Za mučenje duša, koje poslije smrti prolaze zračni prostor, od tamnih vlasti (demona) ustanovljeni su sudovi i straže u besprijekornom poretku. Po slojevima podnebesja, od zemlje do samog neba, stoje puci stražara palih duhova. Svaki odsjek bavi se posebnim vidom grijeha i u njemu dušu muči kad duša dospije u tu nadležnost.
Zračne demonske straže i sudovi u spisima Otaca nazivaju se mitarstva ili carine a duhovi koji u njima služe mitari ili carinici.
U vrijeme Kristovo, i u prvim stoljećima Njegove Crkve, sakupljač državnih poreza zvao se mitar (carinik). Obzirom da se ta dužnost, prema jednostavnosti drevnih običaja, povjeravala osobi bez utvrđene odgovornosti i polaganja računa, mitari su sebi dopustili sva sredstva nasilja, razne oblike prepredenosti, sitničarenja, beskrajne zloupotrebe i nečovječno otimanje. Oni bi se obično zaustavili kod gradskih vrata, na tržnicama i drugim javnim mjestima, da nitko ne može promaći njihovom budnom oku. Držanje mitara učinilo ih je strahom i trepetom za narod. Za narod je naziv mitar označavao čovjeka bez osjećaja, bez pravila, spremnog na svaki zločin, na svaki najniži postupak, koji time diše i živi, odnosno čovjeka odbačenog. U tom smislu Gospodin je usporedio upornog i beznadnog prijestupnika Crkve s neznabošcem i mitarom.[1]
Starozavjetnim poklonicima istinitog Boga ništa nije bilo odvratnije od služenja idolima, a isto toliko im je bio mrzak i mitar. Naziv mitar prenio se od ljudi na demone koji čuvaju put od zemlje k nebu, prema sličnosti dužnosti koje obavljaju. Kao sinovi i povjerenici laži, demoni ne samo što suočavaju duše čovječje s njihovim nedjelima i grijesima, nego ih optužuju i za ono što nikada nisu učinili. Oni pribjegavaju izmišljanjima i lažima, sjedinjujući klevetu s bestidnošću i drskošću, kako bi istrgnuli dušu iz ruku anđela i njome povećali bezbrojno mnoštvo zatočenika pakla.[2]
Učenje o mitarstvima je učenje svete Istinske pravoslavne crkve Kristove.[3] Nesumnjivo je da sveti apostol Pavao govori o njima kad objavljuje da kršćanima predstoji borba s duhovima zla u podnebesju. Ovo učenje susrećemo u najstarijoj predaji Crkve i u crkvenim bogoslužjima. Presveta Djevica, obavještena arkanđelom Gabrielom o svom odlasku s ovog svijeta, prinijela je sa suzama molitve Gospodinu za izbavljenje njene duše od lukavih duhova podnebesja. Kad je nastupio sam čas njenog časnog uznesenja, kad je sišao k njoj sam Sin i Bog njen s mnoštvom anđela i duhova pravednih, ona je, prije nego što je predala presvetu dušu svoju u svete ruke Kristove, izgovorila u molitvi Njemu i slijedeće riječi: ''Primi sad u miru duh moj, i ogradi me od oblasti tamne, da me ne susretne nikakav pogled sotone.''[4]
Sveti Atanazije Veliki, patrijarh Aleksandrijski, u životopisu Bogu ugodnog Antonija Velikog, pripovijeda ovo: ''Jednom je Antonije, kad je nastupio deveti čas, počevši da se moli prije jela, bio iznenada uzet Duhom i uznesen anđelima na visinu. Zračni demoni su se protivili njegovom putu, a anđeli, prepirući se s njima, tražili su razloge njihovom suprotstavljanju, jer Antonije nije imao nikakvih grijeha. Demoni su se trudili da iznesu grijehe koje je on učinio od samog rođenja, ali anđeli su pregradili usta klevetnika, rekavši im da oni ne treba da nabrajaju njegova sagrješenja od rođenja, koja su bila izglađena milošću Kristovom, već neka pokažu, ako mogu, grijehe učinjene poslije onog vremena od kad je on stupanjem u monaštvo, posvetio sebe Bogu. Optužujući ga, demoni su navodili puno bestidnih laži, ali kako su njihove klevete bile lišene dokaza, to se Antoniju otvorio slobodan put. Tog časa on je došao k sebi i vidio da se nalazi na onom istom mjestu na koje je stao radi molitve. Zaboravivši na hranu, proveo je svu noć u suzama i jecajima, razmišljajući o mnoštvu neprijatelja čovječjih, o borbi s takvom vojskom, o mukotrpnom putu k nebu kroz zrak i o riječima apostola Pavla koji je kazao: Jer naš rat nije s krvlju i tijelom, već s poglavarima i vlastima ispod neba[5] koji, znajući da zračne vlasti samo to i traže, o tome se brinu svim snagama, naprežu se i usmjeravaju da nas liše slobodnog prolaza k nebu, savjetuje nam: Obucite se u sve oružje Božje, da se možete održati protiv lukavstva đavla,[6] da se posrami protivnik, nemajući ništa loše reći za nas.[7]
Sveti Ivan Zlatousti, rekavši kako umirući, makar bio i veliki gospodar na zemlji, biva obuzet smutnjom, strahom, neizvjesnošću kad ugleda strašne sile anđeoske, i protivne sile koje dolaze da odvoje dušu od tijela dodaje: ''Tad su nam potrebne mnoge molitve, mnogi pomoćnici, mnoga dobra djela, veliko zastupanje anđela na putu kroz zračno prostranstvo. Ako putujući u stranu zemlju ili strani grad tražimo vodiča: koliko su nam tek potrebniji voditelji puta i pomoćnici da nas provode pored nevidljivih poglavara i vlasti koje vladaju tim zračnim prostranstvima, što se nazivaju i goničima, i mitarima, i skupljačima poreza!''
U ime mrtve kršćanske dječice sveti Zlatousti ovako svjedoči i uči: ''Nas su sveti anđeli mirno odvojili od tijela i mi smo slobodno mimoišli poglavare i zračne vlasti. Imali smo pouzdane rukovoditelje! Lukavi duhovi nisu našli ono što su tražili; nisu vidjeli u nama ono što su željeli da vide. Ugledavši tijelo neoskvrnjeno postidjeli su se, ugledavši dušu čistu, daleko od svakog zla, posramili su se; ne nađoše u nama poročnih riječi, i ušutjeli su. Mi smo prošli i uništili ih; prošli smo kroz njih i zgazili ih; Zamka se raspade, i mi se izbavismo. Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade zubima njihovim da nas rastrgnu[8]. Kad se to okončalo, anđeli, naši voditelji puta, silno su se radovali; počeli su da nas, opravdane, ljube i da govore u veselju: ''Janjci Božji! Neka je blažen vaš dolazak ovdje; otvorio vam se praroditeljski raj; rašireno vam je naručje Abrahamovo! Primila vas je desnica Gospodina; prizvao vas je Njegov glas na desnu stranu! Blagonaklonim očima pogledao je On na vas; u knjigu života upisao je On vas.'' I rekli smo mi: ''Gospodine! Pravedni Suče! Lišio si nas zemaljskih blaga, ne liši nas nebeskih! Odvojio si nas od otaca i majki, nemoj da nas odvojiš od Svetih Tvojih. Znamenja krštenja sačuvala su se netaknuta na nama; tijelo naše prinosimo Ti čisto, kao Tvoja istinska dječica!''[9]
Bogu ugodni Makarije Veliki kaže: ''Slušajte kako se pod nebesima nalaze rijeke zmija, usta lavova, vlasti tame, vatra goruća što sva bića u smutnju privodi, ne znaš li da će ovi, ako ne primiš zalog Svetoga Duha, pri izlasku tvome iz tijela zgrabiti tvoju dušu i spriječiti te da se vineš na nebesa.''[10]
Sveti mučenik Evstratije, obzirom da je pretrpio strašne udarce i mučenja, i nakon divnih čuda koja je učinio, prije izvršenja smrtne kazne zbog postojanog i snažnog ispovijedanja Krista, prinio je molitvu Bogu, u kojoj je najprije uzveličao Boga koji je pogledao na njega i darivao mu u vrijeme zemnog stradanja da pobijedi nevidljivog đavla; a zatim je prešao na predstojeće odvajanje duše od tijela, govoreći: ''Smutila se i rastrojila duša moja pri svom izlasku iz ovog grešnog i nečistog tijela, neka je lukavi đavao ne ulovi u nečem i baci u tamu zbog nevidljivih i vidljivih grijeha koje sam počinio za vrijeme ovoga života! Gospodine! Budi milostiv meni, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, već neka je prihvate Tvoji svijetli i presvijetli anđeli! Proslavi ime Tvoje sveto, i silom Tvojom uznesi me na božansko sudište Tvoje! Kad mi se bude sudilo, neka mene, grešnika, ne zgrabi ruka kneza tame ovoga svijeta i neka me ne baci u dubinu pakla: već me predstavi Ti i budi mi spas i zastupnik. A, ova tjelesna mučenja su radosti za sluge Tvoje.''
Na sličan način i sveti veliko-mučenik Georgije, koji je milošću Kristovom podnio sva najstrašnija mučenja, izmišljena zloćom mučitelja, koji je pred njihovim očima uskrsnuo mrtvaca i imenom Gospodinovim srušio idole, kad je došao na mjesto kazne, izlio je ovakvu predsmrtnu molitvu: ''Blagoslovljen Gospodin Bog moj koji me ne predade čeljustima lovaca mojih i ne dopusti da se neprijatelji moji o meni razvesele, koji izbavi dušu moju, kao pticu od zamki lovaca! Gospodine! I sad me usliši, budi kraj mene u času moje smrti, i izbavi dušu moju od zamki zračnog kneza, tog strašnog protivnika, i njegovih nečistih duhova. I ne upiši u grijeh onima koji su prema meni sagriješili u ne znanju, ali im podari Tvoj oproštaj i ljubav, da bi i oni, upoznavši Tebe, primili udio s izabranicima Tvojim u Kraljevstvu Tvome.''[11]
Veliki ugodnik Božji sveti Nifont, biskup ciparskog grada Konstancije, stojeći jednom na molitvi, ugledao je otvorena nebesa i mnoštvo anđela od kojih su jedni silazili na zemlju, a drugi se uspinjali naviše, uznoseći čovječje duše u nebeske obitelji. Pažljivo je promatrao taj prizor i vidio kako dva anđela streme k visini, noseći dušu. Kad su se približili bludnom mitarstvu, izašli su demoni bluda i srdito rekli: ''Ta duša je naša! Kako se usuđujete da je nosite mimo nas, kad je ona naša?!'' Anđeli su upitali: ''Na čemu se zasniva ta vaša tvrdnja?'' A, demoni su odgovorili: ''Do same smrti ona je griješila, prljajući se ne samo prirodnim, već i protuprirodnim grijesima, uz to je i osuđivala bližnjega, a što je gore od svega, umrla je bez pokajanja: što ćete reći na to?'' Anđeli su uzvratili: ''Uistinu, nećemo povjerovati ni vama, ni ocu vašem, sotoni, dok ne upitamo anđela branitelja ove duše. Upitani anđeo branitelj je rekao: ''Zaista, puno je griješio ovaj čovjek, ali čim se razbolio, smjesta je počeo da plače i da ispovijeda grijehe svoje Bogu. Je li mu Bog oprostio, o tome On odlučuje. Njegova je vlast, neka je slava Njegovom pravednom sudu.'' Tada anđeli, prezrevši optužbe demona, uđoše na vrata nebeska. Zatim je blaženi ugledao i drugu dušu nošenu anđelima. Demoni su došli k njima i vikali: ''Što nosite duše bez našeg znanja, kao i ovu koja ljubi zlato, blud, svađu, razbojništvo?'' Anđeli su odgovorili: ''Mi zacijelo znamo da je ona, iako i upala u sve to, ipak plakala, uzdisala, ispovijedajući se i dajući milostinju, pa joj je Bog podario oproštaj.'' Demoni rekoše: ''Ako je ta duša dostojna milosti Božje, onda uzmite grešnike cijeloga svijeta; mi se ovdje nemamo što truditi.'' Tada su im anđeli uzvratili: ''Svi grešnici koji s poniznošću i suzama ispovijedaju grijehe svoje primaju oproštaj po milosti Božjoj; a onima što umiru bez pokajanja sudit će Bog.'' Tako posramivši demone, oni su prošli.
Opet je vidio svetac kako se uznosi duša nekog muža, časnog, milostivog, svima omiljenog koji je ljubio Boga. Demoni su stajali podalje i škrgutali na tu dušu zubima, a Božji anđeli su izlazili kroz vrata nebeska u susret njoj, i pozdravljajući je, klicali: ''Slava, Tebi, Kriste Bože, što je nisi predao u ruke neprijatelja, već si je izbavio od pakla!'' Također je vidio blaženi Nifont da demoni vuku neku dušu prema paklu. To je bila duša nekog roba kojeg je gospodar mučio glađu i batinama i koji se, ne izdržavši mučenje, udavio, budući nagovoren đavlom. Anđeo čuvar išao je podalje i gorko plakao; a demoni su se radovali. Tada je došla zapovijed od Boga anđelu koji je plakao da ide u Rim, da tamo preuzme brigu o novorođenom djetetu kojeg su u to vrijeme krštavali. Opet je vidio svetac dušu nošenu po zraku anđelima, koju su oteli od njih demoni na četvrtom mitarstvu, i bacili je u bezdan pakla. To je bila duša čovjeka predanog bludu, vračanju, razbojništvu, koji je iznenada umro bez pokajanja ili obraćenja.[12]
Bogu ugodni Simeon Stolpnik, Krista radi jurodivi, dostigavši visinu kršćanske savršenosti, kazujući sutajniku svome đakonu Ivanu o smrti koja mu se bližila i velikoj nagradi na nebu, pokazanoj mu otkrivenjem odozgor, govorio je: ''Ne znam ničeg u sebi što bi moglo da bude dostojno nebeske nagrade, osim što Gospodin želi da me blagoslovi svojom milošću. Znaj da ćeš i ti uskoro biti uzet odavde, stoga se pobrini, koliko god imaš snage, o duši svojoj, kako bi uspio da sigurno prođeš oblast zračnih duhova i umakneš ljutoj ruci kneza tame. Zna Gospodin moj da sam i ja obuzet silnom tugom i velikim strahom, dok ne mimoiđem ta strašna mjesta na kojima se ispituju sva djela i riječi čovječje.''[13]
Blaženi Ivan Milostivi, patrijarh Aleksandrijski, stalno je govorio o smrti i izlasku duše iz tijela, otkako mu je o tome bio otkrio Bogu ugodni Simeon Stolpnik. On je govorio: ''Kad duša izađe iz tijela i počne da uzlazi k nebu, susreću je demoni i podvrgavaju mnogim mučenjima. Oni je zlostavljaju zbog laži, klevete, bijesa, srdžbe, zlopamćenja, tvrdoće, sramnih riječi, neposlušnosti, podmitljivosti, srebroljublja, pijanstva, prejedanja, osvetoljubivosti, gatanja, mržnje, ubojstva, krađe, nemilosrđa, bluda, preljuba. Za vrijeme puta duše od zemlje k nebu, ni sami sveti anđeli ne mogu da joj pomognu: pomažu joj jedino njeno pokajanje, njena dobra djela, a više od svega njena milostinja koju je za svoga života učinila. Ako se ne pokajemo ovdje zbog nekog grijeha, iz zaborava, tada milostinjom možemo da se izbavimo od nasilja demonskih mitarstava. Braćo, znajući to, zaplašimo se gorkog časa susreta sa surovim i nemilosrdnim mitarima, onog časa kad ćemo doći u nedoumicu kako da odgovorimo našim mučiteljima. Ovdje se pokajmo za sve grijehe naše, dajmo prema našim mogućnostima milostinju koja može da nas provede od zemlje do neba i izbavi od zadržavanja demona. Velika je njihova mržnja prema nama, veliki nas strah očekuje u zraku, velika nevolja!''[14]
Simeon Stolpnik, koji je otkrio o mitarstvima patrijarhu, bio je Divnogorac, suvremenik patrijarha, samo stariji od njega. Do nas je došao odlomak pouke koju je sastavio osobno sveti Simeon, gdje on govori o zagrobnom udjelu kršćana. U ovoj pouci on najprije otkriva da mu je javljeno Svetim Duhom o malom broju onih koji se spašavaju, o malom broju onih koji su zaštićeni na rukama anđeoskim u sadašnje vrijeme, odnosno u vrijeme života ugodnika Božjeg.
