2. Ukoliko smo i poslije krštenja podčinjeni grijehu, ne znači da je krštenje bilo nesavršeno, već da smo nemarni za zapovijedi i da boravimo u ugađanju sebi po vlastitoj slobodnoj volji. Ni poslije krštenja našu volju ne prisiljavaju ni Bog ni sotona. U krštenju mi se tajanstveno oslobađamo od ropstva grijehu, po pisanome: Zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me od zakona grijeha i smrti (Rim 8,2). Uslijed nemarnosti za vršenje zapovijedi Onog koji nas je očistio, mi padamo pod djelovanje grijeha. Nas je zarobio neprijatelj zato što ne izvršavamo zapovijedi.
3. Čovjek po svojoj slobodnoj volji boravi tamo gdje voli, iako se i krstio, zato što se njegovo samovlašće tj. sloboda ne prisiljava. Govoreći da činitelji podviga zadobivaju Kraljevstvo nebesko (Mt 11,12), Sveto Pismo cilja na volju čovjekovu, da poslije krštenja svaki od nas prisili sebe da se ne prikloni zlu, nego da ustraje u dobru. Onima koji su dobili snagu za izvršavanje zapovijedi, Gospodin zapovijeda kao vjernima da čine podvig u njima, da se ne vrate unazad.
4. Podvizi nisu nešto što je odvojeno od zapovijedi. Oni su zapovijedi. Pokaži mi podvige izvan zapovijedi. Ako ukažeš na molitvu radi se o zapovijedi; ako spomeneš obaranje pomisli opet imamo zapovijed budite trijezni tj. budni i marljivi; ako navedeš post i bdijenje, opet spominješ zapovijedi; ako ukažeš na umrtvljenje sebe, ukazat ćeš na zapovijed o odricanju od sebe. Bez obzira kakvo djelo podvižničke kreposti naveo, samo ćeš imenovati zapovijed. Cilj činjenja podviga je posve predano izvršavanje zapovijedi.
5. Sveto krštenje pruža savršeno razrješenje od ropstva grijehu, kao uostalom i pokajanje. Svezati sebe opet pristrasnošću ili boraviti razriješen kroz vršenje zapovijedi stvar je slobodne volje. Uzrok zadržavanja pomisli u grešnoj slasti nalazi se u slobodnom pristrašću, a ne u prisili. Po Svetom Pismu mi imamo vlast da obaramo pomisli (2 Kor 10,4). Obaranje lukave pomisli u unutrašnjosti je znak ljubavi prema Bogu, a ne grijeha, budući da grijeh nije pojavljivanje misli, nego prijateljski razgovor uma s njom. Ako je ne volimo, zašto se zadržavamo na njoj? Nije moguće da nešto što iz sveg srca mrzimo dugotrajno razgovara s našim srcem. Ukoliko se to ipak dogodi, znači da je prisutno naše zlo učešće.
6. Kad po krštenju ne izvršavamo zapovijedi, iako smo u mogućnosti, nama ovladava grijeh tj. opet padamo u ropstvo grijehu iako ne želimo, sve dok pokajanjem ne umolimo Boga, usmjeravajući se k svim zapovijedima Njegovim, i dok On ne odstrani grijeh naše samovolje.
7. Ti si se obukao u Krista krštenjem (Gal 3,27), i imaš snagu i oružje da odstraniš pomisli (2 Kor 10,4). Ukoliko ih, imajući snagu protiv njih, ne odstraniš pri prvom naletu, očigledno je da si slastoljubiv zbog nevjere i da se suglasiš i udružuješ s njima. Zbog takvog djelovanja sam si kriv.
8. Ponekad bez naše suglasnosti neka sramna i mrska nam pomisao, kao neki razbojnik, neočekivano napada na nas i nasilno naš um zadržava kod sebe. Ipak, svakako znaj da je i ta misao proizašla od nas samih. Naime, ili smo mi poslije krštenja predavali sebe toj zloj misli, iako je i nismo izvršavali na djelu; ili po vlastitoj volji u sebi držimo sjemena zla, uslijed čega se i utvrđuje u nama lukavi demon. On, koji nas lukavim sjemenjem zadržava, neće otići sve dok ih ne odbacimo. Sramna misao koja u nama boravi zbog činjenja zla, bit će istjerana kad prinesemo Bogu trud koji zahtijeva pokajanje. Prema tome, za nenamjernu, uznemiravajuću misao sam si kriv, budući da je nisi otjerao i očistio um od nje na početku, prilikom prvog dodira, iako si imao tu vlast, već si rado s njom razgovarao, iako je i nisi izvršavao na djelu. Ona je dolazila na ugrijano mjesto, kao starom poznaniku i prijatelju.
9. Kad uvidiš pomoć u svome srcu, znaj da se nije javila izvana, nego da je proradila milost koja ti je tajanstveno bila dana na krštenju. Ona je djelovala u mjeri u kojoj si zamrzio pomisao i odvojio se od nje.
10. Izbavivši nas od svakog nasilja milošću u krštenju, Krist Gospodin nije zabranio da se misli prikradaju srcu našem, i to da bi jedne, kao mrske srcu, odmah bile odstranjene, a druge, kao omiljene, ostajale. Tim se podstiče i milost Kristova i volja čovjekova, tj. njena ljubav ili prema trudu radi milosti, ili prema mislima zbog ugađanja sebi.
11. Kao nekakvo zlo srodstvo, naša pohota i napadi pomisli djeluju zajedno, jedno s drugim. Zadržavši se u svom ljubitelju, jedna misao ga isporučuje svome bližnjem, tako da čovjek kojega navika snažno privlači k prvome, k drugom već i bez svoje volje bude privučen. Jer, tko može izbjeći oholost ako je ispunjen sujetom? Ili, tko neće biti pobijeđen od pomisli bluda ako se nasitio sna i predao naslađivanju? Ili, tko neće biti svezan nemilosrdnošću, ako se predao gramzljivosti? Tko se naslađuje svim time, kako će izbjeći razdražljivost i srdžbu?
12. I poslije primanja milosti, do naše slobodne volje stoji hoćemo li ići po tijelu ili po duhu. Međutim, nemoguće je da ide po duhu onaj koji je zavolio ljudsku pohvalu i ugađanje tijelu, kao što je nemoguće da živi po tijelu onaj koji, unutrašnje, buduće pretpostavlja sadašnjem. Zbog tog treba da zamrzimo ljudsku pohvalu i ugađanje tijelu, od kojih će i bez našeg htijenja u nama nicati lukave pomisli, i da iskreno kažemo Gospodinu: Savršenom mržnjom ih zamrzih: postaše mi neprijatelji (Ps 138,22).
13. Oni koji se krste u Crkvi Kristovoj kroz krštenje tajanstveno primaju milost koja u njima živi skriveno. Zatim, ona se po mjeri vršenja zapovijedi i misaone nade otkriva u vjernima, po riječi Gospodinovoj: Koji u mene vjeruje, iz utrobe njegove poteći će rijeke vode žive. A ovo reče o Duhu koga trebaju da prime oni koji vjeruju u ime Njegovo (Iv 7,38-39).
14. Zbog svoje slabe vjere, čovjek pada pod utjecaj grijeha, i svakog iskušava vlastita želja, koja ga mami i vara. Tad želja zatrudnijevši rađa grijeh, a grijeh učinjen rađa smrt (Jak 1,14-15). Od vlastite pohote se rađa misaoni grijeh, a od njega proizlazi izvršavanje suobrazna djelovanja. Čim netko odstupi od obaveza krštenja, odmah ga obuzima grijeh.
15. Onima koji čvrsto vjeruju, Duh Sveti se daje odmah na krštenju. Međutim, mi ga sami žalostimo i gasimo u sebi. Zbog tog apostol Pavao zapovijeda: Duha ne gasite (1 Sol 5,19), i ne žalostite Svetoga Duha Božjega, kojim ste zapečaćeni za dan izbavljenja (Ef 4,30). To ne znači da je svaki onaj koji je kršten i koji je primio milost samim time nepokolebljiv i da nam više nije potrebno pokajanje, već da nam je od krštenja, po daru Kristovom, darovana savršena milost Božja za izvršavanje svih zapovijedi. Ukoliko poslije tajanstvenog primanja milosti ne izvršavamo zapovijedi, mi se po mjeri njihovog napuštanja nalazimo pod utjecajem grijeha, budući da zbog nemarnosti ne vršimo djela, iako imamo snagu da ih vršimo. Ako želimo da budemo savršeni, brzo ili postupno, dužni smo da savršeno vjerujemo Kristu i da izvršavamo Njegove zapovijedi, budući da smo primili snagu za takvo djelo. I koliko mi, vjerujući, izvršavamo zapovijedi Božje, toliko Duh Sveti u nama pokazuje svoje plodove. A, plodovi Duha po apostolu Pavlu su: Ljubav, radost, mir, dugotrpljenje, blagost, dobrota, vjera, krotkost, uzdržavanje (Gal 5,22-23).
16. Prema tome, ako je netko od vjernih, živeći po zapovijedima, suglasno njima, stekao neko duhovno djelovanje, neka vjeruje da je od ranije već bio primio snagu za tako nešto. Jer, on je u krštenju primio milost Duha tj. uzrok svega dobrog, ne samo tajnih i duhovnih nego i javnih kreposti. Neka nitko od kreposnih ljudi ne pomišlja da jedino svojom snagom učini bilo što dobro, budući da dobar čovjek, kako govori riječ, iznosi dobro iz dobre riznice (Mt 12,35), a ne od sebe. Pod riznicom se podrazumijeva Duh Sveti koji je skriven u srcima vjernih.
