O plaču koji donosi radost

Plač po Bogu je tugovanje duše i raspoloženje u kojem bolno srce posve ludo traži ono za čim žudi. Ne nalazeći to što traži, ono s patnjom luta i zbog toga gorko plače. Drugim riječima, plač je za dušu zlatni žalac (trn), koji je stalno opominje i oslobađa od svake privrženosti i strasti, zaboden u srce svetom tugom.

Plač srca je stalno mučenje savjesti, koje unutrašnjim ispovijedanjem rashlađuje vatru srca. Ispovijed je samozaborav prirode, kao što netko zaboravi da jede kruh svoj (usp. Ps 101,5). Pokajanje ili obraćenje je lako odricanje od svakog tjelesnog zadovoljstva.

Svojstvo onih koji u blaženom plaču još napreduju je uzdržljivost i šutnja usta; onih koji su već napredovali ne srditost i ne pamćenje zla; a savršenih poniznost uma, žeđ za ponižavanjem, dragovoljna glad za nevoljnim mukama, ne osuđivanje onih koji griješe, natprirodna samilost. Dok se prvima treba dati odobrenje, drugi su za svaku pohvalu. Oni, pak, koji su gladni muka i žedni uniženja su blaženi, jer će se nasititi hranom koje nikada nije dosta.

Ako si dostigao plač, potrudi se svom snagom da ga sačuvaš. On se vrlo lako gubi prije nego što se u potpunosti ne usvoji. Kao što se vosak topi na plamenu, tako i njega lako upropašćuju nemir, tjelesne brige i razuzdanost, a osobito puno govora i tvorenje smijeha.

Izvor suza poslije krštenja veći je i od krštenja, bez obzira koliko ove riječi, donekle, izgledale i drske. Krštenje nas čisti od onih grijeha koji su se dogodili prije krštenja, a suze nas čiste od onoga što smo poslije krštenja učinili. Ono smo primili kao djeca, i svi smo ga oskrnavili. A, suzama i samo krštenje ponovo čistimo. I da čovjekoljublje Božje nije ljudima darovalo suze, stvarno bi bili rijetki, i teško da bi se i mogli naći, oni koji se spašavaju.

Uzdasi i tuga vape pred Bogom. Suze koje proizilaze iz straha zauzimaju se za nas. A, one suze koje proizilaze iz presvete ljubavi, javljaju nam da je molitva naša primljena.

Ako poniznosti uma ništa ne odgovara tako kao plač, onda mu bez sumnje ništa nije tako suprotno kao smijeh. Čuvaj, pažljivo čuvaj blaženu radosnu tugu svetog plača srca. I nemoj prestati da je njeguješ u sebi, dokle god te ne podigne odavde i čistoga ne privede Kristu.

Nemoj prestati da zamišljaš i da istražuješ bezdan tamne vatre, i ne žalostive sluge, neosjetljivog i neumoljivog Sudca, beskrajni kaos podzemne vatre, i strašno mjesto pod zemljom, i silazak u tijesne ponore, i uopće sve tome slično, da pohota koja se u našoj duši nalazi bude potisnuta velikim strahom, i da se duša sjedini s neprolaznom čistoćom i primi u sebe sjaj božanske svjetlosti koja blista jače od bilo kakvog plamena.

Na molitvi stoj s trepetom, kao okrivljenik pred sudcem, da i vanjskim izgledom i unutrašnjim ustrojenjem ugasiš srdžbu pravednoga Sudca. On neće prezreti dušu udovice, koja stoji pred njim u dubokoj tuzi i svojim molbama zamara Onoga koji se zamoriti ne može.

Za onoga koji je stekao duševne suze, svako je mjesto zgodno za plač. A, tko plače samo tjelesnim suzama, nikada neće prestati da pravi razliku između mjesta i mjesta. Skrivena riznica je puno manje izložena opasnosti da bude opljačkana, nego ona koja leži na sred trga. Slično treba razumjeti i ovo što je naprijed rečeno.

Ne budi kao oni što sahranjuju mrtvace, koji čas plaču za njima, a čas se opijaju zbog njih. Budi kao oni koji su osuđeni da rade u rudnicima, koje njihovi čuvari svaki čas tuku. Onaj koji ponekad plače, a ponekad zbija šale i živi razuzdano, sliči na čovjeka koji psa slastoljublja gađa kruhom umjesto kamenom, pošto ga samo na izgled goni a u stvari ga privlači k sebi. Budi duboko zabrinut u svome srcu, ali svoju zabrinutost nemoj iskazivati. Demoni se plaše od takve zabrinutosti kao lopovi od psa.

Dragi moji, nismo mi, ne, nikako nismo pozvani ovamo na svadbu. Onaj koji nas je ovamo pozvao, prizvao nas je, zaista, da plačemo nad samima sobom.

Poneki, kad plaču, bez potrebe sebe prisiljavaju da u tim blaženim trenucima uopće ni na što misle, ne shvaćajući da je prolivanje suza bez ikakve misli svojstveno nerazumnim, a ne razumnim bićima. Suza je porod misli. A, otac misli je razuman um.

Neka ti ležanje tvoje u postelji dočarava polaganje u grob, pa ćeš manje spavati. Neka te sjedenje za stolom podsjeća na jezivu trpezu vječnih crva, pa ćeš manje uživati u jelu. I ne zaboravljaj na žeđ u onoj vječnoj vatri dok piješ vodu, pa ćeš svakako pobijediti svoju prirodu.

Kad smo podvrgnuti dragocjenom poniženju, zlostavljanju i kaznama, zamislimo strašnu presudu vječnog Sudca, pa ćemo zacijelo, krotkošću i trpljenjem, kao mačem s dvije oštrice, odsjeći besmislenu tugu i gorčinu, koji su posijani u nas.

S vremenom presušuje i more, veli Job (Job 14,11). Tijekom vremena, i uz pomoć trpljenja, malo po malo silaze u nas i usavršavaju se u nama i sve spomenute vrline.

Pomisao na vječnu vatru neka te svaku večer prati u san, i zajedno s tobom neka se budi, pa lijenost nikad neće ovladati tobom za vrijeme opće molitve.

Neka te na podvig plača pobuđuje i sama odjeća tvoja: svi koji oplakuju mrtve oblače se u crno.

Ako ne plačeš, plači zbog toga što ne možeš da plačeš. A, ako plačeš, plači još više, zbog toga što si samog sebe, grijesima svojim, svrgnuo s takvoga visokog položaja u takvu bijedu.

Dobri i pravedni naš Sudac, kao i kod svih ostalih stvari, vodi i kod suza računa o našim prirodnim mogućnostima. Vidio sam kako netko s mukom istjeruje male kapljice, kao kapljice krvi. Vidio sam i druge, koji bez muke prolijevaju čitave potoke suza. Čak sam i ja cijenio ove trudbenike više po trudu nego li po suzama, pa mislim da pogotovu Bog tako čini.

Onima koji plaču ne priliči bavljenje teologijom, jer se time upropaštava njihov plač. Onaj koji se bavi teologijom izgleda kao čovjek koji sjedi za učiteljskom katedrom, a onaj koji plače kao netko tko živi na đubrištu, odjeven u vreću (usp. Job 2,8). Mislim da je to razlog zbog čega je i David [1], iako učen i mudar čovjek, odgovorio onima koji su ga ispitivali kad je jednom prilikom plakao: Kako da zapjevam pjesmu Gospodinovu u zemlji tuđoj (Ps 136,4), odnosno obuzet strašću.

