebu.[11] 

Svetim pustinjacima na gori Atonu bilo je tuđe svako zemaljsko zanimanje: oni se nisu bavili niti zemljoradnjom, niti vinogradarstvom, niti prodajom svojih ručnih radova, oni nisu imali nikakvih životnih i materijalnih briga. Njihovo jedino zanimanje bile su molitve, suze i stalna usmjerenost uma i srca k Bogu.[12] Bogu ugodni Arsenije Veliki se toliko plašio zanesenosti nečim zemaljskim, zanesenosti koja je u stanju da pruži povod za najistančaniju strast uznositosti i slavoljublja, da nije pisao ni pisma, ni književna djela, iako je po svojoj učenosti i duhovnom napretku za sve to bio sposoban.[13] Veliki monasi drevnih vremena, kao što su Antonije Veliki, Makarije Veliki i ostali, obilujući, prema daru Božjem, i duševnim i tjelesnim snagama, puno su se bavili radom ruku. Međutim, njihov rad ruku je toliko bio jednostavan, a naviknutost na njega toliko ukorijenjena, da ih ono ni najmanje nije sprječavalo da se, zajedno s radom ruku bave i molitvom. Oni su u toj mjeri bili naviknuti na jednostavni rad ruku da se njihov um slobodno uranjao u dubine molitve. U vrijeme dok njihove ruke nisu prestajale da gotovo automatski rade, oni su se uznosili u viđenja: njihov rad je bio tako jednostavan a naviknutost na njega tako velika, da od uma nije zahtijevao nikakvu pažnju.[14] Veliki broj drevnih monaha je pleo užad, dok su drugi pravili korpe. Ukoliko promatramo suvremene radove ruku, lako se može primijetiti da neki od njih, kao što je pletenje čarapa, uslijed stečene navike zahtijevaju sasvim neznatnu pažnju. Oni, koji su se navikli na taj posao, u potpunosti ga izvršavaju tako što ne gledaju u njega i, za vrijeme dok ga rade, njihov um se slobodno bavi drugim stvarima. Međutim, druga zanimanja, kao što je slikarstvo, zahtijevaju da se na njih obrati velika pažnja. Iako oni, koji su naviknuti da se bave slikarstvom, dok ga rade mogu da se bave molitvom, nemoguće im je da se u cjelini urone u molitvu, obzirom da taj rad ruku zahtijeva da se na njega često obraća pažnja. Slikarstvo pobuđuje snažno suosjećanje prema sebi u duši koja, pri tom, ne može a da se ne razvuče između Boga i rada ruku. Na osnovu ovdje navedenih primjera može se suditi i o ostalim radovima ruku. Potrebno je da srce monaha bude hladno prema radu ruku. Posebno su umna zanimanja u stanju da čovjeka odvuku od poniznosti i Boga i da ga privuku uznositosti i klanjanju vlastitom ja. Prilikom takvih zanimanja, potrebno je da se s posebnom brižljivošću pazi da se naše djelo izvršava u slavu Božju i radi opće koristi, a ne radi našeg slavoljublja i samoljublja. Ne može se istovremeno služiti Bogu i demonu! Ne može se istovremeno služiti Bogu i povlađivati svojim zanosima, pristranostima i strastima.