17. Onaj koji je iskreno spoznao da, po riječi apostola Pavla, u sebi od krštenja ima skrivenog Krista, ostavivši sve stvari svijeta, boravi u srcu svome, čuvajući ga sa svom opreznošću (Izr 4,23). Jer, Bog je onaj koji čini u vama i da hoćete i da tvorite po Njegovoj slobodnoj volji (Fil 2,13). Riječju po slobodnoj volji apostol pokazuje da dobra volja za krepost zavisi od naše slobode, dok djelovanje kreposti ili odstranjenje grijeha bez Boga nije moguće. Rečeno: Bez mene ne možete činiti ništa (Iv 15,5), ima isti smisao. Međutim, u svemu postoji i naš udio.
18. Kraljevski um svakog iz skrivenog hrama srca uzima najprije dobre i blage namjere od Krista koji živi unutar njega, i privodi ih u kreposni život, koji ponovo, kroz blagu misao, privodi Kristu koji mu ih je i darovao.
19. Dobra koja će vjerni dobiti po uskrsu, nalaze se gore, dok njihovi zalozi i prvine već od sad duhovno djeluju u njihovim srcima da bi, uvjereni u buduće, prezreli sve sadašnje i zavoljeli Boga do smrti. Zbog tog apostol Pavao nije rekao: ''Imate da pristupite'', nego: Pristupiste Gori Sionskoj i Gradu Boga živoga, Jeruzalemu nebeskome (Heb 12,22). Naime, od svetog krštenja svi smo mi postali sposobni za to, iako se tog udostoje samo oni koji čvrsto vjeruju, koji svaki dan umiru radi ljubavi Kristove, tj. koji stoje iznad svake misli o sadašnjem životu i koji pomišljaju jedino na to kako da dostignu savršenu ljubav Kristovu. Nju moleći prije svega, apostol Pavao govori: Nastojim ne bih li to dostigao, kao što mene dostiže Krist Isus (Fil 3,12), tj. nastojim da volim kao što mene zavoli Krist. Dostigavši tu ljubav, on ni o čemu više nije htio da pomišlja, ni o nevoljama tijela, ni o ljepoti tvorevine, već je sve javno ostavio, govoreći: Tko će nas rastaviti od ljubavi Kristove? (Rim 8,35). Više ni o čemu nije htio da pomišlja, već samo da boravi tamo tj. u srcu, u ljubavi Kristovoj.
20. Apostol Pavao je rekao da u sebi imamo prve darove Duha (Rim 8,23), pokazujući mjeru naše prihvatljivosti. Mi puno djelovanje Duha možemo primiti jedino kroz savršenu zapovijed. Kao što sunce, budući savršeno, iz sebe svima izlijeva savršeno, prosto i podjednako blagotvorno djelovanje, iako svatko po mjeri čistoće oka prima njegovu svjetlost; tako i Duh Sveti one koji vjeruju u Njega od krštenja čini sposobnim za primanje svih Njegovih djelovanja i darova, iako oni ne djeluju u svima podjednako, već se svakome daju po mjeri izvršavanja zapovijedi, činjenja dobrih djela i vjere u Krista.
21. Sotonski prilog se sastoji u javljanju lukave stvari tj. djela kroz jednu pomisao. Ona se našem umu približava jedino zbog naše male vjere. Jer, ukoliko um odstupi od srca i od zapovijedi da se ni o čemu ne brinemo osim o čuvanju srca sa svakom opreznošću (Izr 4,23), te da molimo i tražimo Kraljevstvo nebesko koje se nalazi u nama, odmah se daje mjesto đavlovu prilogu i lukavom savjetu. Ipak, ni tada đavao nema vlast da pokreće naše misli, inače nas ne bi poštedio, navodeći na nas prisilno svaku zlu misao, i ne dopuštajući da pomislimo bilo što dobro. On samo ima vlast da našoj prvoj misli jednolično podmeće svoje izopačeno učenje da iskuša naše unutrašnje raspoloženje, tj. u kom je smjeru upravljeno: k njegovom savjetu ili k zapovijedi Božjoj a koji su jedno drugom suprotni.
22. Boravak unutra i zadržavanje priloga pomisli omraženog zavisi od ranijeg prihvaćanja, a ne od našeg novog raspoloženja. Takav prilog stoji nepokretno na mjestu jednoličan, budući da mu negodovanje srca ne dozvoljava da se razvije i pređe u strast. Nerazvijena pomisao koju mrzi onaj koji pazi na sebe, nema snage da um uvuče u širi razgovor, osim ako je srce sladostrasno. Prema tome, ako savršeno odstupimo od svakog sladostrašća, ni pojava jednoličnih predstava više nam neće štetiti, niti će osuđivati našu savjest koja očekuje buduća dobra.
23. Kad um spozna bezuspješnost svog protivljenja ranijim predstavama, i ispovijedi Bogu svoju raniju krivicu, odmah nestaje samo iskušenje i on iznova stječe vlast da pazi na srce i da ga, sa svom opreznošću, molitvom čuva, nastojeći da uđe u posve unutrašnju i neuznemirujuću klijet srca, gdje više nema nikakvih lukavih pomisli koje, inače, guraju dušu i tijelo u ponor sladostrašća i u bujicu nečistoća, i gdje više nema širokog i prostranog puta, ukrašenog riječima i likovima svjetskog mudrovanja, koji vara one koji idu po njemu, čak i ako su vrlo mudri. Jer, čista unutrašnja klijet duše i dom Kristov primaju jedino um koji je slobodan i koji ne unosi ništa od ovog svijeta, bilo ono opravdano ili neopravdano, izuzev ono troje, koje spominje apostol Pavao tj. vjeru, nadu i ljubav (1 Kor 13,13). I tako, tko voli istinu i želi da se trudi srcem, može da se, kao što je rečeno, ne povodi ranije prihvaćanim predstavama, već da pazi na srce i da napreduje k unutrašnjosti, približavajući se Bogu. On jedino ne treba da zanemaruje trud oko molitve i života po Bogu, budući da ne može da ne boluje srcem onaj koji pazi na lutanje pomisli i tjelesna uživanja koja ga okružuju svakog dana, ne samo izvana već i iznutra.
24. Priloge zla ne osjeća jedino nepromjenljiva priroda, dok ih čovjek ne može izbjeći. I Adam je bio izložen sotonskim prilozima, ali je imao vlast da ih posluša ili ne posluša. Prilog pomisli nije ni grijeh, ni pravednost, već provjera slobode naše volje. Njemu je dozvoljeno da nam se približava, da bi se oni koji naginju k zapovijedima udostojali vijenaca radi vjernosti, a oni koji se okreću ugađanju sebi pokazali dostojni osude radi nevjere. Treba da znamo da se ne izvodimo na sud poslije svake promjene kao iskusni ili neiskusni, već tek pošto čitav život budemo trpjeli priloge, pobjeđivani i pobjeđujući, padajući i ustajući, lutajući i poučavani na dobar put. Tek na dan izlaska, kad se sve sabere, i suglasno svemu, bit ćemo osuđeni ili pohvaljeni. I tako, nije prilog grijeh. Uopće ne! I, iako nam on nevoljno pokazuje stvari u jednoj pomisli, mi smo od Gospodina primili vlast duhovnog djelovanja i do naše slobode stoji hoćemo li pri prvoj misli, osjetivši štetu ili korist, odbaciti ili prihvatiti pomisli koje se umnožavaju, ne nasilno, već iz našeg raspoloženja.
25. Obzirom da je, potamnivši se slastoljubljem i sujetom, pala u dubinu neznanja, naša duša više ne sluša ni zapovijedi Pisma, ni prirodni slijed, ni savjete iskusnih, već slijedi jedino za svojim mislima. Zadržavajući u sebi te uzroke zla, ona ne može da bude slobodna ni od djelovanja koja su im svojstvena. Po mjeri vjere u Gospodina i Njegovo obećanje o budućim dobrima, čovjek prezire ljudsku slavu i sladostrašće, zadržava pomisli i postaje utoliko spokojniji od sladostrasnog. Zbog toga se mi i razlikujemo jedan od drugog, i po mislima i po životu.
26. Ovo znaj da Gospodin gleda na srca svih ljudi. One koji mrze prvu pojavu lukave pomisli On odmah pokriva, kao što je obećao, ne dopuštajući da mnoštvo pomisli ustane na njih i oskrnavi njihov um i savjest, dok one koji vjerom i nadom na Boga ne obaraju prvi začetak pomisli, već se njima naslađuju, kao nevjerne ostavlja bez pomoći da ih pritisnu nadolazeće pomisli. On ih ne udaljuje vidjevši da volimo njihov prilog i da ih ne mrzimo pri prvoj pojavi.
27. Nikakva vlast nas ne prisiljava nasiljem niti k dobru, niti k zlu. Onaj kome po slobodnoj volji služimo: bilo Bog, bilo đavao, podstiče nas na sve što predstavlja njegovu oblast.
28. Prvine stvari su dva nepromišljena priloga: ljudska pohvala i ugađanje tijelu. Ukoliko se naša volja ne suglasi s njima, kad nam se približe, ne javlja se ni porok ni krepost, već se samo provjerava sklonost naše volje, tj. čemu smo naklonjeni. Gospodin hoće da trpimo uvrede i zlopaćenja, a đavao hoće suprotno. Stoga, kad se radujemo zbog navedenih priloga, očigledno je da, ne poslušavši Gospodina, naginjemo k slastoljubivom duhu. Kad žalimo zbog navedenih priloga, jasno je da naginjemo Bogu i da volimo tijesan put. Tim prilozima je i dopušteno da se javljaju ljudima da bi oni koji vole zapovijed Božju priklanjali svoju volju pred Kristom i da bi On, nalazeći ulaz u njih, um njihov upravljao k istini. Isto shvati i o suprotnom: oni koji vole ljudsku slavu i ugađanje tijelu omogućavaju ulaz đavlu. Našavši ulaz u njih, on im predlaže svoje zlo. Po mjeri u kojoj se naslađujemo pomislima, on ne prestaje da nam ih dodaje, sve dok ih iz srca ne zamrzimo. Međutim, mi ih tako volimo da radi njih ne samo izdajemo krepost, već ih i međusobno zamjenjujemo, tj. radi slastoljublja trpimo beščašće. Kad se s njima suglasimo bez ikakve žalosti, počinjemo da tražimo i građu koja ih umnožava. Građa za sujetu i uživanje je srebroljublje, koje je, po Svetom Pismu, korijen svih zala (Tim 6,10).