Kako u stvarnoj prirodi, tako i plaču srca, postoji nešto što se pokreće nekim drugim, vanjskim uzrokom. Kad je duša, i bez našeg staranja i nastojanja, sklona suzama i nježna požurimo! To znači da je Gospodin i bez našeg poziva došao i dao nam spužvu bogoljubive tuge i svježu vodu pobožnih suza za brisanje papira naših grijeha. Čuvaj taj plač kao zjenicu oka, dokle god te on sam neosjetno ne napusti, jer je velika njegova moć, veća od moći onoga plača koji je plod naše vlastite brige i želje.

Savršenost plača nije dostigao onaj koji plače kad hoće, već onaj koji plače o čemu hoće. Pa čak ni taj koji plače o čemu hoće, već onaj koji plače o čemu Bog hoće.

S plačem po Bogu često se miješa najodvratnija suza, suza sujete. A to ćemo iskusno i pobožno osjetiti kad vidimo sebe gdje plačemo, a u isto vrijeme činimo zlo.

Pravi plač srca je duševni jad bez ikakve oholosti, bol duše koja ni u čemu ne ugađa sebi, već u svakom trenutku zamišlja svoju smrt, i od Boga, koji tješi ponizne monahe, očekuje utjehu kao žedan hladnu vodu.

Oni koji plaču iz dubine duše, zamrzili su i sam život svoj, a od tijela se svojeg okreću kao od neprijatelja.

Kad kod onih koji misle da plaču po Bogu vidimo srdžbu i oholost, njihove suze treba smatrati nepravilnim. Jer, kakvu zajednicu ima svjetlost s tamom (2 Kor 6,14)? Plod lažnog plača srca je uobraženost, a plod pravog utjeha.

Kao što vatra proguta slamu, tako i čista suza sagorijeva svaku prljavštinu, vidljivu i nevidljivu.

Mnogi oci smatraju da je porijeklo suza nejasno i nerazumljivo, osobito kod početnika, jer suze mogu biti posljedica mnogih i različitih uzroka: prirode, Boga, nepravilne tuge kao kod i tuge pohvalne, sujete, bluda, ljubavi, sjećanja na smrt i mnogog drugog.

Ispitavši uz pomoć straha Božjeg sve ove pobude plača, pobrinimo se da dobijemo čiste i neobmanjive suze koje se rađaju u razmišljanju o našem odvajanju od tijela, obzirom da u njima nema ni krađe, ni oholosti. Naprotiv, one dovode do očišćenja i napretka u ljubavi prema Bogu, do okajanja grijeha i oslobođenja od strasti.

Nije neobično da se plač počne s dobrim a završi s lošim suzama, ali je pohvalno kad se od nepravilnih ili od prirodnih pređe na suze duhovne. To pitanje razumiju oni koji su skloni slavoljublju.

Ne vjeruj suzama prije nego što se potpuno očistiš, jer ne treba imati povjerenja u vino koje se sipa u čašu neposredno iz kace u kojoj se pravilo.

Nitko ne poriče da su sve naše suze po Bogu korisne. Ali, u čemu se zapravo sastoji ta korist, vidjet ćemo u času svoje smrti. Tko stalno plače po Bogu, svaki dan ima duhovni blagdan, a onoga koji ne prestaje da slavi tjelesno očekuje plač vječni.

Nema radosti za osuđenike u tamnici. Nema blagdana na zemlji ni za prave monahe. Zbog toga možda i reče s uzdahom onaj koji je toliko volio da plače: Izvedi iz tamnice dušu moju (Ps 141,8), da se obraduje na neizrecivoj svjetlosti tvojoj.

Budi kao kralj u srcu svom, postavljen na uzvišeno prijestolje poniznosti, koji zapovijeda smijehu: ''Idi'', i ide, i plaču slatkome: ''Dođi'', i dolazi, i tijelu, robu i tiraninu našem: ''Uradi to'', i radi (usp. Mt 8,9).

Čovjek koji se obukao u blaženi i milosni plač kao u svadbenu haljinu, stječe poznavanje duhovnog smijeha duše.

Postoji li monah koji bi cijelo svoje vrijeme u monaštvu proveo tako pobožno, da ni dana, ni časa, ni jednog jedinog trenutka nikad ne izgubi, već da sve svoje vrijeme posveti Gospodinu, imajući na umu da se u ovom životu ne može doživjeti dva puta jedan te isti dan?

Blažen je monah koji je u stanju da očima duše jasno gleda umne sile odnosno anđele. Ali, od pada je zaista sačuvan samo onaj monah koji, razmišljajući o smrti i grijesima, stalno rosi svoje obraze živim suzama svojih tjelesnih očiju.

Teško bih mogao povjerovati da prvi stupanj može nastupiti bez drugog. Viđao sam molitelje i drske prosjake, kako određenim duhovitim riječima odmah osvajaju srce i samih kraljeva, izazivajući njihovu samilost. A, viđao sam i ljude uboge i sirote u vrlinama, kako nekim, ne duhovitim, već naprotiv poniznim, nejasnim i smetenim riječima iz dubine očajnoga srca bez srama, uporno vape k nebeskom Kralju, i time kao da prisiljavaju na milost Onoga čija se priroda ne može prisiliti.

Tko se u duši ponosi svojim suzama i u sebi osuđuje ljude koji ne plaču, sliči na čovjeka koji od kralja izmoli oružje za borbu protiv neprijatelja svojeg, a upotrijebi ga protiv samoga sebe.

Bogu nije potrebno, niti On želi, braćo, da čovjek plače od bola svoga srca. Naprotiv, On želi da se od ljubavi prema Njemu radujemo veseljem duše. Oduzmi grijeh, pa će očima tvojim biti suvišne suze bola: kad nema rane, nije ni zavoj potreban. U Adama, prije pada, nije bilo suza, kao što ih više neće biti ni poslije uskrsenja, kad grijeh nestane. Jer, tada će pobjeći i bol, i tuga i uzdah.

Vidio sam kod nekih ljudi plač, i vidio sam kod drugih da plaču zbog toga što nemaju plača: iako ga u stvari imaju, misle da ga nemaju, i u dobrom neznanju ostaju sigurni od prevare. To su upravo oni za koje je rečeno: Gospodin vodi slijepe (Ps 145,8).

Često se događa da površne ljude čak i suze njihove ponesu. Zato se nekima one i ne daju. Takvi ljudi, starajući se da ih zasluže, samima sebi zadaju bol, sami sebe osuđuju i muče uzdasima, patnjom i jadom duševnim, dubokom sjetom i žalošću. I to im na jedan bezopasan način zamjenjuje suze, iako oni smatraju da od toga uopće nemaju koristi.

Ako dobro pogledamo, vidjet ćemo da demoni često tjeraju šegu s nama: kad se najedemo, izazivaju u nama raskajanje; kad postimo, čine nas okorjelim. Oni to čine da bi se, prevareni lažnim suzama, predali majci svih strasti ili obilnoj hrani. Njima se zato ne treba pokoravati, već činiti upravo ono što je suprotno tome.