Na osnovu gore rečenoga, dajemo savjet našoj ljubljenoj braći, monasima, kako bi prilikom bavljenja zemaljskim zanimanjima motrili s najvećom opreznošću, znajući da po zemlji puzi zla i lukava zmija, koja je uvijek spremna da ih rani i da u njih izlije svoj smrtonosni otrov. Radi Boga i svoga spasenja, monah početnik je dužan da se savjesno bavi poslušnostima koja su mu dodijeljena, da se ne divi uspješnom izvršenju poslušnosti, da se ne hvali i time u sebi razvije slavoljublje, uznositost i oholost, jer će na taj način poslušnost, koja je oruđe za spasenje, pretvoriti u oruđe i sredstvo propasti. Treba se stalno moliti Bogu za uspješno izvršavanje poslušnosti i uspjeh u njoj pripisivati jedino milosti Božjoj.
Kad monah dobije slobodu da značajan dio vremena provodi po vlastitoj volji, mora se, kao smrtonosnog otrova, kloniti pristranosti prema bilo kakvom materijalnom ili tjelesnom zanimanju i prema svemu zemaljskom i truležnom. On je dužan da svoju misao stalno uznosi prema gore. Uznositi misao gore ne znači zamišljati nebeska naselja, anđele, slavu Božju i ostalo, tome slično - ne! Takvo maštanje služi kao povod za demonsku obmanu. Neka se monah duhovnim osjećajem i bez ikakvog maštanja uznosi na Božji sud, neka se ispuni spasonosnim strahom zbog uvjerenja u svuda prisutnost i sveznanje Božje, neka plače i neka se ispovijeda pred Bogom, koji je prisutan u sobi ili ćeliji i koji motri na njega, neka za sebe traži blagovremeni oproštaj i smilovanje, sjećajući se mnoštva svojih grijeha. Ukoliko vrijeme, koje je dano za pokajanje i zadobivanje blažene vječnosti, bude potrošeno na privremena zanimanja i stjecanja, ono se neće dati drugi put i njegov gubitak je nenadoknadiv; njegov gubitak oplakivat će se vječnim i besplodnim suzama u paklu. Ukoliko za vrijeme zemaljskog života čovjek ne prekine općenje s palim duhovima, on će i nakon smrti općiti s njima, pripadajući im više ili manje, suglasno s mjerom tog općenja. Neprekinuto općenje s palim duhovima izlaže vječnoj propasti, a nedovoljno raskinuto teškim mučenjima na putu k nebu.
Pogledajte, braćo, pogledajte, što je činio, što čini i što će činiti đavao, spuštajući čovjekov um od duhovnog neba k materiji ili tijelu, prikivajući čovjekovo srce za zemaljska zanimanja i za zemlju. Pogledajte, i prestrašite se spasonosnim strahom. Pogledajte, i čuvajte se nužnom i za dušu najkorisnijom opreznošću! Pali duh je zauzeo pojedine monahe stjecanjem nekih rijetkih i skupocjenih stvari i, pričvrstivši za njih njihovu misao, otuđio je od Boga. Druge je zauzeo izučavanjem raznih nauka i umjetnosti, koje su upotrebljive samo na zemlji; privukavši svu njihovu pažnju k prolaznim znanjima, lišio ih je suštinski nužnog znanja o Bogu.[15] Neke je zauzeo tako što su za manastir stjecali raznoliki imetak i podizali zdanja, što su se bavili obrađivanjem vrtova, povrtnjaka, njiva, livada i stočarstvom, primoravši ih na taj način da zaborave na Boga. Neke je zauzeo ukrašavanjem sobe ili ćelije cvjetićima, sličicama, pravljenjem kašičica i brojanica, i udaljio ih od Boga. Neke je privukao k strugu (tokarskom stroju) i naučio ih da budu nemarni prema Bogu. Neke je naučio da posebnu pažnju obrate na svoj post i ostale tjelesne podvige, da poseban značaj pripišu dvopeku, gljivama, kupusu i grašku i da tako razumne, svete i duhovne podvige pretvore u besmislene, tjelesne i grešne; zarazio je i oborio nositelja podviga tjelesnim i lažnim razumijevanjem, uznositošću i preziranjem bližnjih, u čemu se i sadrži poništavanje samog uvjeta za sveto napredovanje i uvjet propasti. Neke je nagovorio da izvanjskoj strani crkvenih bogoslužja pripišu preuveličan značaj, pomračivši im duhovnu stranu obreda. Na taj način je od ovih nesretnika otrgnuo samu suštinu kršćanstva i ostavio im samo iskrivljenu, tjelesnu ili materijalnu ljušturu, odvukao ih k otpadništvu od Crkve Kristove, k lažnom i najglupljem ispraznom mudrovanju, k raskolu. Taj vid bitke je toliko pogodan za palog duha da ga on sada svuda koristi. Taj vid bitke je toliko pogodan za đavla i za ljudsku propast da će ga u posljednjim danima svijeta đavao upotrijebiti radi potpunog udaljavanja cijelog svijeta od Boga. Đavao će upotrijebiti tu vrstu bitke, i upotrijebit će je s konačnim uspjehom. U posljednjim danima svijeta ljude će, pod utjecajem vladara ovoga svijeta, obuzeti privezanost za zemlju i za sve materijalno i tjelesno; oni će se predati zemaljskim brigama i materijalnom razvitku; bavit će se isključivo uređenjem zemlje, kao da je ona njihov vječni dom; postavši tjelesni i materijalni, zaboravit će na vječnost kao da ona i ne postoji, zaboravit će na Boga i odstupit će od Njega. I kako je bilo u dane Noe onako će biti i u dane Sina čovječjega: jeli su, pili, ženili se, udavali se do onog dana kad Noa uđe u korablju, i dođe potop i pogubi sve. Slično kao što je bilo u dane Lotove: jeli su, pili, kupovali, prodavali, sadili, zidali. A, u dan kad izađe Lot iz Sodome, udari vatra i sumpor s neba i pogubi sve. Tako će biti i u onaj Dan kad se pojavi Sin čovječji, prorekao je Gospodin (Lk 17,26-30).
Da se suprotstavimo palim duhovima, potrebno je da ih vidimo. Borba je moguća samo s onim protivnikom, koji se može osjetiti tijelom ili duhom. Kad je neprijatelj nevidljiv, kad su njegova oruđa nevidljiva, kad nijedan osjećaj ne svjedoči o njegovom prisustvu ili djelovanju, onda je on jednak nepostojećem neprijatelju. Kakva se tu borba može voditi? Duhovi, koji su nevidljivi za tjelesne, vidljivi su za duhovne oči, odnosno za um i srce. Sveti Oci, koji su dostigli čistoću i savršenost, vidjeli su duhove i tjelesnim očima. Potrebno je da mi, koji duhove ne vidimo tjelesnim očima, naučimo da ih vidimo duhovnim očima. Da objasnimo na koji se način duhovi javljaju ljudima i na koji način ljudi mogu da ih vide, izložit ćemo dvije slijedeće povijesti iz života monaha:

1) Bogu ugodni Makarije Veliki je vodio usamljenički život u egipatskom Skitu. Na određenoj udaljenosti od njegove kelije (barake, sobe) nalazila se puno-brojna monaška zajednica, koju je on rukovodio, a vodila je zatvorenički život. Njihove sobe ili kelije bile su udaljene jedna od druge onoliko, koliko se od jedne do druge moglo dobaciti kamenom. Bogu ugodni je jednom prilikom sjedio na putu koji vodi k monaškim kelijama. Iznenada je ugledao demona kako dolazi u obličju čovjeka s mnoštvom posuda. Starac ga je upitao: ''Kuda si krenuo?'' ''Idem da uznemirim braću'', odgovorio je đavao. ''Što nosiš u tim posudama'', ponovo je upitao starac. ''Jelo za braću'', uzvratio je đavao. ''Je li u svim posudama jelo'', pitao je starac. ''Da'', odgovorio mu je đavao. ''Ako se nekome ne dopadne jedno jelo, ponudit ću mu drugo, zatim treće i tako redom sva jela, da svaki od njih okusi bar jedno jelo.'' Kad je to rekao, demon je pošao dalje, a starac je ostao na putu, očekujući njegov povratak. Vidjevši ga da se vraća, starac mu je rekao: ''Zdravo!'' ''Kakvo zdravo'', odgovorio je demon. ''Zašto tako'', upitao je starac. ''Zato što monasi nisu bili blagonakloni prema meni'', odgovorio je đavao, ''i niti jedan me nije primio!'' ''Ti, dakle, nemaš među njima niti jednog prijatelja'', rekao je starac. Đavao mu odgovori: ''Imam tamo jednog druga koji me sluša; čim mu dođem i čim me ugleda, on počne da se okreće na sve strane.''[16] ''Kako se on zove'', upitao je starac. ''Teopempt'', rekao je đavao. Kad je to izgovorio, demon se udaljio. Bogu ugodni Makarije je pronašao Teopempta i, stupivši s njim u kelijsku priču, otkrio da taj monah nije prepoznavao demona koji mu se javljao, ali da je započinjao razgovor s pomislima koje mu je ovaj unosio i naslađivao se njima, ne prepoznajući i ne sumnjajući da je posredstvom njih stupio u općenje i najprisniju vezu s palim duhom. Sveti je naučio Teopempta kako da se bori s đavlom, i ovaj se od prijatelja demona preobratio u njihovog neprijatelja.[17] 