29. Gospodin Adamu nije rekao: ''U dan kad pojedete, ja ću vas umrtviti'', već ih je opomenuo, govoreći: Onoga dana kad pojedete, umrijet ćete (Post 2,17). I uopće, Gospodin je ustanovio da svako djelo, dobro ili zlo, prati odgovarajuća nagrada na prirodan način, a ne po naročitom naznačavanju, kao što misle oni koji ne poznaju duhovni zakon.
30. Treba da se sjećamo da će Bog da nas posrami kao zle ukoliko budemo nekog od istovjernih zamrzili kao zlog. Isto tako, ukoliko budemo odbacivali nečije pokajanje, smatrajući ga grešnikom, i Bog će nas odbaciti kao grešnike. Ukoliko ne budemo opraštali sagrješenja bližnjemu, ni mi nećemo dobiti oproštaj za naša sagrješenja. Objavljujući ovaj zakon, Zakonodavac naš, Krist je rekao: I ne sudite, i neće vam se suditi; i ne osuđujte, i nećete biti osuđeni; opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37). Znajući za ovaj zakon, apostol Pavao je javno govorio: U čemu sudiš drugome, sebe osuđuješ (Rim 2,1). Znajući za to, i prorok uzvikuje Bogu: Jer ćeš ti svakome uzvratiti po djelima njegovim (Ps 61,13), a i drugi prorok u ime Božje govori: Moja je osveta, ja ću uzvratiti, govori Gospodin (Pnz 32,35).
31. Kod proroka Daniela se kaže: Grijehe svoje iskupi milostinjama, i nepravde svoje darežljivošću (Dan 4,24). Međutim, možda ćeš ti reći: ''Ja nemam novca. Kako ću biti darežljiv prema ubogome?'' Nemaš novca, ali imaš prohtjeve. Odreci ih se, pa ćeš učiniti dobro. Ne možeš da činiš dobro tjelesnom rukom? Onda čini dobro ispravnom slobodnom voljom: A ako ti sagriješi brat tvoj, oprosti mu (Lk 17,3), po riječi Gospodinovoj. I to će za tebe predstavljati veliku milostinju. Ukoliko molimo i tražimo oprost grijeha od Boga, dužni smo i sami da slično postupamo pri svakom sagrješenju u odnosu prema nama, da se dogodi ono što se govori u Evanđelju: Opraštajte, i oprostit će vam se (Lk 6,37). Veliko je djelo ako onaj koji ima novaca daje milostinju potrebitima. Međutim, milovati bližnje kad nam griješe, toliko je značajnije za primanje oproštaja grijeha, koliko je duša po svojoj prirodi časnija od tijela. Ako mi puno puta dobivamo oproštaj grijeha koji tražimo od Boga, i ako zbog toga ovdje nismo pretrpjeli nikakvo zlo, dok bližnje svoje nećemo da učinimo učesnicima tog dara, očigledno je da postajemo slični onom zlom sluzi koji je od svoga gospodara primio oproštaj duga od deset tisuća talenata, a koji svome bližnjemu nije oprostio dug od samo sto dinara. Njemu je, kao sudeći se po zakonu, Gospodin rekao: Zli slugo, sav dug onaj oprostio sam ti, jer si me molio. Nije li trebalo da se i ti smiluješ na svoga druga, kao i ja na tebe što se smilovah. I rasrdi se gospodar njegov, i predade ga mučiteljima dok ne vrati sve što mu je dugovao. I, On iz toga izvodi zaključak, govoreći: Tako će i Otac moj nebeski učiniti vama, ako ne oprostite bratu svome od srca svojih sagrješenja njihova (Mt 18,32-3 5).
32. Gospodin je rekao: Teško vama bogatima (Lk 6,24). Međutim, On time ne okrivljuje sve bogataše, budući da u njihovom broju postoje i oni koji su zaista umjeli da raspolažu bogatstvom po volji Boga koji ga je dao, i koji su, po Pismu, stostruko primili u ovome životu. Takvi su bili blaženi Abraham i pravedni Job, koji su se, kao milostivi, obogatili još više i ovdje i u budućem životu. On, kao što smo već kazali, prekorijeva one koji, imajući gramzivu narav, prisvajaju darove Božje i koji neće da budu milosrdni prema bližnjemu od svoga imanja ili od različitih Njegovih darova. Jer, posjedniku ne pričinjava štetu bogatstvo koje mu je dao Gospodin, već dobit koja se stječe nepravdom, i njegova majka – nemilosrdnost, koju izbjegavaju oni koji tvrdo vjeruju i koji se u potpunosti odriču sadašnjih dobara, i to ne stoga što nerazumno mrze tvorevinu Božju, već zbog vjere u Krista koji zapovijeda da tako postupaju i koji im podmiruje sve dnevne potrebe. Osim tog, čovjek može da se bogati i bez imanja, držeći pohlepno neku riječ ili spoznanje koje je svima darovano, iako ih je primio da ih preda onome koji nema.
33. Oni koji su sagriješili ne treba da očajavaju. Nikako! Jer, mi ne bivamo osuđeni zbog mnoštva zala, nego stoga što nećemo da se kajemo i da spoznamo čuda Kristova, kao što svjedoči sama Istina: Mislite li, govori Gospodin, da su ti Galilejci bili grešniji od sviju Galilejaca, kad su tako postradali? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti. Ili onih osamnaest što na njih pade kula u Siloamu i pobi ih, mislite li da su oni krivlji bili od sviju ljudi što žive u Jeruzalemu? Nisu, kažem vam, nego ako se ne pokajete, svi ćete tako izginuti (Lk 13, 2-5). Vidiš li da bivamo osuđeni zbog toga što nemamo pokajanja?
34. Pokajanje se, kako mi se čini, ne ograničava vremenom, niti određenim djelima, već se vrši posredstvom Kristovih zapovijedi i srazmjerno je njima. Jedne zapovijedi su općije i u sebi sadrže mnoge pojedinačne. One mnoge sastavke poroka odsijecaju odjedanput. Na primjer, u Pismu je rečeno: A svakome koji traži u tebe, podaj; i koji tvoje uzme, ne traži (Lk 6,30), te: Koji hoće od tebe da pozajmi, ne odbij ga (Mt 5,42). To su pojedinačne zapovijedi. A opća, koja ih sadrži u sebi je: Prodaj sve što imaš i podaj siromasima (Mt 19,21) i uzmi križ svoj i pođi za mnom (Mt 10,38). Pod križem se misli ili smatra trpljenje nevolja koje nas stižu. Onaj koji je sve razdao siromasima i uzeo svoj križ izvršio je odjednom sve navedene zapovijedi. Na isti način i apostol Pavao govori: Dakle, hoću da se muževi mole na svakom mjestu, podižući svete ruke bez srdžbe i dvoumljenja (1 Tim 2,8), dok Gospodin kaže uopćeno: Uđi u klijet svoju i pomoli se Ocu svome koji je u tajnosti (Mt 6,6), i još: Molite se bez prestanka (1 Sol 5, 17). Onaj koji se stalno moli izvršava zapovijed da se moli u svakoj prilici. Također je rečeno: Ne čini preljuba, blud, ne ubij, i slično, kao i uopćeno: Obarajte pomisli i svaku oholost, koja ustaje protiv spoznanja Božjeg (2 Kor 10,5). Tko obara pomisli, postavio je pregradu svim navedenim porocima. Zbog tog oni koji ljube Boga i oni koji tvrdo vjeruju prisiljavaju sebe na opće zapovijedi, ne ostavljajući ni pojedinačne, koje se povremeno susreću. Otud pretpostavljam da se djelo pokajanja vrši sa slijedeće tri kreposti: očišćenjem pomisli, stalnom molitvom i trpljenjem nevolja koje nas susreću. Sve to treba da se obavlja ne samo izvanjski, već i u umnom djelovanju, kako bi oni koji se u tome dugo trude najzad stekli bestrasnost. Međutim, obzirom da se djelo pokajanja, kao što je ranije ukazala naša riječ, ne može vršiti bez tri navedene kreposti, smatram da je potrebno u svako vrijeme i svima koji žele spasenje, i grešnima i pravednima, budući da nema mjere savršenstva kojoj ne bi bile nužne navedene kreposti. Uz pomoć njih početnici stupaju u pobožno življenje, srednji napreduju u njemu, a savršeni se u njemu utvrđuju.