A, razmišljajući o samome svojstvu plača srca ja se čudim tome da plač i takozvana tuga u sebi, kao i saće med sadrže radost i veselje! Čemu nas to uči? Tome, da je takav plač srca zaista dar Gospodinov. Nema tad u duši varljivih slasti, obzirom da Bog na tajanstveni način tješi skrušene u srcu pravom, a ne prividnom utjehom. Da pokažemo što je pravi plač i kakva je korist od takve patnje, čujmo jednu za dušu vrlo korisnu i dirljivu priču.

Bio je ovdje neki Stjepan, koji je volio pustinjački i usamljenički život, i proveo puno godina u monaškim podvizima, bogato ukrašen mnogim dobrim odlikama, a osobito postom i suzama. On je ranije imao ćeliju na jednom obronku one svete planine na kojoj je nekada bio i sveti prorok Ilija (2). U namjeri da se posveti najdjelatnijem, najsurovijem i najstrožem podvigu pokajanja, ovaj slavni čovjek se preseli na jedno mjesto gdje su se obično nastanjivali pustinjaci, zvano Sidin, i tamo u najstrožem i najsurovijem podvigu provede nekoliko godina, obzirom da je to mjesto bilo bez ikakve udobnosti, sasvim nepristupačno, udaljeno oko sedamdeset milja od Kastra. Pred kraj svog života, starac se vratio u svoju keliju na svetome vrhu. Imao je tamo i dva učenika iz Palestine, vrlo pobožna, koji su i čuvali keliju starčevu za vrijeme njegovog odsustva. Samo nekoliko dana kasnije, starac se razboli i od te bolesti umre. Dan uoči svoje smrti, on pade u ekstazu, i osvrtaše se otvorenih očiju čas desno čas lijevo od postelje. I kao da ga netko muči, govorio je on s vremena na vrijeme, pred svima koji su tu bili okupljeni: ''Da, stvarno, istina! Ali sam zato zbog toga toliko godina postio''! Onda opet: ''Ne, stvarno lažete! To ne učinih''! I opet: ''Da, zaista je tako, da! Ali sam plakao zbog toga, i služio braći''. I ponovo: ''Ne, sve je to kleveta''! A, ponekad je odgovarao: ''Da, zaista, da! Ne znam šta bih na to rekao''! Ali, u Boga je milost''!

Bio je to zaista grozan i strašan prizor: to nevidljivo suđenje na kojemu nema milosti. Što je još strašnije, okrivljavali su ga i za ono što nije učinio. Ajme! Jedan takav usamljenik i pustinjak govorio je o nekim od svojih grijeha: ''Ne znam što bih na to rekao''! A, proveo je u monaštvu oko četrdeset godina i imao dar suza! Teško meni! Teško meni! Gdje bijaše tad glas Ezekijela, da im kaže: Sudit ću ti za ono što nađem u tebi, reče Bog (usp. Eze 33,13)? Ništa slično tome on nije mogao reći. Zbog čega? Slava Jedinome koji zna! A, neki su mi kao pred Gospodinom pričali da je Stjepan i leoparda hranio iz svoje ruke u pustinji. I umre u toku ovog suđenja, i ostade nepoznato kakva je bila odluka, kakav završetak, kakva presuda i kakav kraj suda.

Udovica koja je izgubila muža a ima jedinca sina, jedinu utjehu, poslije Gospodina, ima u svome jedincu. Tako i duši koja je zgriješila nema druge utjehe u času izlaska iz tijela, osim surovog posta i suza.

Takvi pokajnici nikada neće pribjeći tužnim pjesmama ili naricanju nad sobom, obzirom da takve pjesme zaustavljaju plač. Ako ga tim sredstvima pokušavaš dozvat, znači da je još daleko od tebe. Plač je navikom ukorijenjeni bol vatrene duše.

Kod mnogih je plač preteča blaženog bestrašća, koji mete i ukrašava unaprijed dušu i odstranjuje iz nje smeće grijeha.

Jedan iskusan trudbenik ove vrline kaže: ''Često bi me, kad bih osjetio da me nešto vuče u oholost, ili u srdžbu, ili u pretovar trbuha, pomisao na plač iznutra opominjala i govorila: 'Ne budi sujetan, inače ću te napustiti'! Slično je činila i u vezi s drugim strastima. A, ja sam joj govorio: 'Nikada ti neću biti neposlušan, sve dok me ne dovedeš pred Krista'!''

U dubini plača nalazi se utjeha, i čisto srce prima osvijetljenost. A, osvijetljenost je neiskazano djelovanje Božje, koje se saznaje nesaznajno i vidi nevidljivo. Utjeha je osvježenje bolne duše, koja, kao neko maleno dijete, u isto vrijeme plače i počinje vedro da se smiješi. Podrška je obnovljenje duše koja je utonula u tugu, koje na čudesan način pretvara suze bola u suze radosti.

Suze nastale pri pomisli na smrt, rađaju strah. Kad taj strah rodi pouzdanje u Boga, zablista radost. A, kad radost koja ne prestaje dođe do vrhunca, niče cvijet svete ljubavi.

Rukom poniznosti odbijaj od sebe radost, kao da si je nedostojan, da ne bi, prevaren, primio vuka umjesto pastira (3).

Nemoj težiti sagledavanju u vrijeme koje nije za sagledavanje. Bolje neka ti ono samo priđe, privučeno ljepotom tvoje poniznosti, i neka te zagrli i sjedini se s tobom u prečistom braku zauvijek.

Od samog početka, kad upozna svog oca, malo dijete se čitavo ispunjava radošću. A, kad ovaj na određeno vrijeme namjerno ode, pa se ponovo vrati, dijete se ispuni i radošću i tugom: radošću, što vidi oca za kojim je čeznulo, a tugom, što toliko vremena nije moglo vidjeti dragi očev lik. Majka se također krije ponekad od djeteta, i vesela je kad vidi kako je ono tužno traži: tako ga navikava da bude stalno uz nju, i razvija njegovu ljubav prema majci. Tko ima uši da čuje, neka čuje, kaže Gospodin (Lk 14,35; Mt 13,9).

Čovjek koji je osuđen na smrt, više ne misli na uređenje kazališta. Tako i onaj koji odista plače, više ne obraća pažnju niti na čulna uživanja, niti na slavu, niti na srdžbu i ljutnju.

Plač je bol, ukorijenjen u duši koja se kaje, u duši koja svaki dan dodaje bol na bol kao žena koja u mukama rađa.

Pravedan i svet je Gospodin onima koji razumno žive u tišini i usamljenosti, On daruje plač srca; onima koji razumno služe u zajednici, svaki dan daruje radost. A, tko ni jednim ni drugim putem ne ide kako treba, oprostio se od plača.

Otjeraj psa koji dolazi u trenucima najdubljeg plača i koji ti govori da je Bog nemilosrdan i bezosjećajan. Jer, ako dobro pogledaš, vidjet ćeš da isti taj pas prije našega grijeha govori da je Bog čovjekoljubiv, sažaljiv i milostiv.

Vježba rađa naviku, a navika se pretvara u osjećaj. A, ono što se čini po osjećaju, teško se može izgubiti. Ako u životu svome nemamo bolno srce, svi naši podvizi biće lažni i bljutavi, bez obzira koliko inače veliki bili. Jer, oni koji su se poslije umivanja, da tako kažem, ponovo isprljali, zaista treba da očiste svoje ruke jakim plamenom srca i uljem Božjim. Vidio sam kod nekih ljudi krajnju granicu plača, jer su na usta izbacivali krv iz bolnog i ranjenog srca. Vidjevši to, podsjetih se na onoga koji reče: Pokošen bih kao trava, i osuši se srce moje (Ps 101,5).