Iz ove je povijesti jasno da je Teopempt vidio đavla, kao što je i đavao posvjedočio o tome. Međutim, on ga je vidio samo umom, u raznim grešnim pomislima. Dolazak đavla kod Teopempta označila bi posebna navala nasrtljivih i varljivih pomisli, i on nije znao šta da učini s njima. Zbog toga je dolazio u stanje nedoumice, nespokojstva i pometnje i započinjao razgovor s pomislima, očigledno ne shvaćajući da ih prinosi demon i pretpostavljajući da su one ponikle u njegovoj vlastitoj duši. Trudio se da ih umiri rasuđivanjem i proturječjem, ali su ga napokon privukle i on se njima naslađivao.

2) Drugi veliki ugodnik Božji, Makarije Aleksandrijski, jednom prilikom je tjelesnim očima vidio kako po čitavoj crkvi trče i lete mala djeca, crna kao etiopljani. U toj obitelji je bio običaj da jedan monah polako čita psalme nasred crkve, dok su sva ostala braća sjedila i slušala ga.[18] Bogu ugodni je vidio da pored svakog monaha sjedi etiopljanin i da mu se izruguje. Jednome od njih etiopljanin je stavio prste na oči i monah je odmah počeo da drijema. Drugome je stavio prste na usta, a ovaj je počeo da zijeva. Pred nekima su stajali u ženskom obličju, pred nekima su podizali građevine, donosili im razne stvari i bavili se različitim poslovima. Po završetku božanstvene službe, sveti Makarije je pozvao svakog brata, i nasamo ga ispitao o čemu je mislio i maštao u vrijeme bogoslužja. Pokazalo se da je svaki mislio i maštao o onome, što su nečisti duhovi pred njim izobražavali.[19] Iz ove povijesti proizlazi da duhovi ne djeluju na nas samo ispraznim i grešnim pomislima, već i ispraznim i grešnim maštanjima, pa čak i dodirivanjem i različitim doticanjem. Sve će to u svoje vrijeme i na osnovu vlastitog iskustva biti jasno onom monahu, koji vodi obazriv život, prema evanđeoskim zapovijedima. ''Demoni ulaze u čula i udove, muče tijelo raspaljivanjem, ugađaju da se strastveno gleda, sluša i omiriše, nagovaraju da se govori ono što je nedolično, ispunjavaju oči preljubom, dovode u pometnju, djeluju izvan i unutar nas'', kaže Bogu ugodni Ivan Karpatski. Da bi za sve i svakoga donekle objasnili na koji način duhovi, ta zračna razumna bića, mogu da uđu u naše tjelesne udove i da u njima izazovu sebi svojstvena djelovanja, da dodirnu i samu dušu i da na nju utječu, ukazat ćemo na slično djelovanje nekih zračnih isparavanja odnosno plinova. Ukazat ćemo na trovanje, do kojeg dolazi tako što teški plin, ugljen-monoksid, nevidljivo za čulne oči, posredstvom čula mirisa ulazi u mozak. Ukazat ćemo i na alkohol koji se, uslijed unošenja vina, podiže iz želuca i kroz tijelo dolazi do glave, gdje na nama neshvatljiv način djeluje na mozak i um. Taj alkohol ili plin prodire, toliko neshvatljivo za nas, iz želuca u krv i izaziva njeno rasplamsavanje ili, što je jedno te isto, uzrokuje njeno fizičko [20] sjedinjenje s toplinom, najistančanijom i plinovitim materijom, tako da i tijelo i dušu izlaže utjecaju te materije. Plinovite materije imaju tu osobinu da ulaze u one čvrste i u druge plinove, prodirući kroz njih. Tako i sunčev zrak prodire kroz zrak i kroz sve poznate plinove koji pripadaju zemlji, prodire kroz vodu, kroz led i kroz staklo; toplina (odnosno toplina ili vatra u širokom značenju te riječi) lako prodire kroz željezo i kroz sve metale, izazivajući u njima promjene. Ona prodire i kroz plinove, kroz koje prodire svjetlost; zrak prodire kroz drvo, ali ne prodire kroz staklo. Vodena para i razni mirisi, odnosno plinovi koji se odvajaju od različitih materija, prodiru kroz zrak. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Od onog vremena, kad je prestupanjem zapovijedi (u Raju, od strane prvih ljudi) zlo došlo na čovjeka, đavao je dobio slobodan pristup da uvijek razgovara s dušom, kao što razgovara čovjek s čovjekom, i da u srce polaže sve što je štetno.''[21] Đavao s čovjekom razgovara ne upotrebljavajući glas ali koristeći riječi, jer su i misli također riječi, samo što nisu glasno izgovorene i nisu odjevene u zvuk, bez čega čovjek čovjeku ne može da prenese svoje misli. U toj istoj pouci Makarije Veliki kaže: ''Đavao djeluje tako lukavo da nam svako zlo predstavlja kao da je samo od sebe rođeno u duši, a ne kao da je djelovanje tuđeg (stranog) duha koji čini zlodjela i nastoji da se prikrije.''[22] Jasni znaci da nam je prišao pali duh i da djeluje na nas jesu grešne i isprazne pomisli i maštanja koji se iznenada javljaju, grešni osjećaji, težina tijela i njegovi pojačani životinjski zahtjevi, otvrdlost srca, slavoljubive pomisli, odbacivanje pokajanja, zaboravljanje na smrt, duhovna tromost ili lijenost (malodušje), osobita sklonost k zemaljskim zanimanjima. Pristupanje nečistog duha uvijek je povezano s našim osjećajem pometnje, pomračenosti i nedoumice. Barsanufije Veliki je rekao: ''Pomisli, koje potiču od demona, prvenstveno su ispunjene pometnjom i žalošću i za sobom povlače ono što je skriveno i istančano, jer se neprijatelji oblače u ovčju kožu, odnosno nameću misli koje se čine pravim, dok su iznutra vuci grabljivi (Mt 7,15), odnosno otimaju i varaju srca neopreznih (Rim 16,18) onim što izgleda dobro, a u stvari je pogubno.''[23] Na sličan način rasuđuju svi veliki učitelji monaštva. S monasima, koji se neustrašivo suprotstavljaju odbačenim duhovima, ovi duhovi stupaju u otvorenu bitku, nevidljivu tjelesnim očima, ali ne drukčije nego po dopuštenju Boga, našeg Dobročinitelja.[24] Obzirom da su plinovita svojstva, bez tijela i kostiju (vidi Lk 24,39), oni uzimaju različita obličja zvijeri, životinja, gmizavaca i insekata, u ogromnim ili sasvim malim dimenzijama; oni se trude da uplaše monaha i da ga rastroje, da ga navedu na visoko mišljenje o samome sebi.[25] Nastoje da ga gurnu u ono pogubno stanje, koje se naziva demonskom obmanom, a nastoje da mu izmame i klanjanje njima, klanjanje kakvo dolikuje jedino Bogu. Ponizna prepuštenost volji Božjoj, svijest i spremnost da se pretrpi svako stradanje koje Bog dopusti, potpuno preziranje i nepovjerenje prema svim riječima, djelovanjima i pojavama palih duhova poništavaju svaki značaj njihovih pokušaja. Njihovi pokušaji dobivaju najveći značaj u slučaju da se na njih obrati pažnja i da se demonima ukaže povjerenje. Obraćanje pažnje na njih i povjerenje za svoju posljedicu uvijek imaju najveću štetu, a često i propast monaha. Prilikom pravilne borbe s duhovima, iz te borbe proizlazi obilna duševna korist, a monah ostvaruje poseban napredak. Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Za duhovnu dječicu, knez ovoga svijeta predstavlja palicu kažnjavanja i bič koji ranjava. Međutim, kao što je već rečeno, on im samim tim, posredstvom zla i iskušenja, omogućuje veliku slavu i uvećanje časti, jer se uslijed toga događa da oni dostižu savršenost, a on sebi priprema veliko i teško mučenje. Obzirom da je sluga i stvorenje Božje, đavao ne iskušava onoliko, koliko bi on htio nego koliko mu posredstvom dopuštenja dozvoli volja Božja. Bog savršeno zna sve o svima i dopušta da svaki bude iskušavan onoliko, koliko ima snage.''[26] Onaj, koji živom vjerom vjeruje u Boga i samopožrtvovano se predao Bogu, ostaje nepomućen u svim iskušenjima koja uzrokuju duhovi zla. On u tim duhovima vidi samo slijepa oruđa nauma Božjeg. Ne obraćajući na njih nikakvu pažnju u vrijeme iskušenja koja oni uzrokuju, on se u cjelini predaje volji Božjoj. Predavanje volji Božjoj predstavlja tiho i umirujuće utočište u svim iskušenjima i teškoćama.[27]

