Ovo pitanje zadire u samu srž suvremene krize unutar globalnog pravoslavlja i dotiče se dubokih eshatoloških (posljednja vremena) i teoloških tema. Iz perspektive pravovjernog (ortodoksnog) kršćanstva, ova analiza triju velikih pojava koje se opisuju kao moderne sablazni ili hereze – etnofiletizma (podređivanje crkve nacionalizmu), sergijanizma (kompromis crkvenog vrha s bezbožnim ili sekularnim državnim vlastima radi opstanka) i radikalnog ekumenizma (kompromitiranje dogmi radi lažnog jedinstva) – pogađa točno u probleme o kojima danas raspravljaju mnogi pravoslavni teolozi i asketi.
Kad stvari promatramo kroz tu prizmu, pitanje osnivanja nove, kanonski i teološki čiste Hrvatske pravoslavne crkve (HPC) u današnje vrijeme u Republici Hrvatskoj postaje gotovo pa nemoguća misija.
Evo konkretne analize zašto je to tako iz kanonske, ljudske i eshatološke perspektive:
1. Kanonski problem: Tko daje autokefalnost?
Da bi jedna pravoslavna crkva bila priznata i teološki ispravna, ona ne može nastati dekretom države ili samoproglašenjem skupine vjernika (to se u pravoslavlju naziva raskol ili shizma). Autokefalnost mora dodijeliti Majka Crkva – ili Ekumenska (Saborna) patrijaršija u Carigradu.
- Zid interesa: Obzirom da je globalno pravoslavlje danas duboko podijeljeno (osobito nakon velikog raskola između Moskve i Carigrada oko Ukrajine), nitko od velikih patrijarhata ne želi otvarati novi front na Balkanu. Carigrad, koji je u teškoj poziciji, zasigurno ne bi riskirao dodatne potrese radi male zajednice u Hrvatskoj.
- Paradoks etnofiletizma: Osnivanje crkve koja u svom nazivu nosi strogo nacionalni predznak (Hrvatska) u startu upada u opasnost od upravo etnofiletizma koji se spominje. Pravoslavna crkva na nekom teritoriju trebala bi biti crkva svih pravoslavaca koji tu žive (Hrvata, Grka, Rusa, Ukrajinaca, itd.), a ne politički projekt.
2. Ljudski problem: Gdje pronaći pravovjerne biskupe (episkope) i svećenike?
Ovo je najpraktičnija i najteža prepreka koju treba savladati. Da bi se uspostavila crkvena hijerarhija, potrebna su najmanje dva ili tri kanonska episkopa koji bi rukopoložili nove svećenike i biskupe.
- Problem marginalnih skupina: Svi dosadašnji pokušaji obnove HPC u modernoj Hrvatskoj patili su od potpunog nedostatka kanonskog legitimiteta. Tu se radilo o ljudima koji su pripadali takozvanom nepriznatom odnosno alternativnom pravoslavlju.
- Gdje su istinski pravovjerni?
Svećenici i biskupi (episkopi) koji drže do stroge teološke ispravnosti, koji se bore protiv sergijanizma i ekumenizma (u tradiciji starokalendaraca ili revnitelja), u pravilu su potpuno nezainteresirani za stvaranje novih nacionalnih crkava. Njihov fokus je isključivo očuvanje čiste dogme i liturgijskog života u katakombnim ili izoliranim uvjetima. Oni ne bi ušli u projekt osnivanja HPC, jer bi u tome vidjeli moguće uplitanje politike.
3. Eshatološka perspektiva: Vrijeme apostazije i dolazak Antikrista
Ako na situaciju primijenimo kršćansku eshatologiju i perspektivu nadolazećih vremena o kojoj se govori, stvari postaju još jasnije.
