Što je monaštvo?

U duhovnom životu ima fenomen, koji je bez unutrašnjeg iskustva teško shvatiti, a odrediti riječju – gotovo nemoguće. Što je dublja ta pojava, time je više složena i njena interpretacija teža. Takvo je monaštvo!

Monaštvo objedinjuje čitav duhovni život čovjeka, zato ga shvatiti može samo onaj koji ga je doživio i duboko osjetio, jer nemoguće je shvatiti što je ljubav ne osjetivši je u svom srcu. Zato ćemo ukazati na neka karakteristična svojstva i osobine monaštva obzirom da se oko njega formirao čitav splet nedoumica, laži i različitih špekulacija. 

Svijet ili odbacuje monaštvo, ili ga vidi kroz prizmu vlastitih strasti i predstava. Svijet hoće da vidi monaštvo kao dio samog sebe: ili s osobinama egzotičnog cvjetića, koji se može razmatrati kao neka znamenitost botaničkog vrta, ili u svojstvu nekog instituta, koji obavlja neku određenu zajedničku službu, svojevrsne dobrotvorne organizacije. U najboljem slučaju u molitvama monaha svijet vidi još jednu garanciju svoje udobnosti. 

Ako se obratimo etimologiji riječi ''monah'' onda se možemo uvjeriti da u njenoj osnovi ne leži pojam ''jedan'' ili usamljen, kako obično prevode ovu riječ, već nešto puno veće. U ovom smislu može se reći da se monah osjeća usamljenim u svijetu, ne u smislu oholog egocentrizma, već u smislu slobode od svijeta. On je jedinstven kao osoba, slobodan od svjetskih okova, od plijena njegovih pojmova i predstava. Monah, osjećajući se usamljen u svijetu traži Jednog Boga – kao centar svoga života, kao jedinu ljubav svoga srca. Želja da se nalazi u stalnom općenju s Bogom postaje glavni sadržaj njegova života, prema njemu su usmjerene sve moći njegove duše i duha, sliveni u jedno. Njemu, ovoj želji, ovome unutrašnjem porivu, koji je objedinio sav njegov život, on podčinjava sve njegove želje i težnje. U mističnom značenju – jedinstvo – to nije obraćenost, nije istraživanje, čak nije kontakt. Jedinstvo – to je život u drugom, ali bez gubitka svoje vlastite osobnosti. To je ovladavanje omiljenim preko ljubavi.

Jedinstvo s jedinim – to je ona punoća života u kojoj se gasi, tamni i nestaje stremljenje k svemu drugom, vanjskom i obraćenost srca nečemu drugom, osim Jednog; sve ostalo prihvaća se kao izdaja, a privezanost za nešto drugo – kao blud. Monah koji živi vanjskim (svjetskim) životom, iako bi ovaj život prema svjetskim zamislima bio samo-prijekoran i čak herojski, na duhovnom planu postaje bludnik, koji je izdao svoju prvu ljubav. 

Monaštvo je nerazdijeljena ljubav čovječje duše prema Bogu, to je stalno traženje Božje svjetlosti po riječima proroka Davida: Lice tvoje, o Jahve, ja tražim (Ps 27,8-9). Sveti Oci su u svojim tvorevinama prikriveno nam pokazali da se Božja svjetlost otkriva duši kao punoća života, mir vječnosti i kao savršena mistična ljepota, koja nema izvedenice u vidljivom svijetu. Bog se otkriva duši kao nov, nepoznat, tajanstven život i tada duša osjeća da je postojanje van takvog života – smrt. Bog je za dušu nevidljiva svjetlost, unutarnja ozarenost; kad se duša odvoji od Boga tada ona osjeća, da je van te svjetlosti, da je ispunjena neprozirnom, teškom tamom, koju ona ranije nije čak ni mogla naslutiti.

Bog se otkriva duši kao neki nedostižni mir, i tada duša spoznaje, da se van toga mira ona stalno nalazi u mučnom nemiru, na koji kao da se navikla. Bog se otkriva duši kao beskonačna radost, slična prozračnim vodama dubokog vodopada. I u ovoj radosti svijet se čini za dušu okrutan, kao užareni pijesak u pustinji, gorak kao žuč. Bog se otkriva duši kao neizrečena ljubav i za ovom ljubavi duša plače, jer je žalosna za svijet, koji ne poznaje Boga, ali plače za sobom – zato što ne može uvijek biti s Bogom, već sablažnjena demonom i svijetom kao u pijanstvu zaboravlja na ona obećanja koja je dobila.