NAPOMENE:

1. Bogu ugodni Makarije Veliki, 4. pouka, 7. glava.

2. Pouka Bogu ugodnog Antonija Velikog o duhovima, Četij Minej za 17. siječanj.

3. Stradanje svetih Mučenika Timoteja i Mavre. Četij Minej za 03. svibanj. Isto se može vidjeti i u mnogim drugim životopisima.

4. Dogmatska teologija pravoslavne katoličke (saborne) istočne Crkve; također i sv. Ivan Zlatousti, Pouka na Djela apostolska XXVI, Dj 12, 15; životopis Bogu ugodnog Vasilija Novog, Četij Minej za 26. ožujak.

5. Alfavitni Paterik.

6. 8. pouka na Poslanicu Rimljanima.

7. Životopis Bogu ugodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj.

8. Alfavitni Paterik.

9. 69. odgovor.

10. Ljestvica, 18. pouka.

11. Sancti Cassiani collatio, XXIV, sar. IV.

12. Atonski Paterik, 1. dio, str. 187, izd. 1860. g.

13. Alfavitni Paterik.

14. Spomenuti Bogu ugodni monasi su boravili u stalnoj molitvi, zbog čega su se radom ruku bavili istovremeno kad i molitvom s izgovaranjem naizust psalama ili s poukom, odnosno s ponavljanjem neke kratke molitve, prvenstveno Isusove, i van onog vremena, koje je bilo određeno upravo za molitvu ili za završavanje molitvenog pravila. Ustajući na molitvu, oni su ostavljali rad ruku, o čemu svjedoči sveti Ivan Ljestvičar: ''Za vrijeme molitve nitko ne treba da se bavi radom ruku, a osobito ne nekim poslom (poslom je ovdje nazvano zanimanje koje pažnju monaha privlači na sebe). To je jasna pouka anđela koji je došao velikom Antoniju'' (vidi 19. pouku).