Suze straha same u sebi sadrže trepet i pažnju, dok suze ljubavi prije savršene ljubavi kod nekih, izgleda, lako nestaju, ukoliko samo ona velika vatra, koje se uvijek treba sjećati, ne zapali srce u času kad treba djelovati. I čudno je to da ono što manje vrijedi ispadne čvršće u svoje vrijeme!

Ima tvorenja koja presušuju izvore naših suza, a ima i drugih tvorenja koja u njima proizvode mulj i gamad. Zahvaljujući prvima, Lot je protuzakonito općio s kćerima; zahvaljujući drugima, đavao je pao s neba (4).

Velika je zloća naših neprijatelja, koji od majki vrlina prave majke zla, i sredstva za dostizanje poniznosti pretvaraju u izvor oholosti. Često i samo mjesto gdje živimo, i vanjski izgled njegov, poziva um naš na slast. Možda nam kao dokaz može poslužiti primjer Isusa (5), Ilije i Ivana, koji su se molili nasamo (6). Ali, vidio sam da i onima koji žive po gradovima, u njihovom metežu često naviru suze na oči, da pomisle kako nam gradska vreva ne može nauditi, te da se približe svijetu. A, to i je cilj lukavih demona.

Često je jedna riječ bila dovoljna da zaustavi plač. Ali, bilo bi čudo, kad bi nas jedna riječ, isto tako, vraćala plaču.

Braćo, nećemo biti okrivljeni, nećemo u času smrti biti okrivljeni zbog toga što nismo činili čuda, što se nismo bavili teologijom, što nismo postali sagledatelji, ali ćemo svakako morati odgovarati pred Bogom zbog toga što nismo stalno plakali.

Sedmi stupanj: onaj koji se udostojao da ga dostigne, neka i meni pomogne. Jer, njemu je samom već dana pomoć. Na sedmom stupnju, s njega su sprane sve prljavštine ovoga svijeta.

NAPOMENE:

1. David: ime koje stari pisci najčešće upotrebljavaju za pisca Psalama uopće. U stvari, pisac ovog psalma nije kralj David (živio u X stoljeću prije Krista), već nepoznati pjesnik iz znatno kasnijeg doba (Babilonsko ropstvo, 587-457. god. prije Krista).

2. To je u stvari planina Horeb (usp. 4. Kralj 2).

3. Vuka umjesto pastira: Ilija Kritski upozorava na to, da nerazborito sagledavanje nosi u sebi mnoge opasnosti, jer se đavao preobrazi i u anđela svijetla, i često vara one koji ne poznaju svoje mjere. Zbog toga i apostol Pavao kaže: U ovom životu, ja ne želim da vidim Krista (Shol. 19, sol. 825 AV).

4. Lot je izvršio rodo-oskvrnuće sa svojim kćerima u pijanstvu, dakle, pod utjecajem alkohola (usp. Post 19, 29-36). Neumjerenost u jelu i piću su, znači, prvi odabiri. Uobraženost zbog svog plača kao zbog nekog velikog podvižničkog uspjeha, predstavlja druge odabire: oholost, koja se iz toga razvija, glavni je uzrok Luciferovog pada s onih ''nebeskih'' visina bića, na kojima se nalazio u hijerarhiji duhovnog svijeta.

5. Primjer Isusa: Po svoj prilici, ime Gospodina Isusa je ovdje umetnuto, jer bi to bio jedinstven slučaj u svetootačkoj literaturi da se Gospodin stavlja na isti nivo i u isti red sa svetima (usp. Migne, sol. 816 S: ime Isusovo stavljeno je u uglaste zagrade kao umetnuto.

6. Koji su se molili nasamo: za svetog Ivana Preteču (usp. Mt 2,1; 4,12; 11,2; Mk 1,4-14; 6,14-18). Za svetog proroka Iliju (usp. 4 Kralj 19).

Iz knjige: Ljestvica božanskog uzlaska - sveti Ivan Klimak (Ljestvičar)

 

O sjećanju na smrt

Svakoj riječi predstoji misao. A, sjećanje na smrt i na grijehe predstoji plaču i jecanju. 

Sjećanje na smrt je svakodnevna smrt; sjećanje na kraj života - stalno uzdisanje.

Strah od smrti je svojstvo prirode, koje proizlazi od neposlušnosti, a drhtanje pred smrću znak je neokajanih grijeha. Krist se plaši smrti, ali ne drhti, da jasno iskaže svojstva dvije prirode(1).

Kao što je kruh potrebniji od svake druge hrane, tako je i sjećanje na smrt potrebnije od svakog drugog podviga. Sjećanje na smrt podstiče monahe koji žive u zajednici na trud i duboko razmišljanje, i na radosno podnošenje uvreda. A, kod onih koji žive u usamljenosti, ono dovodi do prestanka brige o bilo čemu zemaljskom, do neprekidne molitve i čuvanja uma. Te vrline su i majka i kći sjećanja na smrt.

Kao što se kalaj razlikuje od srebra, iako na izgled sliči na njega(2), tako je i razlika između prirodnog i protuprirodnog straha od smrti jasna i očevidna za one koji umiju da rasuđuju.

Prvi znak da se čovjek u dubini svoje duše sjeća smrti je namjerna nezainteresiranost prema svemu što je stvoreno, i u cijelosti odricanje od svoje volje. Iskusan je onaj koji svaki dan sa sigurnošću očekuje smrt, a svetac je onaj koji smrt želi u svakom trenutku.

Nije svaka želja smrti dobra. Ima ljudi koje moć navike stalno navodi na grijeh, pa se mole za smrt po poniznosti. A, ima ih koji više i ne žele da se pokaju jer misle da im je to nemoguće, te dozivaju smrt iz očaja. Neki se smrti ne straše zato što u svojoj uznositosti misle da su postali bestrasni. A, ima i takvih ljudi, ukoliko se danas uopće mogu naći, koji po djelovanju Duha Svetog čeznu za svojom smrću.

Neki istražuju i postavljaju pitanje, zašto je Bog sakrio od nas trenutak smrti kad je pomisao na smrt toliko blagotvorna za nas? Međutim, oni ne znaju da Bog upravo kroz to na čudesan način izvodi naše spasenje. Jer, niti jedan čovjek kojemu bi čas smrti za dugo unaprijed bio poznat, ne bi žurio da primi krštenje ili da se posveti monaškom životu; čitav svoj život provodio bi u bezakonju, a krštenju i pokajanju bi pristupio tek na samrti.

Kad plačeš, nemoj nikad vjerovati onom psu koji ti šapće da je Bog čovjekoljubiv (jer je njegov cilj da izvuče iz tebe plač i strah koji plaši) osim kad vidiš da se rušiš u dubinu očaja.

Onaj koji hoće stalno u sebi držati pomisao na smrt i Sud Božji, a predaje se brigama i poslovima zemaljskim, sliči na čovjeka koji želi plivati a da i ne pokreće ruke.