35. Gospodin svima zapovijeda: Pokajte se (Mt 4,17), da ni duhovni i napredni ne zanemare ovu potrebu i da ne ostavljaju bez pažnje ni posve neznatna sagrješenja, budući da je rečeno: Tko zanemaruje male grijehe, ubrzo će pasti (Sir 19,1). Nemoj govoriti: ''Kako može pasti duhovan čovjek?'' Ako ostane takav, neće pasti. Ako u sebi dopusti nešto malo od protivnog, i ustraje u njemu bez pokajanja, protivnost će u njemu uzrasti i tražiti da se sjedini s njim, dugovremenom privezanošću privlačeći ga prisilno kao nekom uzicom. I, ukoliko s njim tj. sa zlom stupi u borbu posredstvom molitve, on će ga odbiti i ostati na stupnju svog duhovnog uzrasta. A, ako uslijed skraćivanja borbe i truda molitve bude srušen sa svoga stupnja rastućim nastojanjem onog što je njime ovladalo, svakako će biti prevaren i drugim strastima. I tako, postupno odvlačen svakom strašću po mjeri njene privlačnosti, on se napokon lišava Božje pomoći i bude uveden i u veća sagrješenja, ponekad i bez njegove volje podsticanjem onog što je njime već ovladalo. Međutim, ti ćeš mi reći: ''Zar on na početku zla nije mogao da umoli Boga da ne upadne u krajnje zlo?'' I ja kažem da je mogao, ali je zanemario mali grijeh i vlastitom voljom ga primio u sebe. Zbog tog malog grijeha on se nije molio, ne znajući da on biva priprema i uzrok velikog grijeha. Isto se događa i s dobrom i sa zlom! Osilivši se, i uz pomoć čovjekove slobodne volje u njemu našavši sebi mjesto, strast se već i bez njegove volje i nasilno podiže na njega. Shvativši svoju nevolju, on se tada moli Bogu, vodeći borbu protiv neprijatelja kojeg je iz neznanja ranije štitio, prepirući se zbog njega s ljudima. Ponekad i budući uslišan od Gospodina, on ne dobiva pomoć zato što ona ne dolazi onako kako čovjek zamišlja, već kako Bog hoće a na našu korist. Znajući našu prevrtljivost i ravnodušnost, On nam pomaže nevoljama da ne bi, lako se izbavivši, opet marljivo činili ista sagrješenja. Zbog tog i naglašavamo da je nužno trpjeti ono što nam se događa, i da je vrlo korisno boraviti u pokajanju.
36. Ti ćeš mi na to uzvratiti: ''Kakvo je još pokajanje potrebno ljudima koji su istinski ugodili Bogu i dostigli savršenstvo?'' Da je bilo i da ima takvih ljudi i ja priznajem zajedno s tobom. Međutim, počuj razborito, pa ćeš vidjeti da i takvi ljudi imaju potrebu za njim. Pogled na ženu s željom Gospodin je ubrojio u preljub, srdžbu na bližnjega je usporedio s ubojstvom, a rekao je da ćemo i za svaku ispraznu riječ dati odgovor (Mt 5,28; 12, 36). Tko ne zna za pohotu očima, i tko se nikad nije bezrazložno rasrdio na bližnjega, tko se pokazao nevinim u ispraznim riječima kako ne bi imao potrebe za pokajanjem? Jer, ako sad i nije takav, ali je bio ranije, te je s obzirom na pokajanje dužnik do same smrti. Međutim, pretpostavimo da ima nekih koji su čak i bez tih slabosti, kako kažu, i da su od ređenja tuđi svakom poroku, iako tako nešto nije moguće po riječi svetog Pavla: Jer svi sagriješiše i lišeni su slave Božje, a opravdavaju se darom, milošću Njegovom (Rim 3,24). Uostalom, kad bi i postojali takvi, ipak bi i oni proizlazili od Adama, te bi i oni bili rođeni pod grijehom prijestupa i, po određenju Božjem, bili osuđeni na smrt. Ni oni se ne bi mogli spasti bez Krista.37. Razmisli o onima koji su ovaj život prošli od početka svijeta pa ćeš naći da se kod onih koji su ugodili Bogu tajna pobožnosti ostvarila kroz pokajanje. Nitko nije bio osuđen ukoliko ga nije prezreo, i nitko nije bio opravdan ukoliko se nije pobrinuo o njemu. Samson, Šaul i Elije sa svojim sinovima, već su djelomično stekli svetinju, ali su zanemarili pokajanje i izgubili ga, da bi, najzad, po isteku vremena odlaganja, umrli ljutom smrću. Pošto đavao ne prestaje da se bori s nama, ni pokajanje ne treba da se napušta. Sveti se prisiljavaju da ga prinose i za bližnje, budući da ne mogu biti savršeni bez djelatne ljubavi.
38. Ako je pokajanje moljenje milosti, onda onaj koji je bogat treba da se pobrine da ne čuje: Već ste se nasitili (1 Kor 4,8). Onaj koji nema, zbog svog nedostatka treba da moli, jer svaki koji moli, prima (Mt 7,8). Ako će onaj koji miluje druge, biti pomilovan, onda se čitav svijet, kako mi se čini, drži pokajanjem, kada jedni druge brižljivo potpomažemo. Posredstvom pokajanja Bog je spasio Ninivljane, dok je Sodomljane, koji su bili nemarni za Njega predao vatri.
39. Ukoliko budemo čak do smrti činili podvig u pokajanju, nećemo još ništa izvršiti od onog što smo dužni, budući da nismo učinili ništa što je dostojno Kraljevstva nebeskog. Jer, kao što jedemo, pijemo, govorimo ili slušamo, tako smo po prirodi dužni i da se kajemo. Onoga koji jednom zasluži smrt, po zakonu ubijaju, a tko živi - živi vjerom radi pokajanja. Mi smo se krštenjem očistili od grijeha – ukoliko ne od svega, a ono od grijeha prijestupa Adamovog. Očistivši se, primili smo zapovijedi. Ako ih ne izvršavamo, mi skrnavimo krštenje, zaboravivši svoje očišćenje od starih grijeha (2 Pt 1,9), od kojih nitko nije slobodan ni jedan dan, pa makar ne zapostavljao ništa od zapovjeđenog. Zbog toga je pokajanje nužno svima. Nekadašnje voljne grijehe ono čini nevoljnim, uslijed mržnje prema strastima i izbjegavanja stvari koje ih izazivaju. Onaj koji ograničava pokajanje, okreće se unazad i obnavlja stare grijehe.
40. Bez pokajanja u djelatnom životu ne možemo učiniti ništa značajno, a i zbog same namjere za kajanje Gospodin nas obasipa velikom milošću. Tko sebe prisiljava i drži se pokajanja do samog kraja, ako u nečemu i pogriješi, spasit će se zbog samoprisiljavanja. Jer, Gospodin je tako obećao u Evanđelju. Tko govori da nema potrebe za pokajanjem, smatra da je pravedan. Njega Pismo naziva zlim porodom. Misleći da je pravedan i da je završio s pokajanjem, on se u neznanju vezuje s uživanjem tj. strastima, budući da su nadmjenost i nadutost strasti. Nadmjeni se ne može spasti zato što Pismo govori: Nadmjeni i prezrivi i naduveni čovjek ne može ni u čemu uspjeti (Av 2,5). Ako poniznost uma uopće ne šteti savršenome, onda neka ne ostavlja ni njegov uzrok tj. pokajanje. Vjerni Abraham i pravedni Job su, ponizujući se, sebe nazivali zemljom i pepelom. Te riječi su znak poniznosti uma. Tri mladića, tri zaista velikodušna i velika mučenika, ispovijedahu se usred plamene vatre, govoreći da su griješili i prestupali Zakon, i da se kaju zbog starog zla, iako i jesu bili savršeni. U stvari, gotovo čitava njihova pjesma se sastoji iz pokajanja. Prema tome, ako su se i oni koji su vrlo ugodili Bogu i koji su se pokazali savršeni u djelima, koristili pokajanjem sve do same smrti, tko se može, pod izgovorom pravednosti, nadati u sebe i prezirati pokajanje?
41. Treba da opraštamo onome tko nas je uvrijedio, bez obzira je li uvreda opravdana ili ne, znajući da ni jedna krepost nije veća od kreposti praštanja. Ukoliko zbog grijeha koji nas je savladao nismo u stanju da praštamo, treba da, bdijući i zlopateći se, molimo Boga da se smiluje na nas i da nam da takvu sposobnost. Pri tome, u svako vrijeme, na svakome mjestu i pri svakom djelu treba da imamo jednu namjeru a to je da se pri različitim uvredama od ljudi radujemo a ne da tugujemo, i to da se ne radujemo prosto i bez rasuđivanja, već stoga što imamo priliku da oprostimo onome koji griješi u odnosu na nas i da dobijemo oproštaj vlastitih grijeha. Jer, u tome se sastoji istinsko spoznanje Boga, sadržajnije od svakog spoznanja, kojim možemo da umolimo Boga i da budemo uslišani. Oproštenje je plod vjere, njime se pokazuje naša vjera u Krista, njime uzimamo križ svoj i slijedimo Krista, ono je majka prvih i velikih zapovijedi, budući da njime možemo da zavolimo Boga svim srcem i bližnjeg kao same sebe. Mi treba da postimo, da boravimo u bdijenju i da pritješnjujemo svoje tijelo, kako bi se naše srce i unutarnje raspoloženje otvorili i primili ga u sebe, i kako oproštenje više ne bi ostavljali. Opraštajući bližnjemu njegova sagrješenja, ugledat ćemo milost, koja nam je tajanstveno dana na krštenju, kako djeluje osjetljivo i primjetno za našu svijest i čula.
42. Mudri na riječima samo uvreditelj smatraju krivcima, dok umudreni Duhom i kada ih drugi vrijeđaju, sami sebe prekorijevaju što uvrede ne trpe s radošću i stoga što znaju da neugodnost dolazi od njihovog ranijeg sagrješenja. Naravno, prvo sagrješenje je lakše od drugog. Tko se sam sveti za sebe, kao da osuđuje Boga za nedostatak pravosuđa, a tko podnosi nevolju koja je naišla na njega kao svoju vlastitu, ispovijeda zlo koje je ranije počinio i za koje sada podnosi teškoće.
43. Ovu krepost tj. opraštanje uvreda ometaju dvije strasti a to su sujeta i uživanje. Zbog toga je najprije potrebno da ih se odreknemo u umu, da bi se potom pobrinuli da je steknemo. Zatim stupi u borbu sa svojom voljom, kako bi savladao te strasti. Međutim, ta borba je unutrašnja, a ne izvanjska i nitko od ljudi nam ne može pomoći. Imat ćemo samo jednog Pomoćnika koji je u nama tajanstveno skriven od vremena krštenja tj. Krista, koji je nepobjediv i kome je sve poznato. On će nam pomagati u toj borbi ukoliko budemo po svojoj snazi izvršavali Njegove zapovijedi. A, naši protivnici su, kao što je ranije rečeno: uživanje koje je sjedinjeno s tijelom, i sujeta koja je obuzela i mene i tebe. Oni su prevarili Evu i izigrali Adama jer je uživanje prikazalo drvo kao vrlo dobro za jelo i da ga je milina vidjeti, a sujeta je dodala: Bit ćete kao bogovi i znat ćete što je dobro a što zlo (Post 2,5-6).
44. Redovnici se ne drže mišljenja koje bi bilo suprotno Crkvi, već se brinu da slijede misao Kristovu, po riječima apostola Pavla: Zato neka je u vama ista misao koja je i u Kristu Isusu, koji budući u obličju Božjem, nije smatrao za otimanje to što je jednak s Bogom nego je sebe ponizio uzevši obličje sluge (Fil 2,5-7). Znaj da je takav način mišljenja i života darovan Bogom i da rađa veliku krepost tj. poniznost uma. Gospodin je zapovjedio da se ovo djelo vrši u Crkvi, rekavši: Trudite se ne za jelo koje prolazi, nego za jelo koje ostaje za život vječni (Iv 6,27). Koje je to djelo? Ono se sastoji u tome da se molitvom moli Kraljevstvo Božje i pravda Njegova. Gospodin je rekao da je ono u nama (Lk 17,21), i obećao je da će onima koji ga traže i mole dodati i sve ostalo što je potrebno za tijelo (Mt 6,33). Ako one koji su ovo čuli od Gospodina i povjerovali, i koji se trude da po snagama svojim to izvrše nazivamo onima koji ne djeluju po prirodi, znači da poričemo Boga koji je to zapovjedio.
45. Kako padaju redovnici koji se drže tog poretka? Ne padaju oni koji ga se drže, nego oni koji ga ostavljaju i koji, pokradeni od sujete i brige za tjelesnim stvarima, zanemaruju najvažnije tj. molitvu i poniznost uma. Đavao nas ne ometa da pomišljamo i činimo sve tjelesno, samo da bi nas udaljio od molitve i poniznosti uma. Jer, on zna da će ono što se se vrši bez njih dvoje, makar bilo i dobro, on na kraju ipak oteti. Pod molitvom ne podrazumijevam samo onu koja se vrši tijelom, već i onu koja se mirnom i tihom mišlju prinosi Bogu. Jer, ako se jedno do njih tj. tijelo ili misao neblagovremeno odvoje, onda će i ono što ostane samo predstaviti svojoj volji, a ne Bogu.
46. Želeći da ne budemo nemarni za molitvu, apostol Pavao govori: Molite se bez prestanka (1 Sol 5,17), ukazujući ujedno i na nerasijanost uma: Ne suobražavajte se ovome životu, nego se preobražavajte obnovljenjem uma svoga da iskustvom spoznate što je dobra i ugodna i savršena volja Božja (Rim 12,2). Zbog našeg malovjerja i nemoći, Bog nam je dao različite zapovijedi, kako bi svatko, po mjeri svoje brige, izbjegao muke i stekao spasenje. Tako nas i apostol Pavao poučava savršenoj volji Božjoj, želeći da uopće ne potpadnemo pod sud. Znajući da molitva potpomaže izvršavanje svih zapovijedi, on ne prestaje da nas puno puta i na razne načine podstiče na nju, govoreći: Svakom molitvom i prošnjom molite se u Duhu u svako doba, i uz to, bdijte sa svakom ustrajnošću i molitvom (Ef 6,18).
47. Molitva može biti različita: jedno je moliti se Bogu razumom bez mašte i čistim umom, a drugo je biti prisutan tijelom dok razum mašta; jedno je izabirati vrijeme i po okončanju svjetskih razgovora i zanimanja pomoliti se, a drugo u najvećoj mogućoj mjeri molitvu pretpostavljati svim svjetskim brigama, po riječi apostola Pavla: Gospodin je blizu. Ne brinite se ni za što, nego u svemu molitvom i moljenjem sa zahvalnošću kazujte Bogu želje vaše (Fil 4,6). I apostol Petar je govorio: Dakle, budite neporočni i trijezni u molitvama … Sve svoje brige položite na Njega, jer se On brine za vas (1 Pt 4,7; 5,7). Znajući da se sve utvrđuje molitvom, sam Gospodin je prvi rekao: Dakle, ne brinite se govoreći: što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili čime ćemo se odjenuti? … Nego molite najprije Kraljevstvo Božje i pravdu Njegovu, i ovo će vam se sve dodati (Mt 6,31; 33). Može biti da nas time Gospodin priziva i k većoj vjeri: tko, naime, ostavivši svaku brigu o privremenom i ne trpeći nikakvu oskudicu, neće povjerovati Bogu i kada se radi o vječnom blagu? Otkrivajući to, Gospodin je rekao: Koji je vjeran u najmanjem i u mnogome je vjeran (Lk 16,10).
48. Znajući da je nužno da se svakodnevno brinemo o tijelu, Gospodin nije odsjekao dnevne brige, već je dopustio da se o današnjem danu pobrinemo, vrlo dolično Bogu i čovjekoljubivo zapovijedajući da se ne brinemo i za sutrašnji. Jer, ljudima koji su obučeni u tijelo nije moguće da zaobiđu brigu o onome što se tiče života tijela: kroz molitvu i uzdržavanje puno toga može da se skrati do neznatnosti, ali se u potpunosti ne može zanemariti. Prema tome, onaj tko, po Pismu, želi da dostigne u čovjeka savršena, u mjeru rasta punoće Kristove (Ef 4,13), ne treba da molitvi pretpostavlja različita služenja, niti da ih bez potrebe i tek tako uzima na sebe. Međutim, on ne treba ni da, pod izgovorom molitve, izbjegava i odbacuje od sebe ono što ga susreće po određenoj potrebi i po promislu Božjem, već da, poznajući razliku između molitve i ostalih zanimanja, Božjem naumu služi bez ispitivanja. Tko drukčije razmišlja, ne vjeruje da po Pismu jedna zapovijed biva viša i važnija od druge i neće, po riječi proroka, da se upravlja prema svim zapovijedima (Ps 118,128) koje susreće po naumu Božjem.
49. Djela koja su nužna i koja nas po planu Božjem susreću su neizbježna, ali neblagovremena zanimanja treba da odbacujemo, pretpostavljajući im molitvu. Naročito treba odbacivati ona koja nas uvlače u velike izdatke i u sabiranje obilnih imanja. Koliko ih tko u Gospodinu ograniči i odsiječe njihovu suvišnu građu, toliko će misao uzdržati od rasijanosti, a koliko misao uzdrži od maštanja, toliko će dati mjesta čistoj molitvi i pokazati iskrenu vjeru u Krista. Onaj koji zbog malovjerja ili zbog neke druge nemoći nije u stanju da to učini, neka, u krajnjoj mjeri, spozna istinu i neka se po snazi svojoj prostire naprijed, koreći se zbog nedoraslosti.
50. Pobrinimo se da nadom i molitvom od sebe udaljimo svaku svjetsku brigu. Ukoliko ne budemo u stanju da to u potpunosti izvršimo, prinesimo Bogu ispovijedanje svojih nedostataka, nikako ne ostavljajući marljivost za molitvu. Jer, bolje je biti ukoren zbog čestog propuštanja, nego li za potpuno napuštanje. U svemu što smo rekli o molitvi i o neizbježnom služenju, potrebno nam je veliko urazumljivanje od Boga, kako bi stekli rasuđivanje kojim bi znali kada i kakvo zanimanje da pretpostavimo molitvi. Jer, svatko tko se bavi omiljenim zanimanjem misli da vrši dolično služenje, ne znajući da mi sva svoja djela treba da upravljamo k ugađanju Bogu, a ne k ugađanju sebi. Još je teže shvatiti da ni te nužne i neizbježne zapovijedi nisu uvijek iste, nego da jedna od njih u svoje vrijeme treba da se pretpostavi drugoj; jer, svaka služba se vrši samo u svoje vrijeme, a ne u svako vrijeme, dok služba molitve treba da je stalna. Zbog toga mi i treba da je pretpostavimo zanimanjima koja nisu nužna. Učeći narod o toj razlici i želeći da ga privuku k služenju, svi apostoli su govorili: Ne dolikuje nama da ostavivši riječ Božju služimo oko trpeza. Dakle, potražite braćo između vas sedam osvjedočenih ljudi, punih Duha Svetoga i mudrosti, koje ćemo postaviti na ovu službu. A mi ćemo u molitvi i u službi riječi marljivo ostati. I riječ ova bi ugodna svemu narodu (Dj 6,3-5). Čemu se iz toga možemo naučiti? Tome da je za ljude koji ne mogu da borave u molitvi dobro da služe, kako se ne bi lišili i jednog i drugog, a da oni koji mogu da se bave boljim ne treba da zanemaruju pretežnije ili bitno.
