O molitvi

Najšira od svih zapovijedi koja objedinjuje čitav duhovni život čovjeka, čije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje čovječje duše jest – molitva. Nju je izrazio apostol Pavao riječima: Bez prestanka se molite (1 Sol 5,17). 

Druge zapovijedi predstavljaju ili posebne radnje, koje se vrše u određeno vrijeme, ili osjećaje, koji ne mogu biti stalni i neizmjenljivi. Čak ljubav prema Bogu mijenjala se kod isposnika u periodima ohlađenja. Ovaj duhovni plamen čas je žarko gorio u njihovim srcima, čas se smisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovištima njihova duha.

Čovječja duša je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se narušava, one su došle u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, često se suprotstavljajući jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buđenja duha i okrenutosti onome što je Krist nazvao ''okom srca'', prema Bogu.

Milost nadilazi grijehe i strasti, ali oni nastavljaju da žive i djeluju u čovjekovoj duši čak u ono vrijeme, kad se čovjeku čini da se na krilima milosti izdigao iznad grijeha i da već potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo još nakratko potrošiti milost kao strasti, kao kad probuđene zvijeri ponovo počnu trzati svojim kandžama njegovo srce.

Molitva je svjetlost duše. Potamni se svjetlost i čovjek upada u tamu. On gubi osjećaj vječnosti i prestaje vidjeti samog sebe. Bog postaje za njega ne živi Bog kojeg on osjeća svim svojim bićem, već kao apstraktno-razumna ideja slična hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplaćujemo u određeno vrijeme i to trudeći se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. Ali, potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobivanje stalne molitve. U životu drevnih kršćana molitva je služila kao stožer oko kojeg su se okupljali moralni divovi (sveci) koji nas i do danas poražavaju svojom veličinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno teče, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjećaje. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra čiji odsjaji osvjetljavaju vremenom i nas, kad čitamo djela isposnika i svetih Otaca. Zato izreke isposnika (asketa) koje su skupljene, proste su i kratke, ali zadivljujuće jasne i živopisne, pa vrše izuzetno djelovanje na ljudska srca.

Čovječanstvo se sve više udaljava od Boga. Nekada je bilo moguće podijeliti svijet na kršćanski i poganski. Sad kršćanski svijet više sliči na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim čudom sačuvale male oaze i mjestimično ispod kamenja i pijeska probija se kao zakržljala trava. Jedina sila, koja se može suprotstaviti ovoj pustinji koja proždire sve, je molitva.

Svijet je prestao shvaćati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najčešće trošeći snagu na mnoštvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju i sredstvo za određeno psihološko raspoloženje, odnosno vrši je kao autohipnozu ili autosugestiju. I što je zaista strašno, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga.

Najopasnija stvar u duhovnom životu je kompromis. Kompromis stalno čini čovjeka farizejom, koji ima dva lica i dvije volje. Upravo zbog kompromisa s duhom svjetskim duša postaje teška i slabi. Svjetski duh veže čovjeka prema zemlji stotinama niti.

Što je potrebno da se naučimo molitvi? Prije svega, molitvu trebamo smatrati najvažnijim poslom u svom životu, a sve ostalo drugostupanjsko. Potrebno je da cijeli naš život doprinosi molitvi. I to nije odricanje od vanjskog svijeta. Drevni kršćani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajući ih služenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo – naš nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Anđeli se šalju da služe ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od našeg strasnog očaravajućeg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od naše totalne predanosti njima. Zato čovjek treba mrziti ono što sprječava molitvu. Duša se sastoji od tri sile: uma, osjećaja i volje (u drevnoj antropologiji od: mišljenja, želje i razdražljive sile), i sve tri sile trebaju učestvovati u molitvi.

Kao prepreka razuma u molitvi je njegova oholost. Oholost rađa sebeljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je čovjek siguran u sebe on ne može da se moli. Njegova molitva se pretvara u naučeni monolog i Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod djelovanjem oholosti i strasti sebeljublja, crpi snagu u izvanjskim znanjima da osigura podlogu za svoju veličinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. Čovjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane njegovu oholost, a sujeta stalno traži nova znanja. Takav čovjek sliči na škrticu koji vuče sve s ulice u svoju kuću. Njegova soba sliči na gomilu smeća, njemu je teško disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da starudiju izbaci, on skuplja još više nepotrebnu starudiju. Um, opterećen nepotrebnim znanjima, stečenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vuče dušu naniže. On je sličan ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoće da uzleti ali ne može i samo bespomoćno puzi po zemlji.