Monaštvo je traženje neprekidnog općenja s Bogom. Monaška ljubav je nestrpljiva, zato što duša traži općenje s Bogom ne samo u budućem životu, kao nagradu za ispunjene zapovijedi, već i ovdje na zemlji kao odaziv na svoju molbu. Zato je centar monaškog života molitva. Monah bježi od svijeta kao što bježe iz zapaljene zgrade. On vidi svijet zapaljen plamenom. To je crni plamen grijeha i strasti, koji niču kroz likove svijeta i njegovo srce, pali njegov mir dimom i čađu crnom. Monah vidi ne samo grijeh koji živi u njegovoj duši već i sakriveni u njoj pakao, zato je monaški život – borba za buđenje duha prisutnog u duši, te je kroćenje duše, ne samo s njenim niskim strastima, već i s njenim iluzornim bogatstvom, koje svijet prima kao duhovnost.

Ako duh ne bude probuđen molitvom i pokajanjem i uz pomoć milosti ne nametne se nad dušom onda se čovjek neće iščupati iz kruga duševnih doživljaja i predstava i emocionalno usijanje duše biće primljeno kao duhovno stanje. Zato monaškom životu moraju biti tuđi uzbuđenja i nadahnuća koja su povezana sa slikama, likovima i vatrometima misli, koje niču u duši. Iz srca molitva je nevidljiva i bezlična, duhovni svijet ne otkriva se čovjeku ni u vizualnim slikama ni u bljesku tananih misli – sve je to vanjsko. On šutnjom poznaje sebe u tišini duše, koja se čuva u molitvi. Unutrašnja Isusova molitva – to je vrteći vatreni mali kerubin, koji čuva vrata Edena, čovječjeg srca.

Istinski život – to je Božja milost. Zemaljski život s njegovim stalnim tokom i vremenitosti – to je čudna sinteza života i smrti – to je polu-život. U odnosu na vječnost to je embrionalno stanje duše, to nije život već življenje ili prebivanje, odgađanje smrti; zato zemaljski život kao samo-cilj može biti primljen kao nametnuta obaveza, kao proces u koji smo uključeni kao neobjašnjivi čimbenik. A, ako u zemaljskom životu, ne vječnosti, čovjek bude tražio smisao i vrijednost, onda će se on predstaviti kao čudovišna tragikomedija.

Ako bi čak život mogao dati čovjeku ono, što nikad nije davao i neće dati – sreću, ipak tragedija zemaljskog života ne bi iščezla, već možda postala i mračnija: (zar nije užasno, kad čovjeka za vrijeme gozbe hvataju i vode prema vješalima)? Zato je jedna od lekcija monaške askeze – sjećanje na smrt. Obični ljudi se trude da ne misle o smrti, oni tjeraju sjećanje na nju iz svoje duše, istiskuju je iz svijesti tako, kao da ne postoji, vide oko sebe slike smrti, ali iznutra lažu sebe da će ih smrt mimoići, zato je smrt za njih uvijek neočekivani gost. 

Milost – to je izvor svakog života i svakog življenja, to je sila posvećenja i budućeg preobraženja, to je beskonačni cilj stvorenog svijeta. Odsustvo milosti – to je umiranje svijeta i apokaliptičke katastrofe postaju vidljive osobine njegove agonije. Upravo se ovdje otkriva drugi aspekt monaštva – kao posebnog, ni s čim usporedivog služenja svijetu. 

Monah kroz očišćenje srca, molitvu i askezu teži da dostigne Božju svjetlost u svojoj duši, ali ova svjetlost je u to isto vrijeme osobina svemira, i zato svjetlost koju monah stiče u svome srcu preobražava čitav svijet. On udiše u nju život, može se čak reći, da ova svjetlost reanimira umiruće čovječanstvo, ona stoji nasuprot rušilačke centripetalne sile grijeha a kad bi bilo molitelja za svijet, kad bi bilo nositelja duhovne svijesti onda bi svijet oživio sebe. 

Zašto čine čuda ne samo molitve svetih već čak i stvari, koje im pripadaju? Zašto ima ljekovitu moć voda iz izvora koje su iskopali njihovim rukama? Zašto kršćani teže da posjete ona mjesta, gdje su živjeli sveti mada od njihovih ćelija nije više ostalo ni traga? Zašto Duh Sveti ne samo posvećuje dušu već i samu stvar čini drukčijom? Zašto blagoslovi i molitve svetih nalaze u zemlji izvore, pustinje pretvaraju u cvjetne vrtove? Također nasuprot – bilo koji grijeh ne samo da ubija čovječje duše, već čak i zemlju isušuje i kao da je pali prokletstvom. Jer ga od njih strah spopade (Ps 105,38) govorio je prorok David o čovječjem prinošenju žrtava od strane bezbožnika. Zašto je borba milosti s grijehom pokretačka sila bića čovječjeg i sol zemlji? Zato je monah koji teži da stekne Božju svjetlost u svojoj duši najveći dobročinitelj za taj isti svijet koji je odbacio i napustio. Drevni oci su nazivali monaštvo anđeoskim likom (anđeoski zbor, kor) zato što je monaštvo prvenstveno nosilac na zemlji nevidljive božanske svjetlosti. 

Prva svjetlost – to su Sveta Trojica, druga – to su anđeli, treća – to su monasi, molitvenici za mir. Mistično učenje o Božjoj svjetlosti koje čini srž istinskog pravoslavlja, tuđe je nekršćanskom svijetu. Svijet poznaje samo vanjska dobročinstva i vanjski podvig.

Monaški život – to je traženje Taborske svjetlosti. Svijet ne može smjestiti u sebe ovu svjetlost. Religiozni racionalizam teži ka stjecanju dobrih djela a ne milosti i samim tim odvraća kršćanstvo iz religije srca u naučeni sustav s aritističkom tablicom zasluga i uzajamnog uzvraćanja grijeha i kazni, odnosno u moraliziranje. Karakteristično je da učenje o Taborskoj svjetlosti, racionalistički Zapad naziva herezom palamizma, i sujevjerjem isihasta. Linija podjele između istočnog i zapadnog kršćanstva prošla je ne samo kroz lik dogmi i crkvenu strukturu, već kroz oblast mistike. Negirajući Taborsku svjetlost kao pred-vječnu energiju Boga rimokatolički teolozi razmatraju ga kao vremenski samotvoreni lik kao manifestaciju Božje sile. Rimokatolici i racionalisti u pravoslavlju izgubili su viđenje razlika među osobinama duha i duše, zamijenili jedno dugim, zavezali ih u Gordijev čvor i samim tim ozakonili vlast nižeg nad višim. Zato za razvoj duhovnih moći i sposobnosti nije potrebno ni tišina, ni post, ni unutrašnja molitva, ni borba s pomislima, ni iskorjenjivanje strasti. Tako se predlaže drugo – obogaćenje uma vanjskim znanjima preko nauke i filozofije itd., precjenjivanje sublimacija emocija kroz umjetnost. Tako je potrebno pročišćavanje, bljesak i nadahnuće, zato duhovnom razvitku ne odgovara pustinja, već kazalište, ne unutarnja molitva i tišina duha, već žarki likovi i evrističke misli.

Duševni uzleti izazivaju aplauze svijeta, prema istinskoj duhovnosti on ostaje gluh i slijep kao uključivanju u vječnost. Ovo se odnosi ne samo na one koji žive na nivou niskih poriva, već također na velike estete. Kao primjer može poslužiti Lord Byron koji se oglašavao prema monaštvu sasvim skeptično, ali u isto vrijeme podržavao monahe ihitariste za njihovu široku izdavačku djelatnost, i volio da se odmara u njihovom venecijanskom manastiru. Byron, koji je umio utjeloviti u svojim djelima najtamnije nijanse čovječjih osjećanja i preživljavanja, ispao je nesposoban da vidi drugu stranu – nadzemaljsku, duhovnu ljepotu, kao što oči i uši ne mogu uhvatiti vibraciju valova van granica dijapazona njihovog opažaja. S postupnim padom duhovnosti racionalizam, u vidu skolastike i zatim religioznog materijalizma, postupno istiskuje mistiku, on teži da pretvori samu religiju u utilitarni sustav društvenih odnosa da je pretvori u svjetski institut devizom: ''Sve za sreću čovjeka''. Razumije se, zamijenivši vječno privremenim, nebesko zemaljskim, religiozni racionalisti streme da asimiliraju monaštvo sa svijetom, uključivši ga u svoj globalni humanistički program.

Nekad su monasi bili tajno-voditelji onih koji su u svijetu ili svjetovnjaka. Monaštvo je bilo slično Mariji koja je u duhovnoj šutnji sjedila kod Isusovih nogu, pažljivo ga slušajući i slažući u srcu njegove riječi. Svijet hoće da pretvori Mariju u drugu Martu koja se brine i sređuje mnoge stvari, možda i potrebne ali i nepotrebne; Marta služi Isusu i njeno služenje je također blagoslovljeno dok ona ne prekorava sestru.

Gospodinov odgovor Marti svijet nije razumio do dana današnjeg. Apostol Pavao uspoređuje Crkvu Kristovu s tijelom, sastavljenim od puno članova, gdje oko ne može biti ruka, a ruka srce: Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo. (1 Kor 12,12) Sveti Bazilije Veliki kaže: ''Služenje Crkvi je različito''. Svatko treba da radi ono za što je pozvan. U ovom mističnom tijelu Krista monah mora nositi služenje, svojstveno njemu, biti srce ovog tijela. Iako Gospodin, otkrivajući sliku budućeg Strašnog suda govori o tjelesnoj milosti, ali to je zbog toga, što on uzima opća dobročinstva, dostupna za sve, a monaštvo daje svijetu ono, što ne može dati nikakav svjetski podvig. Bez obzira na sve nevolje i lišavanja, koja osjeća čovječanstvo, najstrašnija je glad duhovna, i zato je najviša milost ne tjelesna i ne duševna, već također duhovna. Prema tjelesnoj milosti sposobni su ne samo kršćani već i inovjerci, i ateisti: ovdje je suosjećanje prema čovjeku kao prema živom biću. Prema duševnoj milosti kršćani koji žive u svijetu, a prema duhovnoj prvenstveno askete.

Monaštvo čuva učenje o unutrašnjoj molitvi, od očišćenja srca od strasti i borbe s demonima, o tome kako se dostiže viđenje Boga. Ono uči kako se stiče Taborska svjetlost. Molitva i borba sa strastima je potrebna i svjetovnjacima. Ali samo askete, koje su sa svjetionikom – Isusovom molitvom – ušli u svoje srce, mogli su uvidjeti njegove skrivene dubine, tamne labirinte čovječje duše, i preko svoga mističnog ogleda primiti, osjetiti stanje duše drugog čovjeka i postati putokazi za druge na njihovom duhovnom putu. Zato su za duhovnike birali prvenstveno iz reda monaha. Manastir je kula stražara Crkve Kristove. Postojao je i postoji podvig skrbništva, kad monah, poslije višegodišnjeg rada dostiže stanje, blisko savršenosti, otvara vrata svoje sobe za one kojima su potrebni duhovni savjeti i utjehe. Uz to on ne može ostavljati unutrašnju molitvu i među ljudima se osjećati kao u pustinji. Zbog toga je skrbništvo podvig koji zahtijeva posebnu milost Božju.

Obično se događa drukčije: kad monah napusti sobu rastaje se sa šutnjom i ide u svijet, onda se svjetlost molitve koja ga okružuje – potamni i gasi. Tada običan svijet u takvom monahu ne vidi svjetlost, već sve njegove čovječje slabosti i ne spašava se kroz njega, već ga on sablažnjava. Iz povijesti znamo svece, koji su razvaljivali brave zbog ljubavi prema ljudima, ali to nije bio početak već vijenac njihovih podviga i to su radili prema posebnom Božjem otkrivenju. Apostol Petar govori Kristu: Evo, mi smo ostavili sve i krenuli samo za Tobom (Mt 19,27). Teolozi vide u ovim riječima najviši stupanj odricanja od svijeta, veći, nego spremnost da se osobno žrtvuje. Ostaviti sve znači ostaviti svoje pomisli, odbaciti svoja rasuđivanja, odreći se svojih sjećanja i želja, očistiti svoj um ne samo od grešnog već i od svega prolaznog. Odbaciti sve – to je više nego živjeti i truditi se Krista radi. To je živjeti samim Kristom.

Već smo govorili, da je monaštvo neprekidno povezano s učenjem o Taborskoj svjetlosti kao vječnoj Božjoj sili koja tvori život i posvećuje svijet. Gospodin je milost nazvao živom vodom i rekao da oni koji su je ispili sami postaju izvori za svijet koji je žedan: A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni (Iv 4,14). Zato se srca onih koji se iskreno mole pretvaraju u ona usta kojima zemlja pije nebesku milost.