Dalje on govori kako dušu neoskvrnjenu i pravednu anđeli prihvaćaju s ljubavlju, tješe je, s pjesmom uznose, otklanjajući demonsku silu i uzvisujući se iznad dosega mitarstava. Nasuprot tome, grešna duša ne dopušta da se vine u predjele iznad zraka, a đavao ima povod da je optuži. On se prepire s anđelima koji je nose, pokazujući njena sagrješenja, zbog kojih mora njemu da pripadne, navodeći njenu nedovoljnost u onom stupnju vrline koji je nužan za spasenje i za slobodan prolaz kroz zrak.[15]
Bogu ugodni Ivan Raitski, u poslanici Bogu ugodnom Ivanu Klimaku (Ljestvičaru) napominje o zračnim knezovima, moćnicima ovoga svijeta, duhovima zla, želeći da za dušu korisne pouke Sinajskog Svjetionika rukovode monahe k vratima nebeskim, i sačuvaju ih od tamnih vlasti koje sprječavaju uspon k nebu. Sveti Ivan Klimak (Ljestvičar) govori da su pali monasi, prinoseći duboko i stalno pokajanje, između ostalih svojih riječi, ispunjenih samilošću i praćenih uzdisajima, govorili i ovo: ''Hoće li duša naša preći uzburkanu vodu zračnih duhova?'' Tako su govorili oni, jer još nisu mogli da osjete izvjesnost, već su izdaleka promatrali ono što se događa na zračnim mitarstvima.[16]
Bogu ugodni Izaija Pustinjak u oporuci svojim učenicima zapovjedio je da: ''Svakodnevno imaju pred očima smrt i da se brinu na koji će način napustiti tijelo i kako će proći pored vlasti tame, koje će nas dočekati u zraku.''[17] U 17. pouci on govori: ''Pomisli, kakva je radost duše onoga koji je predao sebe na služenje Bogu i koji vrši tu službu! Pri izlasku njegovom iz ovoga svijeta, djela njegova će se truditi za njega; anđeli, ugledavši ga izbavljenim od vlasti tame, obradovat će se zbog njega. Kad duša izađe iz tijela, nju prate anđeli, a u susret joj idu tamne sile, želeći da je zadrže, i muče je, ne bi li našli u njoj nešto svoje. Tada se anđeli ne bore protiv neprijatelja, no djela koja je duša ostvarila, ograđuju je i čuvaju od demona, ne dopuštajući im da joj se približe. Ako pobijede njena djela, tada joj anđeli upućuju pohvalne pjesme i vode je s radošću pred lice Božje. U tom času ona zaboravlja sve što pripada zemaljskom životu i sve muke koje je podnijela. Brižljivo se pobrinimo da za vrijeme ovog kratkog života na svaki način činimo dobro i da ga sačuvamo nepovrijeđenim od zla, kako bismo uspjeli da se spasemo od ruku knezova tame koji nas očekuju: oni su lukavi i nemilosrdni. Blažen je onaj u kojemu se neće naći bilo što, što njima pripada: njegova radost, mir, veselje i vijenac su iznad svake mjere.''[18]
Neki monah živeći u manastiru starca Serida, gdje je u zatvoreništvu molitveno živio u molitvenoj tišini i usamljenosti veliki ugodnik Božji starac Barsanufije, približivši se smrti svojoj molio je ovoga svetog Starca da ga prati po zraku na tom putu koji on (umirući monah) nije poznavao. Veliki Barsanufije mu je odgovorio: ''Brate, predajem te Kristu, koji je dragovoljno umro za nas, Gospodinu neba i zemlje i svega postojećeg, da On ublaži u očima tvojim smrtni strah i učini slobodnim prolaz tvoje duše.[19]
Bogu ugodni otac Dorotej, učitelj u monaštvu ovog istog manastira oca Serida piše u jednoj od svojih poslanica: ''Kod neosjetljivosti (okorjelosti) duše korisno je često čitanje Božanskog Pisma i umilnih riječi bogonosnih Otaca, sjećanje na Strašni sud Božji, na izlazak duše iz tijela, o strašnim silama koje treba da je sretnu, uz čije je suučesništvo ona činila zlo u ovom kratkotrajnom i bijednom životu.''[20]
Sveti Ivan Karpatijski, tješeći monahe Indije koji su istovremeno trpjeli silno gonjenje od vidljivih i nevidljivih neprijatelja i približavali se propasti očajanja, ovako govori: ''Ratujući i ozljeđujući, drsko nasrće na dušu izašlu iz tijela, đavao, taj gorki i strašni klevetnik u njenim grijesima. Tada bogoljubiva i vjerna duša, makar bila i ozlijeđena mnogim grijesima, neće se ustrašiti od nasrtaja i prijetnji. Ukrijepljena Gospodinom, štićena krilima radosti, podržavana svetim Silama, koje je poučavaju, ograđivana svjetlošću vjere, ona se s velikom smjelošću suprotstavlja lukavom đavlu i odgovara mu: '' Što imam ja i ti koji si tuđ Bogu? Što imam ja s tobom, bjegunče s neba i slugo zli? Ti nemaš vlasti nada mnom: vlast nada mnom i nad svima pripada Kristu, Sinu Božjem. Pred Njim smo sagriješili mi, Njemu ćemo i dati odgovor, imajući Njegov časni križ kao zalog Njegovog milosrđa prema nama i našeg spasenja. Rušitelju! Bježi daleko od nas: nema ničeg zajedničkog izmeću tebe i slugu Kristovih!'' Kad duša neustrašivo govori ovako, đavao se daje u bjekstvo i viče: ''Ne mogu se suprotstaviti imenu Kristovom!'' A duša se uznosi iznad demona. I poslije toga u radosti je prinose božanski anđeli na mjesta koja su joj određena prema stupnju njenog duhovnog uzrasta.''[21]
Sveti Isihije uči: ''Duša, kad poslije smrti uzleti zrakom k vratima nebeskim imajući uz sebe i u sebi Krista, neće se tako uplašiti neprijatelja svojih, već će smjelo, kao i ovdje, odgovarati na vratima. Samo da ne oslabi ona do svoga izlaska, dan i noć vapiti k Gospodinu Isusu Kristu. On će se osvetiti za nju uskoro, po istinitom i božanskom Njegovom obećanju, pokazanom u priči o nepravednom sucu. Istinu vam govorim, osvetit će se i u sadašnjem životu i po izlasku duše iz tijela. Sustići će nas čas smrtni, doći će on, i bit će nemoguće da se izbjegne. O, kad bi knez svijeta i zraka, koji će morati tada da nas susretne, našao da su naša bezakonja ništavna i beznačajna i da ne može da nas izobliči kako je namislio! U suprotnom slučaju, zaplakat ćemo bezuspješno.