15. ''Zna neprijatelj'' kaže Bogu ugodni Ivan Karpatski, ''da mu naša revnosna molitva postavlja zamku, i trudi se da nas od nje odvoji, i u našu želju polaže pogane riječi od kojih smo odstupili, i podstiče nas da se njima bavimo. Ne podčinjavajmo se njemu, da ne bi od temelja svog zemljodjelstva odstupili, i umjesto smokava i grožđa ubrali trnje i čičak. Mudrost ovoga svijeta ludost je pred Bogom (1 Kor 3,19)''. Mnogi sveti Oci posjedovali su značajnu ljudsku učenost; međutim, oni su je zadobili prije stupanja u monaštvo. Nakon prihvaćanja monaštva oni su se, prema zapovijedi Gospodinovoj (Mt 13,52), bavili isključivo izučavanjem Kraljevstva nebeskog ili Riječi Božje (bogoslovlja) u najširem značenju te riječi. Bogoslovlje ili Riječ Božju, koja se izučava monaškim životom, sveti Oci nazivaju naukom nad naukama i umjetnošću nad umjetnostima (Bogu ugodni Ivan Kasijan, Pouka o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju). Da se ono izuči na zadovoljavajući način nije dovoljan ni tisućugodišnji život. Ono je ne obuhvatno, jer je ne obuhvatan njegov predmet, Bog, i On, ma koliko da se izučava, i pored svih spoznaja o Njemu ostaje nepojmljiv.

16. ''Počne da se okreće na sve strane'': tako se događa neiskusnima u borbi s demonskim pomislima. Bogu ugodni Ivan Kasijan opisuje da je neki neiskusni starac, osjetivši snažnu bludnu bitku izazvanu demonom uslijed nje, ''počeo da se okreće tamo-amo kao zbog pijanstva'' (Pouka o rasuđivanju – Dobrotoljublje, 4. tom u ruskom izdanju).

17. Životopis Bogu ugodnog Makarija Velikog, Četij Minej za 19. siječanj; također i Alfavitni paterik.

18. Bogu ugodni Ivan Kasijan pripovijeda da je takav običaj postojao u svim egipatskim manastirima. ''O uredbama manastira'', 2. knjiga, 12. gl.

19. Četij Minej za 19. siječanj, životopis Bogu ugodnog Makarija Aleksandrijskog. ''Tako je Bogu ugodni Makarije'', kaže sveti Dimitrije Rostovski u njegovom životopisu ''poznao ljudske pomisli na osnovu stvari koje su oblikovali demoni''.

20. Fizičkim sjedinjenjem materije s materijom naziva se ono sjedinjenje koje pri tom ne poništava ni jednu, ni drugu materiju, ali uzrokuje djelovanje materije na materiju. Takvo je sjedinjenje vode sa solju ili šećerom. Kemijskim sjedinjenjem se naziva ono sjedinjenje pri kojem sjedinjene materije prestaju da budu ono, što su bile prije njega i oblikuje novu materiju. Na taj način sumpor, sjedinjen s živom, stvara boju.

21. 2. pouka, 2. glava.

22. 31. glava.

23. Odgovor na 59. pitanje.

24. To se može vidjeti iz pouke o duhovima, koju je svojim učenicima predao Bogu ugodni Antonije Veliki i koja je unijeta u njegov životopis (Četij Minej za 17. siječanj). Pouka u Mineju je skraćena; ona se može pročitati u Vitae Ratrum, Patrologiae Tomus LXXIII. Njegovu dragocjenu pouku Antonije Veliki je izložio s neobičnom razgovjetnošću i na osnovu svog iskusnog, milosnog znanja o palim duhovima.

25. Đavao je osobito sklon i sposoban da nam nametne oholost i uznositost (4. pouka Bogu ugodnog Makarija Velikog, 13. glava). Kad nositelj podviga padne u uznositost, palom duhu je lako da u srce nositelja podviga neprimjetno uvede sve strasti i da od tog srca načini svoj dom. Sve vidljive i nevidljive đavlove bitke najsklonije su privlačenju k uznositosti. Ako razmotrite posrnuća nositelja podviga, jasno se možete uvjeriti da je svakom posrnuću prethodila uznositost. U blud je pao onaj koji je sebe smatrao nesposobnim za bludnu strast, a na osnovu te uznositosti odbacio je nužno stražarenje nad sobom. Strašću pijanstva zarazio se onaj koji je smatrao da se ne može njome zaraziti, dozvolivši sebi neopreznu upotrebu vina, itd.

26. 4. pouka, 6. i 7. glava.