U 14. stoljeću teolozi, racionalisti, koji su se priklanjali zalasku Bizantije, čije je jezgro bila prokatolička grupa Grigorija Alkindina, pokušali su da predstave učenje o Taborskoj svjetlosti kao herezu, a atonske isihiste kao neznalice fanatike. Kao glavni zaštitnik svetootačkih tradicija nastupao je atonski monah Grigorije Palama, kasnije arhiepiskop Solunski, proslavljeni svetac. Ovaj spor je dobio tako širok odjek da su za njegovo razrješenje car i patrijarh bili prisiljeni sazvati nekoliko sabora.

Racionalisti, odbacujući učenje o pred-vječnoj Božjoj svjetlosti, odbacili su i značaj pravoslavnog asketizma za svijet i crkvu i razmatrali unutarnju Isusovu molitvu kao subjektivan psihološki fenomen (karakteristično je da su neki od protivnika svetog Grigorija pobjegli kasnije u Italiju i primili rimokatolicizam).Racionalisti su apelirali na filozofiju, odnosno na neprosvijećeni milošću čovječji razum, koji je navikao da se vrti u krug privremenog i konačnog. Oni su željeli da odrede javljanje nad logičkog duhovnog svijeta kroz Aristotelove silogizme, da komentiraju Evanđelje dijalozima Platona. Druga, pravoslavna strana je nosilac patrističke tradicije i monaške predaje. Iako je među atonskim monasima bilo puno ljudi koji su imali blistavo filozofsko obrazovanje i koji su ovladali svim postupcima dijalektike, ali oni su kao glavni kriterij istine primali iskustva svetih otaca, istočnih mistika i asketa. Jer, o Taborskoj svjetlosti može znati samo onaj koji ju je stjecao sam.

Predstavnici atonskih manastira pisali su u svome Tomosu –da postoje tri oblika svjetlosti. 

Prva - fizička, materijalna, svjetlost koja osvjetljava u kojoj čovjek vidi predmete svijeta. Ta svjetlost je dostupna ne samo čovjeku već i ostalim živim bićima. Ovdje čovjek nije u prednosti nad zvijerima ili mravom, to je tjelesna svjetlost.

Drugi oblik svjetlosti pripada samo čovjeku. To je intelektualna svjetlost, svjetlost uma. U ovoj svjetlosti čovjek može da zamišlja udaljeno, da se sjeća prošlosti, da predviđa budućnost: to je svjetlost nauke, filozofije i umjetnosti. Ona može biti jasna i intenzivna, ali ona također pripada ovome zemaljskome privremenom životu. Ona predstavlja prirodnu psihičku sposobnost čovjeka. Ova svjetlost ne može osvjetljivati metafizičke dubine bića. To je duševna svjetlost. Ali postoji treći oblik svjetlosti – svjetlost duhovna, pred vječna i nestvorena koja se otkriva nosiocima podviga preko očišćene molitve srca i sagledavanjem. To je svjetlost vjere, svjetlost duhovne providnosti i intuicije, svjetlost Taborskog preobraženja; to je nestvarna svjetlost, ali ona može vidljivo sijati u svetima preobražavajući njihove duše i tijela i čineći ih sličnim Kristu. Monaštvo – to je traženje Taborske svjetlosti i sagledavanje mistične ljepote Božje. Zato je monaštvo unutrašnji skriveni život koji ne vidi svijet. Zapadna crkva je odbacila učenje o tri oblika svjetlosti, odbacila suštinu samog monaštva, ostavivši samo njegovu formu. Racionalisti hoće da pretvore monaštvo iz tajne ljubavi čovječje duše prema Bogu u vidljivo služenje čovječanstvu; hoće da prevedu Pjesmu nad pjesmama na jezik proze. Zapadna crkva je podijelila redovništvo na specijalnosti s određenim zadatim programima. Redovnički zavjeti razmatraju se kao prihvatljivi i udobni oblici za vršenje dobrih djela. Svaki katolički red (grana djelatnosti) ima svoj zajednički pravilnik koji se može korigirati i mijenjati u skladu s promjenljivim zahtjevima suvremenosti.