Visoka molitvena stanja dostižu obično ljudi jednostavna uma i srca, ili pak, oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prašinu i prah.

Čovjek se treba odreći nepotrebnih znanja da u duši ima slobodno ono prostranstvo u kojem može djelovati milost. Lažna znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je više nemoguće napisati i naslikati.

Mržnja prema lažnim znanjima i oholosti razuma otkriva pred čovjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Ne poznavanje vanjskog i prolaznog, onoga što ne prelazi u vječnost, postaje početak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A, ne poznavanje onoga, što nije potrebno za spasenje, što se odnosi samo na obično zemaljsko življenje, postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvuče iz mreže, slobodno uzlijeće gore, naviše. Um, oslobođen od suvišnih znanja, ulazi u onu unutrašnju mrežu, gdje u tami razgovara s Bogom.

Što je potrebno uraditi da smanjimo potok informacija koje nas stalno opterećuju? Prvo – odreći se grešnog, javno štetnog, nepotrebnog, a zatim čak potrebno svesti na minimum, do najnužnijeg; uz ovo kvalitetu čovjekovog rada često popravljati, da umjesto mehaničkog pamćenja u njemu probudi stvaralački um, i dostigne umijeće da kroz malo dostigne puno.

Sljedeći neprijatelj molitve je naslada koja iskušava čovjekove osjećaje. To je emocionalna provokacija kojoj je najviše podložna čovječja duša. Naslada – to je surogat sreće, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je čovjek izgubio. Ona se završava teškim osjećajem unutrašnje opustošenosti i pri tome što je izraženija bila sama naslada tome će biti jače posljedice osjećaja gubitka. Poslije emocionalnog uspjeha, koji preživi duša slijedi neka provala u duši – kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi dušu od Boga – izvora života.

Suvremena kultura s nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno ružnom obliku, a ponekad pod vanjskim privlačnim osobnim dobročinstvima. Strasno srce ne može biti čestica neba, ono postaje šaka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne može da se moli, već se čak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao što pas mrzi onoga koji pokušava da mu izvadi otrovan komad mesa. Takav čovjek ili sasvim bježi od molitve ili samo izgovara zvučne riječi kao sintagmu zvukova ne shvaćajući kome se on obraća i što traži, odnosno ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da se naučimo molitvi trebamo zamrziti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono što izaziva strast, bez obzira koliko to bilo teško kao po riječima Spasitelja, odsjeći sebi ruku ili izvaditi oko za to da uđemo u Kraljevstvo nebesko (Mt 5,29–30). Svijet posebno žestoko štiti svoje pravo na strast i nasladu, smatrajući to glavnim ciljem čovjekova života. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblači raspadajući trup naslade u svilenu odjeću i zlatne ukrase.

Strasti se najčešće pobjeđuju jakim osjećajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakićene svjetskom umjetnošću i modernom književnošću, a također maštom i fantazijom trebamo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u naš dom.

Molitva, to je ogledalo unutrašnjeg čovjekovog stanja. Molitva, to je sud nad čovjekovom dušom: je li ona vjerna Bogu?

Treća sila duše, to je sila volje. Od nje zavisi čovjekova sposobnost da se koncentrira na potrebno i zaštiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvažnošću duše. Volju slabi isto ono što slabi um i srce: puno znanja, prekomjerno skrbništvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlučnost i trpljenje. U molitvi trodijelna duša postaje trostruka.

Bijela boja čini se posebno žarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog ne znanja. Apostol Petar rekao je Kristu: Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti (Mt 19,27)? Ostavili sve, odnosno zemaljske običaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve, odnosno ostavili svoje čovječje pomisli i želje. Ići za Kristom znači ići putem molitve koja prolazi kroz čovjekovo srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slično apostolima mogu reći: ''Evo mi smo ostavili sve i pošli za tobom.''

Molitva, to je smrt i uskrsnuće. Tko ne umre za svijet, taj ne može uskrsnuti za vječnost. Tko se ne odrekne sebe, taj se ne može naći.

Blaženi su siromašni duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva skraćeno Evanđelje, zato na svakoj stranici Evanđelja kao da šutljivo diše i svijetli nevidljivom svjetlošću Isusova molitva.

