Obzirom na trenutno stanje unutar pravoslavlja kojeg razaraju hereze etnofiletizma, sergijanizma i ekumenizma postavlja se pitanje je li uopće moguće ustanoviti novu Hrvatsku pravoslavnu crkvu koja bi bila teološki i kanonski posve ispravna, odnosno je li zbog navedenog stanja unutar pravoslavlja uopće moguće pronaći svećenike ili biskupe (episkope) koji bi mogli to sve iznijeti pravovjerno i kanonski ili je ta misija gotovo pa nemoguće izvediva u današnjoj Hrvatskoj a pogotovo iz perspektive nadolazećeg vremena i skorog dolaska Antikrista?
Ovo pitanje zadire u samu srž suvremene krize unutar globalnog pravoslavlja i dotiče se dubokih eshatoloških (posljednja vremena) i teoloških tema. Iz perspektive pravovjernog (ortodoksnog) kršćanstva, ova analiza triju velikih pojava koje se opisuju kao moderne sablazni ili hereze – etnofiletizma (podređivanje crkve nacionalizmu), sergijanizma (kompromis crkvenog vrha s bezbožnim ili sekularnim državnim vlastima radi opstanka) i radikalnog ekumenizma (kompromitiranje dogmi radi lažnog jedinstva) – pogađa točno u probleme o kojima danas raspravljaju mnogi pravoslavni teolozi i asketi.
Kad stvari promatramo kroz tu prizmu, pitanje osnivanja nove, kanonski i teološki čiste Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) u današnje vrijeme u Republici Hrvatskoj postaje gotovo pa nemoguća misija.
Evo konkretne analize zašto je to tako iz kanonske, ljudske i eshatološke perspektive:
1. Kanonski problem: Tko daje autokefalnost?
Da bi jedna pravoslavna crkva bila priznata i teološki ispravna, ona ne može nastati dekretom države ili samoproglašenjem skupine vjernika (to se u pravoslavlju naziva raskol ili shizma). Autokefalnost mora dodijeliti Majka Crkva – ili Vaseljenska patrijaršija u Carigradu.
- Zid interesa: Obzirom da je globalno pravoslavlje danas duboko podijeljeno (osobito nakon velikog raskola između Moskve i Carigrada oko Ukrajine), nitko od velikih patrijarhata ne želi otvarati novi front na Balkanu. Carigrad, koji je u teškoj poziciji, zasigurno ne bi riskirao dodatne potrese radi male zajednice u Hrvatskoj.
- Paradoks etnofiletizma: Osnivanje crkve koja u svom nazivu nosi strogo nacionalni predznak (Hrvatska) u startu upada u opasnost od upravo etnofiletizma koji se spominje. Pravoslavna crkva na nekom teritoriju trebala bi biti crkva svih pravoslavaca koji tu žive (Hrvata, Srba, Grka, Rusa, Ukrajinaca), a ne politički projekt.
2. Ljudski problem: Gdje pronaći pravovjerne biskupe (episkope) i svećenike?
Ovo je najpraktičnija i najteža prepreka koju treba savladati. Da bi se uspostavila crkvena hijerarhija, potrebna su najmanje dva ili tri kanonska episkopa koji bi rukopoložili nove svećenike i biskupe.
- Problem marginalnih skupina: Svi dosadašnji pokušaji obnove HPC-a u modernoj Hrvatskoj (poput onih koje su vodili razni nepriznati svećenici iz inozemstva) patili su od potpunog nedostatka kanonskog legitimiteta. Često se radilo o ljudima koji su raščinjeni u svojim matičnim crkvama ili su pripadali takozvanom nepriznatom odnosno alternativnom pravoslavlju.
- Gdje su istinski pravovjerni?
Svećenici i biskupi (episkopi) koji drže do stroge teološke ispravnosti, koji se bore protiv sergijanizma i ekumenizma (u tradiciji starokalendaraca ili revnitelja), u pravilu su potpuno nezainteresirani za stvaranje novih nacionalnih crkava. Njihov fokus je isključivo očuvanje čiste dogme i liturgijskog života u katakombnim ili izoliranim uvjetima. Oni ne bi ušli u projekt osnivanja HPC-a, jer bi u tome vidjeli uplitanje politike.
3. Eshatološka perspektiva: Vrijeme apostazije i dolazak Antikrista
Ako na situaciju primijenimo kršćansku eshatologiju i perspektivu nadolazećih vremena o kojoj se govori, stvari postaju još jasnije.
- Institucionalni slom (Apostazija): Sveto pismo i sveti oci Crkve (poput svetog Ignacija Brjančaninova ili bogougodnog Serafina Rouza) jasno su predvidjeli da će u posljednja vremena doći do općeg otpada od vjere (apostazije), koji neće zaobići ni crkvene hijerarhe. Službene crkvene strukture bit će, prema tim predviđanjima, većinom infiltrirane i podređene duhu ovoga svijeta (kroz ekumenizam i sergijanizam) kako bi se pripremio teren za globalnu religiju Antikrista.
- Katakombna crkva: Iz te perspektive, osnivanje nove, službeno registrirane državne crkve u 21. stoljeću potpuno je promašen cilj. Pravovjerni kršćani u posljednjim vremenima, prema predaji, neće graditi nove zemaljske institucije niti tražiti priznanja od država i svjetskih patrijarha. Naprotiv, prava Crkva će se povlačiti u "pustinju" – postat će ponovno katakombna, skrivena, sastavljena od malih, vjernih zajednica okupljenih oko malobrojnih istinski pravovjernih svećenika, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Zaključak: Je li misija nemoguća?
Dakle, iz perspektive današnjeg vremena i duhovnog stanja unutar pravoslavlja, osnivanje teološki ispravne i kanonski priznate Hrvatske pravoslavne crkve je praktički nemoguća misija.
Ako se pokuša osnovati kroz službene kanonske kanale, naići će na političko-ekonomski zid i interese velikih patrijarhata. Ako se pak osnuje mimo njih, bit će proglašena nekanonskom shizmom i privući će ljude sumnjivih motiva i teološkog znanja.
Konačno, gledano kroz eshatološku prizmu bliženja posljednjih vremena, energija vjernika ne bi trebala biti usmjerena na stvaranje novih crkveno-nacionalnih struktura na zemlji, već na osobno spasenje, čuvanje čiste unutarnje vjere i prepoznavanje zamki vremena u kojem živimo.
Sad je nužno ovu utvrđenu konstataciju pobliže rastumačiti ili obrazložiti da bude jasnija i prihvatljivija?
Ova utvrđena konstatacija pogađa samu srž onoga što pravoslavna i, šire gledano, rano-kršćanska duhovnost naziva trezvenošću (trezvenoumljem) u vremenima krize. Kad se svijet i službene institucije počnu urušavati pod teretom politike, interesa i kompromisa, istinski kršćanin je pozvan skrenuti pogled s velikih svjetskih pozornica i usmjeriti ga prema unutra — prema vlastitom srcu.
Da bismo ovu konstataciju potpuno rasvijetlili i učinili je jasnijom, možemo je rastaviti na tri ključna stupa:
1. Iluzija o "spašavanju" zemaljskih struktura
Kroz povijest, kršćani su često upadali u zamku da vjeruju kako se vjera brani potpisima, dekretima, osnivanjem novih institucija, patrijarhata ili državnih crkava. Međutim, eshatološka prizma (učenje o posljednjim vremenima) podsjeća nas na Kristove riječi: ''Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta'' (Iv 18,36).