Sveto pismo uči: Sluga koji zna volju Gospodara svojega, i ne ispuni je, bit će bijen puno.[22] Ne vidi svjetlosti onaj koji se rodio slijep, tako i onaj koji ne boravi u razumnosti, ne vidi bogatstvo sijanja višnje milosti i neće se osloboditi od lukavih i Bogu mrskih djela, riječi i pomisli. Takav, u vrijeme smrti, neće slobodno mimoići knezove pakla.''[23]
Bogu ugodni Teognost: ''Neizreciva je i neiskazana radost one duše koja se odvaja od tijela s izvjesnošću o svom spasenju. Ona svlači tijelo, kao odjeću. U čvrstom uvjerenju ona prima ono što je nastojanjem već primljeno, bez tuge odlaže tijelo, mirno izlazi iz njega k sviše poslanom za nju anđelu, svjetlom i tihom. Praćena tim anđelom, ona bez prepreka prohodi zračno prostranstvo, nimalo ne uznemiravana zlim duhovima; radosno i smjelo uzlazi ona, kličući zahvaljivanja Bogu, i dospijeva napokon da se pokloni Tvorcu svome. Tamo se iskazuje o njoj opredjeljenje koje nalaže da se smjesti s ravnima njoj po vrlini gdje će s njima prebivati do općeg uskrsenja.''[24] ''Ako si se ti, postojano prebivajući u čistoj molitvi koja nezemaljsko sjedinjuje s Bogom nezemaljski um, udostojao da vidiš, kao u ogledalu, blaženo stanje koje te očekuje po okončanju ovdašnjeg života, udostojao si se toga, primivši zalog Duha i stekavši nebesko kraljevstvo unutar sebe blistavo jasnim i opredijeljenim čuvstvom duše, nikako ne pristaj da se razrješavaš od tijela nenajavljen obaviješću o nastupajućoj smrti. Moli se marljivo za to i budi ispunjen dobrom nadom da ćeš dobiti to objavljivanje, kada se približi tvoj kraj, ako je to korisno. Spremaj se uvijek za smrt, udaljujući svaki strah; spremaj se uvijek, kako bi uspio da prođeš zračno prostranstvo, da izbjegneš lukave duhove, da uđeš smjelo i neustrašivo u nebesko okruženje, da se pridružiš anđelskim činovima, da sobom umnožiš lik svih izabranih i pravednih, da vidiš Boga, koliko je dostižno to viđenje.''[25] Duhovno čuvstvo, o kojem govori Bogu ugodni Teognost, naziva se, sasvim ispravno, u spisima Otaca,
izvješćem, prema svojstvu nesumnjive vjerodostojnosti. Ono nastaje nailaskom božanske milosti koja prima u duhovna njedra Otaca pokajanog grešnika. Izvješće se javlja u duši neočekivano, kao novi život, o kojem čovjek do tada nije mogao da stvori u sebi nikakvog pojma. Ono oslobađa dušu od nasilja lukavih duhova i strasti, mijenja cijelog čovjeka, sjedinjuje ga s Bogom, uvodi cijelog čovjeka u čudesnu molitvu koju upućuje k Bogu iz čovjeka Duh Božji. Sve kosti takvog čovjeka reći će neiskazanim duhovnom pohvalom i zahvaljivanjem: Gospodine, Gospodine, tko je kao Ti, koji izbavljaš siromaha iz ruke tlačitelja, ništavnoga i ubogoga od onih koji ga upropašćuju? Taj duhovni osjećaj je toliko jak, da, ispunivši sobom čovjeka, utire u njemu osjećaj za sve druge stvari: ukratko rečeno on je predvorje Kraljevstva Božjeg u duši. Tko je stekao taj osjećaj ne živi više sebi, već Bogu,[26] okrenuvši se sve-cijelo k Njemu i imajući Njega u sebi. U onima koji su se izložili samoobmani i demonskoj obmani javlja se mnijenje takvog čuvstva, i razlikuje se od milosnog i njemu suprotnim plodovima.
''Opomeni se dušo moja'', dirljivo se obraća skitski monah Evagrije samome sebi, ''i pomisli, kako ćeš podnijeti iznenadno odvajanje tvoje od tijela kad strašni anđeli dođu za tebe i zgrabe te u času koji ti ne očekuješ i u vrijeme o kojem ti ne znaš! Kakva ćeš djela poslati ti na zrak, kad stanu da te ispituju o djelima tvojim neprijatelji tvoji koji borave u zraku?''[27]
Tako su osjećali i govorili sveti ugodnici Božji: oni su razumjeli i istraživali dubinu pada čovječjeg; oni su razumjeli i istraživali vlast demona nad ljudima, izniklu iz tog pada.
Zatvorenik Zadonski, Georgije, opisuje nam događaj koji se zbio skoro u naše vrijeme: ''Arhimandrit Barsanufije (Zadonskog manastira) bio je u stanju obamrlosti tokom tri večeri. Za to vrijeme on se dušom nalazio na zračnim mitarstvima, podvrgavajući se mučenjima za sve grijehe učinjene od same mladosti, ali je čuo glas Božji: 'Radi molitava Presvete Bogorodice, svetog mučenika Mokija i stratilata Andreja, praštaju mu se grijesi i daje se vrijeme za pokajanje'.''[28]
Učenje o mitarstvima, slično učenju o smjestilištu Raja i pakla, sreće se kao opće poznato i opće prihvaćeno učenje u svim krajevima bogoslužja Istinske pravoslavne crkve. Ona ga objavljuje i napominje svojoj djeci, da bi posijala u njihovim srcima duše-spasonosni strah i pripremila ih za blago-uspješan prelazak iz vremenitog života u vječni. U molbenom kanonu Gospodinu Isusu Kristu i Božjoj Majci, koji se čita na samrti svakog pravoslavnoga,[29] kaže se: ''Zračnog kneza, nasilnika, mučitelja, presretača na strašnim putevima, i svih praznih riječi ispitivača udostoj me da mimoiđem neuskraćeno, odlazeći sa zemlje.''[30]
''Da izbjegnem pukove bestjelesnih neprijatelja i zračne se bezdne oslobodim, i da se na nebesa uspnem, udostoj me.''[31]
''Gorkog mitarstva poglavara, kneza ovoga svijeta, otjeraj daleko od mene.''[32]
Kod kelijskog (sobnog) pravila, u molitvama posle katizmi, Crkva nalaže molitveniku da izgovara ovakve molbe: ''Gospodine moj, Gospodine, podari mi suze raskajanja, kako bih Te njima umolio da se prije smrti očistim od svakoga grijeha: jer strašno i grozno mjesto morat ću da prođem, razlučen od tijela, gdje me mnoštvo mračno i demoni surovi čekaju.''[33]
''Usavrši me Tvojom savršenošću, i tako me iz sadašnjeg života izvedi, da netaknut mimoiđem poglavarstva i vlasti tame, da, Tvojom milošću, i ja ugledam neiskazanu dobrotu nepristupne Tvoje slave.''[34]
U molitvama pred kondacima i ikosima akatista Božjoj Majci čita se: ''O Majko Kralja neba i zemlje! Oproštaj svih mojih sagrešenja isprosi, životu mome podari ispravak, i na smrti od zračnih neprijatelja nesmetan prohod.''[35] ''Mrtvi Tobom (Bogomajko) oživljavaju, jer si život ipostasni rodila: koji su bili nijemi počinju govoriti, gubavi se čiste, bolesni ozdravljaju, mnoštva zračnih duhova bivaju pobijeđeni.''[36]
U Osmoglasniku se upućuju slijedeća moljenja Božjoj Majci: ''Na času, Djevo, smrti moje od ruke demonske me otrgni, i suda, i truleži, i strašnog mučenja i mitarstava gorkih, i kneza ljutog, i vječne osude.''[37] ''Prečista, izbavi me od demonskog mučenja na času samrtnom.''[38] ''Na času, Djevo, smrti moje od ruke demonske i osude, i odgovora, i ispitivanja, i mitarstava strašnih i kneza ljutog i ognja vječnog izbavi me.''[39] ''Djevice i Majko Izbavitelja, u času ishoda moga, Ti stani pred mene, mučenog od zračnih duhova zbog svega što nerazumnom mišlju učinih.''[40] ''Kad se od tjelesnog saveza duša moja bude razdvajala, tada mi pristupi, Prečista Djevice, i bestjelesnih neprijatelja savjete razori, i razmrskaj čeljusti onih koji traže da me progutaju nemilosrdno: kako bih netaknuto prošao zrakom gdje boravi knez tame.''[41]
U ''Činu odvajanja duše od tijela kad čovjek dugo strada'', čita se: ''Sada su već svi dani života moga kao dim ostali za mnom, i pristupit će anđeli, poslani od Boga, da moju bijednu dušu traže nemilosrdno.''[42] ''Pristupit će mnoštvo lukavih duhova, koji drže mnoge zapise mojih grijeha i zovu, tražeći da nemilosrdno pokore moju dušu.''[43] ''Blagoslovite me sveti anđeli Boga Svedržitelja i izbavite me od mitarstava svih lukavih.''[44] U Kanonu anđelu čuvaru stoji: ''Neka sram i stid pokriju mračna i smradna lica đavlija kad se moja duša bude razdvajala od tijela.''[45] ''Daj mi da te ugledam, kad dođe vrijeme izlaska moga, s desne strane moje bijedne duše kako stojiš, pjesmom tjerajući strašne demone.''[46] ''Molim tebe, hranitelja moga, budi mi zaštitnik i zastupnik neoborivi, kad budem prolazio mitarstva ljutog mirodršca.''[47]
U drugoj molitvi svetom Nikoli: ''Na izlasku duše moje pomozi mi, bijednom: umoli Gospodina, sve tvari Tvorca, da me izbavi od zračnih mitarstava i vječnog mučenja.''[48]
Molbe o izbavljenju od zračnih mitarstava sadržane su u molitvi Bogu ugodnom Sergeju Radonješkom i u molitvama drugim svetima.
Bogu ugodni Teodozije Pečerski, osjetivši krajnju iznemoglost od bolesti, legao je na postelju i rekao: ''Volja Božja neka bude: kako blagoizvoli o meni, tako i neka učini. Ali molim Te, Gospodine moj, Isuse Kriste, milostiv budi duši mojoj, da je ne presretne lukavstvo protivnih duhova, već da je prihvate anđeli Tvoji, i provodeći kroz tamna mitarstva dovedu k svjetlosti Tvoga milosrđa.''[49]
Sveti Dimitrije Rostovski molio se: ''Kad dođe strašni čas razlučenja duše moje od tijela, tada je, Iskupitelju moj, primi u ruke Tvoje i sačuvaj od svake nevolje nepovrijeđenu, i neka moja duša ne ugleda mračna lica lukavih demona, ali da spašena prođe sva mitarstva.''[50]
Podroban opis mitarstva i poredak po kojemu oni slijede jedan za drugim, u zračnom bezdanu, uzet ćemo iz povijesti Bogu ugodne Teodore. Ona je, ostavivši na zemlji svoje bez daha tijelo, uz rukovođenje dva sveta anđela, započela, kako smo već vidjeli, putovanje zrakom prema Istoku.
Kad se uspinjala k nebu, presreli su je tamni duhovi prvog mitarstva, na kojem se ispituju grijesi čovječji učinjeni riječju, kao što su: glupiranje, vulgarnost, podsmjeh, vrijeđanja, pjevanje strasnih i nedoličnih pjesama i himni, nepristojna klicanja, grohotan smijeh i tome slično. U velikoj mjeri čovjek ova sagrješenja ne računa ni za što, ne kaje se za njih pred Bogom i ne ispovijeda ih duhovnom ocu. Ali, Gospodin je jasno rekao: Da će za svaku praznu riječ koju reku ljudi dati odgovor u dan suda. Jer ćeš zbog svojih riječi biti opravdan i zbog svojih riječi biti osuđen.[51] I Apostol zapovijeda: Nikakva ružna riječ da ne izlazi iz usta vaših, ni sramotne ni lude riječi ili šale.[52] Demoni su žestoko i uporno optuživali dušu predstavljajući sva njena sagrješenja koja je učinila riječju od same mladosti; sveti anđeli su to pobijali i protuslovili grijesima dobra djela koja je duša učinila.
Na taj način Teodora, iskupljena na ovom mitarstvu, počela je da se uspinje naviše i približila se drugom mitarstvu laži, na kojem se istražuje svaka laž, narušavanje zakletve, prizivanje imena Božjeg uzalud, neispunjavanje zavjeta danih Bogu, utaja grijeha pred duhovnikom na ispovijedi.
Izbavivši se i ovdje, ona je dospjela na treće mitarstvo klevete gdje se ispituje klevetanje bližnjeg, osuđivanje, ponižavanje, sramoćenje, ruganje i podsmjehivanje njemu, pri zaboravu vlastitih sagrešenja i nedostataka i ne obraćanja pažnje na njih. One koji su se izložili iskušenjima ove vrste ljuti mučitelji muče (istražuju) osobito žestoko, kao antikriste, koji preuzimaju Kristovu ulogu i čine se sucima i pogubiteljima bližnjih.
Na četvrtom mitarstvu ugađanja trbuhu ispituje se prejedanje, pijanstvo, prijevremeno i tajno jedenje, jedenje bez molitve, narušavanje postova, slastoljublje, gozbe, jednom riječju – sve vrste ugađanja trbuhu. Nakon izbavljenja od ovog mitarstva, Teodora, obodrivši se malo, stupila je u razgovor sa svetim anđelima i rekla im: ''Čini mi se da nitko živ na zemlji ne zna što se događa ovdje i što čeka grešnu dušu poslije smrti.'' Sveti anđeli su joj uzvratili: ''Zar ne govori o tome Božja riječ koju svakodnevno čitaju u crkvama i propovijedaju Božji služitelji? Ali oni koji su strašću vezani za zemnu sujetu ne obraćaju pažnju na Riječ Božju, smatraju za nasladu svakodnevno prejedanje i pijanstvo, prejedajući se i opijaju bez straha Božjeg, imajući sebi za boga trbuh, ne pomišljajući o budućem životu, ne osvrćući se na Pismo, koje kaže: Teško vama koji ste siti sada, jer ćete ogladnjeti.[53] Oni basnom smatraju Sveto pismo, žive u nemaru i prostranstvu, svakodnevno se vesele bezbrižno i goste uz zvuke muzike i pjevanje korova, slično bogatašu koji se spominje u Evanđelju. Ipak, oni među njima koji su milostivi, koji dobro čine siromašnima i pomažu nevoljnima, lakše će dobiti od Boga oproštaj svojih grijeha, i radi milostinje svoje, proći će mitarstva sigurno. Pismo kaže: Milostinja od smrti izbavlja, i ona očišćava svaki grijeh: tko tvori milostinju i pravdu ispunjava se života, a koji griješe neprijatelji su svoga života.[54] Onima koji se ne brinu da milostinjama očiste svoje grijehe, nemoguće je da izbjegnu nevolje na mitarstvima: njih otimaju mitari i obaraju, ljuto ih mučeći, u dubini tamnice pakla, gdje ih drže u okovima do strašnog Kristovog Suda.''
Tako govoreći, dostigli su do petog mitarstva lijenosti. Tu su sabrani svi dani i časovi provedeni u lijenosti, u nemaru za služenje Bogu; tamo se ispituje duhovna tromost ili lijenost, zanemarivanje crkvenih i kelijskih (sobnih) molitvenih literatura iz lijenosti, iz nebrige i hladnoće prema Bogu; tamo se zlostavljaju gotovani koji žive od tuđeg rada i neće sami da se trude, kao i najamnici koji primaju plaću, ali svoju obavezu nemarno obavljaju.
Za ovim mitarstvom uslijedilo je šesto mitarstvo krađe, na kojem se istražuju sve vrste otimanja i lopovluka, grubih i lakših, javnih i tajnih.
Zatim sedmo mitarstvo srebroljublja i škrtosti.
Nešto dalje je osmo mitarstvo lihve, gdje se optužuju zelenaši, lihvari i prisvojitelji tuđega.
Još dalje je deveto mitarstvo nepravde, gdje se okrivljuju nepravedni suci, koji su se upravljali pri sudovima pristranošću ili nagradom, opravdavajući krive i osuđujući nevine; ovdje se otkrivaju lažne vage i mjerenja trgovaca i ostale nepravde.
Deseto je mitarstvo zavisti, na njemu se muče oni koji su se predali toj pogubnoj strasti i njenim posljedicama.
Iznad je smješteno jedanaesto mitarstvo oholosti, gdje uznositi dusi s prezirom zlostavljaju zbog oholosti, sujete, sumnje u sebe, umišljenosti, uznositosti, nedavanja dužnog poštovanja roditeljima, duhovnim i građanskim vlastima, nepokornosti i neposlušnosti njima.
Gore je dvanaesto mitarstvo srdžbe i bijesa.
Zatim trinaesto mitarstvo zlopamćenja. Po izlasku iz ovog mitarstva, Teodora je upitala anđele: ''Molim vas da mi kažete, otkuda ove strašne zračne vlasti znaju sva zla djela svih ljudi koji žive po svoj zemlji, ne samo javna, već i tajna?'' Sveti anđeli su joj odgovorili: ''Svaki kršćanin dobiva od Boga na svetom krštenju anđela čuvara koji, nevidljivo čuvajući čovjeka danonoćno ga uči svakom dobrom djelu tokom čitavog njegovog života do samog smrtnog časa. On zapisuje sva dobra djela toga čovjeka, za koja bi on mogao da dobije milost i vječnu nagradu od Gospodina u nebeskom kraljevstvu. Isto tako i knez tame koji želi da uvuče sav ljudski rod u svoju pogibelj dodjeljuje čovjeku jednog od lukavih duhova koji svuda prati čovjeka, motri na sva njegova zla djela, podstiče ga smicalicama svojim i, posjećujući mitarstva, zapisuje tamo sve čovjekove grijehe, noseći svaki grijeh na odgovarajuće mitarstvo. Eto kako su poznati zračnim vlastima grijesi svih ljudi po cijelom svijetu. A kad duša, razlučivši se s tijelom, stane da stremi k nebu, k Tvorcu svome, tada je lukavi duhovi ometaju u tome, optužujući je njenim grijesima, zapisanim kod njih. Ako duša ima više dobrih djela, negoli grijeha, tada oni ne mogu da je zadrže. Ako, pak, nađu u njoj više grijeha, onda je zadržavaju na određeno vrijeme i zaključavaju u tamnicu da ne vidi Boga; tamo je oni muče, dokle im sila Božja dopusti da je muče, i dok ta duša ne bude iskupljena crkvenim molitvama i milostinjama bližnjih. Ako li se duša pokaže toliko grešna i mrska pred Bogom, da joj ne ostaje nikakva nada na spasenje, nego je očekuje vječna pogibelj, onda je oni istog časa svode u bezdan, gdje je i njima samima pripremljeno mjesto za vječno mučenje; oni će je tamo držati do drugog dolaska Kristovog, poslije kojeg će se duša sjediniti s tijelom, i tada zajedno s njim biti mučena u paklu ognjenom. Znaj još i ovo, da ovim putem idu i na njemu se podvrgavaju mučenju samo oni koji su prosvjetljeni svetom istinskom pravoslavnom kršćanskom vjerom i umiveni svetim krštenjem. Ovdje ne dolaze služitelji idola, muslimani i svi tuđi Bogu: oni, iako živi tijelom, već su mrtvi, i pokopani su u pakao dušom. Kad oni umiru, istog časa, bez ispitivanja, demoni ih uzimaju kao dio koji njima pripada, i sprovode u paklenu propast.
Poslije ove priče, Teodora je dospjela na četrnaesto
mitarstvo ubojstva gdje se istražuju ne samo razbojništvo i ubojstvo, već i svaki udarac, povreda i rana.
Iznad je bilo petnaesto mitarstvo čaranja, na kojem se ispituje vračanje, bajanje, spravljanje otrova, magija, i čarobnjačko prizivanje demona. Na ovom mitarstvu nisu našli ništa čime bi optužili blaženu Teodoru i u bijesu su joj uzviknuli: ''Doći ćeš ti na bludna mitarstva, pa da vidimo hoćeš li ih izbjeći?'' Uspinjući se još više, ona je upitala svete anđele: ''Zar svi kršćani prolaze ovim putem, i nitko od njih ne može da prođe ne izlažući se mukama i strahu?'' A sveti anđeli su joj odgovorili: ''Nema drugog puta za kršćanske duše koje idu ka nebu; sve prolaze ovuda, ali ne bivaju sve tako mučene kao što se muči duša koja je pala u grijehe i nije se u potpunosti ispovjedila za njih, stideći se duhovnog oca i skrivajući pred njim svoja sramna djela. Ako neko istinski ispovijeda svoje grijehe, tuguje zbog njih i kaje se za učinjeno zlo, njegovi se grijesi nevidljivo izglađuju Božjom milošću, i kad duša dođe ovdje, zračni mučitelji, raširivši svoje knjige, ništa ne nalaze u njima,[55] pri čemu ne mogu ni da je rastuže, niti uplaše, i duša s radošću uzlazi k Prijestolu Milosti.''
Tako razgovarajući, dospjeli su na šesnaesto bludno mitarstvo, na kojem se ispituje bludni čin svake vrste, to jest, bludni grijeh osoba nevezanih brakom; također se ispituje misleno maštanje, suglasnost s grijehom, naslađivanje grijehom, sladostrasni pogledi, nečisti dodiri i doticanja. Kad je Teodora došla na to mitarstvo, tamni dusi koji pripadaju njemu, vrlo su se začudili kako je stigla čak do njih, i žestoko su je optuživali, osobito zbog njene neotvorenosti pred duhovnim ocem.
Zatim su dospjeli na sedamnaesto mitarstvo preljuba, na kojemu se istražuju bludni grijesi osoba koje živeći u braku nisu sačuvali supružničku vjernost i bračnu postelju neuprljanu; ovdje se strašno kažnjavaju otmice i bludna nasilja, kao i padovi u blud osoba posvećenih Bogu, koja svoju čistoću obećaše Bogu, ali narušiše zavjet.
Nakon ovoga je osamnaesto mitarstvo sodomsko, gdje se ispituju svi protiv-prirodni bludni grijesi i rodo-oskvrnuća. Kad su prošli ovo mitarstvo, sveti Anđeli rekoše Teodori: ''Vidjela si strašna i odvratna bludna mitarstva! Znaj da ih rijetko koja duša prođe slobodno: Sav svijet leži u zlu sablazni i nečistoće, svi su ljudi slastoljubivi i ljube grijeh. Misao srca čovječjega zla je od malena[56], i jedva da tko čuva sebe od nečistoća bludnih. Malo je onih koji umrtvljuju tjelesne požude i malo je onih koji ova mitarstva prolaze slobodno! Velika većina, došavši ovdje, gine: opaki isljednici bludnih grijeha grabe duše bludnika i odvlače ih u pakao. Vlasti bludnih mitarstava se hvale da oni sami više od svih ostalih mitarstava pune pakao onima koji su prokleti. Zahvali Bogu, Teodora, što si izbjegla ove bludne mučitelje molitvama tvoga oca, Bogu ugodnog Bazilija, jer više nećeš vidjeti straha.''