Treba istaći, uostalom, da kod rimokatolika postoje samostani s vrlo strogim pravilima, koji zabranjuju da se sve do smrti izlazi iz samostanske ograde. Ovo govori o tome da je monaštvo kao potreba čovječjeg duha u svojoj dubini neiskorijenjena. Ipak takvi samostani nisu karakteristični za zapadni svijet, oni čine izuzetke. U isto vrijeme, takvi redovi, kao isusovci i dominikanci, pokazali su puno primjera samopožrtvovanog služenja svojoj ideji sve do mučeništva; ali su pokazali još više primjera grešaka i sablazni kao neobičnih hibridnih simbioza, koji se krive i lome u svojoj proturječnosti. 

Monaštvo – to je unutrašnje i vanjsko udaljavanje od svijeta. U ovom smislu monah sliči na cvijet iz staklene bašte. Kad se hladnoća probija kroz pukotine staklenika cvijet ugine, a na njegovom mjestu izrasta trava sposobna za život. Neskladi između monaškog zavjeta i stalnog boravka u svijetu izaziva duboko unutrašnje nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo može biti savladano snagom volje, prognano unutar, ali ne i iskorijenjeno. Ono se može povremeno manifestirati u burnim strasnim eksilozijama ili u oholom samo-uvjerenju.

Mi smo govorili o racionalizmu kao o karakterističnoj pojavi u zapadnom redovništvu, ipak teorija dobrih djela može podariti duševni mir mistike gdje se racionalizam istiskuje kultom emocija. To je mistika jakog izražavanja pjesničkih nadahnuća, estetskih stanja, čovjek postaje gurman svojih vlastitih doživljaja, ova čulna mistika može dostići takve napregnutosti da se kod njenog djelatnika pojavljuju rane na rukama i nogama od vizualnog zamišljanja Isusa raspetog na križu, i od oholog izjednačavanja sebe s njim. Ne zaboravimo da i pravoslavna mistika govori o sličnosti Kristu, ali kroz unutrašnji podvig očišćenja, kroz stjecanje Duha Svetog. U rimokatoličkoj mistici nastoji se da se posredstvom vanjskih podržavanja i izrazitih slikovnih meditacija dostigne jedinstvo s Bogom. Pravoslavni asketa nikad ne uspoređuje sebe s Kristom, nasuprot, što je on bliže Bogu, time mu više otvara milosna dubina njegova srca. On vidi sebe kao gubavaca u ranama i gnojnicama grijeha. Što je viša njegova duhovnost, time on jasnije vidi kako se u mračnim dubinama njegove duše gnijezde svi čovječji poroci, kao zmije, koje su se skupile u svojoj rupi. On u samom sebi vidi pad čitavog čovječanstva. Pravoslavni monah ne uspoređuje sebe s Kristom, već više s demonom i ne nada se samo u svoja dobra djela, već u jedinstvo ljubav i milosrđa Božjeg s vlastitim djelima.

Milost skriva od pravoslavnog isposnika mjeru njegove savršenosti; jer, gdje postoji oholo samoljublje, tamo nema milosti. Uzbuđeno emocionalno stanje ili isušuje pokajanje, ili ga čini sporednim i teatralnim, primjer – sekta samo-bičevalaca, koji su se skupili u grupe, hodali po gradovima i selima i na trgovima bičevali se do krvi i gromko izvikivali svoje grijehe. 

Jedan od istaknutih predstavnika rimokatoličkog asketizma Franjo Asiški rekao je: ''Ja sam akrobata Božji.'' Isusovci su organizirali predstave, svečane šetnje s upaljenim bakljama, slične maskenbalima i na glavnim stepenicama pred crkvenim vratima organizirali kazališne predstave s crkvenim temama.

Pravoslavnim monasima bilo je strano slično prikazivanje, njihov podvig se obavljao krijući od svijeta, oni nisu privlačili narod vještačkim metodama. Sama milost Božja privlačila je njima čovječja srca. Zato su ljudi i išli u pustinju na susret s isposnikom, danima su stajali kod manastirskih vrata, da bi ga samo vidjeli i dobili od njega blagoslov. Oni su intuitivno težili da uđu u to polje nevidljivog duhovnog svijeta, u kojem se nalazi nosilac podviga, koji je stekao milost i unutrašnju molitvu. U ovoj svjetlosti, kao u zracima Božje ljubavi, grijala su se i topila njihova srca, s duše je spadala mračna, okrutna krljušt grijeha. Oni su se dodirivali s drugim životom, osjećali su dah vječnosti.

Takav susret s asketom i općenje s njim ostajali su kao najveći događaj u životu čovjeka, događaj, koji se ne zaboravlja nikada. Ovaj svijet je više, nego sve knjige, otkrivao čovjeku smisao njegova života, patnje i borbe. Susret sa svecem – to je dodirivanje tajne budućeg vijeka. Sveti oci su govorili: ''Istinsko dobro može tvoriti samo milost.'' Može se dodati : ''Najviše dobro – to je milost.'' U općenju sa svetim, ljudi su dobivali neiskazanu silu, iznutra se preobražavali. Ako se kaže uopćeno, onda se svjetlost, koja sija u srcima svetih, oslikavala u dušama ljudi, kao što se oslikava sunčeva svjetlost u ogledalima koja su okrenuta prema njemu.

Život posvećen šutnji i molitvi teži je od podviga milosrđa. Tvoriti molitvu u dubini srca znači ulaziti u borbu sa silama pakla koje teže da ugase vatru molitve da razbacaju i rasiju riječi, kao pijesak. U paternicima se govori o mnogo slučajeva kad je demon nagovarao monahe da napuste usamljenost, da bi činili dobra djela na zemlji. Prema onome za kakvom se silom demon suprotstavljao molitvi može se suditi koliko je mrzi. Čini se da se čitav pakao obrušava na molitvu, kao val rijeke na prepreku koja joj stoji na putu. Ponekad ova duhovna borba biva toliko mučna i zahtijeva njihov napor snage, da je čovjek spreman činiti sve umjesto da počne najteži posao. Zato su sveti Oci i govorili: ''Daj krv i primi duh''. 

Monaški život – to je penjanje stepenicama zalivenim vlastitom krvlju – to ne vidi i ne shvaća svijet.

Sveti Oci su ukazali na tri stalne djelatnosti monaha. Prva je – trijeznost (budnost), očišćenje uma od pomisli, želja i strasti, od svega vanjskog, prljavoga i prolaznog. Pet osjećaja se nazivaju tajnama duše. Za monaha one moraju biti zatvorene. Um mora da vrši kontrolu nad bujicama informacija, koje neprekidno dobiva čovjek iz direktnih utisaka, knjiga, razgovora i tome slično. Trijeznost (budnost) – to je post duše. Obilje duše, kao i obilje hrane čine dušu lijenom, slabom. Trijeznost (budnost) je riječ suprotna pijanstvu. Privezanost za zemaljsko dovodi um u stanje pijanstva. Pijanstvo se često završava bludom, a za monaha je pristranost za bilo što zemaljsko već izdaja Boga i duševni blud, iako bi se ovo zemaljsko činilo čisto i lijepo.

Druga djelatnost – to je bdijenje. Ono je tijesno povezano sa trijeznošću. Ako je trijeznost (budnost) stanje uma, onda je bdijenje voljni napor, to je pažnja prema svom srcu – izvoru naših misli i osjećaja. Ne samo grešne, već i nepoznate pomisli um uviđa kroz bdijenje i tjera ih molitvom.

Treća djelatnost monaha – to je stalna molitva u srcu. Preko riječi molitve duh se obraća Bogu. Molitva je najbitnija u monaškom životu. Zato je nju sveti Ivan Zlatousti nazvao kraljicom svih kreposti ili vrlina. Pravoslavno učenje o Taborskoj svjetlosti otkriva tajnu molitve kao najvišeg služenja svijetu. Molitva se suprotstavlja ogromnoj sili zla i grijeha, koje je nakupilo čovječanstvo. Ne okajani grijesi kao nevidljivi oblaci vise nad ljudima, i doći će vrijeme kad će se pojaviti kao oluja i bura – u apokaliptičkim katastrofama, pred ljudima će se iskazati slabašni oholi i prestupnički dio čovječanstva. Ali, silama zla proturječe sile dobra, kraljevstvu tame – kraljevstvo svjetlosti i zato molitva jednog monaha isposnika može spasiti tisuće i tisuće života. 

Apostol Pavao u Poslanici Solunjanima govori o zadržavajućoj sili: Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen (2 Sol 2,7). 

Neće se rješavati sudbina povijesti u pravnim gradovima, čiji neboderi svijetle plamenovima, već u monaškim sobama ili kelijama. Dok još ima nosilaca Taborske svjetlosti na zemlji će postojati svijet. Gospodin je obećao da će poštedjeti Sodomu radi deset pravednika; ali kad se ugase posljednji zraci ove svjetlosti svijet će sam sebi potpisati smrtnu presudu.

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin