Kad poslušnost nije ugodna Bogu?

Kao istinski pravoslavni vjernici nužno je da znamo da je poslušnost od ključne važnosti u duhovnom životu, i da su opasni samovolja i uzdanje samo u sebe. Otac Dorotej o padu monaha u grijeh kaže: ''Ne znam za drukčiji duhovni pad osim onog kad čovjek sluša sebe samog. Vidiš li nekoga koji je pao, znaj da je slušao sebe. Ništa nije opasnije i nema ničeg pogubnijeg od ovoga. Nema nesretnijih ljudi i bližih pogibelji od ljudi koji nemaju učitelja ili nastavnika na putu Božjem odnosno na duhovnom putu. List iz početka uvijek bude zelen, svjež i lijep, ali zatim počinje da se suši, otpada i na kraju ga gaze. Tako i čovjek kojim nitko ne rukovodi, na početku duhovnog života uvijek ima revnost za post, bdijenje, usamljenost, poslušnost i druge kreposti, a zatim se kod njega ova revnost malo po malo hladi, i on se nemajući nikoga koji bi ga duhovno upućivao, podržavao i raspirio u njemu ovu revnost neosjetno suši, pada i postaje, na kraju, rob u vlasti zlih neprijatelja koji rade s njim što hoće.''

Poslušnost može biti istinska i duhovna, a može biti tjelesna i koja ugađa čovjeku. 

Istinska poslušnost je poslušnost Bogu, Bogu jedinome. Onaj koji ne može sam po sebi da bude poslušan Bogu, treba da sebi uzme za duhovnog pomoćnika (učitelja) čovjeka kojemu je poslušnost Bogu bolje poznata. Duhovnik kojeg slušamo treba posve jasno da razumije volju Božju i da ima razuman (ispravan) pogled na duhovni život, jer u suprotnom može da nam posve teško našteti. I opet, trebamo praviti razliku između podčinjavanja, odsijecanja svoje volje i poslušnosti. Trebamo se podčinjavati ne samo crkvenim vlastima već i građanskim, dakako kad to ne narušava zakone naše istinski pravoslavne kršćanske vjere. Trebamo uvijek i u svemu, koliko je god to moguće, truditi se da odsijecamo svoju volju, ne samo pred ljudima već i pred okolnostima, vjerujući da se sve što se oko nas događa, događa po promislu Božjem. Dakako, da ovo uvijek trebamo činiti s rasuđivanjem, trebamo razlikovati stvari koje su štetne po dušu od onih koje nisu, i ako duši prijeti opasnost ne samo da ne trebamo da se priklonimo tuđoj volji već trebamo i odlučno da joj se suprotstavimo. Isto ovakvo odsijecanje svoje volje je potrebno i u odnosima s neduhovnim rukovoditeljima, kojima trebamo da se priklonimo isključivo u onome što nije štetno po nas. Ali, kad je riječ o važnim pitanjima, koja usmjeravaju sam naš duhovni život, ovakvim neduhovnim učiteljima ili nastavnicima se ne smijemo prepuštati, već po ovim pitanjima trebamo se obraćati samo duhovnim osobama, koje su zaista (u to moramo biti sigurni) vjerne i iskusne u istinskom pravoslavlju, koje imaju jasan duhovni pogled i dobro poznaju učenje svetih Otaca. Samo prema takvim duhovnicima može da postoji istinska poslušnost. Slijepo se prepustiti čovjeku s iskrivljenim shvaćanjem istinskog pravoslavnog učenja znači i sam prihvatiti ovu iskrivljenost, znači da čovjek time postaje izvršilac ne Božje volje već bolesne ljudske volje, i to bez obzira na to je li ovaj neduhovni nastavnik monah, pastir ili nadpastir. Sveti Oci govore: ''Budi svima poslušan u svakom dobrom djelu, samo nemoj da slijediš pohlepne niti srebroljupce niti ljubitelje svijeta da tvoja poslušnost ne bude djelo sotone.'' 

''Slušaj onog savjetnika koji, kad sve ispita, umije sa strpljenjem da razmotri ono što treba da se razmotri u tvojoj stvari, i koji može točno da ti ukaže na ono što je zaista korisno za tebe.'' 

''Za savjetovanje drugih, za duhovno rukovođenje drugima nije dovoljno da čovjek bude pobožan; on treba da ima duhovno iskustvo, prije svega duhovno pomazanje. Takvo je o ovom predmetu učenje Svetog pisma i svetih Otaca. Pobožan, ali neiskusan savjetnik prije može da zbuni nego da donese korist.''

U ovom smislu ostavlja i zapovijeda apostol Pavao: Ne budite robovi ljudima (1 Kor 7,23). On zapovijeda da se i samo služenje sluga gospodarima izvršava duhovno, ali ne u smislu ''ugađanja čovjeku'', već u smislu tvorenja volje Božje kroz izvanjsko služenje ljudima.

I još: Ne radeći samo prividno kao da ugađate ljudima, nego kao sluge Kristove, tvoreći volju Božju od srca (Ef 6,6); i: Zar ja sad nastojim da ljude pridobijem ili Boga? Ili tražim ljudima da ugađam? Jer kad bih još ljudima ugađao, ne bih bio sluga Kristov (Gal 1,10). 

''Od istinske poslušnosti rađa se i istinska poniznost: milost Božja posjećuje istinsku poniznost. Od nepravilne i čovjeku ugodne poslušnosti, rađa se lažna poniznost, koja čovjeka udaljuje od darova Božjih i čini ga posudom sotone.'' 

Osobito je žalosno kad se iskušenik u manastiru trudi da nasljeduje potpunu poslušnost, da u potpunosti odbaci rasuđivanje i da se podčini riječi nastavnika kao što je to bilo kod drevnih Otaca, kad je i nastavnicima i učenicima rukovodio Duh Sveti. U naše, pak, vrijeme gotovo da se ne mogu naći ljudi koji bi pravilno mogli da duhovno rukovode i upućuju druge, tim prije što ima puno učitelja koji su i sami u zabludi i to u vrlo bitnim pitanjima istinske pravoslavne kršćanske vjere. Nesreća je kad učenik takvog neiskusnog učitelja počne da prihvaća svaku učiteljevu riječ i pouku kao savršenu istinu i da ih do kraja slijedi. 

''Poslušnost je čudo vjere! To može da učini samo Bog. I ostvarili su ga oni ljudi kojima je Bog dao ovaj dar. Međutim, kad ljudi vlastitim naporom požele da dostignu ono što jedino Bog daje, njihov trud bude bezuspješan i jalov: tada oni sliče ne one zidare tvrđave koji se spominju u Evanđelju i koji započinju zgradu, nemajući sredstava da je završe.''

Sv. Simeon Novi Teolog uči: ''Izučavaj Sveto pismo i knjige svetih Otaca, osobito one koje se bave kršćanskom praksom, da sve možeš usporediti s njihovim učenjem i vidjeti sve kao u ogledalu, i da ono što je kod tebe u skladu sa Svetim pismom usvojiš i zadržiš, a ono što je lažno i loše da prepoznaš i odbaciš da ne budeš prevaren. Znaj da se u naše vrijeme pojavilo puno prevaranata i lažnih učitelja.''

Sv. Ignjacije Brjančaninov je puno govorio o poslušnosti, o tome kakva je ona bila u drevnom monaštvu, kao i o tome da takva poslušnost nije dana našem vremenu. 

Bogu ugodni Ivan Kasijan kaže da su egipatski Oci tvrdili da je dobro duhovno rukovoditi i biti dobro duhovno rukovođen svojstveno mudrima, i kažu da je to najveći dar i milost Svetoga Duha. Nužan uvjet za takvu poslušnost je duhonosni učitelj ili nastavnik koji je u stanju da, voljom Svetog Duha, umrtvljuje palu volju onoga koji mu se podčinjava u Gospodinu, i u ovoj paloj volji, sve strasti. Očigledno je da umrtvljenje pale volje, koje se tako veličanstveno i pobjedonosno izvršava voljom Duha Božjeg, ne može biti izvršeno palom voljom učitelja, odnosno kad je sam učitelj još uvijek porobljen strastima. 