51. Dakle, započnimo djelo molitve, te ćemo, napredujući postupno, naći da od nje vjernima dolazi ne samo nada u Boga, nego i tvrda vjera i nelicemjerna ljubav, i nezlopamtljivost, i ljubav prema braći, i uzdržavanje, i trpljenje, i unutrašnje spoznanje, i izbavljenje od iskušenja, i milosni darovi, i srdačno ispovijedanje i iskrene suze. I opet, molitva ne pruža samo nabrojano, već i trpljenje nevolja koje nas susreću, i čistu ljubav prema bližnjemu, kao i spoznanje duhovnog zakona, i spoznanje pravde Božje, i silazak Duha Svetog, i darivanje duhovne riznice, i sve što je Bog obećao vjernima, i ovdje i u budućem životu. Jednom riječju, čovjek u sebi ne može obnoviti lik Božji bez milosti Božje i vjere, bez boravka umom u nerasijanoj molitvi i bez velike poniznosti uma.
52. Postoje tri oblika pobožnosti: prvi, da se ne griješi; drugi, da se po sagrješenju trpe nevolje koje nailaze i, treći, da se plače ukoliko nedostaje trpljenje nailazećih nevolja. Jer, ono što ovdje nije ispravljeno doličnim načinom izmirenja s Bogom, svakako na nas navlači tamošnji sud, izuzev ako Bog, vidjevši nas kako plačemo i ponizujemo se, kako sam zna, svojom svesilnom milošću, izgladi naše grijehe.
53. O kako je varljiva i neprimjetna strast ugađanja čovjeku jer ona savladava i mudre! Jer, djelovanja ostalih strasti lako uviđaju oni koji ih vrše, zbog čega se privode plaču i poniznosti uma. Ali, ugađanje čovjeku se prikriva riječima i izgledom pobožnosti, tako da ljudi kojima ono vlada teško uviđaju njegovu prevrtljivost.
54. Počuj kako Sveto Pismo poriče ugađanje čovjeku. Najprije prorok David govori: Bog rasu kosti čovjekougodnika: postidješe se jer ih Bog ponizi (Ps 52,6). I apostol Pavao govori: Ne radeći samo prividno kao da ugađate ljudima (Ef 6,6), i još: Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov (Gal 1,10). Puno takvog ćeš naći u Svetom Pismu, ukoliko ga pročitaš.
55. Kakva je prevrtljivost ugađanja čovjeku? Majka sve prevrtljivosti i prva od njih je nevjerje, a za njim, kao njegov porod, slijede zavist, mržnja, zloća, ljubomora, svadljivost, licemjerje, pristrasnost, izvana vidljivo služenje, kleveta, laž, lažna a ne istinska pobožnost, i tome slične neprimjetne i mračne strasti. Međutim, gore od svega je što neki sve ovo hvale vještim riječima, dok štetu koja se nalazi u tome prikrivaju. Ako hoćeš, otkrit ću ti pojedinačno i njihovo lukavstvo: savjetujući jednog, lukavi čovjek priprema zamku drugome; hvaleći jednog, ponižava drugog; učeći bližnjeg, hvali sebe; uzima učešće u suđenju ne da bi sudio po pravdi, nego da bi se osvetio neprijatelju; razotkriva laskajući sve dok ga ne prihvati neprijatelj koga kori; kleveće, ne navodeći imena kako bi sakrio klevetu; uvjerava one koji ljube siromaštvo da mu kažu što im je potrebno navodno s namjerom da im to pruži, a kada mu kažu, razglašava kao da oni sami traže; pred neiskusnima se hvali, a pred iskusnima govori ponizno, loveći pohvalu i od jednih i od drugih; kada hvale kreposne ljude, negoduje i, započinjući drugi razgovor, odstranjuje pohvalu; osuđuje upravitelje kada su odsutni, a kada su prisutni hvali ih u oči; izruguje se nad poniznima umom, i traži učitelje da bi ih ukorio; ponižava jednostavnost da bi se istakao kao premudar; kreposti svojih bližnjih ostavlja bez pažnje, a njihove propuste pamti. Kratko rečeno, on na svaki način lovi vrijeme i ponizan je pred ljudima, objelodanjujući izobilnu strast ugađanja čovjeku i pokušavajući da sakrije svoja zla djela raspitivanjem o tuđima. Istinski redovnici ne postupaju tako, već suprotno: iz osjećaja milosrđa ostavljaju bez pažnje tuđa zla djela, a svoja otkrivaju pred Bogom. Zbog toga ih i ocrnjuju ljudi koji ne poznaju njihovu namjeru. Oni se ne brinu da ugode ljudima, već Bogu. I tako, ponekad ugađajući Bogu, a ponekad ponižavajući sebe, oni i za jedno i za drugo očekuju nagradu od Boga koji je rekao: Koji sebe uzvisuje ponizit će se, a koji sebe ponizuje uzvisit će se (Lk 18,14).
56. Ništa od onog žalosnog što nam se događa ne biva po nepravdi, već po pravednom sudu Božjem. Jedni trpe za svoja zla djela, a drugi za bližnjeg. I tri mladića iz peći uče nas tom načinu mišljenja govoreći da su u vatru bačeni svojom krivicom (Dan 3,28) i po zapovijedi Božjoj, iako su na sebe i uzeli lice drugih. Kada ga je grdio Semej, sveti David je ispovjedio da se zbog svoje krivice i zapovijedi Božje podvrgao vrijeđanju (2 Kralj 16,11). A, Izaija i Jeremija, Ezekiel, Daniel i drugi proroci su predviđali narodu (Izraelu) i plemenima (neznabožačkim) da će ih sustići nevolje u budućnosti, suglasno s njihovim grijesima, objavljujući im ujedno i njihovu krivicu i nevolju, budući da se izražavaju ovako: zbog toga što su govorili i činili to i to, sustiglo ih je to i to. Objašnjavajući to, i blaženi David govori u Psalmu: Shvatih, Gospodine, da su pravedni sudovi tvoji, i da si me zaista ponizio (Ps 118,75), i još: Dao si me na porugu bezumnome. Zanijemih i ne otvorih usta svoja, jer ti učini (Ps 38,9-10).
57. Onoga koji nas kori treba da primamo kao Bogom poslanog izaslanika naših skrivenih zlih misli, koji nam pomaže da točno razmotrimo svoje misli i da se ispravimo. Mi često ne znamo za veliko zlo koje se krije u nama i samo je savršenima svojstveno da se sjećaju svih svojih nedostataka. Ako i svoje očigledne nedostatke teško primjećujemo, onda utoliko više naše pomisli ostaju neprimijećene. Ne znajući za veći dio zla koje se krije u nama, mi se smućujemo zbog nevolja koje nam se događaju. Međutim, kao razumni shvatimo da Gospodin radi naše koristi dopušta nevolje na nas i da nam preko njih čini mnoga dobra: najprije nam preko njih otkriva zle misli koje tajno vladaju nama; zatim nam, po njihovom otkrivanju, dariva istinsku i nepritvornu poniznost uma; najzad nam dariva i izbavljenje od sujetnog uznošenja i savršeno otkriće svakog zla koje se taji u nama. Zasigurno znajte da nećemo spoznati zlo koje se krije u nama ukoliko ne budemo s vjerom i zahvalnošću podnosili nevolje koje nas sustižu. Ako ga ne spoznamo točno, onda ni prisutne zle pomisli ne možemo odbaciti, ni moliti očišćenje od ranijeg zla, niti možemo steći tvrdu uvjerenost za budućnost.
58. Nevolje i iskrivljenja koja nam se događaju, na prvi pogled, ne odgovaraju našoj krivici, iako u duhovnom pogledu čuvaju svaku pravdu. To možemo spoznati i iz Svetog Pisma. Zar su oni koji su poginuli ispod kule u Siloamu koja se srušila, na druge rušili kulu? Ili, zar su zarobljenici koji su odvedeni na pokajanje u Babilon 70 godina, druge plijenili na pokajanje? Nije tako s kaznom. Kao što vojnici koji su uhvaćeni u nekom prijestupu bivaju kažnjeni bijenjem, a ne zlom koje su počinili, tako se i svi mi kažnjavamo nevoljama koje nam se događaju u svoje vrijeme i suglasno pokajanju, a ne u istom vremenskom periodu i s istim stvarima. Upravo odlaganje vremena i nesuglasnost nevolja koje nas sustižu s našom krivicom mnoge privodi u nevjerje u pravdu Božju.59. Vinovnici svake nevolje koja nam se događa su pomisli svakog od nas. Mogao bih reći da su vinovnici i riječi i djela, ali kako im oni ne prethode, ja sve pripisujem pomislima. Misao prethodi, da bi zatim s našim riječima i djelima, i s našim bližnjima, sačinile zajednicu. Općenje može biti dvostruko: jedno proizlazi iz zloće, a drugo iz ljubavi. Kroz općenje mi prihvaćamo jedan drugog, čak i one koje ne poznajemo, a za tim prihvaćanjem slijede nevolje, kao što govori Sveto Pismo: Tko jamči za svog prijatelja, neprijatelju predaje ruku svoju (Izr 6,1). Prema tome, svatko trpi ono što ga stiže ne samo radi sebe, već i radi bližnjega, zato što jamči za njega.
60. Prihvaćanje zbog zla je nevoljno. Ono se događa na slijedeći način: onaj koji krade kao da želi da na sebe primi iskušenja onoga od koga krade; pohlepni prima iskušenja od onog od koga otima; onaj koji kleveće, onoga koga kleveće; onaj koji pretovara, onog koga pretovara; ogovaratelj, onog koga ogovara; preziratelj, onoga koga prezire; kušač, onog koga kuša. I da ne bih navodio svakog pojedinačno – onaj koji čini nepravdu prima odgovarajuća iskušenja onog kome čini nepravdu. O tome svjedoči i Sveto Pismo koje govori: Pravedni izbjegava zamku koju mu je pripremio neprijatelj, i u nju se zapliće nečastivi (Izr 11,3). I drugdje: Tko kopa jamu bližnjemu svome, sam će upasti u nju; i tko navaljuje kamen na drugog, na sebe će ga navaliti (Izr 26,27). I opet: Nepravednim se sve nepravde vraćaju u njedra, a kod Gospodina je sve pravedno (Izr 16,33) Po apostolu Pavlu: Ako li, naša nepravda objavljuje Božju pravednost, što ćemo reći među nama? Zar je Bog nepravedan kada pokazuje srdžbu (Rim 3,5) ne samo prema onima koje poučava nevoljama, nego i prema onima koji nepromišljeno mrmljaju protiv njih?