27. CVI, 30.

Prvi način borbe s palim anđelima

U prethodnom poglavlju smo način borbe palih anđela s ljudima izložili u nama dostupnim detaljima, koji su nužni i shvatljivi već naprednim monasima. Ovdje ćemo ponuditi način borbe s duhovima kakav dolikuje početnicima i gotovo da je jedini koji njima može da bude poznat na osnovu iskustva. Način borbe početnika s nevidljivim duhom, kojeg um može da vidi samo u pomislima i maštanjima, sadrži se u tome da monah početnik bez oklijevanja odbaci grešne pomisli i maštanja i da nipošto ne stupa niti u razgovor niti u nadmudrivanje s njima, ne obraćajući i ne zaustavljajući na njima pažnju, kako se pomisli i maštanja ne bi urezali u um, jer će ih um na taj način prisvojiti. Na monaha, koji je zadobio određeno duhovno iskustvo i određeni duhovni napredak, u početku najviše djeluje jedna bezlična pomisao, koja donosi samo sjećanje na grijeh. Već nakon toga, ukoliko um stupi u razgovor s predloženom pomišlju, pojavljuje se, kao pomoć pomisli, grešno maštanje. Monahu početniku, čiji su tijelo i krv vrlo živi, pomisao i grešno maštanje javljaju se istovremeno. Ukoliko on izgubi i najkraće vrijeme obrativši pažnju na njih i započevši razgovor s pomišlju, prividno se ne slažući s njom i proturječeći joj, neizbježno će biti pobijeđen i predat će joj se. I najiskusniji monah, čak i ako bi proveo stotinu godina u monaškim iskustvima, još uvijek je nedovoljno iskusan u usporedbi s palim anđelom, čije se iskustvo u borbi sa služiteljima Božjim izoštrila tokom tisuća godina. Kakav značaj u toj borbi može da ima početnik, neiskusan monah, koji ne posjeduje čak ni iskusno, živo znanje o postojanju palog anđela? Borba s njim predstavlja siguran poraz za monaha početnika. Iako se naša pramajka Eva nalazila u stanju neporočnosti i svetosti, tek što je stupila u razgovor sa zmijom, ova ju je svojom lukavošću privukla k prijestupu zapovijedi Božje i padu (vidi Post 3). Ona nipošto nije smjela da započinje razgovor s lukavom zmijom! Ona nipošto nije smjela da počne da rasuđuje o vrijednosti zapovijedi Božje! Obzirom da nije imala nikakvog iskusnog znanja o zlu i lukavstvu, a zlonamjerna bića svoju zlonamjernost obično prikrivaju licemjerjem i lukavstvom, nju je lako privukao savjet ubojice, koji je svoj ubojiti savjet prekrio maskom dobronamjernosti. Takvoj prevari i nesreći izlažu se i neiskusni monasi. ''Naša duša, koja je prosta i dobra jer ju je kao takvu stvorio njen blagi Vladar, naslađuje se đavlovim maštovitim prilozima; budući njima prevarena, ona se upravlja k zlu koje se njoj predstavlja kao dobro, i svoje pomisli miješa (sjedinjuje) s maštanjima.''[1] Svi Oci su suglasni u tome da monah početnik mora odbaciti pomisli i maštanja na samom njihovom početku, ne stupajući niti u nadmudrivanje niti u razgovor s njima. Tako treba postupiti osobito kad su u pitanju bludne pomisli i maštanja. Sveti Oci predlažu dva oruđa za odbijanje grešnih pomisli i maštanja:

1) Neizbježno ispovijedanje pomisli i maštanja starcu (duhovnom ocu),

2) Neizbježno obraćanje Bogu s najtoplijom molitvom za protjerivanje nevidljivih neprijatelja. 

Bogu ugodni Ivan Kasijan kaže: ''Uvijek motri na glavu zmije, odnosno na početak pomisli, i odmah o njima ispričaj starcu. Naučit ćeš da gaziš štetne poduhvate zmije onda, kad se ne budeš stidio da ih sve, bez izuzetka, otkriješ svom starcu (duhovniku).''[2] U vrijeme procvata monaštva, ovaj način borbe s demonskim pomislima bio je zajednički za sve monahe početnike. Početnici, koji su se stalno nalazili uz svoje starce, ispovijedali su im svoje pomisli u svako doba, kao što se može vidjeti iz životopisa Bogu ugodnog Dositeja. Oni početnici, koji su kod starca dolazili u određeno vrijeme, ispovijedali su svoje pomisli jednom dnevno, uvečer, kao što se može vidjeti iz Ljestvice i drugih knjiga svetih Otaca. Drevni monasi su ispovijedanje svojih pomisli i rukovođenje savjetom iskusnog starca (duhovnika) smatrali za nužnost bez koje se ne mogu spasti. Bogu ugodni otac Dorotej kaže: ''Ne poznajem drugi pad monaha u grijeh osim onog, kad monah vjeruje svome srcu. Neki kažu: čovjek pada u grijeh zbog ovoga ili zbog onoga, a ja, kao što sam rekao, ne poznajem drugi pad u grijeh osim onoga, kad se čovjek povodi za samim sobom. Ne postoji ništa opasnije i pogubnije od toga. Bog me sačuvao, i ja sam se uvijek plašio te nesreće.''[3] 