Pod maskom poslušnosti mogu se skrivati razne pristranosti, čak, i strast požude (pohote). Uopće, sve što je prekomjerno i nije osoljeno duhom istinske poniznosti i ugađanja Bogu obavezno bude oskrnavljeno nekom nečistoćom i podvrgnuto demonskom ismijavanju. Amen!

Iz knjige: O tajnim bolestima duše - arhimandrit Lazar Abšidze

Najveće služenje čovječanstvu

Osnova kršćanskog morala je ljubav, sjedinjena s pravdom. Sveti Dionizije Areopagit piše da su za spasenje potrebni pravilan cilj, dostojan predmet i čista sredstva, odnosno – jedinstvo cilja i sredstva. 

Pravda – to je svojstvo ljubavi kao njen vanjski omot. Ljubav – to je sadržaj pravde, njen život. Bez pravde se ljubav pretvara u slijepu strast, bez ljubavi pravda postaje stroga kazna.

Teolozi, otkrivajući simboličko značenje Križa, govorili su, da mi ovdje vidimo sjedinjenje pravosuđa i milosrđa.

Nama mogu prigovarati da evanđeoske zapovijedi ljubavi i pravde prihvaćaju sve konfesije i sekte. Zašto istinsko pravoslavlje smatra da ovo učenje u čistom i nepovrijeđenom obliku čuva samo ono? Zar rimokatolicizam i protestantizam nemaju razgranatu mrežu dobrotvornih organizacija na svim kontinentima? Zar oni nisu pokazali svijetu samoprijegorne misionare? Ovo pitanje je vrlo važno, te ga je potrebno razmotriti ne na planu socijalnog odraza, već u njegovoj mističnoj dubini.

Počet ćemo od toga da rimokatolicizam drukčije nego istinsko pravoslavlje razmatra tragediju čovjekovog pada u grijeh i njegove posljedice. 

Prema rimokatoličkom učenju, grijeh je lišio čovjeka natprirodne milosti i time sasvim unio određeni nesklad u njegov psihički život, ali prirodne sile duše ostale su nepovrijeđene. Na taj način na strasti se gleda ne kao na bolest duše, već kao pretjeranost i zloupotrebu. Takvo učenje prikriva katastrofalne posljedice grijeha, lišava duhovnu borbu s grijehom i demonskom silom one napregnutosti, stalnih podviga i budnosti, koji su karakteristični za istočne pravoslavne isposnike (askete).

Učenje o stalnoj unutrašnjoj molitvi, o iskorjenjivanju strasti, o pokajanju ili obraćenju kao osnovi duhovnog života, istiskuje se vanjskim podvigom i društvenim služenjem. To postaje posebno očigledno kroz uspoređivanje pravoslavnog monaštva i rimokatoličkog redovništva kao glavnih pokazatelja crkvenog duha.

Monaštvo na Istoku je, prije svega, unutrašnji život, odricanje od svijeta, težnja k stalnom općenju s Bogom. Rimokatoličko redovništvo je izraz društvenog služenja crkvi, a obzirom da su njegovi načini raznoliki, onda je redovništvo na Zapadu stvorilo mnoštvo redova odnosno redovničkih općina s različitim pravilima. Za razliku od redovništva na Zapadu, monaštvo na Istoku je jedinstveno.

U Rimokatoličkoj crkvi redovnički asketizam je odmah primio oblik reda i rada, odnosno organizacije. 

Rimokatolicizam smatra prirodne duševne sile nepovredivim, te svoju propovijed počinje prizivanjem na ljubav. Ali na ljubav bez prethodnog očišćenja srca od strasti, što je ljubav duše a ne duha. Ona može biti vatrena i snažna, lijepa i emocionalna; ona može nositi u sebi puno brige o patnjama drugih i nježnosti, ali to je zemaljska ljubav, zasnovana na solidarnosti i dugu, ona je razblažena osjećajnošću i sklona je afektivnosti.

Istinsko pravoslavlje započinje propovijed pozivanjem na pokajanje ili obraćenje. Samo dugim putem očišćenja duše od grijeha budi se čovječji duh i srce osjeća ljubav i patnju kao novi život, kao osjećaj ni s čim usporediv, kao djelovanje samog Boga u srcu čovjeka. Ta ljubav je lišena potresnih emocija, ona je tiha i duboka, njena osobina je ljubiti Boga svim srcem svojim, a ljude kao sliku i priliku Božju. Duhovna ljubav je djelovanje milosti jer nosi u sebi Božju svjetlost preobraženja i ozaruje svijet odbljescima te svjetlosti.

Želimo reći da se pod riječ ''ljubav'' mogu svrstati razna stanja. Ljubav zavisi od čovjekovog pogleda na svijet, od podviga njegove vjere, od mjere očišćenja njegova srca, od prebivanja u Crkvi Kristovoj, odnosno uključenosti u njenu mistiku i askezu. Sveti apostol Ivan evanđelist nazvao je Boga ljubavlju: Bog je ljubav (1 Iv 4,8); Krist je rekao da Bog jest Duh: Bog je duh (Iv 4,24).

Najviši oblik ljubavi je duhovna ljubav sačuvana u životu Kristove crkve. Istinsko pravoslavlje uči da Kraljevstvo Božje ''nije od ovog svijeta'', dok je zemaljski put – samo put, pa je ono slobodno od svjetskih predstava i predrasuda, od njegovih sklonosti i običaja.

Rimokatolička crkva hoće da izgradi Kraljevstvo Božje na zemlji. Ona je široko otvorila svoja vrata za svjetsku kulturu, za svjetsku umjetnost; ona nastoji da iskoristi dostignuća nauke i filozofije, da proširi utjecaj na politiku, da razradi socijalna pitanja. Zato pojmovi istine i pravde dobivaju strateški karakter, težeći da crkvi pruže svjetsku kulturu; rimokatolicizam pada samo pod utjecaj te kulture, gdje je umjesto pravde – nešto slično pravdi, gdje je istina povezana s evolucijom crkve, odnosno, nosi relativan karakter postupnog procesa. Za istinsko pravoslavlje su istina, Krist i Crkva živo mistično Tijelo Krista. Prema pravoslavnom učenju, Crkva je uvijek imala i ima punoću Duha Svetoga, te su kriteriji istine u istinskom pravoslavlju čvrsti i nepromjenljivi.

Što se pak tiče protestantskog svijeta, on se odrekao asketizma drevne Crkve Kristove, i zato su ljubav, istina i drugi dojmovi za njega postali subjektivni psihološki ogledi i osobne predstave. Udaljivši se od jedinstvene Crkve još dalje od rimokatolicizma, on je izgubio sve subjektivne kriterije. Njegova mistika se zatvorila u krugu individualnih ogleda. A, treba znati da mistika bez askeze lako prelazi u vizionarstvo ili magiju.

Rimokatolicizam i protestantizam dali su svijetu što su oni imali. Pokušali su i pokušavaju da patnja i nesreća na zemlji bude što malje. Ali siromašnih, gladnih i bolesnih nije manje; a ako se govori o duševnim bolesnicima, onda ih je više – pate i bogati i siromašni, čitav svijet sliči na obnaženi nerv, koji se skuplja u grozničavom bolu. Divno je djelo utješiti čovjeka koji je izgubio nadu, nahraniti gladnoga, ukazati pomoć bolesnom, a to neće pomoći da se izvede čovječanstvo iz ćorsokaka u koji je upalo – da se zaustavi proces moralne i duhovne atrofije, da se odstrani katastrofa prema kojoj vuče, izgleda, čitav tok ovozemaljske povijesti.

Istinsko pravoslavlje nosi u sebi silu koja može da se suprotstavi svjetskom zlu, svjetlost koju nije shvatio i odbacio je zapadni svijet, označivši je nazivom ''hereza palamita''. Ova svjetlost monaške askeze i istinskog sagledavanja čini čovjeka sretnijim usred svih patnji, slično Kristu kad je sišao u pakao i ispunio radošću duše umrlih.