61. Prihvaćanje iz ljubavi nam je predao Gospodin Isus, koji je najprije izliječio naše duševne nemoći, a zatim i svaku bolest i slabost, obnavljajući one koji tvrdo vjeruju u Njega i čisteći njihovu prirodu. On je darovao izbavljenje od smrti, oporučio im poštovanje Boga, naučio ih pobožnosti, pokazujući da smo dužni radi ljubavi da se zlopatimo do smrti. Uz to nam je darovao i trpljenje kroz zajednicu Svetoga Duha, kao i buduća dobra koja oko ne vide, i uho ne ču, i u srce čovjeku ne dođe (1 Kor 2,9). Zbog toga i prima iskušenja za nas, trpi uvrede, ruganje, vezivanje, predavanje, udarce po obrazima, pojenje octom i žuči, probadanje klinovima, raspinjanje, probadanje kopljem. Sjedinivši se s nama i tijelom i duhom, i primivši stradanja za nas, On je predao isti zakon i apostolima i učenicima, prorocima, ocima, patrijarsima, jedne od ranije naučivši Duhom Presvetim, a drugima pokazavši svojim Prečistim Tijelom. Objavljujući to prihvaćanje, On govori: Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko život svoj položi za prijatelje svoje (Iv 15,13). Zbog toga i sveti Pavao, nasljedujući Gospodina, govori: Sada se radujem u svojim stradanjima za vas, i u svome tijelu dopunjavam što nedostaje Kristovim patnjama, za tijelo Njegovo, koje je Crkva (Kol 1,24), zagonetno ukazujući na prihvaćanje iz ljubavi.
62. Hoćeš li jasnije da shvatiš kako su apostoli mišlju, riječju i djelom stupili u općenje s nama, uzevši na sebe iskušenja radi nas. Preko misli su nam predlagali Pismo, navodeći proroštva, savjetujući nas da vjerujemo Kristu kao Izbavitelju, uvjeravajući nas da smo dužni da mu služimo kao Sinu Božjem po prirodi, moleći nas, prolijevajući suze i čineći sve što je moguće vjernima učiniti mišlju. Riječima su nas molili, prijetili nam, učili nas, razotkrivali, prekorijevali zbog malovjerja, poricali naše neznanje, objašnjavali Pismo, tumačili vrijeme, ispovijedali Krista, propovijedali da se On razapeo za nas i da je utjelovljena Riječ jedna, a ne dva, iako ga i poimamo u dvije prirode koje su nesliveno i nerazdjeljivo sjedinjene, u svakom vremenu, mjestu i djelu odsijecajući zlovjerje, ne slažući se s lažju, ne razgovarajući s onima koji se hvale tijelom, ne boraveći sa sujetnima, ne strašeći se oholih, pobjeđujući lukavog, prihvaćajući ponizne, prigrljavajući pobožne i učeći nas da činimo isto. Na djelu su pak, bili tjerani, izrugani, lišavani, vrijeđani, bacani u tamnice, ubijani, na razne načine stradajući za nas. Stupivši tako u općenje s nama, oni su prihvatili i naša iskušenja, budući da govore: Ako li se mučimo, za vaše je … spasenje … ako li se utješavamo, za vašu je utjehu (2 Kor 1,6). Oni su primili zakon od Gospodina koji je rekao: Od ove ljubavi nitko nema veće, da tko život svoj položi za prijatelje svoje (Iv 15,13). I oni su nama predali isto, govoreći: Ako On za nas život svoj položi, i mi smo dužni polagati život za braću (1 Iv 2,16), i još: Nosite bremena jedan drugoga, i tako ispunite zakon Kristov (Gal 6,2).
63. Dakle, upoznavši dva vida općenja jednih s drugima, tj. prihvaćanje koje biva po nevolji i ono koje proizlazi iz ljubavi, suglasno s njima nemojmo biti radoznali u vezi s iskušenjima koja se događaju, tj. kako, ili kada, ili preko koga nas susreću. Jer, ono što je prigodno za svakog od nas, vrijeme u koje će nas bespogovorno zakačiti i suradnja čitave tvari u njemu poznaje jedino Bog. Mi samo treba da vjerujemo pravdi Božjoj i da znamo da sve što nam se nevoljno događa biva ili radi ljubavi ili zbog zla. Zbog toga i treba da ga trpimo, a ne da ga odbijamo, kako ne bi dodali grijeh na grijehe naše.
64. Volja tijela je prirodni pokret tijela s raspaljenošću koja mu slijedi i koja se snaži snom i spokojem tijela. O njima i apostol Petar govori: Ne čudite se vatri koja vam biva radi kušanja vašeg, kao da vam se nešto neobično događa (1 Pt 4,12). I blaženi Pavao je rekao o njima: Tijelo želi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Zbog toga i zapovijeda: Po Duhu hodite, i pohotu tjelesnu nećete činiti (Gal 5,17). Apostoli su to rekli želeći da se mi ne suglašavamo s takvim pokretima.
65. Oni koji su započeli podvig treba i da ga dovrše. Mladima i starima, koji imaju zdravo tijelo i koji se ne straše truda ni zlopaćenja, korisno je da sa svom ozbiljnošću zavole svakidašnji post, da pod mjeru uzimaju kruh i da povremeno piju vodu, kako bi, završivši jelo, još uvijek osjećali određenu glad i žeđ, i kako im naslađivanje hranom ne bi ometalo služenje Bogu. Ukoliko, jedući naznačenu hranu, budemo dolazili do sitosti, ubrzo ćemo poželjeti i druga jela, a ako se ne budemo nasićivali, uvijek ćemo biti gladni i željet ćemo jedino da se nasitimo, pa makar samo kruhom.
66. Nije lako ovladati bestidnim trbuhom, budući da je on bog za one koje je savladao. Nemoguće je da nije kriv onaj koji mu se povinuje. Međutim, nije opasno samo nasićivanje, već i gladovanje. Jer, ukoliko mi u toku mnogih dana ne kušamo hranu, malodušje će nas, našavši mjesta kod nas, napadati i naše noćno bdijenje će preobratiti u san, a dnevnu molitvu u tjelesne pomisli. Tako mi nećemo steći nikakvu korist zbog sna, već ćemo pretrpjeti veću štetu od tjelesnih pomisli. Osim toga, kao oni koji poste više od drugih, počet ćemo da visoko mislimo o sebi i da ponižavamo slabije, što je gore od svakog sagrješenja.
67. Ukoliko nerazuman zemljoradnik s mnogim izdacima obradi polje, ali ga ne posije, potrudit će se sebi na štetu. Tako ćemo se i mi potruditi protiv samih sebe ukoliko tijelo pripremimo s velikom trudom, a ne pružimo mu riječi molitve. Ukoliko siromašan zemljoradnik posije sjeme po neobrađenom polju, požnjet će čičak umjesto pšenice. Tako ćemo i mi donijeti plod grijeha, a ne pravednosti, ukoliko tijelu koje ne iscrpimo postom pružimo riječi molitve. Jer, i tijelo je od iste zemlje. Ukoliko ga ne obradimo sa istom marljivošću kao i zemlju, ono nikada neće donijeti plod pravde.
68. Post donosi korist onima koji mu razumno pristupaju, dok šteti onima koji mu nerazumno pristupaju. Zbog toga oni koji se brinu za korist od posta treba da se čuvaju štete koja može doći od njega tj. sujete. Kruh koji jedemo nakon okončanja posta koji smo sebi naložili treba da razdijelimo na dane u koje ne okušamo hranu do sitosti, kako bi, uzimajući svakodnevno po malo, pokorili mudrovanje svoga tijela i srce utvrdili u korisnoj molitvi. Na taj način ćemo snagom Božjom biti sačuvani od nadmjenosti i sve dane svog života se pobrinuti da provedemo u poniznosti uma, bez koje nitko nikada ne može ugoditi Bogu.
69. Kada bi se mi brinuli za poniznost uma, ne bi bilo potrebe da budemo kažnjavani. Jer, svo zlo i svaka žalost koja nam se događa dolazi zbog naše nadmjenosti. Kad je na apostola Pavla dopušten anđeo sotonin da mu čini pakost kako se ne bi uznosio, utoliko će prije na nas biti dopušten sam sotona da nas satire sve dok se ne ponizimo. Naši praoci su vladali domovima, imali bogatstvo, i brinuli se o ženi i djeci, ali su ujedno, zbog svoje neizvještačene poniznosti uma, razgovarali s Bogom. Mi smo napustili svijet, prezreli bogatstvo, ostavili dom, pa ipak nam se rugaju demoni zbog naše nadmjenosti. Onaj koji je nadmjen ne poznaje ni samog sebe. Jer, kad bi poznavao sebe i svoju nerazboritost, ne bi se nadimao. Onaj koji ne poznaje sebe, kako može spoznati Boga? Kada on nije spoznao svoju nerazboritost, kako će spoznati Božju premudrost, od koje je dalek i kojoj je tuđ. Tko zna Boga, sagledava Njegovu uzvišenost, i, prekorijevajući samog sebe, govori kao blaženi Job: Ranije samo ušima slušah o tebi. Sada te, pak, vidjeh očima svojima. Zbog toga prekorih sebe i iščezoh. Osjećam se kao prah i pepeo (Job 42,5-6).
Prema tome, oni koji nasljeduju Joba vide Boga, a oni koji ga vide, oni ga i znaju. Ukoliko poželimo da vidimo Boga, korimo sebe i držimo se poniznosti uma. Tada ne samo da ćemo ga vidjeti pred sobom, već ćemo se i naslađivati Njime, koji se u nama nastanio i počinuo. Tako će se naša nerazboritost umudriti Njegovom mudrošću, i naša slabost osnažiti snagom Gospodina našeg Isusa Krista.
70. Dobra djela su post, bdijenje, život u tuđini, iako još spadaju u red izvanjskog dobrog ponašanja. Naime, kršćanski poredak se više tiče unutrašnjosti, i ne bi trebalo da se oslanja na ove tjelesne kreposti. Jer, događa se da čovjek bude pričesnik milosti, ali da zlo, koje se još krije u njemu, kuje zavjeru. Ono se namjerno skriva i ne djeluje kako bi on pomislio da mu se um očistio i kako bi pao u visokoumlje, misleći da je savršen kršćanin. Zatim, pošto čovjek pomisli da je slobodan i pošto postane nemaran, zlo razbojnički napada na njega, u tajnosti mu priređuje zamku, iskušava ga i survava u dubine zemlje. Jer, kada dvadesetogodišnji razbojnici ili vojnici umiju da pripremaju zamke i zasjede svojim neprijateljima, prate ih, napadaju s leđa, okružujući ih i, najzad, ubijaju, koliko tek zlo, koje je staro toliko tisuća godina, umije da vrši svoje djelo koje se sastoji u pogubljivanju duša. Ono umije da u srcu stvori tajnu zasjedu i da određeno vrijeme ne djeluje kako bi dušu navelo na nadmjene misli o svome savršenstvu.
Osnova kršćanstva se sastoji u tome da čovjek bude siromašan duhom, tj. ponizan, ma koliko pravednih djela učinio, te da se ne zadovoljava s njima, niti da smatra sebe nečim velikim. Čak i ako postane pričesnik milosti, on ne treba da pomisli da je nešto postigao, niti da umisli da je nešto posebno, niti da počne da poučava. Provodeći uzoran život u velikom postu, životu u tuđini i molitvi, i stekavši milost, on ne treba da misli visoko o svojoj duši. Jer, njemu je zaista takav početni udio milosti bio dat da bi ponio trud, glad i žeđ, kako bi bio neumjeren u svome nastojanju i kako se ne bi smatrao pravednim i bogatim milošću, već dostojnim plača i jecanja, slično majci kojoj je sin jedinac, koga je othranila, umro kad je već odrastao.
71. Tko izvršava zakon u izvanjskom životu i ponašanju, slobodan je samo od određenih posljedica loše naravi, prinoseći Bogu na žrtvu nerazumna djelovanja strasti. On se zadovoljava ovim načinom djelatnosti za spasenje uslijed svoje nedoraslosti.
72. Tko je istinski zavolio evanđeoski život, odstranio je i početak i kraj svoje zloćudnosti, djelom i riječju prohodeći svaku krepost i prinoseći žrtvu hvale i ispovijedanja tj. proslavljanja Boga. Izbavivši se od svakog nespokojstva koje proizlazi od djelovanja strasti, i umom budući slobodan od borbe s njim, on se neumjereno naslađuje jedino nadom na buduća dobra, koja hrani dušu.
73. Strah od pakla čini da početnici u podvigu kreposnog života izbjegavaju zlo, dok čežnja za nagradom budućih dobara naprednima pruža ozbiljnost u vršenju dobra. Tajna ljubavi uzvisuje um iznad svega stvorenog, čineći ga slijepim za sve što je poslije Boga. Gospodin jedino one koji su postali slijepi za sve što je poslije Boga čini mudrima (Ps 145,8), pokazujući im Božje stvari.
74. Kraljevstvo nebesko je kao kvasac koji uzme žena i stavi u tri zdjele brašna dok sve ne uskisne (Mt 13,33). Ovim se označava da je razum riječ Gospodinovu, koju je primio u sebe, po apostolu, sakrio u trodijelni subjekt tijela, duha i duše i svu njegovu vitkost, koja je bila rasijana u pomislima kao brašno, sabrao u jednu zdjelu vjere, očekujući da se u svemu sliči riječi koja djeluje u njemu. Tako je Gospodin riječ istine usporedio zrnu goruščice koje je malo kada se sije u srca onih koji slušaju, ali zatim, rastući odgovarajućim djelovanjem i uspoređujući se ogromnom drvetu koje stoji na uzvišenom mjestu, po Svetom Pismu, postaje sklonišni dom za razume koji mu se približavaju.
75. Podvig pobožnosti se sastoji u izvršavanju zapovijedi Kristovih, od kojih je prva i najveća – ljubav koja, po riječi Pisma, ne misli o zlu, već sve trpi (1 Kor 13,5-7). Čineći tako, ona ne može da osudi onoga koji joj čini nepravdu. Ovom ljubavlju mi se razlikujemo jedni od drugih, iako njenu punoću nitko ne dostiže. Očekujući da milost Kristova dopuni naše nedostatke, nemojmo odustajati da činimo ono što je u našoj moći. Jer, Bog zna koliko smo nemoćni, ali i koliko djela ljubavi izostavljamo zbog nemarnosti. Budući da ljubav jača ne samo kroz dobrovoljni podvig, već i kroz nevolje koje nam se događaju, od Boga su nam nužni veliko trpljenje i krotkost. Zbog toga apostol Pavao govori: Nitko neka se ne vara: Ako netko među vama misli da je mudar u ovome životu, neka bude lud da bi bio mudar (1 Kor 2,18).
76. Zemlja Kaldejska (Dj 7,4) je život u strastima, u kome se grade idoli grijeha kojima se vrši poklonjenje. Mezopotamija je život koji uzima učešća u obje suprotne naravi. Najzad, obećana zemlja (Heb 11,9) je stanje koje je ispunjeno svakim dobrom. Prema tome, svatko tko se, slično drevnom Izraelu, vraća na svoju staru naviku, ponovo upada u ropstvo strasti, lišivši se dane mu slobode.
77. Onaj koji je hrabro pobijedio tjelesne strasti i tko se vješto borio protiv nečistih duhova, istjeravši njihove misli iz oblasti svoje duše, treba da se moli da mu se dadne čisto srce i da mu se prav duh obnovi u unutrašnjosti (Ps 50,12), tj. da se savršeno izbavi od zlih pomisli, te da se, po daru milosti, ispuni božanskim mislima. Na taj način će postati svijetao i veliki misleni svijet Božji, koji se sastoji iz moralnih, prirodnih i teoloških sagledavanja.
78. Srce čisto (Ps 50,12) je ono koje pred Boga stavlja potpuno slijepo i bezoblično sjećanje i koje je spremno da primi Njegove likove, kojima postaje vidljivo ono što je prirodno.
79. Onaj tko je božanskom čežnjom pobijedio duševnu naklonost prema tijelu, postao je neopisiv, iako je još u tijelu. Jer Bog, koji privlači čežnju onoga koji za Njim čezne, je neusporedivo iznad svega i ne dozvoljava mu da se veže za bilo što što je poslije Boga. Prema tome, zaželimo Boga svom krepošću svoga nastojanja i potrudimo se da naša slobodna volja ne bude vezana ni za što tjelesno, postavivši se raspoloženjem zaista iznad svih čulnih i mislenih stvari. Tada nam prirodan život uopće neće smetati u odluci da s Bogom budemo neopisivi po prirodi.
80. Postavivši svoj šator izvan puka, tj. utvrdivši misao i um izvan vidljivog, veliki Mojsije je počeo da se klanja Bogu (Izl 34,8). Posvećen u svete tajne, on je ušao u primrak (Izl 20,21), u nevidljivo i nematerijalno mjesto spoznanja.
81. Sve dok razumom potpuno ne iziđemo iz obične privrženosti za našu suštinu i suštinu svega što je poslije Boga, naša krepost neće postati nepromjenljiva. Tek kada ljubavlju dospijemo do tog dostojanstva, spoznat ćemo snagu Božjeg obećanja. Naime, dostojni treba da vjeruju da je nepokolebljiva utvrđenost tamo gdje je um ljubavlju utvrdio svoju snagu. Ne izašavši iz sebe i svega što se može misliti, i ne utvrdivši se u šutnji koja je iznad mišljenja, um se ne može osloboditi od promjenljivosti koja je svemu svojstvena.
82. Oni koji zbog straha od Judejaca (Iv 20,19), tj. iz straha od lukavih duhova, sjede iza zatvorenih vrata u gornjoj odaji u Galileji, žive bezopasno u strani otkrivenja, na visini božanskih sagledavanja, zatvorivši čula kao vrata i primajući Riječ Božju koja dolazi na nepoznat način, bez djelovanja čula, saopćavanjem mira darujući im bestrašće, a nadahnućem darove Duha Svetog. On im daje vlast nad lukavim duhovima i pokazuje znamenja svojih tajni.
83. Onaj koji evanđeoski provodi šesti dan, najprije je umrtvio početne pokrete grijeha i dostiže do stanja bestrašća, čistog od svakog zla, subotujući umom čak i od najtananije predstave strasti. Prešavši Jordan (Post 32,22), on prelazi na stranu spoznanja u kojoj um, tajanstveno izgrađivan mirom, u Duhu postaje stanište Božje.
84. Subota subota (Lev 16,31) je duševni spokoj razumne duše koja je um odvojila čak i od svih božanskih riječi koje su skriveno zaključane u postojećem, i u zanosu ljubavi ga posve obukla u jedinog Boga, tajanstvenom teologijom ga čineći potpuno neodvojivim od Njega. Amen!
.jpg)