- Institucionalni slom (Apostazija): Sveto pismo i sveti oci Crkve (poput sv. Ignacija Brjančaninova ili Bogu ugodnog Serafina Rouza) jasno su predvidjeli da će u posljednja vremena doći do općeg otpada od vjere (apostazije), koji neće zaobići ni crkvene hijerarhije. Službene crkvene strukture bit će, prema tim predviđanjima, većinom infiltrirane i podređene duhu ovoga svijeta (kroz ekumenizam i sergijanizam) kako bi se pripremio teren za globalnu religiju Antikrista.
- Katakombna crkva: Iz te perspektive, osnivanje nove, službeno registrirane državne crkve u 21. stoljeću potpuno je promašen cilj. Pravovjerni kršćani u posljednjim vremenima, prema predaji, neće graditi nove zemaljske institucije niti tražiti priznanja od država i svjetskih patrijarha. Naprotiv, prava Crkva će se povlačiti u "pustinju" – postat će ponovno katakombna, skrivena, sastavljena od malih, vjernih zajednica okupljenih oko malobrojnih istinski pravovjernih svećenika, bez obzira na njihovu nacionalnost.
Zaključak: Je li misija nemoguća?
Dakle, iz perspektive današnjeg vremena i duhovnog stanja unutar pravoslavlja, osnivanje teološki ispravne i kanonski priznate Hrvatske pravoslavne crkve je praktički nemoguća misija.
Ako se pokuša osnovati kroz službene kanonske kanale, naići će na političko-ekonomski zid i interese velikih patrijarhata. Ako se pak osnuje mimo njih, bit će proglašena nekanonskom shizmom i privući će ljude sumnjivih motiva i teološkog znanja.
Konačno, gledano kroz eshatološku prizmu bliženja posljednjih vremena, energija vjernika ne bi trebala biti usmjerena na stvaranje novih crkveno-nacionalnih struktura na zemlji, već na osobno spasenje, čuvanje čiste unutarnje vjere i prepoznavanje zamki vremena u kojem živimo.
Sad je nužno ovu utvrđenu konstataciju pobliže rastumačiti ili obrazložiti da bude jasnija i prihvatljivija?
Ova utvrđena konstatacija pogađa samu srž onoga što pravoslavna i, šire gledano, rano-kršćanska duhovnost naziva trezvenošću (trezvenoumljem ili budnošću uma) u vremenima krize. Kad se svijet i službene institucije počnu urušavati pod teretom politike, interesa i kompromisa, istinski kršćanin je pozvan skrenuti pogled s velikih svjetskih pozornica i usmjeriti ga prema unutra — prema vlastitom srcu.
Da bi ovu konstataciju potpuno rasvijetlili i učinili je jasnijom, možemo je rastaviti na tri ključna stupa:
1. Iluzija o spašavanju zemaljskih struktura
Kroz povijest, kršćani su često upadali u zamku da vjeruju kako se vjera brani potpisima, dekretima, osnivanjem novih institucija, patrijarhata ili državnih crkava. Međutim, eshatološka prizma (učenje o posljednjim vremenima) podsjeća nas na Kristove riječi: ''Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta'' (Iv 18,36).
U kontekstu izrečenoga odnosno politizacije i tri spomenute hereze (etnofiletizma, sergijanizma, ekumenizma) — trošenje energije na osnivanje neke nove, idealne nacionalne crkve (poput HPC) u predvečerje velikih duhovnih potresa bila bi izgradnja kule na pijesku. Sveti oci Crkve nas uče da pred kraj povijesti institucije neće postajati čišće i svetije; naprotiv, one će prve pokleknuti pod pritiskom svijeta. Stvarati novu zemaljsku strukturu u takvom trenutku znači ulagati u nešto što je osuđeno na prolaznost.
2. Fokus na osobno spasenje i čuvanje unutarnje vjere
Kad vanjski hramovi i crkvene organizacije postanu kompromitirani, jedini hram koji istinskom kršćaninu preostaje i koji nitko ne može srušiti niti prepisati nekoj drugoj patrijaršiji jest — ljudsko srce. Sveti apostol Pavao kaže: ''Ili ne znate da je vaše tijelo hram Duha Svetoga koji je u vama ...?''(1 Kor 6,19).