Apostol Ivan je rekao da je cilj Evanđelja otkriti ljudima da je Isus – Sin Božji, da vjerujući u Njega, imaju u Njemu život vječni (Iv 20,31). Kroz Isusovu molitvu čovjekovo srce dobiva svjedodžbu ne od knjige, ne od ljudi već od milosti da je Krist stvarno Sin Božji i da je samo u njemu život vječni. Sve zapovijedi Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao učenje o Isusovoj molitvi.

Prva zapovijed blaženstva glasi: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3)! 

Duhovno siromaštvo, to je unutrašnje odricanje. Čovjek koji ga je primio odriče se od svojih iluzornih bogatstava, onoga što toliko cijeni slijepi i strastveni svijet. On se odriče privremenog i prolaznog, od onoga što postaje pljačka raspadljivosti i smrti. On se oslobađa od svojih strasnih privrženosti i s bolom ih otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuđivanjima kao provjerenim lažima. Njegova duša sliči na brod iz kojeg se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni teret, da ne potone i propadne na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na borca, koji na dvoboj izlazi gol da ga protivnik ne može uhvatiti za odjeću i baciti na zemlju. 

Siromašan duhom je onaj koji se ne nada u sebe već u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomoć ljudi, već samo u promisao Božju. Zato se on odriče ne samo svijeta već i svjetskih likova u svojoj duši, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromašan duhom znači imati svoje srce slobodno za Boga. Biti siromašan duhom znači odreći se od svega radi jednog, i u tom jednom dobiti sve. Ali, ako je za vanjsko, tjelesno siromaštvo dovoljno jedanput razdati svo svoje imanje, onda je za duhovno siromaštvo potrebna stalna unutrašnja borba sa strastvenim likovima ovoga svijeta.

Čovjek nikad ne može ispuniti zapovijed do savršenosti, to je put koji nema kraja. Biti siromašan duhom znači stajati umom s molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromašan duhom znači služiti Bogu u tajni šutljivog srca i imati ga siromašnim od pomisli ovoga svijeta. Spašavajući se od vlastitih pomisli, čovjek se spašava od demona tuge. Zato je siromašni duhom uvijek radostan. U srcu siromašnog duhom rađa se Isusova molitva. U srcu ''bogatog'' mislima, makar one blistave i uzvišene molitve se počinju tamniti i gasiti. Postoji blaženo siromaštvo, odreći se bogatstva stvarnog i mislenog radi Boga. Postoji drugo, siromaštvo sotone, izgubiti samoga Boga, u ovom smislu siromaštvo su demoni, oni imaju sve osim Boga.

Veći dio naših pomisli ulazi u nas preko tamnih duhova. Zato, odreći se od pomisli, znači dati svoje lažno imanje siromašnima, demonima, onima koji pune maštanjima našu strasnu dušu i oholi um. Oni koji postaju siromašni duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati spiskano ili rastočeno ''bogatstvo'', inače će to biti Sizifov posao: čovjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromašni duhom treba se odreći ne samo onoga što pobuđuje u duši strasti i otvoreno vuče prema grijehu, već i od svega onoga što nije od Boga: od svjetske umjetnosti i književnosti, od praznih priča, od igara i zabava, od svake nepotrebne informacije. Čak i u čitanju duhovnih knjiga treba se ograničiti da ne otkine vrijeme i silu po najbolje, kod molitve, i nehotice razvije u sebi duhovnu ljubav spram strasti u uznositost. Prosto čitanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom životu je falsifikat duhovnosti, laž, ono nepravedno bogatstvo od kojeg i treba da se odrekne siromašni duhom. Duhovna znanja koja nisu dobivena radom i krvlju i nisu pretvorena u život čine čovjeka farizejom koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromašnih duhom čak i molitva ne treba biti od puno riječi. Daleko više odgovara njegovom siromaštvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromašnom duhom nije potrebno mjesto i pjesnički opisivati svoje siromaštvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna riječ – ''pomozite''! Pravo siromaštvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, od malo je riječi. I zato ovo učenje o Isusovoj molitvi i o borbi s pomislima koje su nam ostavili sveti Oci po svojoj suštini, jest otkrivanje i ispunjavane te prve zapovijedi: Blaženi siromašni duhom.

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin