Ljudi koji ne shvaćaju duhovne osnove života i onoga što se događa u svijetu sude o ljudskim djelima površno, oni djelatnost čovjekovu dijele na očigledno zlu, s jedne, i na dobru i pohvalnu, s druge strane, samo po njenom izvanjskom iskazivanju, koristeći se, pritom, vrlo neodređenim i nepostojanim svjetovnim mjerilima za razlikovanje dobra i zla. A, svijet sam u sebi nema istinu koja bi mu otkrila pravu vrijednost stvari, jer samo jedan jedini zakon daje jasno određenje toga što je grijeh, a što je dobro. To je evanđeoski zakon.
Zakoni ovog svijeta ponekad, u nekim svojim aspektima (gledištima), mogu da sliče na istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski zakon, ali to je samo naizgled: oni se, ustvari, potpuno razlikuju. Iako se čovjek poslije svojega pada u potpunosti podčinio grijehu i postao izopačen, bolestan i zloban, ipak su se u njemu još sačuvala sjemena prirodnog dobra koja je u njega prilikom stvaranja zasijao Tvorac, iako ona više nemaju onu prvobitnu čistoću i svetost, već su oskvrnjena otrovom grijeha. Međutim, ovakva prirodna ljudska ''istina'', koja je oskvrnjena nečistoćom grijeha, ne može čovjeka da nauči istinskom dobru, ne može da oživi i izliječi dušu njegovu. Ljudi koji ne vjeruju čine puno lijepih, naizgled pohvalnih djela, čine puno dobrih djela, podvige milosrđa, ljubavi, samopožrtvovanja, ponekad čak daju i svoj život za svoj narod ili za svojeg bližnjeg, daju posljednji komad kruha gladnom, pomažu jedan drugom u nevolji, žrtvuju svoju imovinu na razna dobra djela, čine začuđujuća, čak i herojska djela, i za ovo ima puno potresnih primjera. Ali, sva ova dobra djela ukoliko nisu zasnovana na Evanđelju, ukoliko ne izrastaju iz dubine vjernički istinski pravovjerne ili pravoslavne kršćanske duše, sva ona iako su hvale vrijedna, u suštini su nečista i oskvrnjena padom, i nemaju pred Bogom onu vrijednost koju im pripisuju ljudi. Ovu važnu istinu mnogi ljudi danas nikako ne mogu da prihvate. Čuvši ovo što je rečeno, mnogi su u nedoumici, mnogi se vrijeđaju, mnogi se srde. I stvarno, čudno zvuči, čovjek čini uzvišeni podvig, žrtvuje svoj život radi bližnjega, umire zbog toga da drugi može sretno da živi, i zar je za dušu takvog heroja uopće moguće sumnjati da je spašena? Zar ovakav čin čovjekov ne čisti sve njegove grijehe? Zvuči surovo, međutim, pogledajmo čitavu stvar s druge strane.
Ako ovaj junak nije bio junak Krista radi, ako nije živio po učenju Evanđelja, ako nije iz svete istinske pravovjerne ili pravoslavne kršćanske vjere crpio snagu za svoje podvige, ako se ovo samo-žrtvovanje nije vršilo Kristovom snagom i nije bilo u ime Božje, onda ispada da čovjek može da se spasi i bez iskupljenja koje je završio Krist, onda to znači da se je u samom palom čovjeku sačuvala ona snaga i čistoća koje su dovoljne da on sam sebe oživi, da on sam sebe izvuče iz lanaca grijeha. Onda, zašto je bila potrebna strašna Golgotska žrtva, čemu onda učenje Kristovo, Evanđelje i Crkva? Čemu tajne molitve, istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćanski podvizi? Tada bi bila dovoljna samo naša želja i napor volje, čak ni vjera onda ne bi bila potrebna. Stvar je u tome što nije isto činiti dobra, prekrasna i pohvalna djela, i činiti djela vjere radi! Dobra djela koja se čine bez vjere, bez Boga, posvećena su ovom svijetu od ovog svijeta i dobivaju plaću, slavu, čast i poštovanje. Ona su tuđa vječnoj nebeskoj slavi. A, djela istinske pravovjerne ili pravoslavne vjere imaju unutrašnju posvećenost Bogu, čine se s molitvom, s obraćanjem Bogu, u što većoj tajnosti, da ih zna samo Bog. Takva djela ostavljaju manji izvanjski utisak, ali ih zato prima Gospodin i darovat će za njih slavu u budućem životu. I uopće, nepravilno je smatrati da spasenje duše i nasljeđivanje Kraljevstva nebeskog direktno zavisi od naših dobrih djela. Bog miluje čovjeka i spašava ga ne zbog njegovih dobrih djela, već zbog njegovog vjernog, skrušenog i poniznog srca. Dakako, ova vjera ne smije biti bez djela, a ona to ni ne može biti, ona će se obavezno utjeloviti u konkretna djela, i ova djela će obavezno biti vrlo dobra i sveta, jer tim djelima svakog istinskog pravovjernog ili pravoslavnog vjernika uči sam Gospodin. Zbog toga je nepravilno propovijedati ljudima apstraktno dobro, učiti ih da vole bližnjeg, da budu milosrdni i dobri, ne govoreći im pritom o tome da oni to nikako ne mogu da učine pravilno, sveto i Bogu ugodno bez evanđeoskog učenja, bez Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve, bez milosti Svetog Duha, koju mogu da dobiju samo u hramu kroz svete Tajne. Ako se to ne govori, ljudi će misliti da ukoliko to požele mogu sami odlično da riješe svoje probleme bez Crkve Kristove, bez svetih Tajni, bez milosti Svetog Duha, bez Krista.
U svijetu se često čine dobri postupci, međutim, loši još češće. I grijesi svijeta često su istančaniji i raznovrsniji nego dobra djela u njemu. Svjetovni grijesi su tako blizu svjetovnog dobra da među njima kao da i nema suštinske proturječnosti. Jedan isti čovjek kojeg svi hvale za njegova dobra djela u istom trenutku čini mnoštvo odvratnih djela na koja nitko ne obraća pažnju. Svjetovni junak u jednom trenutku čini neki zadivljujući samo-žrtvujući postupak, a prije i poslije njega čini nešto vrlo podlo i nisko. Takve su kreposti ili vrline ovoga svijeta. Ovdje su ljubav i mržnja jedno pored drugog: samopožrtvovanje, junaštvo i milostinja, odmah pored egoizma, samoljublja i oholosti. U stvari i jedno i drugo se zasniva na pogubnim strastima. Dobro tamo kao da postoji radi toga da daje sjenku i veću slast grijehu, izoštravalo ukus za njega. Svjetovno dobro svojim korijenima crpi prljavu vodu, ohole i sujetne pomisli istog trenutka zaglušuju svako iskreno, i u određenoj mjeri, uzvišeno nastojanje duše. Sv. Ignacije govori: ''Djelatnik ljudske pravde je pun umišljenosti, uobraženosti i samoobmane; on propovijeda i trubi i o sebi i o svojim djelima, ne obraćajući nikakvu pažnju na zapovijed Gospodinovu koja to zabranjuje (Mt 6, 118). Mržnjom i osvetom plaća onima koji bi se usudili da otvore usta radi osnovanog i dobronamjernog proturječja njegovoj istini, smatra sebe dostojnim i predostojnim zemaljskih i nebeskih nagrada. Nasuprot tome, djelatnik evanđeoskih zapovijedi je uvijek uronjen u poniznost: uspoređujući svoje izvršavanje spram svetih zapovijedi s njihovom uzvišenošću i čistoćom, on stalno priznaje da je ovo izvršavanje krajnje nedovoljno i nedostojno Boga, on vidi da zaslužuje prolazne i vječne kazne za svoje grijehe, za neraskinuto općenje sa Sotonom, za pad, koji je zajednički svim ljudima, i na kraju, za nedovoljno, i često, nepravilno izvršavanje zapovijedi''. ''Dođe li ti neka blaga misao, ti pričekaj, nikako se nemoj usmjeriti da je ispuniš brzo i nepromišljeno. Osjetiš li u svome srcu neku blagu sklonost, pričekaj; nemoj da te to obuzme. Usporedi je s Evanđeljem. Razmotri, jesu li tvoja dobra misao i tvoja dobra sklonost srca u skladu sa posve svetim učenjem Gospodinovim. Ubrzo ćeš uvidjeti da nema nikakve suglasnosti između evanđeoskog dobra i dobra pale prirode. Dobro pale prirode je pomiješano sa zlom, i zato je i samo to dobro postalo zlo, kao što ukusna i zdrava hrana postaje otrov kad se pomiješa s otrovom. Čuvaj se da ne činiš dobro pale prirode! Čineći ovo dobro produbit ćeš svoj pad, razvit ćeš u sebi umišljenost i oholost, dostići ćeš najveću sličnost s demonima. Nasuprot tome, čineći evanđeosko dobro, kao istinit i vjeran učenik Bogočovjekov postat ćeš sličan Bogočovjeku''.
U svakom djelu je važno pogledati u dubinu srca, u tajne odaje naših skrivenih pomisli. Svako djelo, prije nego što se odlučimo na njega, treba da bude odmjereno i ocjenjeno našim unutrašnjim mjerilom: u nama se uvijek zbiva ono što sliči na nekakvo tajno savjetovanje, srce govori svoje ''za'' i ''protiv'', um govori svoje ''za'' i ''protiv'', osjećaji, tijelo, naše strasti, navike i slabosti, sve ovdje daje svoju riječ ''za'' i ''protiv'', i ako se na ovom unutrašnjem savjetovanju donese pravedan sud, čovjek će djelo učiniti po Kristovom zakonu, na spas svoje duše. Ako, pak, čovjek bude postupio po lukavosti neke strasti, s tajnom pomišlju da se nahrani neka strast, onda će djelo koje učini, bez obzira na to kako ono izvana izgledalo lijepo, duši nanijeti štetu i neće joj donijeti nikakvu korist. Svaki, i najmanji postupak ili korak naš, uvijek činimo iznutra ga posvećujući u nečije ime, činimo ga ili radi zemaljskog ili radi nebeskog, ili radi Božjeg ili radi ljudskog. I često samo ovo posvećenje, ova namjera ima veći značaj nego izvanjsko djelo koje se čini, jer u toj namjeri i posvećenju u njemu je sadržana i sva vrijednost onoga što činimo pred Bogom. Amen!
Iz knjige: O tajnim bolestima duše