Drevni kršćanski pisci, a među njima i oni koji su pripadali svijetu Zapada govorili su da je jedino dobro Bog, a jedino zlo je grijeh, sve ostalo su međuprostori stanja i situacija. Zato, istinsko pravoslavlje sa svojim promatračkim karakterom, učenjem o očišćenju srca od strasti i uma od oholosti, unutrašnjoj Isusovoj molitvi i u samoći monaha, vrši najveće služenje čovječanstvu, ono čuva Taborsku svjetlost i otkriva put za stjecanje te svjetlosti.

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin

Što je monaštvo?

U duhovnom životu ima fenomen, koji je bez unutrašnjeg iskustva teško shvatiti, a odrediti riječju – gotovo nemoguće. Što je dublja ta pojava, time je više složena i njena interpretacija teža. Takvo je monaštvo!

Monaštvo objedinjuje čitav duhovni život čovjeka, zato ga shvatiti može samo onaj koji ga je doživio i duboko osjetio, jer nemoguće je shvatiti što je ljubav ne osjetivši je u svom srcu. Zato ćemo ukazati na neka karakteristična svojstva i osobine monaštva obzirom da se oko njega formirao čitav splet nedoumica, laži i različitih špekulacija. 

Svijet ili odbacuje monaštvo, ili ga vidi kroz prizmu vlastitih strasti i predstava. Svijet hoće da vidi monaštvo kao dio samog sebe: ili s osobinama egzotičnog cvjetića, koji se može razmatrati kao neka znamenitost botaničkog vrta, ili u svojstvu nekog instituta, koji obavlja neku određenu zajedničku službu, svojevrsne dobrotvorne organizacije. U najboljem slučaju u molitvama monaha svijet vidi još jednu garanciju svoje udobnosti. 

Ako se obratimo etimologiji riječi ''monah'' onda se možemo uvjeriti da u njenoj osnovi ne leži pojam ''jedan'' ili usamljen, kako obično prevode ovu riječ, već nešto puno veće. U ovom smislu može se reći da se monah osjeća usamljenim u svijetu, ne u smislu oholog egocentrizma, već u smislu slobode od svijeta. On je jedinstven kao osoba, slobodan od svjetskih okova, od plijena njegovih pojmova i predstava. Monah, osjećajući se usamljen u svijetu traži Jednog Boga – kao centar svoga života, kao jedinu ljubav svoga srca. Želja da se nalazi u stalnom općenju s Bogom postaje glavni sadržaj njegova života, prema njemu su usmjerene sve moći njegove duše i duha, sliveni u jedno. Njemu, ovoj želji, ovome unutrašnjem porivu, koji je objedinio sav njegov život, on podčinjava sve njegove želje i težnje. U mističnom značenju – jedinstvo – to nije obraćenost, nije istraživanje, čak nije kontakt. Jedinstvo – to je život u drugom, ali bez gubitka svoje vlastite osobnosti. To je ovladavanje omiljenim preko ljubavi.

Jedinstvo s jedinim – to je ona punoća života u kojoj se gasi, tamni i nestaje stremljenje k svemu drugom, vanjskom i obraćenost srca nečemu drugom, osim Jednog; sve ostalo prihvaća se kao izdaja, a privezanost za nešto drugo – kao blud. Monah koji živi vanjskim (svjetskim) životom, iako bi ovaj život prema svjetskim zamislima bio samo-prijekoran i čak herojski, na duhovnom planu postaje bludnik, koji je izdao svoju prvu ljubav. 

Monaštvo je nerazdijeljena ljubav čovječje duše prema Bogu, to je stalno traženje Božje svjetlosti po riječima proroka Davida: Lice tvoje, o Jahve, ja tražim (Ps 27,8-9). Sveti Oci su u svojim tvorevinama prikriveno nam pokazali da se Božja svjetlost otkriva duši kao punoća života, mir vječnosti i kao savršena mistična ljepota, koja nema izvedenice u vidljivom svijetu. Bog se otkriva duši kao nov, nepoznat, tajanstven život i tada duša osjeća da je postojanje van takvog života – smrt. Bog je za dušu nevidljiva svjetlost, unutarnja ozarenost; kad se duša odvoji od Boga tada ona osjeća, da je van te svjetlosti, da je ispunjena neprozirnom, teškom tamom, koju ona ranije nije čak ni mogla naslutiti.

Bog se otkriva duši kao neki nedostižni mir, i tada duša spoznaje, da se van toga mira ona stalno nalazi u mučnom nemiru, na koji kao da se navikla. Bog se otkriva duši kao beskonačna radost, slična prozračnim vodama dubokog vodopada. I u ovoj radosti svijet se čini za dušu okrutan, kao užareni pijesak u pustinji, gorak kao žuč. Bog se otkriva duši kao neizrečena ljubav i za ovom ljubavi duša plače, jer je žalosna za svijet, koji ne poznaje Boga, ali plače za sobom – zato što ne može uvijek biti s Bogom, već sablažnjena demonom i svijetom kao u pijanstvu zaboravlja na ona obećanja koja je dobila.

Monaštvo je traženje neprekidnog općenja s Bogom. Monaška ljubav je nestrpljiva, zato što duša traži općenje s Bogom ne samo u budućem životu, kao nagradu za ispunjene zapovijedi, već i ovdje na zemlji kao odaziv na svoju molbu. Zato je centar monaškog života molitva. Monah bježi od svijeta kao što bježe iz zapaljene zgrade. On vidi svijet zapaljen plamenom. To je crni plamen grijeha i strasti, koji niču kroz likove svijeta i njegovo srce, pali njegov mir dimom i čađu crnom. Monah vidi ne samo grijeh koji živi u njegovoj duši već i sakriveni u njoj pakao, zato je monaški život – borba za buđenje duha prisutnog u duši, te je kroćenje duše, ne samo s njenim niskim strastima, već i s njenim iluzornim bogatstvom, koje svijet prima kao duhovnost.

Ako duh ne bude probuđen molitvom i pokajanjem i uz pomoć milosti ne nametne se nad dušom onda se čovjek neće iščupati iz kruga duševnih doživljaja i predstava i emocionalno usijanje duše biće primljeno kao duhovno stanje. Zato monaškom životu moraju biti tuđi uzbuđenja i nadahnuća koja su povezana sa slikama, likovima i vatrometima misli, koje niču u duši. Iz srca molitva je nevidljiva i bezlična, duhovni svijet ne otkriva se čovjeku ni u vizualnim slikama ni u bljesku tananih misli – sve je to vanjsko. On šutnjom poznaje sebe u tišini duše, koja se čuva u molitvi. Unutrašnja Isusova molitva – to je vrteći vatreni mali kerubin, koji čuva vrata Edena, čovječjeg srca.

Istinski život – to je Božja milost. Zemaljski život s njegovim stalnim tokom i vremenitosti – to je čudna sinteza života i smrti – to je polu-život. U odnosu na vječnost to je embrionalno stanje duše, to nije život već življenje ili prebivanje, odgađanje smrti; zato zemaljski život kao samo-cilj može biti primljen kao nametnuta obaveza, kao proces u koji smo uključeni kao neobjašnjivi čimbenik. A, ako u zemaljskom životu, ne vječnosti, čovjek bude tražio smisao i vrijednost, onda će se on predstaviti kao čudovišna tragikomedija.

Ako bi čak život mogao dati čovjeku ono, što nikad nije davao i neće dati – sreću, ipak tragedija zemaljskog života ne bi iščezla, već možda postala i mračnija: (zar nije užasno, kad čovjeka za vrijeme gozbe hvataju i vode prema vješalima)? Zato je jedna od lekcija monaške askeze – sjećanje na smrt. Obični ljudi se trude da ne misle o smrti, oni tjeraju sjećanje na nju iz svoje duše, istiskuju je iz svijesti tako, kao da ne postoji, vide oko sebe slike smrti, ali iznutra lažu sebe da će ih smrt mimoići, zato je smrt za njih uvijek neočekivani gost. 