Pouke duhovnog starca neustrašivo vode monaha početnika putem evanđeoskih zapovijedi, i ništa ga u toj mjeri ne razdvaja od grijeha i začetnika grijeha, odnosno demona, kao stalno i pojačano ispovijedanje grijeha na samim njegovim počecima. Takvo ispovijedanje uspostavlja nepomirljivo neprijateljstvo između čovjeka i demona, što je spasonosno za čovjeka. Poništavajući neodlučnost između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu, takvo ispovijedanje daje neobičnu snagu dobroj namjeri, a zatim i neobičnu brzinu napredovanju monaha, u što se opet možemo uvjeriti iz životopisa Bogu ugodnog Dositeja. Oni monasi, koji zbog toga što nisu imali starca nisu mogli da djeluju protiv grijeha stalnim i učestalim ispovijedanjem grešnih pomisli, djelovali su protiv njega stalnom i učestalom molitvom, kao što je, na primjer, činila Bogu ugodna Marija Egipćanka.[4] Djelovanje molitvom mora biti sasvim odlučno i bez ikakvog prethodnog razgovora s pomišlju, a utoliko prije bez bilo kakvog naslađivanja njome. Čim osjetiš dolazak neprijatelja, ustani na molitvu, prikloni koljena, a ruke podigni k nebu ili se rasprostri po zemlji. Udari tom munjom neprijatelja u lice i on neće moći da ti se odupre nego će se uskoro navići da se brzo okrene u bijeg. Potrebno je odbacivanje neodlučnosti između ljubavi prema Bogu i ljubavi prema grijehu jer se time čuva, uzrasta i jača naša dobra namjera i usmjerenje k Bogu, čime na sebe privlačimo osobitu milost Božju. ''Ako budemo stalno držali mač u rukama, Bog će stalno biti s nama; ako budemo hrabri, On će nam učiniti milost'', rekao je Pimen Veliki.[5] Izvanredan obrazac suprotstavljanja grešnim pomislima molitvom vidimo u životopisu Bogu ugodne Marije Egipćanke.[6] Sveti Izak Sirijski kaže: ''Ako se netko ne nadmudruje s pomislima koje je neprijatelj lukavo posijao u nas, nego razgovor s njima presijeca molitvom Bogu, onda to služi kao znak da je njegov um zadobio premudrost od milosti i da ga je pravilno razumijevanje stvari oslobodilo od uzaludnog i suvišnog truda. On je pronalaženjem kratkog puta presjekao dugotrajno lutanje po razvučenom putu. Mi nismo u svako doba sposobni da proturječimo svim pomislima koje nam se suprotstavljaju i da ih pobijedimo: u većini slučajeva mi od njih zadobijemo rane, za čije je izlječenje potrebno vrlo dugo vrijeme. Ti sam stupaš u bitku s borcima osnaženim iskustvom dugim više od sedam tisuća godina! Tvoj razgovor s njima pružit će im priliku da ti promišljeno zadaju poraz, koji premašuje mjeru tvoje premudrosti i razuma. Čak i ako ih pobijediš, tvoj um će ostati oskrnavljen nečistom pomisli koju su oni donijeli, a zadah njihovog zlog neugodnog mirisa dugo će se zadržati u tvom čulu mirisa. Ako upotrijebiš prvi način, bit ćeš slobodan i od njih i od njihovih posljedica. Nema druge pomoći, osim Boga.''[7] Posebno se mora izbjegavati razgovor i nadmudrivanje s bludnim pomislima. Nositelj podviga se najlakše upušta u takvo nadmudrivanje, jer pogrešno pretpostavlja da su se pomisli i maštanja sami od sebe pojavili u njegovoj duši i da mogu biti ukroćeni snagom razboritog savjetovanja samoga sebe. On uslijed svoga neiskustva ne shvaća da je došao demon i da se rado upušta u razgovor i nadmudrivanje s njim, pouzdano znajući da će sladostrasne pomisli i maštanja u duši početnika naići na suosjećanje, da će pobuditi i rasplamsati sladostrašće koje u njoj živi. Demon nas zavodi i privlači k razgovoru i nadmudrivanju, čas kao da se povlači i udaljuje, čas ponovo napadajući, s punom nadom da će izboriti konačnu pobjedu nad nama. Sveti Ivan Ljestvičar je rekao: ''Nemoj ni pomisliti da razlozima i proturazlozima potučeš demona bluda, jer on uvijek može dokazivati da je u pravu, obzirom da se po prirodi bori s nama. Tko hoće da se bori sa svojim tijelom i da ga pobijedi svojim vlastitim snagama, uzalud se muči, jer ako Gospodin ne razori dom tijela i ne sagradi dom Duha, uzalud bdi i posti onaj koji hoće da svoje tijelo umrtvi. Priznaj pred Gospodinom nemoć svoje prirode, potpuno svjestan svoje nesposobnosti, pa ćeš neosjetno dobiti dar neporočnosti (čistoće). Ovaj demon, puno više nego drugi, pazi na trenutke kad nismo u stanju pokrenuti svoje tijelo da se moli protiv njega. Tada taj zločinac najviše i pokušava da nam nametne borbu. Onima, koji još nisu stekli pravu molitvu srca, odgovara (u borbi s demonom bluda) podvig tjelesne molitve, odnosno širenje ruku, udaranje u prsa, upućivanje umilnih pogleda k nebu, duboko uzdisanje, često padanje na koljena, a sve to, međutim, oni često ne mogu činiti u prisustvu drugih ljudi. Stoga, demoni pokušavaju da ih napadnu upravo tada. A oni, budući nesposobni da im se suprotstave snagom uma i nevidljivom silom molitve, podliježu, možda i protiv svoje volje, napadačima svojim. U tim slučajevima, ako možeš, brzo se udalji na neko skrovito mjesto. Pogledaj gore duševnim okom, ako ti je moguće. Ako ne, onda pogledaj prema nebu makar i tjelesnim okom, držeći nepomično ruke u vidu križa, kako bi i tim znakom posramio i pobijedio demona. Zavapi k Silnome da te spasi, zavapi ne odabranim riječima nego poniznim šaputanjem, počinjući najprije s ovim: Smiluj mi se, Gospodine jer sam nemoćan (Ps 6,3). Tada ćeš na vlastitom iskustvu osjetiti silu Višnjega, i svojim vapajem k Nevidljivome otjerat ćeš na nevidljiv način nevidljive neprijatelje. Čovjek, koji je navikao da se tako bori, brzo će početi da tjera od sebe svoje neprijatelje i samom mišlju, jer ovim drugim darom Bog nagrađuje nositelje podviga za njihov prvi podvig.''[8] ''Kad legnemo u postelju, pazimo jer se tada sam um, bez tijela, sukobljava s demonima. I ako je slastoljubiv, on rado postaje naš izdajnik. Neka sjećanje na smrt uvijek spava i ustaje s tobom, kao i neprekidna umna Isusova molitva, jer ti u snu ništa drugo ne može pomoći tako kao to.''[9] Demon bluda bestidno napada čak i svete i duhovne ljude, kao što se može vidjeti iz životopisa Bogu ugodnih Makarija Aleksandrijskog, Pahomija Velikog i drugih ugodnika Božjih. Ni svetim ljudima nije uvijek bila dovoljna samo umna molitva da se suprotstave neprijatelju koji ima potporu u našoj paloj prirodi. I oni su ponekad morali da, u vrijeme pojačane bitke, pribjegnu tjelesnim podvizima i da srčanoj molitvi pomognu učestvovanjem tijela (u molitvi), kao i kroćenjem tijela napornim radom do njegovog iscrpljivanja. Na neke monahe, koji vode oprezan život i koji su očuvali tjelesno djevičanstvo, bludni demon napada s posebnom žestinom. Tako se dogodilo mladom monahu, rastrojenom savjetom neiskusnog starca o čemu Bogu ugodni Ivan Kasijan pripovijeda u Pouci o rasuđivanju.[10] Bogu ugodni Pimen Veliki je govorio: ''Kao što kraljev štitonoša uvijek stoji spreman pred kraljem, tako i duša treba da je uvijek spremna da se suprotstavi demonu bluda.''[11] Iz tog razloga monasi, koje napadaju silne strasti, uvijek moraju biti spremni da im se suprotstave. I u samu postelju, na koju idu leći da bi otpočinuli u snu, odlaze odjeveni i opasani, kao da su naoružani, i oni upravo i jesu naoružani budnošću i revnošću, kako bi, u slučaju da se pojavi neprijatelj, bez oklijevanja ustali i odbili ga. Iz tog razloga se u nekim, dobro uređenim manastirima na Atonu, sačuvao sveti drevni običaj prema kojem se svoj braći zapovijeda da na počinak ne odlaze drukčije već odjeveni. Na takav običaj ukazuje samo Evanđelje (vidi Lk 12,35-36). Znaj, pobožni monaše, da se u ono vrijeme, kad ti sotona dođe sa svojim iskušenjima, tu nalazi i tvoj svuda prisutni Gospodin. On motri na tebe, na tvoj um i srce, i očekuje čime će se ovjenčati tvoj podvig[12]: da li očuvanjem vjernosti Gospodinu ili izdajom Gospodina? Da li pokazivanjem ljubavi prema Gospodinu i stupanjem u zajednicu s Njim, ili pokazivanjem ljubavi prema sotoni, i stupanjem u zajednicu s njim? I jedno i drugo je nužna posljedica sučeljavanja s nevidljivim neprijateljem. Istinsko monaštvo je nevidljivo mučeništvo. Život monaha je lanac stalnih borbi i stradanja, a pobjedniku se daruje život vječni odnosno zaruke Svetoga Duha. Onom monahu, kojeg Bog hoće da obogati duhovnim razumom i duhovnim darovima, događaju se silne borbe. Koji pobijedi, naslijedit će sve ovo, i bit ću mu Bog, i on će mi biti sin, kaže Sveto pismo (Otk 21,7). Prema tome, ne očajavajmo!

