Zli zaborav smrtnog časa

Pored svih pogubnih iluzija koje je Sotona unio u ovaj svijet, nema veće od zlog zaborava smrtnog časa i onoga što poslije smrti treba uslijediti na pravednom sudu Vrhovnog Suca. Stoga je posve nužno znati da je grijeh došao u ovaj svijet upravo kroz ta vrata, odnosno kroz zli zaborav, jer glavna stvar kojom je Zmija htjela zavesti Evu bilo je upravo to da neće nikada umrijeti i da ne treba misliti na smrt. I, s tom istom prevarom Zmija i danas nastavlja obmanjivati ljude, tako da je bezbroj bezumnika koji žive u tom zlom zaboravu i koji umiru ne razmišljajući ni jednoga trenutka o nesreći koja ih poslije smrti očekuje. 

  Ravnodušni ili mlaki kršćani, na rubu Istinske pravoslavne crkve, života ili spasenja, idu ivicom otajstvene provalije kad odlažu pokajanje (obraćenje) za smrtni čas. Oci i sveti učitelji Istinske pravoslavne crkve, beatificirani ili kanonizirani, jednodušni su u mišljenju da je velika opasnost da se umre ne pokajan tj. ne obraćen, kad se za smrtni čas odlaže obraćenje (pokajanje) i ispovijedanje smrtnih grijeha.
  Kada su na smrtnoj postelji pitali svetog Tomu što ga je najviše čudilo u životu, on je odgovorio: ''Najviše me je čudilo to kad bi vidio da čovjek, koji vjeruje u postojanje vječnog Pakla, i vidjevši da ljudi iznenada umiru, može živjeti samo jedan sat u stanju smrtnog grijeha.'' 
  Ali, obzirom da smrt slijedi život i susreću se, nužno je znati da je najsigurnije jamstvo dobre smrti koja osigurava život vječni upravo dobar i krepostan istinski pravoslavni kršćanski duhovni život, i da nema ničeg važnijeg nego svoje srce odvojiti od ljubavi prema zemaljskim stvarima, koja u tom posljednjem času dušu muči, čini je jadnom i steže jakim lancima, tako da ne uživa potpunu slobodu i teško da se može uzdići nad onim što je za zemaljskog života ljubila.

  U današnje se vrijeme vrlo često umire bez svetih sakramenata, ne samo zbog iznenadnih smrti, već i zbog toga što se izbjegava zvati svećenika. U Istinskoj pravoslavnoj crkvi, kršćani kao da nastoje proširiti putove koji vode u propast, koji su u svijetu već vrlo široki: urota protiv ispovijedi, slabljenje pojma grijeha, iščeznuće Pakla iz svijesti širokih slojeva kršćanskog puka, iz propovijedi, iz literature, iz meditacija i snage samodestrukcije, usmjereni su, u konačnoj konzekvenci, protiv ljudske duše. I, uz sve to, po paklenoj logici, ide zli zaborav smrtnog časa i porast uvjerenja da će se sve srediti na koncu u času smrti.

  Ako netko na samrti učini oporuku, u onom stanju svijesti u kojem se neki u Istinskoj pravoslavnoj crkvi ispovijedaju pred svoju smrt, poslije jednog života grijeha i sablazni, ta će se oporuka, od svih ljudskih sudova, proglasiti bezvrijednom. Drvo pada na onu stranu na koju je nagnuto. Najčešće se čitavog života naginjemo na jednu stranu, a čestim ispovijedima, usavršavanjem kršćanskog života, naginjemo se prema Raju. Nemoguće je da se sve na svršetku sredi, jer ne može se u jednom trenutku vjerovati da nas ispunjenje Božje volje spašava, a kasnije misliti da ta činjenica nema nikakva značenja. Treba misliti, na jedan ili na drugi način, na posljednju scenu čovječanstva: Božanski Sudac je u središtu, a s njegove desne strane je stado koje ide u Nebo, dok su lijevo jarci koji idu u Pakao. 

  Drvo ostaje onamo gdje padne. Sređivanje stvari na svršetku života je riskantno i posve neizvjesno. Učitelji morala i pastoralnog reda svete Crkve Kristove govorili su nekada: ''Ispovijed bolesnih je i sama bolesna, odnosno nepotpuna.'' 

  Sveti Pavao, Petar i Ivan, prenoseći odjek Učiteljevog glasa, pobuđuju vjernike da uvijek budu budni i spremni: Pazite! Dolazim kao lopov. Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao gol i da se ne bi vidjela njegova sramota (Otkr 16,15)!

  Veliki sveci i crkveni Oci govore to isto! U njihovim žarkim opomenama, u kojima je sva revnost za slavu Božju i sva bratska ljubav, oni preklinju ljude da se obrate (pokaju) na vrijeme, da ne čekaju posljednji trenutak, da budu spremni da se pojave pred Bogom. Hitnost povratka Bogu, kratkoća vremena i nenadana smrt su tradicionalne i pravovjerne opomene iz kršćanskih propovijedi, koje izražavaju ozbiljnu pa i tragičnu koncepciju koju sveta Istinska pravoslavna crkva, proizašla iz Krista, kao poruku ima o ljudskom životu.

  Sam je Gospodin inzistirao na toj poruci: Što vama velim, to velim svima: Bdijte! I: Bdijte, jer ne znate kad će doći gospodar. A, kod svetog Luke: Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u času kad se ne nadate!

  Nužno je također naglasiti da je u današnje vrijeme, u Domovini, gotovo pa nemoguće naći istinskog odnosno pravovjernoga pravoslavnog kršćanina koji sluša tu spasonosnu kršćansku pravoslavnu istinu da osigura dobru smrt koja vodi u život vječni a izbjegne vječnu pogibelj. 

  Kao otkupitelj ljudskog roda, Gospodin je svim ljudima dao priliku za život vječni tj. da se pokaju i rade na oslobađanju od posljedica istočnog grijeha i ne osjećaju ga u trenutku smrti, a ta bezumna i nesretna Adamova djeca cijeli svoj život provode opterećujući se novim teretima i lancima grijeha da umru kao robovi svojih strasti i pod tiranskom silom svoga nemilosrdnog zlog neprijatelja posve ispune

Gospodinove riječi kojima ih opominje: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? (Mt 16,26). Amen!