Milost – to je izvor svakog života i svakog življenja, to je sila posvećenja i budućeg preobraženja, to je beskonačni cilj stvorenog svijeta. Odsustvo milosti – to je umiranje svijeta i apokaliptičke katastrofe postaju vidljive osobine njegove agonije. Upravo se ovdje otkriva drugi aspekt monaštva – kao posebnog, ni s čim usporedivog služenja svijetu. 

Monah kroz očišćenje srca, molitvu i askezu teži da dostigne Božju svjetlost u svojoj duši, ali ova svjetlost je u to isto vrijeme osobina svemira, i zato svjetlost koju monah stiče u svome srcu preobražava čitav svijet. On udiše u nju život, može se čak reći, da ova svjetlost reanimira umiruće čovječanstvo, ona stoji nasuprot rušilačke centripetalne sile grijeha a kad bi bilo molitelja za svijet, kad bi bilo nositelja duhovne svijesti onda bi svijet oživio sebe. 

Zašto čine čuda ne samo molitve svetih već čak i stvari, koje im pripadaju? Zašto ima ljekovitu moć voda iz izvora koje su iskopali njihovim rukama? Zašto kršćani teže da posjete ona mjesta, gdje su živjeli sveti mada od njihovih ćelija nije više ostalo ni traga? Zašto Duh Sveti ne samo posvećuje dušu već i samu stvar čini drukčijom? Zašto blagoslovi i molitve svetih nalaze u zemlji izvore, pustinje pretvaraju u cvjetne vrtove? Također nasuprot – bilo koji grijeh ne samo da ubija čovječje duše, već čak i zemlju isušuje i kao da je pali prokletstvom. Jer ga od njih strah spopade (Ps 105,38) govorio je prorok David o čovječjem prinošenju žrtava od strane bezbožnika. Zašto je borba milosti s grijehom pokretačka sila bića čovječjeg i sol zemlji? Zato je monah koji teži da stekne Božju svjetlost u svojoj duši najveći dobročinitelj za taj isti svijet koji je odbacio i napustio. Drevni oci su nazivali monaštvo anđeoskim likom (anđeoski zbor, kor) zato što je monaštvo prvenstveno nosilac na zemlji nevidljive božanske svjetlosti. 

Prva svjetlost – to su Sveta Trojica, druga – to su anđeli, treća – to su monasi, molitvenici za mir. Mistično učenje o Božjoj svjetlosti koje čini srž istinskog pravoslavlja, tuđe je nekršćanskom svijetu. Svijet poznaje samo vanjska dobročinstva i vanjski podvig.

Monaški život – to je traženje Taborske svjetlosti. Svijet ne može smjestiti u sebe ovu svjetlost. Religiozni racionalizam teži ka stjecanju dobrih djela a ne milosti i samim tim odvraća kršćanstvo iz religije srca u naučeni sustav s aritističkom tablicom zasluga i uzajamnog uzvraćanja grijeha i kazni, odnosno u moraliziranje. Karakteristično je da učenje o Taborskoj svjetlosti, racionalistički Zapad naziva herezom palamizma, i sujevjerjem isihasta. Linija podjele između istočnog i zapadnog kršćanstva prošla je ne samo kroz lik dogmi i crkvenu strukturu, već kroz oblast mistike. Negirajući Taborsku svjetlost kao pred-vječnu energiju Boga rimokatolički teolozi razmatraju ga kao vremenski samotvoreni lik kao manifestaciju Božje sile. Rimokatolici i racionalisti u pravoslavlju izgubili su viđenje razlika među osobinama duha i duše, zamijenili jedno dugim, zavezali ih u Gordijev čvor i samim tim ozakonili vlast nižeg nad višim. Zato za razvoj duhovnih moći i sposobnosti nije potrebno ni tišina, ni post, ni unutrašnja molitva, ni borba s pomislima, ni iskorjenjivanje strasti. Tako se predlaže drugo – obogaćenje uma vanjskim znanjima preko nauke i filozofije itd., precjenjivanje sublimacija emocija kroz umjetnost. Tako je potrebno pročišćavanje, bljesak i nadahnuće, zato duhovnom razvitku ne odgovara pustinja, već kazalište, ne unutarnja molitva i tišina duha, već žarki likovi i evrističke misli.

Duševni uzleti izazivaju aplauze svijeta, prema istinskoj duhovnosti on ostaje gluh i slijep kao uključivanju u vječnost. Ovo se odnosi ne samo na one koji žive na nivou niskih poriva, već također na velike estete. Kao primjer može poslužiti Lord Byron koji se oglašavao prema monaštvu sasvim skeptično, ali u isto vrijeme podržavao monahe ihitariste za njihovu široku izdavačku djelatnost, i volio da se odmara u njihovom venecijanskom manastiru. Byron, koji je umio utjeloviti u svojim djelima najtamnije nijanse čovječjih osjećanja i preživljavanja, ispao je nesposoban da vidi drugu stranu – nadzemaljsku, duhovnu ljepotu, kao što oči i uši ne mogu uhvatiti vibraciju valova van granica dijapazona njihovog opažaja. S postupnim padom duhovnosti racionalizam, u vidu skolastike i zatim religioznog materijalizma, postupno istiskuje mistiku, on teži da pretvori samu religiju u utilitarni sustav društvenih odnosa da je pretvori u svjetski institut devizom: ''Sve za sreću čovjeka''. Razumije se, zamijenivši vječno privremenim, nebesko zemaljskim, religiozni racionalisti streme da asimiliraju monaštvo sa svijetom, uključivši ga u svoj globalni humanistički program.

Nekad su monasi bili tajno-voditelji onih koji su u svijetu ili svjetovnjaka. Monaštvo je bilo slično Mariji koja je u duhovnoj šutnji sjedila kod Isusovih nogu, pažljivo ga slušajući i slažući u srcu njegove riječi. Svijet hoće da pretvori Mariju u drugu Martu koja se brine i sređuje mnoge stvari, možda i potrebne ali i nepotrebne; Marta služi Isusu i njeno služenje je također blagoslovljeno dok ona ne prekorava sestru.

Gospodinov odgovor Marti svijet nije razumio do dana današnjeg. Apostol Pavao uspoređuje Crkvu Kristovu s tijelom, sastavljenim od puno članova, gdje oko ne može biti ruka, a ruka srce: Doista, kao što je tijelo jedno te ima mnogo udova, a svi udovi tijela iako mnogi, jedno su tijelo. (1 Kor 12,12) Sveti Bazilije Veliki kaže: ''Služenje Crkvi je različito''. Svatko treba da radi ono za što je pozvan. U ovom mističnom tijelu Krista monah mora nositi služenje, svojstveno njemu, biti srce ovog tijela. Iako Gospodin, otkrivajući sliku budućeg Strašnog suda govori o tjelesnoj milosti, ali to je zbog toga, što on uzima opća dobročinstva, dostupna za sve, a monaštvo daje svijetu ono, što ne može dati nikakav svjetski podvig. Bez obzira na sve nevolje i lišavanja, koja osjeća čovječanstvo, najstrašnija je glad duhovna, i zato je najviša milost ne tjelesna i ne duševna, već također duhovna. Prema tjelesnoj milosti sposobni su ne samo kršćani već i inovjerci, i ateisti: ovdje je suosjećanje prema čovjeku kao prema živom biću. Prema duševnoj milosti kršćani koji žive u svijetu, a prema duhovnoj prvenstveno askete.

Monaštvo čuva učenje o unutrašnjoj molitvi, od očišćenja srca od strasti i borbe s demonima, o tome kako se dostiže viđenje Boga. Ono uči kako se stiče Taborska svjetlost. Molitva i borba sa strastima je potrebna i svjetovnjacima. Ali samo askete, koje su sa svjetionikom – Isusovom molitvom – ušli u svoje srce, mogli su uvidjeti njegove skrivene dubine, tamne labirinte čovječje duše, i preko svoga mističnog ogleda primiti, osjetiti stanje duše drugog čovjeka i postati putokazi za druge na njihovom duhovnom putu. Zato su za duhovnike birali prvenstveno iz reda monaha. Manastir je kula stražara Crkve Kristove. Postojao je i postoji podvig skrbništva, kad monah, poslije višegodišnjeg rada dostiže stanje, blisko savršenosti, otvara vrata svoje sobe za one kojima su potrebni duhovni savjeti i utjehe. Uz to on ne može ostavljati unutrašnju molitvu i među ljudima se osjećati kao u pustinji. Zbog toga je skrbništvo podvig koji zahtijeva posebnu milost Božju.