NAPOMENE:

1. Pouka o razumnosti, 43. glava. Dobrotoljublje, 2. tom.

2. Bogu ugodni Ivan Kasijan, "O uredbama manastira", 4. knjiga, gl. 37.

3. 5. pouka o tome, kako se ne smije vjerovati svom razumu. Navodeći gore spomenutu povijest o Teopemptu, Bogu ugodni Dorotej u ovoj pouci kaže da je taj monah postao igračka demona upravo zbog toga što nije imao običaj da ispovijeda pomisli koje su mu dolazile.

4. Životopis Bogu ugodne Marije, Četij Minej za 01. travanj.

5. Alfavitni Paterik.

6. Životopis Bogu ugodne Marije Egipćanke.

7. 30. pouka. Sveti Izak je živio u 6. stoljeću po rođenju Kristovom.

8. 15. pouka.

9. Isto.

10. Dobrotoljublje, 4. tom, u ruskom izdanju.

11. Alfavitni Paterik.

12. U životopisu Bogu ugodnog Antonija Velikog pripovijeda se slijedeće: ''U vrijeme najjače demonske bitke, Bogu ugodni je iznenada bio obasjan neizrecivom svjetlošću, pri čemu su demoni i njihova iskušenja iščezli. Poznavši da mu je pristupio Gospodin, Antonije je uskliknuo: ''Gospodine! Gdje si do sada bio''?, a zatim začuo glas: ''Bio sam ovdje, ali sam htio da vidim tvoju odvažnost'', itd. Četij Minej za 17. siječanj.

Drugi način borbe s palim anđelima

Polazeći od pouka svetog Izaka Sirijskog, Bogu ugodni Nil Sorski predlaže slijedeći način borbe s grešnim pomislima, razumije se, onda kad ta bitka ne djeluje snažno i kad se povlači pred tim načinom. Taj način se sastoji u tome da se lukave pomisli preobraze u dobre i da kreposti, da tako kažemo, zamijene strasti.[1] Na primjer, ako pristupi pomisao srdžbe ili zlopamćenja, ako pristupi pomisao i osjećanje žalosti, korisno je da se sjetimo sile vjere i riječi Gospodina, koji je zabranio da se predajemo strahu i žalosti. On nas je uvjerio i potvrdio nam svojim božanskim obećanjem da su nam kod Boga i vlasi na glavi izbrojane, i da nam se ništa ne može dogoditi bez nauma i dopuštenja Božjeg. Bogu ugodni Barsanufije Veliki je rekao: ''Oci kažu: ako demoni privuku tvoj um k bludu, podsjeti ga na neporočnost; ako ga privuku k ugađanju trbuhu, podsjeti ga na post. Na takav način postupaj i u odnosu na druge strasti.''(2) Tako postupaj i kad se podignu pomisli srebroljublja, slavoljublja i ostale grešne pomisli i maštanja. Taj način je, ponavljamo, vrlo dobar u slučaju da se pokaže da je dovoljno snažan. Na njega nam je ukazao sami Gospodin (vidi Mt 4,3,4,6,7). Međutim, kad se strasti uznemire, kad se um pomrači i razvije pred veličinom iskušenja, pomisli napadaju uporno i ludo. Tada je, ne samo protiv bludnih pomisli, već i protiv pomisli srdžbe, tuge, duhovne tromosti ili lijenosti (malodušja), očajanja i, jednom riječju, protiv svih grešnih pomisli, najpouzdanije oružje molitva, u kojoj učestvuje i tijelo. I ovaj primjer nam je pokazao i to nam je zapovjedio sami Gospodin. Obuzet predsmrtnom žalošću, Spasitelj svijeta se molio priklonivši koljena u Getsemanskom vrtu, a učenicima, koji nisu razumijevali veliku nevolju što se približavala, rekao: Bdijte i molite se da ne padnete u napast (Mt 26,41).

NAPOMENE:

1. 5. pouka. Kako u ovoj pouci, tako i u čitavom djelu, Bogu ugodni Nil Sorski iscrpno i prvenstveno govori o molitvi kao o najvažnijem oružju protiv grijeha.

2. 177. odgovor.

Iz knjige: Prinos suvremenom monaštvu - sveti Ignjacije Brjančaninov