Aktivno sjećanje na smrt presijeca neuzdržanost u hrani. Ukoliko je ono presječeno s poniznošću, zajedno s njim se odsijecaju i druge strasti. Neosjetljivost srca osljepljuje um, a velika količina hrane presušuje izvore suza. Žeđ i bdijenje pritišću srce. Kad je srce potišteno, čitave rijeke suza naviru iz nas. To što kažem, neugodno je za proždrljivce, a nevjerojatno za lijenčine. Ali, čovjek od djela usrdno će to ispitati. Onaj koji je to otkrio na svome osobnom iskustvu, imat će radost. A, onaj koji još traži, bit će još nesretniji.

Kao što Oci tvrde da savršena ljubav ne može pasti, tako i ja mislim da je savršeni osjećaj smrti slobodan od straha.

Mnoga su djelovanja aktivnog uma: misao ljubavi prema Bogu, sjećanje na smrt, sjećanje na Boga, sjećanje na Kraljevstvo nebesko, na revnost svetih mučenika, sjećanje na svuda prisutnog samog Boga, prema riječima: Vidjeh Gospodina pred sobom (Ps 15,8), sjećanje na odlazak iz tijela, na suđenje, na muke, na presudu. (Počeli smo od velikih stvari, a završili smo s onima koje nas sprječavaju da padnemo u grijeh).

Neki mi je egipatski monah jednom prilikom pričao slijedeće: ''Kad se sjećanje na smrt učvrstilo u osjećaju moga srca, htio sam jednom, osjetivši potrebu, da dam određenu utjehu ovome blatu. Ali, sjećanje na smrt mi je, kao neki sudac, zabranilo da to učinim. I, što je još čudnije, iako sam htio nisam ga mogao otjerati od sebe''!

Neki drugi monah, koji je stanovao blizu nas na mjestu zvanom Tolo, često je od te pomisli dospijevao u stanje ekstaze, te su ga braća koja bi se tu zadesila odnosila skoro potpuno obamrlog, kao da je sasvim oduzet ili oboren padavicom.

Neću propustiti da ti saopćim i povijest o jednom usamljeniku s gore Horeb(3). On je ranije stalno živio u potpunom nemaru, ne brinući se nimalo za dušu svoju. Napokon se razboli, i bi kao mrtav u toku jednog sata. Došavši k sebi, zamoli sve nas da se odmah udaljimo od njega. I zazidavši vrata na svojoj keliji, provede unutra dvanaest godina, ne progovorivši uopće ni s kim ni malu ni veliku riječ, i ne okusivši ništa drugo do kruha i vode. Samo je sjedio i s užasom razmišljao o onome što vidje u svojoj ekstazi, ne mijenjajući uopće svoj način života pred Gospodinom. Stalno je bio kao van sebe, ne prestajući da tiho prolijeva vrele suze. A, kad je trebalo da skonča, mi razvalismo vrata i uđosmo u njegovu keliju. Na mnoge naše molbe, čuli smo od njega samo to, i ništa više: ''Oprostite!" Nijedan čovjek koji je stekao sjećanje na smrt, nikada neće biti u stanju da zgriješi. A, mi se zadivismo, znajući kako je ranije bio nemaran prema svome spasenju, i vidjevši kakav je neočekivani i blaženi preobražaj doživio. Pošto smo ga sa svima počastima sahranili u groblju koje se nalazi blizu Kastra, potražismo poslije određenog vremena njegove svete kosti (moći), i ne nađosmo ih, jer Gospodin i time htjede posvjedočiti njegovo usrdno i pohvalno pokajanje, i da nas pouči da On prima i sve one koji i poslije dugotrajnog nemara hoće da se poprave.

Kao što neki zamišljaju bezdan beskonačnim, već na osnovu samog naziva, tako i pomisao na smrt čini da naša čistoća i podvig postanu besmrtni. To potvrđuje i Bogu ugodni o kojem smo sad govorili. Takvi ljudi stalno dodaju strah na strah, i ne prestaju s tim sve dok i samim kostima ne ponestane snage.

Treba da znamo da je i sjećanje na smrt, kao i svako drugo dobro, dar Božji. Mi često ostajemo bez suza, kruti (bezosjećajni), čak i kad se nalazimo kraj samih grobova, a vrlo često se raznježimo i onda kad nemamo pred sobom takav primjer.

Smrti se sjeća samo onaj koji je umro za sve što je zemaljsko. A, onaj kojemu je do nečega još stalo, ne može ni da se navikne na misao da mu predstoji smrt, jer svojim željama samoga sebe sputava.

Nemoj htjeti da svakog čovjeka riječima uvjeriš u svoju ljubav prema njemu, već bolje traži od Boga da mu On otkrije tvoju ljubav bez riječi. Inače, nećeš imati dovoljno vremena i za izjavljivanje ljubavi i za pokajanje ili obraćenje.

Ne varaj se, nerazumni nositelju podviga, misleći da ćeš lako nadoknaditi izgubljeno vrijeme: ni čitav jedan dan nije ti dovoljan da otplatiš Gospodinu ono što si mu samo tog dana zgriješio.

Čovjeku je nemoguće, rekao je netko, da pobožno provede današnji dan, ako ne bude mislio da je to posljednji dan njegova života.

Šesti stupanj: onaj koji se popeo, nikada više neće zgriješiti. Sjećaj se posljednjih trenutaka svojih, i nećeš nikada sagriješiti (Sir 7,36).

NAPOMENE:

1. Da jasno iskaže svojstva dvije prirode: prirode Božje i prirode čovječje; kao istiniti čovjek, Krist osjeća strah od smrti, ali kao Bog, i kao Bogočovjek uslijed jedinstva dviju priroda, On ne drhti, odnosno ne podaje se osjećaju straha i užasa, obzirom da je iznad svega toga.

2. Kalaj i srebro: Kalaj (Sn, stannum, kositar), kemijski elemenat pod red. br. 50 u Mendeljejevom sistemu. Jedna od njegovih karakterističnih osobina je i to što je na običnoj temperaturi srebrno bijel.

3. Horeb: Horeb je planina koja je u geomorfološkoj vezi s planinom Sinaj, na Sinajskom poluotoku, iako se Horebom u širem smislu riječi naziva i čitav planinski vijenac na kojem je Sinaj najviši vrh (2602m).

Iz knjige: Ljestvica božanskog uzlaska - sveti Ivan Klimak (Ljestvičar)

Kako čovjek vara sebe vjerujući da ima istinsku (duhovnu) ljubav prema bližnjemu!

U današnje vrijeme ljudi se vrlo često varaju, vjerujući da je potrebna samo želja i malo napora da počnu ljubiti svoje bližnje Kristovom (duhovnom) ljubavlju. U ove naše dane puno se i lijepim riječima u cijelom svijetu govori o ljubavi. Mnogi pozivaju jedni druge da se ujedine pod zajedničkom zastavom ljubavi u sklopu zlog Ekumenizma. Svijet je opijen idejom apstraktne čovječje (duševne) ljubavi i nada se da će, na taj način, razriješiti sve svoje užasne proturječnosti.

U istinskom pravoslavnom kršćanskom učenju se, također, puno govori o ljubavi prema bližnjemu. Zapovijed o ljubavi prema bližnjemu sam je Gospodin stavio odmah pored prve zapovijedi o ljubavi prema Bogu, a svi Oci, Istinske pravoslavne crkve, jednoglasno tvrde da bez ljubavi prema bližnjemu nema ljubavi prema Bogu. Ali, je li ljubav na koju poziva svijet (duševna ljubav) i kojoj uči Istinska pravoslavna Kristova crkva (duhovna ljubav) jedna te ista? Na žalost nije! One, ne samo da nisu slične, već su potpuno različite. 