Obično se događa drukčije: kad monah napusti sobu rastaje se sa šutnjom i ide u svijet, onda se svjetlost molitve koja ga okružuje – potamni i gasi. Tada običan svijet u takvom monahu ne vidi svjetlost, već sve njegove čovječje slabosti i ne spašava se kroz njega, već ga on sablažnjava. Iz povijesti znamo svece, koji su razvaljivali brave zbog ljubavi prema ljudima, ali to nije bio početak već vijenac njihovih podviga i to su radili prema posebnom Božjem otkrivenju. Apostol Petar govori Kristu: Evo, mi smo ostavili sve i krenuli samo za Tobom (Mt 19,27). Teolozi vide u ovim riječima najviši stupanj odricanja od svijeta, veći, nego spremnost da se osobno žrtvuje. Ostaviti sve znači ostaviti svoje pomisli, odbaciti svoja rasuđivanja, odreći se svojih sjećanja i želja, očistiti svoj um ne samo od grešnog već i od svega prolaznog. Odbaciti sve – to je više nego živjeti i truditi se Krista radi. To je živjeti samim Kristom.

Već smo govorili, da je monaštvo neprekidno povezano s učenjem o Taborskoj svjetlosti kao vječnoj Božjoj sili koja tvori život i posvećuje svijet. Gospodin je milost nazvao živom vodom i rekao da oni koji su je ispili sami postaju izvori za svijet koji je žedan: A tko bude pio vode koju ću mu ja dati, ne, neće ožednjeti nikada: voda koju ću mu ja dati postat će u njemu izvorom vode koja struji u život vječni (Iv 4,14). Zato se srca onih koji se iskreno mole pretvaraju u ona usta kojima zemlja pije nebesku milost.

U 14. stoljeću teolozi, racionalisti, koji su se priklanjali zalasku Bizantije, čije je jezgro bila prokatolička grupa Grigorija Alkindina, pokušali su da predstave učenje o Taborskoj svjetlosti kao herezu, a atonske isihiste kao neznalice fanatike. Kao glavni zaštitnik svetootačkih tradicija nastupao je atonski monah Grigorije Palama, kasnije arhiepiskop Solunski, proslavljeni svetac. Ovaj spor je dobio tako širok odjek da su za njegovo razrješenje car i patrijarh bili prisiljeni sazvati nekoliko sabora.

Racionalisti, odbacujući učenje o pred-vječnoj Božjoj svjetlosti, odbacili su i značaj pravoslavnog asketizma za svijet i crkvu i razmatrali unutarnju Isusovu molitvu kao subjektivan psihološki fenomen (karakteristično je da su neki od protivnika svetog Grigorija pobjegli kasnije u Italiju i primili rimokatolicizam).Racionalisti su apelirali na filozofiju, odnosno na neprosvijećeni milošću čovječji razum, koji je navikao da se vrti u krug privremenog i konačnog. Oni su željeli da odrede javljanje nad logičkog duhovnog svijeta kroz Aristotelove silogizme, da komentiraju Evanđelje dijalozima Platona. Druga, pravoslavna strana je nosilac patrističke tradicije i monaške predaje. Iako je među atonskim monasima bilo puno ljudi koji su imali blistavo filozofsko obrazovanje i koji su ovladali svim postupcima dijalektike, ali oni su kao glavni kriterij istine primali iskustva svetih otaca, istočnih mistika i asketa. Jer, o Taborskoj svjetlosti može znati samo onaj koji ju je stjecao sam.

Predstavnici atonskih manastira pisali su u svome Tomosu –da postoje tri oblika svjetlosti. 

Prva - fizička, materijalna, svjetlost koja osvjetljava u kojoj čovjek vidi predmete svijeta. Ta svjetlost je dostupna ne samo čovjeku već i ostalim živim bićima. Ovdje čovjek nije u prednosti nad zvijerima ili mravom, to je tjelesna svjetlost.

Drugi oblik svjetlosti pripada samo čovjeku. To je intelektualna svjetlost, svjetlost uma. U ovoj svjetlosti čovjek može da zamišlja udaljeno, da se sjeća prošlosti, da predviđa budućnost: to je svjetlost nauke, filozofije i umjetnosti. Ona može biti jasna i intenzivna, ali ona također pripada ovome zemaljskome privremenom životu. Ona predstavlja prirodnu psihičku sposobnost čovjeka. Ova svjetlost ne može osvjetljivati metafizičke dubine bića. To je duševna svjetlost. Ali postoji treći oblik svjetlosti – svjetlost duhovna, pred vječna i nestvorena koja se otkriva nosiocima podviga preko očišćene molitve srca i sagledavanjem. To je svjetlost vjere, svjetlost duhovne providnosti i intuicije, svjetlost Taborskog preobraženja; to je nestvarna svjetlost, ali ona može vidljivo sijati u svetima preobražavajući njihove duše i tijela i čineći ih sličnim Kristu. Monaštvo – to je traženje Taborske svjetlosti i sagledavanje mistične ljepote Božje. Zato je monaštvo unutrašnji skriveni život koji ne vidi svijet. Zapadna crkva je odbacila učenje o tri oblika svjetlosti, odbacila suštinu samog monaštva, ostavivši samo njegovu formu. Racionalisti hoće da pretvore monaštvo iz tajne ljubavi čovječje duše prema Bogu u vidljivo služenje čovječanstvu; hoće da prevedu Pjesmu nad pjesmama na jezik proze. Zapadna crkva je podijelila redovništvo na specijalnosti s određenim zadatim programima. Redovnički zavjeti razmatraju se kao prihvatljivi i udobni oblici za vršenje dobrih djela. Svaki katolički red (grana djelatnosti) ima svoj zajednički pravilnik koji se može korigirati i mijenjati u skladu s promjenljivim zahtjevima suvremenosti.

Treba istaći, uostalom, da kod rimokatolika postoje samostani s vrlo strogim pravilima, koji zabranjuju da se sve do smrti izlazi iz samostanske ograde. Ovo govori o tome da je monaštvo kao potreba čovječjeg duha u svojoj dubini neiskorijenjena. Ipak takvi samostani nisu karakteristični za zapadni svijet, oni čine izuzetke. U isto vrijeme, takvi redovi, kao isusovci i dominikanci, pokazali su puno primjera samopožrtvovanog služenja svojoj ideji sve do mučeništva; ali su pokazali još više primjera grešaka i sablazni kao neobičnih hibridnih simbioza, koji se krive i lome u svojoj proturječnosti. 

Monaštvo – to je unutrašnje i vanjsko udaljavanje od svijeta. U ovom smislu monah sliči na cvijet iz staklene bašte. Kad se hladnoća probija kroz pukotine staklenika cvijet ugine, a na njegovom mjestu izrasta trava sposobna za život. Neskladi između monaškog zavjeta i stalnog boravka u svijetu izaziva duboko unutrašnje nezadovoljstvo. Ovo nezadovoljstvo može biti savladano snagom volje, prognano unutar, ali ne i iskorijenjeno. Ono se može povremeno manifestirati u burnim strasnim eksilozijama ili u oholom samo-uvjerenju.

Mi smo govorili o racionalizmu kao o karakterističnoj pojavi u zapadnom redovništvu, ipak teorija dobrih djela može podariti duševni mir mistike gdje se racionalizam istiskuje kultom emocija. To je mistika jakog izražavanja pjesničkih nadahnuća, estetskih stanja, čovjek postaje gurman svojih vlastitih doživljaja, ova čulna mistika može dostići takve napregnutosti da se kod njenog djelatnika pojavljuju rane na rukama i nogama od vizualnog zamišljanja Isusa raspetog na križu, i od oholog izjednačavanja sebe s njim. Ne zaboravimo da i pravoslavna mistika govori o sličnosti Kristu, ali kroz unutrašnji podvig očišćenja, kroz stjecanje Duha Svetog. U rimokatoličkoj mistici nastoji se da se posredstvom vanjskih podržavanja i izrazitih slikovnih meditacija dostigne jedinstvo s Bogom. Pravoslavni asketa nikad ne uspoređuje sebe s Kristom, nasuprot, što je on bliže Bogu, time mu više otvara milosna dubina njegova srca. On vidi sebe kao gubavaca u ranama i gnojnicama grijeha. Što je viša njegova duhovnost, time on jasnije vidi kako se u mračnim dubinama njegove duše gnijezde svi čovječji poroci, kao zmije, koje su se skupile u svojoj rupi. On u samom sebi vidi pad čitavog čovječanstva. Pravoslavni monah ne uspoređuje sebe s Kristom, već više s demonom i ne nada se samo u svoja dobra djela, već u jedinstvo ljubav i milosrđa Božjeg s vlastitim djelima.

Milost skriva od pravoslavnog isposnika mjeru njegove savršenosti; jer, gdje postoji oholo samoljublje, tamo nema milosti. Uzbuđeno emocionalno stanje ili isušuje pokajanje, ili ga čini sporednim i teatralnim, primjer – sekta samo-bičevalaca, koji su se skupili u grupe, hodali po gradovima i selima i na trgovima bičevali se do krvi i gromko izvikivali svoje grijehe. 

Jedan od istaknutih predstavnika rimokatoličkog asketizma Franjo Asiški rekao je: ''Ja sam akrobata Božji.'' Isusovci su organizirali predstave, svečane šetnje s upaljenim bakljama, slične maskenbalima i na glavnim stepenicama pred crkvenim vratima organizirali kazališne predstave s crkvenim temama.

Pravoslavnim monasima bilo je strano slično prikazivanje, njihov podvig se obavljao krijući od svijeta, oni nisu privlačili narod vještačkim metodama. Sama milost Božja privlačila je njima čovječja srca. Zato su ljudi i išli u pustinju na susret s isposnikom, danima su stajali kod manastirskih vrata, da bi ga samo vidjeli i dobili od njega blagoslov. Oni su intuitivno težili da uđu u to polje nevidljivog duhovnog svijeta, u kojem se nalazi nosilac podviga, koji je stekao milost i unutrašnju molitvu. U ovoj svjetlosti, kao u zracima Božje ljubavi, grijala su se i topila njihova srca, s duše je spadala mračna, okrutna krljušt grijeha. Oni su se dodirivali s drugim životom, osjećali su dah vječnosti.

Takav susret s asketom i općenje s njim ostajali su kao najveći događaj u životu čovjeka, događaj, koji se ne zaboravlja nikada. Ovaj svijet je više, nego sve knjige, otkrivao čovjeku smisao njegova života, patnje i borbe. Susret sa svecem – to je dodirivanje tajne budućeg vijeka. Sveti oci su govorili: ''Istinsko dobro može tvoriti samo milost.'' Može se dodati : ''Najviše dobro – to je milost.'' U općenju sa svetim, ljudi su dobivali neiskazanu silu, iznutra se preobražavali. Ako se kaže uopćeno, onda se svjetlost, koja sija u srcima svetih, oslikavala u dušama ljudi, kao što se oslikava sunčeva svjetlost u ogledalima koja su okrenuta prema njemu.

Život posvećen šutnji i molitvi teži je od podviga milosrđa. Tvoriti molitvu u dubini srca znači ulaziti u borbu sa silama pakla koje teže da ugase vatru molitve da razbacaju i rasiju riječi, kao pijesak. U paternicima se govori o mnogo slučajeva kad je demon nagovarao monahe da napuste usamljenost, da bi činili dobra djela na zemlji. Prema onome za kakvom se silom demon suprotstavljao molitvi može se suditi koliko je mrzi. Čini se da se čitav pakao obrušava na molitvu, kao val rijeke na prepreku koja joj stoji na putu. Ponekad ova duhovna borba biva toliko mučna i zahtijeva njihov napor snage, da je čovjek spreman činiti sve umjesto da počne najteži posao. Zato su sveti Oci i govorili: ''Daj krv i primi duh''. 

Monaški život – to je penjanje stepenicama zalivenim vlastitom krvlju – to ne vidi i ne shvaća svijet.

Sveti Oci su ukazali na tri stalne djelatnosti monaha. Prva je – trijeznost (budnost), očišćenje uma od pomisli, želja i strasti, od svega vanjskog, prljavoga i prolaznog. Pet osjećaja se nazivaju tajnama duše. Za monaha one moraju biti zatvorene. Um mora da vrši kontrolu nad bujicama informacija, koje neprekidno dobiva čovjek iz direktnih utisaka, knjiga, razgovora i tome slično. Trijeznost (budnost) – to je post duše. Obilje duše, kao i obilje hrane čine dušu lijenom, slabom. Trijeznost (budnost) je riječ suprotna pijanstvu. Privezanost za zemaljsko dovodi um u stanje pijanstva. Pijanstvo se često završava bludom, a za monaha je pristranost za bilo što zemaljsko već izdaja Boga i duševni blud, iako bi se ovo zemaljsko činilo čisto i lijepo.

Druga djelatnost – to je bdijenje. Ono je tijesno povezano sa trijeznošću. Ako je trijeznost (budnost) stanje uma, onda je bdijenje voljni napor, to je pažnja prema svom srcu – izvoru naših misli i osjećaja. Ne samo grešne, već i nepoznate pomisli um uviđa kroz bdijenje i tjera ih molitvom.

Treća djelatnost monaha – to je stalna molitva u srcu. Preko riječi molitve duh se obraća Bogu. Molitva je najbitnija u monaškom životu. Zato je nju sveti Ivan Zlatousti nazvao kraljicom svih kreposti ili vrlina. Pravoslavno učenje o Taborskoj svjetlosti otkriva tajnu molitve kao najvišeg služenja svijetu. Molitva se suprotstavlja ogromnoj sili zla i grijeha, koje je nakupilo čovječanstvo. Ne okajani grijesi kao nevidljivi oblaci vise nad ljudima, i doći će vrijeme kad će se pojaviti kao oluja i bura – u apokaliptičkim katastrofama, pred ljudima će se iskazati slabašni oholi i prestupnički dio čovječanstva. Ali, silama zla proturječe sile dobra, kraljevstvu tame – kraljevstvo svjetlosti i zato molitva jednog monaha isposnika može spasiti tisuće i tisuće života. 

Apostol Pavao u Poslanici Solunjanima govori o zadržavajućoj sili: Doista, otajstvo bezakonja već je na djelu, samo ima tko da ga sada zadržava dok ne bude uklonjen (2 Sol 2,7). 

Neće se rješavati sudbina povijesti u pravnim gradovima, čiji neboderi svijetle plamenovima, već u monaškim sobama ili kelijama. Dok još ima nosilaca Taborske svjetlosti na zemlji će postojati svijet. Gospodin je obećao da će poštedjeti Sodomu radi deset pravednika; ali kad se ugase posljednji zraci ove svjetlosti svijet će sam sebi potpisati smrtnu presudu.

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin

O molitvi

Najšira od svih zapovijedi koja objedinjuje čitav duhovni život čovjeka, čije se ispunjenje treba pretvoriti u postojano stanje čovječje duše jest – molitva. Nju je izrazio apostol Pavao riječima: Bez prestanka se molite (1 Sol 5,17). 

Druge zapovijedi predstavljaju ili posebne radnje, koje se vrše u određeno vrijeme, ili osjećaje, koji ne mogu biti stalni i neizmjenljivi. Čak ljubav prema Bogu mijenjala se kod isposnika u periodima ohlađenja. Ovaj duhovni plamen čas je žarko gorio u njihovim srcima, čas se smisleno skrivao u dubinama i tajnim skrovištima njihova duha.