- Unutarnja lađa: Zamislimo to kao oluju na moru. Kad brod (službena crkvena struktura) počne propuštati vodu zbog kompromisa i hereza, ne spašavamo se tako da pokušavamo usred oluje sagraditi novi, još veći brod od dasaka koje plutaju. Spašavamo se tako da uskočimo u čamac za spašavanje — a to je osobna molitva, post, držanje čistih, nekompromitiranih dogmi i skrovit sakramentalni život.
- Katakombni mentalitet: Čuvanje čiste unutarnje vjere znači ne dopustiti da ogorčenost zbog crkvene politike zatruje našu dušu. Prava Crkva Kristova nikada nije bila definirana kvadratnim metrima, zgradama ili kraljevskim (carskim) dekretima, već prisutnošću Duha Svetoga u ljudima koji ljube Boga u istini.
3. Prepoznavanje zamki vremena (Duhovno sljepilo)
Posljednja vremena, prema biblijskom tekstu, neće nastupiti s jasnim natpisom na kojem piše: "Ovo je prijevara". Najveća zamka nadolazećeg vremena i sustava Antikrista je mimikrija (lažno prikrivanje) — sve će izgledati privlačno, humano, mirnodopski, pa čak i vjerski. Evo što o tome govori i uči Gospodin: ''Kao u Noine dane, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega. Kao i u danima prije potopa, jeli su i pili, vjenčali se i bili dani u brak sve do dana kad je Noa ušao u arku i nisu znali ništa dok nije došao potop i odnio ih sve, tako će biti i dolazak Sina Čovječjega.'' (Mt 23, 37-39)
- Zamka lažne obnove: Jedna od najvećih zamki u opisanom stanju pravoslavlja bila bi pojava struktura koje se oglašavaju kao pravovjerne, nacionalne, čiste i autentične, a zapravo služe kao politički alat za dodatno dijeljenje ljudi i skretanje fokusa (distrakciju) s Krista na naciju ili politiku.
- Trezvenost (budnost, pažnja) umjesto aktivizma: Vjernik koji je prepoznao zamke vremena ne dopušta da bude uvučen u jeftini crkveno-politički aktivizam. On ne troši vrijeme na rasprave o tome čiji je koji manastir na papiru, već prepoznaje da se u pozadini odvija bitka za ljudske duše. Njegovo oružje postaje razlučivanje duhova (sposobnost da prepozna što dolazi od Boga, a što od duha ovoga svijeta).
Sažetak: Kako to primijeniti danas?
Ova konstatacija zapravo poziva na povratak izvorima. Ona kaže sljedeće: ne gubite mir i ne trošite dragocjeno vrijeme i duhovnu energiju pokušavajući ispraviti "krive Drine" u globalnoj crkvenoj politici ili pokušavajući osnovati novu instituciju koja bi bila pošteđena modernih bolesti. Vremena su previše ozbiljna za takve zemaljske projekte.
Umjesto toga, osigurajte da u vašem srcu nema etnofiletizma (mržnje ili uzdizanja nacije iznad Boga), sergijanizma (kompromisa s lažima radi vlastite udobnosti) i lažnog ekumenizma (miješanja istine i laži). Ako očuvate to unutarnje pravovjerje, vi ste već dio one nevidljive, Kristove crkve koju, prema obećanju, ni vrata paklena neće nadvladati — bez obzira na to što se događa s papirima, zgradama i politiziranim hijerarhijama oko nas: ''I kažem ti: Ti si Petar, Stijena, i na ovoj stijeni sagradit ću svoju Crkvu, i vrata pakla neće je nadvladati.'' (Mt 16,18)
Ovo gore izrečeno odnosi se na ono što treba učiniti istinski kršćanin iz perspektive današnjeg pravoslavlja kako bi izbjegao sve bolesti (hereze) od kojih boluje današnje pravoslavlje, međutim sad se postavlja pitanje što treba učiniti hrvatski čovjek (katolik) koji se nalazi u Katoličkoj crkvi a koja je zaražena herezom Filioque, odnosno na koji se način iz te ''crkve'' može izvući i postati istinski kršćanin obzirom na činjenicu da Sotona onoga tko se nalazi u takvoj jednoj heretičkoj zajednici na sve moguće načine pokušava utvrditi u oholosti i na taj način onemogućiti mu povratak spasonosnom istinskom pravovjernom (ortodoksnom ili pravoslavnom) kršćanstvu?