Zanimljivo je to da što više svijet uznosi svoju ljubav, odnosno ljubav ljudi jednih prema drugima (duševnu ljubav), tim više mrzi ljubav koju propovijeda sveto istinsko pravoslavlje (duhovnu ljubav). I, obzirom da u svijetu vlada krajnje iskrivljeno shvaćanje ljubavi prema bližnjemu, čovjek se danas lako može prevariti i osjećaje koji su vrlo tuđi istinskom pravoslavnom kršćanstvu prihvatiti kao nešto svijetlo, uzvišeno i Bogu ugodno. Zašto je tome tako? Pa zato što ljudi, čuvši za uzvišenost ljubavi, za njenu svetost, za to da je ona iznad svih kreposti i da je bez nje sve mrtvo, počinju tražiti ljubav u sebi samima, pokušavajući je na silu iscijediti iz sebe u ''gotovom obliku'', a ne shvaćaju da su naš pad, naše odmicanje od Boga, sve bolesti, strasti i navike duše koje smo stekli, svo zlo u nama, najviše pogodili upravo ovu našu sposobnost da istinski ljubimo. Nikakve uzvišene riječi i ideje o ljubavi same po sebi nisu dovoljne da se u nama ovaj nedostatak sam od sebe otkloni. 

''Kad bi se istinsko pravoslavno kršćanstvo svelo samo na isprazno učenje o ljubavi, ono bi bilo beskorisno zato što je sve što postoji u ljudskoj prirodi osakaćeno grijehom, i čovjek nema snage da u takvom stanju ovo učenje sprovede u život. O ljubavi je govorio i Stari zavjet, čak i pogani, ali sve je to bilo malo i nedovoljno. Razum priznaje da je zapovijed o ljubavi dobra, ali čovjek se stalno u sebi susreće s onim o čemu apostol Pavao svjedoči: Ali vidim drugi zakon u udovima svojim, koji se bori protiv zakona uma mojega, i porobljava me zakonom grijeha koji je u udovima mojim (Rim 7,22-23).

Onaj koji budno prati kretanja u svojoj duši, dobro zna da se grijeh i strasti bore protiv razuma i da ga često pobjeđuju. Razum se saginje pod težinom strasti, a grijeh kao neka magla skriva od nas sunce istine i sputava sve dobre snage naše duše. Može li nam u tako žalosnom stanju pomoći isprazno učenje o ljubavi? Međutim, snaga i značaj Kristovog djela i je u tome što se ono ne svodi samo na objavu učenja. Rodu ljudskom su u Isusu Kristu dane nove snage. Kristovo djelo je stvaranje ''nove tvari'' (novog čovjeka), odnosno Istinske pravoslavne crkve. Duh Božji koji živi u Istinskoj pravoslavnoj crkvi daje snagu za ostvarivanje istinskog pravoslavnog kršćanskog učenja u ljudski život. Bez Istinske pravoslavne crkve nema istinskog pravoslavnog kršćanstva, tada ostaje samo isprazno učenje o ljubavi (duševnoj ljubavi) koje samo po sebi ne može obnoviti palog Adama (čovjeka).''

Dakle, traženje duhovne ili istinske ljubavi van Istinske pravoslavne crkve, među hereticima koji krivo vjeruju u Boga (katolici, protestanti i ostali) ili među ljudima koji vjeruju u lažne bogove (hindusi, muslimani i drugi) je duboka zabluda i obmana.

Ali, ni mi sami, istinski pravoslavni kršćani, ne smijemo misliti da naše srce olako i bez velikog truda pristaje na izvršavanje ove spasonosne zapovijedi. Ne, mi trebamo proliti puno znoja i suza, puno se potruditi i postradati prije nego što se pojave makar i slabi znaci da je naše srce postalo mekše i milostivije prema bližnjemu, odnosno da bližnjega ljubi duhovnom ljubavlju. Ako počnemo pažljivo da se zagledamo u svoju dušu, ako stvarno radi zapovijedi Božje poželimo ljubiti svog bližnjega, otkrit ćemo u srcu jako protivljenje: ono će se čas iskazivati kao kamena bezosjećajnost, čas će se ljutiti i rikati kao grabežljiva zvjer, čas će pokazivati mržnju, čas klevetu, čas osvetoljubivost i zavist, čas podsmjeh, čas osudu, čas će se podsmjehivati grijehu i spoticanju bližnjeg, čas će biti ogorčeno njegovim uspjesima. Takvo je naše srce dok se ne očisti dugim trudom samo-ukora, molitvama i mnogim unutrašnjim i izvanjskim podvizima, trpljenjem tuge, uvreda, nepravde itd. Ne smješta uzalud Bogu ugodni Ivan Ljestvičar ili Klimak ljubav na najvišu stepenicu svoje ljestvice kreposti. Kako se mi uopće usuđujemo maštati o tome da ćemo je dostići, preskočivši svih dvadeset i devet stepenica koje joj prethode? Kakve samo strasti, kakve sve iskrivljene duševne osobine mogu se zaodjenuti u odjeću ljubavi prema bližnjemu. Mnoge najodvratnije strasti djeluju u nama, skrivajući se pod maskom istinske pravoslavne kršćanske ljubavi. Od Krista nas najviše i udaljuju upravo razne sklonosti i strasne vezanosti za ljude, jer ljudi se vezuju jedni za druge, rukovodeći se svim mogućim strastima i lošim naklonostima. Započinjući pobožni, istinski pravoslavni kršćanski život najveći napor trebamo uložiti da oslobodimo srce od mnoštva takvih bolesnih duševnih naklonosti prema ljudima. I ovdje se lukavi demoni trude da nas obmanu sentimentalnom pričom o ljubavi prema svim ljudima, o milosrđu, o samopožrtvovanju. Na ovaj način čovjek nastavlja da održava nečiste odnose s ljudima, koji skrnave njegovo srce, misleći da je počeo živjeti potpuno drukčijim životom, kao i da to što njega vuče k općenju s drugim ljudima jest znak ljubavi prema bližnjima, koja se navodno u njemu rodila. Zbog nerazumijevanja prirode strasti, ugodnosti čovjeku, lažna poniznost koja je zasnovana na uživanju u sebi, lažna skromnost, blud u svojim najistančanijim i skrivenim oblicima i tome slične strasti, mogu čovjeku da izgledaju kao svijetli izvor iz kojeg navodno proizlazi milosrđe. Za spasenje duše je vrlo važno da čovjek ukloni iz nje sve što je vještačko, lažno i strasno. Mi ne trebamo glumiti istinsku pravoslavnu kršćansku ljubav već činiti sve da stvarno steknemo istinsku ljubav prema bližnjima. Trebamo razlikovati ono što je duševno i tjelesno od onoga što je duhovno. Sve ono što je istinski evanđeosko, izvršavanje svake Kristove zapovijedi Boga i vječnosti radi, a ne po strasnoj sklonosti, uvijek je spojeno s velikom borbom, s naporom, sa samo-prisilom. Osjećaj mira i lakoće će nastupiti poslije pobjede, poslije izvršenja samog podviga. A strast, naprotiv, oduševljava čovjeka na djela lažne ljubavi i ako se čovjek kojeg pokreće takva ''ljubav'' (duševna ljubav), u svom oduševljenju, susretne s preprekama u vidu pravila Crkve Kristove ili odredbi svetih Otaca, on ih ljutito odbacuje kao navodno zastarjela ili ''nepravilno shvaćena'', i žuri da izvrši djelo svoje ''ljubavi'' (duševne ljubavi). 

Istinska pravoslavne kršćanska duhovna ljubav se ne trudi da se pokaže izvana, ona je uzdržana i traži da stvarno pomogne bližnjem, ne samo u tjelesnoj nevolji, već se uvijek brine i o duši, a tjelesna ljubav (duševna ljubav) ne razmišlja o vječnosti, za nju se sve što je bitno nalazi u ovom životu, potrebni su joj snažni osjećaji, efekti, utisci, reklama. Duševna ljubav koju vrše bezbožnici i heretici je egoistična, ona ne voli bližnjega već samu sebe, utvrđujući se u sebi samoj preko bližnjega. I opet se u duši podiže idol odnosno ''ja milosrdan i bratoljubiv'', koji prisvaja sebi slavu za izvanjska milosrdna djela koja čovjek čini. Nesreća je kad se čovjek vezuje za bližnjega požudom, tjelesnom strašću, nekom tamnom i nejasnom vezanošću, misleći da je to duhovna veza. A, na Kristovu sudu će se pokazati da je puno od onoga što smo mi smatrali svjetlošću ipak bila tama. Upravo o ovome, sv. Ignjacije Brjančaninov piše: ''Voljeni brate, nemoj misliti da je zapovijed o ljubavi prema bližnjemu tako bliska našem palom srcu: zapovijed je duhovna, a našim srcem su zavladali tijelo i krv, zapovijed je nova, a naše srce je staro. Naša prirodna ljubav (duševna ljubav) je ranjena padom. I nju, po zapovijedi Kristovoj, trebamo umrtviti, da možemo iz Evanđelja zahvatiti onu pravu, svetu duhovnu ljubav prema bližnjemu, ljubav u Kristu. A, pred Evanđeljem ljubav koja nastaje od krvi i tjelesnih osjećaja (duševna ljubav) je ništa. Evanđelje odbacuje ljubav koja zavisi od unutrašnje uzburkanosti i od osjećaja tjelesnog srca odnosno duševnu ljubav. Evanđelje nas uči: Ne mislite da sam došao da donesem mir na zemlju; nisam došao da donesem mir nego mač. Jer sam došao da rastavim čovjeka od oca njegovog i kćer od matere njezine i snahu od svekrve njezine. I neprijatelji  čovjeku postat će domaći njegovi (Mt 10, 34-36). 

Sveti Duh nas uči kako da sveto ljubimo bližnje. Za onoga koji je po prirodi obdaren da vatreno ljubi i voli bližnjega, potrebna je osobita samo-prisila da bližnjega ljubi onako kako Evanđelje zapovijeda da se ljubi i voli. Srce kojim je zavladala pristranost sposobno je za svaku nepravdu i bezakonje samo da zadovolji svoju bolesnu ljubav (tjelesnu ljubav).''

''Umrimo za prirodnu ili duševnu ljubav prema bližnjemu i oživimo novom ljubavlju prema njemu, duhovnom ljubavlju u Bogu.'' 

''Poniznost umrtvljuje prirodnu ili duševnu ljubav. Ona umire od poniznosti, jer njen život je prožet ohološću. Prirodnom ili duševnom ljubavlju vlada idol onoga ''ja'', ustoličen na prijestolju oholosti, koja se poput lopova ušuljala u dušu, zaklanjajući se iza zavjese tobožnje kreposti.''

''Voli bližnjega onako kako zapovijedaju evanđeoske zapovijedi, a nikako ne po sklonosti svoga srca. Ljubav koju je Bog usadio u našu prirodu ranjena je padom i ne može da djeluje pravilno. Nikako se nemoj predavati djelovanjima grešne ljubavi! Njena djelovanja su puna poročnosti, odvratna su pred Bogom, i kao oskrnavljena žrtva, plodovi njenog djelovanja su pogubni po dušu i ubojiti. Zavoli bližnjega na slijedeći način: nemoj se srditi na njega i nemoj biti zlopamtilo; nemoj mu se svetiti ni direktno ni indirektno; u svemu u čemu mu možeš popustiti, popusti mu; oduči se od rasprava i svađe, odbaci ih kao plod oholosti i samoljublja; govori dobro o onima koji o tebi loše govore; uzvraćaj dobrom na zlo; moli se za one koji ti smišljaju različite sramote, uvrede, iskušenja i progone. Gospodin nas uči: Čuli ste kako je kazano starima: Ne ubij; jer tko ubije, bit će kriv sudu. A ja vam kažem da će svaki koji se srdi na brata svoga ni za što, biti kriv sudu; a ako li tko rekne bratu svome: 'Raka!' bit će kriv sinedrionu; a tko reče: 'Budalo!' bit će kriv paklu vatrenome. Ako, dakle, prineseš dar svoj žrtveniku, i ondje se sjetiš da brat tvoj ima nešto protiv tebe, ostavi ondje dar svoj pred žrtvenikom, i idi te se najprije pomiri s bratom svojim, pa onda dođi i prinesi dar svoj. Miri se sa suparnikom svojim brzo, dok si na putu s njim, da te suparnik ne preda sudcu, a sudac da te ne preda slugi i u tamnicu da te ne strpaju. Zaista ti kažem: Nećeš izići odande dok ne daš do posljednjeg novčića. Čuli ste kako je kazano starima: 'Ne čini preljubu.' A ja vam kažem da svaki koji pogleda na ženu sa željom za njom, već je učinio preljubu s njom u srcu svome (Mt 5,21-28). 

Nikako i ni pod kakvim izgovorom nemoj ni o kome da sudiš, čak, nemoj ni o kome da sudiš je li dobar ili loš, imajući uvijek pred očima samo jednog lošeg čovjeka za kojeg treba da daš odgovor pred Bogom odnosno sebe samoga. Postupaj prema bližnjima onako kako bi želio da se prema tebi postupa. Ne sudite, da vam se ne sudi; jer kakvim sudom sudite, onakvim će vam se suditi; i kakvom mjerom mjerite, onakvom će vam se mjeriti. A zašto vidiš trun u oku brata svoga, a brvno u oku svome ne osjećaš? Ili, kako  ćeš reći bratu svome: stani da ti izvadim trun iz oka tvoga; a eto brvno u oku tvome ? Licemjere, izvadi najprije brvno iz oka svoga, pa  ćeš onda vidjeti izvaditi trun iz oka brata svoga. Ne dajte svetinje psima; niti bacajte bisera svojih pred svinje, da ih ne pogaze nogama svojim, i okrenuvši se, ne rastrgnu vas. Molite, i dat će vam se; tražite, i naći ćete; kucajte, i otvorit će vam se. Jer svaki koji moli, prima; i koji traži, nalazi; i koji kuca, otvorit će mu se. Ili koji je među vama čovjek od kojeg ako sin njegov zamoli kruha, kamen će mu dati? Ili ako ribe zamoli, da mu da zmiju? Dakle, kad vi, zli budući, umijete dobre darove davati djeci svojoj, koliko će više Otac vaš nebeski dati dobra onima koji ga mole? Sve, dakle, što hoćete da čine vama ljudi, tako činite i vi njima: jer to je Zakon i Proroci. Otpuštaj i praštaj, iz dubine srca, ljudima njihove grijehe prema tebi da i Otac nebeski tebi oprosti tvoje bezbrojne grijehe. Na kraju, nemoj svome bratu nanositi štetu puno-pričljivošću, ispraznim pričama, prevelikom bliskošću i slobodnim ophođenjem prema njemu. Ponašajući se tako prema bližnjem, pokazat ćeš i steći duhovnu ljubav koju je Bog zapovjedio i koja je Bogu ugodna; njome ćeš otvoriti sebi ulaz u ljubav Božju.''