Čovječja duša je po svojoj prirodi prosta, ali poslije pada u grijeh jedinstvo njenih snaga se narušava, one su došle u stanje bolesnog nesklada, odvojenosti, često se suprotstavljajući jedna drugoj. U molitvi dolazi do spajanja onih snaga, buđenja duha i okrenutosti onome što je Krist nazvao ''okom srca'', prema Bogu.

Milost nadilazi grijehe i strasti, ali oni nastavljaju da žive i djeluju u čovjekovoj duši čak u ono vrijeme, kad se čovjeku čini da se na krilima milosti izdigao iznad grijeha i da već potpuno pripada Bogu. Vrijedi mu samo još nakratko potrošiti milost kao strasti, kao kad probuđene zvijeri ponovo počnu trzati svojim kandžama njegovo srce.

Molitva je svjetlost duše. Potamni se svjetlost i čovjek upada u tamu. On gubi osjećaj vječnosti i prestaje vidjeti samog sebe. Bog postaje za njega ne živi Bog kojeg on osjeća svim svojim bićem, već kao apstraktno-razumna ideja slična hladnoj i dalekoj svjetlosti zvijezde. Molitva je postala za nas neki vanjski dug koji mi uplaćujemo u određeno vrijeme i to trudeći se da umanjimo njegovu visinu ili da ga potpuno izbjegnemo. Ali, potrebna je molitva koju daje Crkva, jer ona je sredstvo za dobivanje stalne molitve. U životu drevnih kršćana molitva je služila kao stožer oko kojeg su se okupljali moralni divovi (sveci) koji nas i do danas poražavaju svojom veličinom. Molitva je za njih bila podzemni izvor koji stalno teče, koji je nevidljivo hranio njihova djela, misli i osjećaje. Molitva je za njih sila, ona nebeska vatra čiji odsjaji osvjetljavaju vremenom i nas, kad čitamo djela isposnika i svetih Otaca. Zato izreke isposnika (asketa) koje su skupljene, proste su i kratke, ali zadivljujuće jasne i živopisne, pa vrše izuzetno djelovanje na ljudska srca.

Čovječanstvo se sve više udaljava od Boga. Nekada je bilo moguće podijeliti svijet na kršćanski i poganski. Sad kršćanski svijet više sliči na ogromnu pustinju, gdje su se samo rijetke nekakvim čudom sačuvale male oaze i mjestimično ispod kamenja i pijeska probija se kao zakržljala trava. Jedina sila, koja se može suprotstaviti ovoj pustinji koja proždire sve, je molitva.

Svijet je prestao shvaćati molitvu. On ili odbacuje molitvu (najčešće trošeći snagu na mnoštvo nepotrebnih vanjskih djela), ili gleda na nju kao na meditaciju i sredstvo za određeno psihološko raspoloženje, odnosno vrši je kao autohipnozu ili autosugestiju. I što je zaista strašno, taj svijet, koji je izgubio molitvu, izgubio je Boga.

Najopasnija stvar u duhovnom životu je kompromis. Kompromis stalno čini čovjeka farizejom, koji ima dva lica i dvije volje. Upravo zbog kompromisa s duhom svjetskim duša postaje teška i slabi. Svjetski duh veže čovjeka prema zemlji stotinama niti.

Što je potrebno da se naučimo molitvi? Prije svega, molitvu trebamo smatrati najvažnijim poslom u svom životu, a sve ostalo drugostupanjsko. Potrebno je da cijeli naš život doprinosi molitvi. I to nije odricanje od vanjskog svijeta. Drevni kršćani su savjesno ispunjavali svoje obaveze i rad, smatrajući ih služenjem Bogu, a ne ljudima. Smetnja je drugo – naš nepravilan odnos prema svijetu, ljudima i samima sebi. Anđeli se šalju da služe ljudima, ali oni ovim ne gube molitve. Molitva se gasi od našeg strasnog očaravajućeg srca u odnosu prema svijetu, njegovim djelima i pojavama, od naše totalne predanosti njima. Zato čovjek treba mrziti ono što sprječava molitvu. Duša se sastoji od tri sile: uma, osjećaja i volje (u drevnoj antropologiji od: mišljenja, želje i razdražljive sile), i sve tri sile trebaju učestvovati u molitvi.

Kao prepreka razuma u molitvi je njegova oholost. Oholost rađa sebeljublje i uvjerenost u svoje snage. Dok je čovjek siguran u sebe on ne može da se moli. Njegova molitva se pretvara u naučeni monolog i Bog mu prestaje biti potreban. Um, koji se nada u sebe, odvaja se od Boga i pod djelovanjem oholosti i strasti sebeljublja, crpi snagu u izvanjskim znanjima da osigura podlogu za svoju veličinu. Ovdje se najavljuje radoznalost uma. Čovjek tovari na sebe nepotrebna znanja koja smatra svojim intelektualnim bogatstvom. Ova znanja hrane njegovu oholost, a sujeta stalno traži nova znanja. Takav čovjek sliči na škrticu koji vuče sve s ulice u svoju kuću. Njegova soba sliči na gomilu smeća, njemu je teško disati i kretati se zbog starudije, ali umjesto da starudiju izbaci, on skuplja još više nepotrebnu starudiju. Um, opterećen nepotrebnim znanjima, stečenim zbog sujete i neukrotive radoznalosti, vuče dušu naniže. On je sličan ptici koja na krilima ima privezane olovne utege: ona hoće da uzleti ali ne može i samo bespomoćno puzi po zemlji.

Visoka molitvena stanja dostižu obično ljudi jednostavna uma i srca, ili pak, oni koji smatraju svjetska znanja, koja su dobili, za prašinu i prah.

Čovjek se treba odreći nepotrebnih znanja da u duši ima slobodno ono prostranstvo u kojem može djelovati milost. Lažna znanja su ispisana i obrisana tabla na kojoj je više nemoguće napisati i naslikati.

Mržnja prema lažnim znanjima i oholosti razuma otkriva pred čovjekom tajne vjere i duhovnu mudrost. Ne poznavanje vanjskog i prolaznog, onoga što ne prelazi u vječnost, postaje početak istinskog znanja duhovnog svijeta i puta prema njemu. A, ne poznavanje onoga, što nije potrebno za spasenje, što se odnosi samo na obično zemaljsko življenje, postaje osnova na kojoj rastu cvjetovi duhovne mudrosti. Ptica, koja se izvuče iz mreže, slobodno uzlijeće gore, naviše. Um, oslobođen od suvišnih znanja, ulazi u onu unutrašnju mrežu, gdje u tami razgovara s Bogom.

Što je potrebno uraditi da smanjimo potok informacija koje nas stalno opterećuju? Prvo – odreći se grešnog, javno štetnog, nepotrebnog, a zatim čak potrebno svesti na minimum, do najnužnijeg; uz ovo kvalitetu čovjekovog rada često popravljati, da umjesto mehaničkog pamćenja u njemu probudi stvaralački um, i dostigne umijeće da kroz malo dostigne puno.

Sljedeći neprijatelj molitve je naslada koja iskušava čovjekove osjećaje. To je emocionalna provokacija kojoj je najviše podložna čovječja duša. Naslada – to je surogat sreće, demonski falsifikat, dozvan da sobom zamijeni duhovni rast koji je čovjek izgubio. Ona se završava teškim osjećajem unutrašnje opustošenosti i pri tome što je izraženija bila sama naslada tome će biti jače posljedice osjećaja gubitka. Poslije emocionalnog uspjeha, koji preživi duša slijedi neka provala u duši – kao sjenka smrti. I to je najsigurniji znak toga da nam sada odvodi dušu od Boga – izvora života.

Suvremena kultura s nekim izuzecima, predstavlja kult naslada, ponekad u izuzetno ružnom obliku, a ponekad pod vanjskim privlačnim osobnim dobročinstvima. Strasno srce ne može biti čestica neba, ono postaje šaka zemlje. Srce, uprljano i oslabljeno nasladom ne samo da ne može da se moli, već se čak protivi molitvi, mrzi molitvu, kao što pas mrzi onoga koji pokušava da mu izvadi otrovan komad mesa. Takav čovjek ili sasvim bježi od molitve ili samo izgovara zvučne riječi kao sintagmu zvukova ne shvaćajući kome se on obraća i što traži, odnosno ostavlja od molitve samo vanjski oblik. Da se naučimo molitvi trebamo zamrziti nasladu kao svoga neprijatelja, odbacivati ono što izaziva strast, bez obzira koliko to bilo teško kao po riječima Spasitelja, odsjeći sebi ruku ili izvaditi oko za to da uđemo u Kraljevstvo nebesko (Mt 5,29–30). Svijet posebno žestoko štiti svoje pravo na strast i nasladu, smatrajući to glavnim ciljem čovjekova života. Upravo zato gotovo sva umjetnost se i bavi time da oblači raspadajući trup naslade u svilenu odjeću i zlatne ukrase.

Strasti se najčešće pobjeđuju jakim osjećajnim likovima, zbog toga kod molitve, kod pripreme za molitvu, likove, nakićene svjetskom umjetnošću i modernom književnošću, a također maštom i fantazijom trebamo nemilosrdno izgoniti kao lopove koji su provalili u naš dom.

Molitva, to je ogledalo unutrašnjeg čovjekovog stanja. Molitva, to je sud nad čovjekovom dušom: je li ona vjerna Bogu?

Treća sila duše, to je sila volje. Od nje zavisi čovjekova sposobnost da se koncentrira na potrebno i zaštiti um i srce od nepotrebnog. Ponekad je nazivaju odvažnošću duše. Volju slabi isto ono što slabi um i srce: puno znanja, prekomjerno skrbništvo i sujeta, zaboravljanje glavnog i primamljivost naslada. Osobine volje su odlučnost i trpljenje. U molitvi trodijelna duša postaje trostruka.

Bijela boja čini se posebno žarkom na crnoj podlozi. Duhovni svijet postaje posebno intenzivan u polju voljnog ne znanja. Apostol Petar rekao je Kristu: Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom. Što ćemo za to dobiti (Mt 19,27)? Ostavili sve, odnosno zemaljske običaje, zakone, pretpostavljanja i znanja; ostavili sve, odnosno ostavili svoje čovječje pomisli i želje. Ići za Kristom znači ići putem molitve koja prolazi kroz čovjekovo srce. Zato su se istinski sposobni moliti samo oni koji slično apostolima mogu reći: ''Evo mi smo ostavili sve i pošli za tobom.''

Molitva, to je smrt i uskrsnuće. Tko ne umre za svijet, taj ne može uskrsnuti za vječnost. Tko se ne odrekne sebe, taj se ne može naći.

Blaženi su siromašni duhom

Drevni monasi su govorili da je Isusova molitva skraćeno Evanđelje, zato na svakoj stranici Evanđelja kao da šutljivo diše i svijetli nevidljivom svjetlošću Isusova molitva.

Apostol Ivan je rekao da je cilj Evanđelja otkriti ljudima da je Isus – Sin Božji, da vjerujući u Njega, imaju u Njemu život vječni (Iv 20,31). Kroz Isusovu molitvu čovjekovo srce dobiva svjedodžbu ne od knjige, ne od ljudi već od milosti da je Krist stvarno Sin Božji i da je samo u njemu život vječni. Sve zapovijedi Novog i Starog zavjeta mogu se otvoriti pred nama kao učenje o Isusovoj molitvi.

Prva zapovijed blaženstva glasi: Blago siromasima duhom: njihovo je kraljevstvo nebesko (Mt 5,3)! 

Duhovno siromaštvo, to je unutrašnje odricanje. Čovjek koji ga je primio odriče se od svojih iluzornih bogatstava, onoga što toliko cijeni slijepi i strastveni svijet. On se odriče privremenog i prolaznog, od onoga što postaje pljačka raspadljivosti i smrti. On se oslobađa od svojih strasnih privrženosti i s bolom ih otkida od srca. On prestaje vjerovati svojim rasuđivanjima kao provjerenim lažima. Njegova duša sliči na brod iz kojeg se za vrijeme oluje izbacuje sav nepotrebni teret, da ne potone i propadne na dno sa svim dragocjenostima, koje su sakrivene u njegovoj utrobi; ili na borca, koji na dvoboj izlazi gol da ga protivnik ne može uhvatiti za odjeću i baciti na zemlju. 

Siromašan duhom je onaj koji se ne nada u sebe već u Boga, ne u svoj razum, ne u svoje talente, ne u pomoć ljudi, već samo u promisao Božju. Zato se on odriče ne samo svijeta već i svjetskih likova u svojoj duši, od pomisli koje kolebaju njegov um. Biti siromašan duhom znači imati svoje srce slobodno za Boga. Biti siromašan duhom znači odreći se od svega radi jednog, i u tom jednom dobiti sve. Ali, ako je za vanjsko, tjelesno siromaštvo dovoljno jedanput razdati svo svoje imanje, onda je za duhovno siromaštvo potrebna stalna unutrašnja borba sa strastvenim likovima ovoga svijeta.

Čovjek nikad ne može ispuniti zapovijed do savršenosti, to je put koji nema kraja. Biti siromašan duhom znači stajati umom s molitvom kod svoga srca i proganjati pomisli koje se javljaju u njegovim dubinama. Biti siromašan duhom znači služiti Bogu u tajni šutljivog srca i imati ga siromašnim od pomisli ovoga svijeta. Spašavajući se od vlastitih pomisli, čovjek se spašava od demona tuge. Zato je siromašni duhom uvijek radostan. U srcu siromašnog duhom rađa se Isusova molitva. U srcu ''bogatog'' mislima, makar one blistave i uzvišene molitve se počinju tamniti i gasiti. Postoji blaženo siromaštvo, odreći se bogatstva stvarnog i mislenog radi Boga. Postoji drugo, siromaštvo sotone, izgubiti samoga Boga, u ovom smislu siromaštvo su demoni, oni imaju sve osim Boga.

Veći dio naših pomisli ulazi u nas preko tamnih duhova. Zato, odreći se od pomisli, znači dati svoje lažno imanje siromašnima, demonima, onima koji pune maštanjima našu strasnu dušu i oholi um. Oni koji postaju siromašni duhom po Bogu ne moraju ponovo nabavljati spiskano ili rastočeno ''bogatstvo'', inače će to biti Sizifov posao: čovjek nosi kamen prema vrhu, ali on ispada iz ruku i ponovo se kotrlja. Siromašni duhom treba se odreći ne samo onoga što pobuđuje u duši strasti i otvoreno vuče prema grijehu, već i od svega onoga što nije od Boga: od svjetske umjetnosti i književnosti, od praznih priča, od igara i zabava, od svake nepotrebne informacije. Čak i u čitanju duhovnih knjiga treba se ograničiti da ne otkine vrijeme i silu po najbolje, kod molitve, i nehotice razvije u sebi duhovnu ljubav spram strasti u uznositost. Prosto čitanje duhovnih knjiga bez selekcije u svakodnevnom životu je falsifikat duhovnosti, laž, ono nepravedno bogatstvo od kojeg i treba da se odrekne siromašni duhom. Duhovna znanja koja nisu dobivena radom i krvlju i nisu pretvorena u život čine čovjeka farizejom koji se ponosi poznavanjem Tore napamet. Kod siromašnih duhom čak i molitva ne treba biti od puno riječi. Daleko više odgovara njegovom siromaštvu molitva kratka po obliku ali duga po vremenu. Siromašnom duhom nije potrebno mjesto i pjesnički opisivati svoje siromaštvo ili igrati dramu pred publikom, njemu je dovoljna jedna riječ – ''pomozite''! Pravo siromaštvo, bilo da je duhovno ili tjelesno, od malo je riječi. I zato ovo učenje o Isusovoj molitvi i o borbi s pomislima koje su nam ostavili sveti Oci po svojoj suštini, jest otkrivanje i ispunjavane te prve zapovijedi: Blaženi siromašni duhom.

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin