Osnova kršćanskog morala je ljubav, sjedinjena s pravdom. Sveti Dionizije Areopagit piše da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i čista sredstva, odnosno – jedinstvo cilja i sredstva.
Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen vanjski omot. Ljubav – to je sadržaj pravde, njen život. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna.
Teolozi, otkrivajući simboličko značenje Križa, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosuđa i milosrđa.
Nama mogu prigovarati da evanđeoske zapovijedi ljubavi i pravde prihvaćaju sve konfesije i sekte. Zašto istinsko pravoslavlje smatra da ovo učenje u čistom i nepovrijeđenom obliku čuva samo ono? Zar rimokatolicizam i protestantizam nemaju razgranatu mrežu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nisu pokazali svijetu samoprijegorne misionare? Ovo pitanje je vrlo važno, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, već u njegovoj mističnoj dubini.
Počet ćemo od toga da rimokatolicizam drukčije nego istinsko pravoslavlje razmatra tragediju čovjekovog pada u grijeh i njegove posljedice.
Prema rimokatoličkom učenju, grijeh je lišio čovjeka natprirodne milosti i time sasvim unio određeni nesklad u njegov psihički život, ali prirodne sile duše ostale su nepovrijeđene. Na taj način na strasti se gleda ne kao na bolest duše, već kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo učenje prikriva katastrofalne posljedice grijeha, lišava duhovnu borbu s grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristični za istočne pravoslavne isposnike (askete).
Učenje o stalnoj unutrašnjoj molitvi, o iskorjenjivanju strasti, o pokajanju ili obraćenju kao osnovi duhovnog života, istiskuje se vanjskim podvigom i društvenim služenjem. To postaje posebno očigledno kroz uspoređivanje pravoslavnog monaštva i rimokatoličkog redovništva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.
Monaštvo na Istoku je, prije svega, unutrašnji život, odricanje od svijeta, težnja k stalnom općenju s Bogom. Rimokatoličko redovništvo je izraz društvenog služenja crkvi, a obzirom da su njegovi načini raznoliki, onda je redovništvo na Zapadu stvorilo mnoštvo redova odnosno redovničkih općina s različitim pravilima. Za razliku od redovništva na Zapadu, monaštvo na Istoku je jedinstveno.
U Rimokatoličkoj crkvi redovnički asketizam je odmah primio oblik reda i rada, odnosno organizacije.
Rimokatolicizam smatra prirodne duševne sile nepovredivim, te svoju propovijed počinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog očišćenja srca od strasti, što je ljubav duše a ne duha. Ona može biti vatrena i snažna, lijepa i emocionalna; ona može nositi u sebi puno brige o patnjama drugih i nježnosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblažena osjećajnošću i sklona je afektivnosti.
Istinsko pravoslavlje započinje propovijed pozivanjem na pokajanje ili obraćenje. Samo dugim putem očišćenja duše od grijeha budi se čovječji duh i srce osjeća ljubav i patnju kao novi život, kao osjećaj ni s čim usporediv, kao djelovanje samog Boga u srcu čovjeka. Ta ljubav je lišena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Božju. Duhovna ljubav je djelovanje milosti jer nosi u sebi Božju svjetlost preobraženja i ozaruje svijet odbljescima te svjetlosti.
Želimo reći da se pod riječ ''ljubav'' mogu svrstati razna stanja. Ljubav zavisi od čovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere očišćenja njegova srca, od prebivanja u Crkvi Kristovoj, odnosno uključenosti u njenu mistiku i askezu. Sveti apostol Ivan evanđelist nazvao je Boga ljubavlju: Bog je ljubav (1 Iv 4,8); Krist je rekao da Bog jest Duh: Bog je duh (Iv 4,24).
Najviši oblik ljubavi je duhovna ljubav sačuvana u životu Kristove crkve. Istinsko pravoslavlje uči da Kraljevstvo Božje ''nije od ovog svijeta'', dok je zemaljski put – samo put, pa je ono slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i običaja.
Rimokatolička crkva hoće da izgradi Kraljevstvo Božje na zemlji. Ona je široko otvorila svoja vrata za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuća nauke i filozofije, da proširi utjecaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobivaju strateški karakter, težeći da crkvi pruže svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod utjecaj te kulture, gdje je umjesto pravde – nešto slično pravdi, gdje je istina povezana s evolucijom crkve, odnosno, nosi relativan karakter postupnog procesa. Za istinsko pravoslavlje su istina, Krist i Crkva živo mistično Tijelo Krista. Prema pravoslavnom učenju, Crkva je uvijek imala i ima punoću Duha Svetoga, te su kriteriji istine u istinskom pravoslavlju čvrsti i nepromjenljivi.
Što se pak tiče protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve Kristove, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psihološki ogledi i osobne predstave. Udaljivši se od jedinstvene Crkve još dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterije. Njegova mistika se zatvorila u krugu individualnih ogleda. A, treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiju.
Rimokatolicizam i protestantizam dali su svijetu što su oni imali. Pokušali su i pokušavaju da patnja i nesreća na zemlji bude što malje. Ali siromašnih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duševnim bolesnicima, onda ih je više – pate i bogati i siromašni, čitav svijet sliči na obnaženi nerv, koji se skuplja u grozničavom bolu. Divno je djelo utješiti čovjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoć bolesnom, a to neće pomoći da se izvede čovječanstvo iz ćorsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuče, izgleda, čitav tok ovozemaljske povijesti.
Istinsko pravoslavlje nosi u sebi silu koja može da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, označivši je nazivom ''hereza palamita''. Ova svjetlost monaške askeze i istinskog sagledavanja čini čovjeka sretnijim usred svih patnji, slično Kristu kad je sišao u pakao i ispunio radošću duše umrlih.
Drevni kršćanski pisci, a među njima i oni koji su pripadali svijetu Zapada govorili su da je jedino dobro Bog, a jedino zlo je grijeh, sve ostalo su međuprostori stanja i situacija. Zato, istinsko pravoslavlje sa svojim promatračkim karakterom, učenjem o očišćenju srca od strasti i uma od oholosti, unutrašnjoj Isusovoj molitvi i u samoći monaha, vrši najveće služenje čovječanstvu, ono čuva Taborsku svjetlost i otkriva put za stjecanje te svjetlosti.
Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin
Nema komentara:
Objavi komentar