''Poštuj bližnjega kao lice Božje, poštovanjem u svojoj duši, nevidljivim za druge i vidljivim samo tvojoj savjesti. Poštuj bližnjeg bez obzira na uzrast, spol, stalež i postupno će u tvom srcu početi da se rađa sveta duhovna ljubav. Razlog za ovu svetu ljubav nisu tijelo i krv, i nije osjećaj naklonosti, već Bog.''

Uspoređujući ovo učenje Istinske pravoslavne crkve o ljubavi prema bližnjemu s ružnom i iskrivljenom maskom ljubavi koju svijet danas proklamira kroz razna krivovjerja i sva bezboštva, čovjek se užasava pred monstruoznošću te svjetovne, odnosno duševne ljubavi. Jasno je da se istinska pravoslavne kršćanska duhovna ljubav u srcu može odgojiti samo u krilu Istinske pravoslavne crkve, pod uvjetom najdosljednijeg izvršavanja njenog učenja i pravila, uz stalno očišćenje, posvećenje i primanje milosti Božje kroz svete Tajne, i nikako drukčije. Zbog toga što ljudi sve više odbacuju ponizno i mudro učenje svetih Otaca o pokajanju, prepuštajući se samo-opravdanju i samo-uznositosti, oni sve više gube, čak, i sam pojam o istinskoj pravoslavnoj kršćanskoj duhovnoj ljubavi, zamjenjujući je izvještačenom i lažnom duševnom ljubavlju.

Spomenimo ovdje još nekoliko zapovijedi Gospodinovih o milosrđu (duhovnoj ljubavi). Navest ćemo još jednu pouku sv. Ignjacija iz njegovih pisama: ''Razmatram milosrđe koje nam je zapovjedio Gospodin: vidim bezdan neizmjerni, vidim visinu koja izmiče pogledu. On nam zapovijeda: Budite, dakle, milostivi kao i Otac vaš što je milostiv (Lk 6,36). Da se izvrši ova zapovijed čovjek treba da postane milostiv koliko je milostiv beskonačno milostivi Gospodin (Ps 119). Tko ovo u stvarnosti može, zaista, da izvrši? Ali, ja grešnik, mračni grešnik, kad god pogledam u sebe uvijek vidim u sebi miješanje dobra sa zlom, koje su ljudi naslijedili od praoca Adama, koji je drsko i grešno okusio s drveta spoznaje dobra i zla. Ljudima izgledam milostiv, međutim provjerivši sebe temeljito i ispitavši sebe, nalazim u sebi samo podlu masku milosrđa. Milosrdna djela u meni čini moja sujeta. Milosrdna djela čini u meni pristranost. Milosrdna djela čini u meni moja strast, a ne nalazim u sebi da me na milosrđe pokreće zapovijed Kristova,

čista i sveta. Kad se ja, tamni grešnik, dozovem k sebi na kratki tren i poželim da budem milosrdan po zapovijedi Kristovoj, vidim da nad svojim srcem trebam učiniti užasno nasilje. Sveta zapovijed razotkriva bolest mojeg srca! Kad me ona uvjeri u to, ja vidim sebe, koji sam po prirodi ljudski milosrdan, kao nemilosrdnog mrzitelja čovjeka u svjetlu Evanđelja. Moje srce pristaje da bude milosrdno po mojoj strasti, ali za njega predstavlja razapinjanje da bude milosrdno po zapovijedi Kristovoj. Trebam prisiliti sebe na milosrđe u skladu s zapovijedima Evanđelja bez obzira na to što je to povezano s nasiljem nad srcem, koje u sebi nosi zarazu grijeha, zajedničku svim ljudima. 

Prirodno milosrđe (duševna ljubav), kao proizvod tijela i krvi, ne može biti Bogu ugodna krepost. I to nije sve! Ono je suprotno s evanđeoskim zapovijedima! Da prirodno milosrđe stekne milost Božju i bude umrtvljeno, Krist je na zemlju donio evanđeoski mač. A, oni koje vodi prirodno milosrđe (duševna ljubav) ostaju u tami pod vlašću ljutog i posve zlog vladara svijeta, odnosno sotone. 

Gospodin, Spasitelj svijeta je za vrijeme svog boravka na zemlji objavio svojim učenicima da treba ići u Jeruzalem, da će tamo puno postradati, da će biti ubijen i da će u treći dan uskrsnuti. Tada je prvi po časti među apostolima sveti Petar, pokrenut prirodnim milosrđem (duševnom ljubavlju), počeo da proturječi Gospodinu govoreći: Bože sačuvaj, to neće biti od Tebe. Na ovaj izliv prirodne samilosti i milosrđa (duševne ljubavi) Gospodin je apostolu Petru odgovorio: Idi od mene sotono; ti si mi sablazan, jer ne misliš što je Božje nego što je ljudsko (Mt 16,23).

Zar je u ustima Bogočovjeka riječ ''sotona'' bila samo riječ prijekora? Sačuvaj nas Bože od takvog bogohulstva! Ovom riječju Gospodin pokazuje da su misli i osjećaji palog čovjeka u vlasti sotone, iako su naizgled dobri. Ono što čovjek čini po želji svog grešnog srca slijeva se u jedno s djelovanjima sotone. Tako je žalosni pad u grijeh unakazio našu prirodu! Trebamo umrtviti milosrđe koje je prouzrokovano padom (duševnu ljubav) i trebamo naći ono milosrđe čiji je uzrok i izvor, sveta i svijetla zapovijed Kristova (duhovna ljubav). Taj je zapovijed Duh, ona je život vječni. Tada će se pred nama otkriti nepregledno poprište duhovnog djelovanja i podviga. Bez obzira koliko uspijete u prirodnom milosrđu (duševnoj ljubavi) ono  će vam izgledati kao ništa u usporedbi s milosrđem čija je slika dana u Evanđelju (duhovna ljubav). Onaj koji se ne odrekne sebe, koji ne izgubi život svoj (Lk 17,33), živi po grešnim željama srca i po kretanju krvi, i ostvaruje isključivo svoje ''ja'' (duševnu ljubav), vidjevši dobro u svim svojim aktivnostima, postupno stječući visoko mišljenje o sebi. Takav čovjek, misleći da duhovno napreduje, napreduje samo u svojem pogubnom duševnom padu.''

Ove riječi sv. Ignjacija Brjančaninova su za nas posebno dragocjene jer se mogu primijeniti i na izvršavanje svih drugih zapovijedi i ostvarivanje svih istinskih pravoslavnih kršćanskih kreposti (duhovne ljubavi). Ovdje je jasno ukazano na glavni preduvjet za njihovo pravilno izvršavanje i uzrok nastanka pogubne obmane (duševne ljubavi). Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše - arhimandrit Lazar Abšidze