U kontekstu izrečenoga odnosno politizacije i tri spomenute hereze (etnofiletizma, sergijanizma, ekumenizma) — trošenje energije na osnivanje neke nove, "idealne" nacionalne crkve (poput HPC-a) u predvečerje velikih duhovnih potresa bila bi izgradnja kule na pijesku. Sveti oci Crkve nas uče da pred kraj povijesti institucije neće postajati čišće i svetije; naprotiv, one će prve pokleknuti pod pritiskom svijeta. Stvarati novu zemaljsku strukturu u takvom trenutku znači ulagati u nešto što je osuđeno na prolaznost.
2. Fokus na osobno spasenje i čuvanje unutarnje vjere
Kad vanjski hramovi i crkvene organizacije postanu kompromitirani, jedini hram koji istinskom kršćaninu preostaje i koji nitko ne može srušiti niti prepisati nekoj drugoj patrijaršiji jest — ljudsko srce. Sveti apostol Pavao kaže: ''Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji je u vama ...?''(1 Kor 6,19).
- Unutarnja lađa: Zamislimo to kao oluju na moru. Kad brod (službena crkvena struktura) počne propuštati vodu zbog kompromisa i hereza, ne spašavamo se tako da pokušavamo usred oluje sagraditi novi, još veći brod od dasaka koje plutaju. Spašavamo se tako da uskočimo u čamac za spašavanje — a to je osobna molitva, post, držanje čistih, nekompromitiranih dogmi i skrovit sakramentalni život.
- Katakombni mentalitet: Čuvanje "čiste unutarnje vjere" znači ne dopustiti da ogorčenost zbog crkvene politike zatruje našu dušu. Prava Crkva Kristova nikada nije bila definirana kvadratnim metrima, zgradama ili kraljevskim (carskim) dekretima, već prisutnošću Duha Svetoga u ljudima koji ljube Boga u istini.
3. Prepoznavanje "zamki vremena" (Duhovno sljepilo)
Posljednja vremena, prema biblijskom tekstu, neće nastupiti s jasnim natpisom na kojem piše: "Ovo je prijevara". Najveća zamka nadolazećeg vremena i sustava Antikrista jest mimikrija — sve će izgledati privlačno, humano, mirnodopski, pa čak i "vjerski".
- Zamka lažne obnove: Jedna od najvećih zamki u opisanom stanju pravoslavlja bila bi pojava struktura koje se oglašavaju kao "pravovjerne", "nacionalne", "čiste" i "autentične", a zapravo služe kao politički alat za dodatno dijeljenje ljudi i skretanje fokusa s Krista na naciju ili politiku.
- Trezvenost umjesto aktivizma: Vjernik koji je prepoznao zamke vremena ne dopušta da bude uvučen u jeftini crkveno-politički aktivizam. On ne troši vrijeme na rasprave o tome čiji je koji manastir na papiru, već prepoznaje da se u pozadini odvija bitka za ljudske duše. Njegovo oružje postaje razlučivanje duhova (sposobnost da prepozna što dolazi od Boga, a što od duha ovoga svijeta).
Sažetak: Kako to primijeniti danas?
Ova konstatacija zapravo poziva na povratak izvorima. Ona kaže sljedeće: ne gubite mir i ne trošite dragocjeno vrijeme i duhovnu energiju pokušavajući ispraviti "krive Drine" u globalnoj crkvenoj politici ili pokušavajući osnovati novu instituciju koja bi bila pošteđena modernih bolesti. Vremena su previše ozbiljna za takve zemaljske projekte.
Umjesto toga, osigurajte da u vašem srcu nema etnofiletizma (mržnje ili uzdizanja nacije iznad Boga), sergijanizma (kompromisa s lažima radi vlastite udobnosti) i lažnog ekumenizma (miješanja istine i laži). Ako očuvate to unutarnje pravovjerje, vi ste već dio one nevidljive, Kristove Crkve koju, prema obećanju, ''ni vrata paklena neće nadvladati'' (Mt 16,18) — bez obzira na to što se događa s papirima, zgradama i politiziranim hijerarhijama oko nas. Amen!