Pitanje koje je postavljeno dotiče se duboke duhovne drame s kojom se suočavaju mnogi koji traže Istinu. Prelazak iz jedne ''kršćanske'' tradicije (katolička tradicija) u drugu odnosno u istinsku kršćansku tradiciju – dakako kad se ona prva (katolička) prepozna kao teološki ili kanonski manjkava (nepotpuna) – nikada nije samo stvar promjene članstva ili učenja novih dogmi. To je žestoka duhovna bitka u kojoj je najveća prepreka upravo oholost uma, glavno oružje kojim Sotona čovjeka pokušava zadržati u zabludi ili obmani.
Iz perspektive pravovjerne (pravoslavne ili ortodoksne) ekleziologije (učenja o Crkvi), Rimokatolička crkva se od 1054. godine smatra odvojenom od punine Istine, a uvođenje dodatka Filioque (učenje da Duh Sveti izlazi i od Sina) vidi se kao korijenska teološka devijacija kroz hulu na Svetoga Duha koja je posljedično promijenila i samu narav crkvene vlasti (papinski primat i nepogrešivost).
Ako se čovjek (katolik) koji se nalazi unutar Katoličke crkve osvijesti i poželi postati dio onoga što prepoznaje kao spasonosno, istinsko kršćanstvo, koraci i duhovne zakonitosti potpuno su drukčiji od političkog aktivizma. Evo kako se, prema predaji Crkve i savjetima svetih otaca, prolazi taj put:
1. Prvi i najvažniji korak: Razbijanje oholosti kroz poniznost
Sotona pokušava utvrditi čovjeka u oholosti kako bi mu onemogućio povratak u poniznost. To je apsolutna duhovna zakonitost. Oholost se u ovom slučaju manifestira na dva načina:
- Iluzija nepogrešivosti: "Moja institucija (Katolička crkva) je najveća, najorganiziranija, moji preci su bili u njoj, ne mogu ja biti u krivu."
- Oholost obraćenika ili pokajnika (gora opasnost): Kad katolik spozna zabludu Filioque, često upadne u zamku gnjeva i intelektualne nadmoći. Počne mrziti instituciju u kojoj je bio, prezirati ljude u njoj i smatrati sebe prosvijetljenim. To je nova zamka oholosti.
- Lijek: Izlazak počinje potpunim pokajanjem i vapajem: "Gospodine, ne znam ništa, slijep sam, pokaži mi Istinu i daj mi snage da je slijedim, makar izgubio sve zemaljske obzire." Bez ove duboke poniznosti, katolik samo mijenja jednu vrstu ideologije za drugu, a srce mu ostaje neizliječeno.
2. Intelektualno i teološko triježnjenje
Istinski kršćanin ne postaje se na temelju emocija, već na temelju svjesnog prihvaćanja Istine. Katolik treba temeljito proučiti zašto je Filioque teološki neprihvatljiv (jer narušava Oca kao jedini izvor i uvodi dva izvora u samom Bogu) te kako je to utjecalo na mistični život Zapada (zamjena živog iskustva Duha Svetoga pravnim i racionalističkim strukturama).
To učenje ne smije biti oružje za svađu s drugima, već unutarnji kompas koji čovjeku potvrđuje kamo treba ići.
3. Praktični izlazak: Kanonski i sakramentalni put
U pravovjernoj ili pravoslavnoj tradiciji, povratak onih koji dolaze iz rimokatolicizma ne događa se samoproglašenjem ili privatnom odlukom. Crkva Kristova je vidljivo tijelo i ulazak u nju je javan i sakramentalan.
- Pronalaženje duhovnika: Čovjek mora pronaći kanonskog, pravovjernog pravoslavnog svećenika ili duhovnika (unatoč krizama o kojima smo pričali, valjani sakramenti i svećenici i dalje postoje u pravovjernim pravoslavnim crkvama). Njemu treba iznijeti svoju namjeru.
- Čin primanja (Krštenje plus Miropomazanje ili Krizma): Odlukom nadležnog biskupa (episkopa) mjerodavne pravovjerne pravoslavne crkve, rimokatolici se u pravovjernu Crkvu Kristovu primaju činom krštenja i miropomazanja (krizme) uz prethodno odricanje od zapadnih zabluda, uključujući Filioque. Tim činom čovjek službeno umire za stari način života i rađa se kao živi ud Tijela Kristova.
4. Kako nadvladati zamke u današnjem vremenu?
Ovdje se prethodno pitanje spaja s ovim. Što ako čovjek želi preći u Pravoslavnu crkvu, a vidi da i unutar nje postoje bolesti (etnofiletizam, ekumenizam, sergijanizam)? To je najveće iskušenje za modernog obraćenika ili pokajnika. Zapadni čovjek često očekuje savršenu, čistu instituciju, pa se razočara kad u pravoslavlju naiđe na ljudske slabosti i politiku.
Rješenje: Kad izlazi iz Katoličke crkve, čovjek mora dobro paziti da se ne pridruži nekoj ne pravovjernoj ''pravoslavnoj'' crkvi koja boluje od gore spomenutih bolesti. Dužan je potražiti pravovjernu pravoslavnu Kristovu crkvu, odnosno treba pristupiti Kristu u Njegovoj neizmijenjenoj vjeri.
U tu pravovjernu Crkvu on dolazi, ne samo zbog neizmijenjene vjere, već i radi posve lijepe Liturgije koja je ostala nepromijenjena od davnina kad je usvojena.
Također dolazi i radi Isusove molitve (Gospodine Isuse Kriste, Sine Božji, smiluj se meni grešniku) i učenja o theosisu ili oboženju (sudjelovanje čovjeka u Božanskom životu) koje je sačuvano na Svetoj gori Aton u Grčkoj.
Pokajnik se treba skloniti u okrilje jedne pravovjerne lokalne župe (parohije) ili manastira gdje se služi čista Liturgija, gdje svećenik ili nadstojnik drži pravovjernu dogmu i ne bavi se modernističkim kompromisima. Sve ostale globalne crkvene skandale za koje čuje treba izbjegavati, jer oni su dio one opće apostazije o kojoj smo govorili.
Zaključak
Izvući se iz mreže u kojoj Sotona drži čovjeka kroz tradiciju, obitelj, društveni status i oholost uma moguće je isključivo radikalnom iskrenošću prema samome sebi.
Čovjek, odnosno katolik pokajnik koji prepozna zabludu Filioque i želi istinsko kršćanstvo mora biti spreman na križ: bit će neshvaćen od svoje katoličke okoline, proglašen otpadnikom ili ekscentrikom. Ali, ako s poniznošću pristupi pravovjernoj ili pravoslavnoj vjeri, tražeći isključivo živoga Boga i spasenje duše, a ne političku pripadnost, sam Duh Sveti (koji izlazi od Oca) dat će mu snagu da prepozna i zaobiđe sve zamke oholosti i stigne u sigurnu luku spasenja. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar
Napomena: komentar može objaviti samo član ovog bloga.