Poslije toga oni su došli na devetnaesto mitarstvo krivovjerja ili hereze, gdje se ispituje nepravilno tumačenje vjere, sumnja o vjeri, odstupanje od istinske pravoslavne kršćanske vjere, hula na Boga, i tome slična sagrješenja protiv jedinoga istinitog ispovijedanja svete Kristove vjere.
Kad prođoše ovo mitarstvo, oni se već približiše vratima nebeskim, tada su ih presreli zli dusi posljednjeg dvadesetog mitarstva nemilosrđa, na kojem se ispituju nemilosrdnost i surovost. Ako je netko ostvario mnoge podvige, postove, bdijenja, klanjanja, bogoslužja; ako je sačuvao čistoću djevičanstva netaknutom i tijelo iscrpio uzdržanošću, ali ako je bio nemilosrdan i zatvorio srce svoje za bližnjega, takav se s ovog mitarstva obara dolje i zatvara u pakleni bezdan na vječne vjekove.
Napokon, s neiskazanom radošću oni se približiše nebeskim vratima. Vrata nebeska su blistala kao kristal; iz njih se razlijevalo neopisivo sijanje, a na njima su stajali suncoliki ili sjajni mladići. Oni, ugledavši Bogu ugodnu Teodoru, predvođenu anđelima, ispuniše se veseljem zbog nje, jer je, pokrivana Božjim milosrđem, izbjegla zračna mitarstva, i s velikom ljubavlju je uvedoše kroz vrata. Za vrijeme svog puta po mitarstvima Teodora je zapazila da je svako mitarstvo podčinjeno posebnom knezu i da su dusi svakog mitarstva po vanjskom izgledu odgovarali grijehu ispitivanom na mitarstvu.
Veliki ugodnici Božji, preobrazivši se potpuno od prirode starog Adama u prirodu Novog Adama, Gospodina našega Isusa Krista, u tom novom i svetom stanju prohode časnim svojim dušama zračna demonska mitarstva s neobičnom brzinom i velikom slavom. Njih uznosi na nebo Sveti Duh, koji je i za vrijeme njihovog zemnog života neprestano ulijevao u njima želju da se odvoje od tijela i budu s Kristom.[57] Preletio je, kao munja, podnebesje Veliki Marko Tračeski u roku od jednog sata.[58]
Kad je nastalo vrijeme smrti bogougodnog Makarija Velikog – Kerubin, budući njegov anđeo čuvar, praćen mnoštvom nebeske vojske, došao je po njegovu dušu. S činovima anđela sišla su lica apostolska, proročka, mučenička, svetaca, Bogu ugodnih. Demoni su se zaustavili u redovima i gomilama da gledaju uspinjanje Duhonosne duše. Ona je počela da se uznosi. Stojeći daleko od nje, tamni dusi sa svojih mitarstava su uzvikivali: ''O, Makarije, kakve si se slave ti udostojao!'' A, muž ponizna uma im je odgovarao: ''Ne, i još se bojim, jer ne znam učinih li što dobro.'' Zatim se hitro uspinjao k nebu. S drugih viših mitarstava opet su cičali zračni zlobnici: ''Zaista, izbjegao si nas Makarije!'' – ''Nisam'', odgovarao je on: ''i još trpim u bjekstvu.'' Kad je on već zakoračio na nebeska vrata, oni, ridajući od zloće i zavisti su cvilili: ''Uistinu, izbjegao si nas Makarije!'' – On im je tada odgovorio: ''Snagom Krista mojega ograđivan, izbjegao sam vaše zamke.''[59]
S tako velikom slobodom veliki ugodnici Božji mimoilaze zračne straže tamnih vlasti jer u zemaljskom životu stupaju u nepomirljivu borbu s njima i osvojivši nad njima pobjedu, u dubini srca stječu savršenu slobodu nad grijehom, postaju hramom i svetište Duha Svetoga koji svoju razumnu obitelj čini nepristupačnom palom anđelu. Kao što se uskrs kršćanske duše iz grešne smrti odvija ovdje u vrijeme života na zemlji, isto tako tajanstveno se vrši ovdje na zemlji njeno mučenje od vlasti iz zraka (demona), njeno porobljavanje njima ili oslobađanje od njih; pri prolasku kroz zrak ta sloboda i ropstvo samo se iskazuju.
NAPOMENE:
1. Mt 18,17.
2. Sveti Ivan Klimak (Ljestvičar) priča da je neki Stjepan, koji je živio na Sinaju i volio pustinju i život u tišini, mnoge godine proveo u monaškom podvigu, ukrašen postom i još više suzama, procvao i drugim blistavim krepostima, dostigavši do istinskog pokajanja, dan uoči svoje smrti, došao u ekstazu (viđenje); tada je počeo da se osvrće čas na desnu čas na lijevu stranu svoga odra, i mučen nevidljivim bićima, govorio je tako da su svi prisutni mogli da čuju: ''Da, stvarno, istina! No za to sam ja postio tolike godine!'' A, zatim: ''Ne, vi lažete, ja to nisam učinio!'' Onda opet: ''Da zaista je tako, da! Ali sam plakao zbog toga, i predao sebe na služenje braći.'' I opet: ''Ne, vi me klevećete!'' A, ponekad je odgovarao: ''Da, zaista je tako, i ne znam šta da kažem na to. Ali u Boga je milost!''
Bio je to zaista grozan i strašan prizor: to nevidljivo suđenje na kome nema milosti. Što je još strašnije, okrivljavali su ga i za ono što nije učinio. Ajme! Jedan takav usamljenik i pustinjak govoraše o nekim od svojih grijeha: ''Ne znam što na to da kažem!'' A, proveo je u monaštvu četrdeset godina, imao i dar suza. Gdje se sakrilo tada proročanstvo Ezekijela: Sudit ću ti za ono što nađem u tebi, reče Bog (Ezek 33; 12-20)? Ništa slično tome on ne mogaše reći: zato neka je slava Jedinome Sveznajućem! A, neki su pričali, pozivajući se u pravednosti svojih riječi na Gospodina, da je Stjepan u pustinji hranio iz svoje ruke leoparda. Ali on se razdvojio od tijela u takvim mukama i ostalo je neizvjesno s kakvim se ishodom okončao taj sud, to mučenje (Ljestvica, stupanj 7.). – Nemoj me dati na volju neprijateljima mojim; jer ustaše na me lažni svjedoci; ali zloća govori sama protiv sebe (Ps 27,12), tako govori Sveti Duh kroz lice duše čovječje, opisujući njenu nevidljivu borbu s nevidljivim neprijateljima.
3. ''Časni sud Božji nad dušama, po njihovom odvajanju od tijela, započinje, po učenju Istinske pravoslavne crkve, mučenjem na mjestima zvanim mitarstva, kroz koja se one uspinju od zemlje u pratnji anđela, prolaze zračno prostranstvo, gdje ih zli duhovi zadržavaju i pokazuju sve grijehe koje su počinili u životu.'' Dogmatska teologija Istinske pravoslavne i saborne (istočne) crkve, presvetog Antonija, gl. 341, str. 244 i 245, izd. 7., 1857. god.
4. Čti-Minej, 15. kolovoza.
5. Ef 6,12.
6. Ef 6,13.
7. Tit. 2, 8. Vita beati Antonii, caput XXXVII. Bogu ugodni Antonije Veliki živio je u 3. stoljeću i početkom 4. Sudeći po dugovremenom njegovom životu i dolasku u manastir kad mu je bilo dvadeset godina, s pouzdanošću se može zaključiti da je on napustio svijet u drugoj polovini 4. stoljeća. Ovdje opisanim ishodom duše Bogu ugodnoga Antonija na zračna mitarstva u ono vrijeme kad je on stao na molitvu, potvrđuje se mišljenje sv. Makarija Velikog, da duše najuspješnijih u blaženom podvigu ponekad napuštaju tijelo za vrijeme molitve, po osobitom djelovanju Svetoga Duha.
8. Ps. 124; 7, 6.
9. Margariti, Pouka o trpljenju i zahvaljivanju, i o tome kako ne treba da plačemo neutješno za umrlima. Ova Pouka čita se u sedmu nedjelju po Uskrsu i na svakoj sahrani.
10. Priča 16, gl. 18.
11. Sveti mučenici Evstratije (spomen njegov je 13. prosinca) i Georgije (spomen njegov je 23. travnja) postradali su za vrijeme cara Dioklecijana, između 301. i 310. godine po Kristu. Čti-Minej. Molitva svetog Evstratija unesena je u zbornik od dvanaest psalama. Vidi Kijevo – Pečerski paterik.
12. Sveti Nifont živio je u drugoj polovini 3. i početkom 4. stoljeća. Čti-Minej, 23. prosinca.
13. Bogu ugodni Simeon Stolpnik živio je u 6. stoljeću. Čti-Minej, 21. srpnja.
14. Prolog, 19. prosinca. Sveti Ivan Milostivi umro je u drugoj polovini 7. vijeka, po zauzeću Aleksandrije od muslimana.
15. Prolog, 13. ožujka.
16. Bogu ugodni Izaija, Pouka 1.
17. Pouka 5, glava 22.
18. Bogu ugodni Izaija živio je u 6. vijeku.
19. Pitanje 145. Veliki Barsanufije živio je u 5. i 6. stoljeću po Kristu.
20. Poslanica 1.
21. Bogu ugodni Ivan Karpatijski – Utješna glava 25.
22. Lk 12; 47, 48.
23. Pouka sv. Isihija, prezbitera Jeruzalemskog, O trijeznosti (budnosti) uma, glava 149, 161 i 4. Dobrotoljublje, č. 2.
24. 2 Filip 1,9. – Glave 60 i 75, prema prijevodu starca Pajsija. Asketsko djelo Bogu ugodnog Teognosta, objavljeno u Kršćanskom časopisu za 1826. god. br. XXIII.
25. Na istom mjestu. Vidi prethodnu primjedbu.
26. 2 Kor 5,75.
27. Prolog, 27. listopada
28. Djela Georgija, zatvorenika Zadonskog Bogorodičnog manastira, dio 1, str. 65, prema izdanju iz 1850. god.
29. Trebnik mali, Moskva, 1838. god.
30. Pjesma 4, tropar 4.
31. Pjesma 8, tropar 2.
32. Pjesma 8, tropar 3.
33. Poslije 4. katizme.
34. Poslije 47. katizme.
35. Akatisti s kanonima, izdanje Kijevo – Pečerske Lavre.
36. 4. tropar, 8. pjesma kanona u akatistu Božjoj Majci.
37. Petak, glas 4, pjesma kanona 8.
38. Četvrtak, glas 4, pjesma 6.
39. Utorak, glas 4, pjesma 8.
40. Petak, glas 3, pjesma 6.
41. Subota, glas 2, pjesma 9.
42. Trebnik, Moskva, 1852. god. Pjesma 1, tropar 2 i 3.
43. Trebnik, Moskva, 1852. god. Pjesma 1, tropar 2 i 3.
44. Pjesma 7, tropar 2.
45. Kanonik, Pjesma 6.
46. Pjesma 9.
47. Pjesma 9.
48. Akatisti i kanoni, izd. Kijevo – Pečerske Lavre.
49. Pečerski Paterik.
50. Pravoslavna – dogmatska teologija presvetog Makarija, tom 5., str 85, izdanje 1853. god. ''Neprestano, svagdašnje i sveopće učenje o mitarstvima prihvaćeno u Istinskoj pravoslavnoj crkvi, a osobito među Učiteljima četvrtog stoljeća, neporecivo svjedoči da je ono predano njima od Učitelja prethodnih vjekova i zasniva se na apostolskoj predaji.'' Na istom mjestu, str. 86.
51. Mt 12,36-37.
52. Ef 4,29 i 5,4.
53. Lk 6,25.
54. Tobit. XXI, 9, 10.
55. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar priča da je za vrijeme njegovog boravka u jednom manastiru blizu Aleksandrije došao u taj manastir radi pokajanja i postriga u monaštvo jedan razbojnik. Veliki Otac, nadstojnik manastira, zapovjedio mu je da ispovijedi svoje grijehe pred svim sabranim bratstvom u crkvi. Kad je razbojnik to učinio s gorućom revnošću i samoodricanjem, tada ga je Veliki bez odlaganja obukao u shimu. Sveti Ivan je upitao nasamo svetog igumana: zašto je postrigao razbojnika tako brzo? Nadstojnik je kao razlog naveo to što se razbojnik ispoviješću udostojao potpunog otpuštenja grijeha. Dodao je Veliki: ''I nemoj da ne vjeruješ u to jer me je netko od tamo prisutne braće uvjeravao, govoreći: 'Vidio sam nekog strašnog čovjeka gdje drži ispisan papir i pero; i kako bi koji grijeh pokajnik izgovorio, on bi ga smjesta perom precrtao', i pravedno je, jer kaže Pismo: Rekoh: Ispovijedam Gospodinu prijestupe svoje; i ti skide s mene krivicu grijeha mojega'' (Ps 32,5). Ljestvica, pouka 4.
Neće biti suvišno da napomenemo ovdje o događaju, tako reći iz naših dana. U okolini Vologde nalazi se veliko selo, Kubenskoe, koje ima nekoliko parohija (župa). Tu se razbolio jedan od župnih svećenika, i bližeći se kraju, ugleda on odar svoj okružen demonima koji su se spremali zgrabiti njegovu dušu i svesti je u pakao. Tada su se pojavila tri anđela. Jedan od njih je stao kraj odra i počeo da se prepire o duši sa strašnim demonom koji je držao otvorenu knjigu gdje su bili zapisani svi svećenikovi grijesi. Tada je prišao drugi svećenik da pouči subrata. Otpočela je ispovijed; bolesnik, bacajući uplašene poglede na knjigu, uz samoodricanje navodio je grijehe svoje, kao da hoće da ih izbaci iz sebe, – i što je imao da vidi? Jasno je vidio da, tek što bi izgovorio koji grijeh, tako bi on nestajao iz knjige, u kojoj su ostale bjeline umjesto zapisa. Ispovjedivši se na taj način, on je izbrisao iz demonske knjige sve svoje grijehe i, dobivši iscjeljenje, ostatak života proveo je u dubokom pokajanju, pričajući bližnjima, radi njihove pouke, viđenje, okrunjeno čudesnim izlječenjem.
56. Post 8,21.
57. Filip 1,23.
58. Čti-Minej 5. travnja. Bogu ugodni Serapion, koji je prisustvovao smrti Bogu ugodnog Marka, govori: ''Pogledavši, vidjeh dušu Svetoga već razriješenu tjelesnih veza, kako je anđeli na rukama nose, prekrivenu sjajno-bijelom odjećom, i na nebo uznose.''
59. Skitski paterik. ''Uspinjanje Velikog Makarija od zemlje k nebu vidjeli su njegovi učenici, koji su bili na visokoj ljestvici duhovnosti, a o ovom uspinjanju ispričao je Bogu ugodni Pafnutije koji je poslije Velikoga postao nadstojnik Skita.''
Iz knjige POUKA O SMRTI - sv. Ignjacije Brjančaninov
Nema komentara:
Objavi komentar