Tuga i plač istinski pravovjernih ili pravoslavnih kršćana

Istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani koji steknu ljubav prema Bogu i bližnjemu neutješivi će biti u svojoj boli i plaču nad tolikim otpadom od Boga!

Obzirom na broj onih koji se danas u Lijepoj našoj izjašnjavaju kao ''pravoslavni'', posve je sigurno da nema niti jednog od njih da istinski bolno i gorko u srcu oplakuje gubitak tolikih zavedenih duša koje su širom Domovine utonule u poguban san i žive u tami svojih zlih strasti i izokrenutih sklonosti odnosno grijeha, a da i ne pomišljaju na vječnu opasnost koja im prijeti neosjetljive na svoje vlastito zlo koje ne vide u tim prilikama. 

  Uz navedene ''pravoslavne'' ovdje se misli i na sve ostale otpale od prave vjere Kristove i na one koji Krista ne poznaju: katolike, protestante, muslimane, Židove, hinduse ... itd.

  Te sve nesretne i jadne zavedene duše, ne samo da se raznih grijeha ne klone i da ih se ne plaše, već ih u svome sljepilu i vjerničkom neznanju stalno traže. Svom snagom slijede svoje loše sklonosti i nastojanja koja ih dovode u lažna i pogubna zadovoljstva. O tri glavne životne pogibelji odnosno o grijehu, Sotoni i vječnoj smrti, a od kojih im ovisi vječno spasenje, uopće ne vode brigu čime jasno pokazuju da nisu spoznali tajnu spasenja. Ne krote ni svoje zle strasti, ni želje i ne gledajući kuda idu upadaju u sve opasnosti i provalije grijeha srljajući tako u vječnu propast. Kao takve, nisu svjesne da imaju bezbrojne neprijatelje čije je sotonsko lukavstvo neumorno, budnost i djelovanje stalni a mržnja neuništiva.

  I poslije svega, treba li se čuditi ako to djelovanje, ili bolje reći, ako tolike i razne opasnosti zavedenim dušama nanose tolika zla koja se ne mogu ispraviti i da svi ti bezumnici idu u Pakao! Treba li se čuditi što se Sotona uzoholio poslije tolikih pobjeda koje mu sami bezumni i zavedeni smrtnici omogućavaju na svoju osobnu i strašnu vječnu propast! 

  Doista je zabrinjavajuće ili porazno što u Domovini nema niti jednog istinski pravovjernog ili pravoslavnog kršćanina koji plače i tuguje nad sudbinom tolikog mnoštva zavedenih i svim žarom srca traži tome lijeka iako bi kao Kristov vjernik i vojnik za to imao sposobnost. 

  U svojoj sujetnoj i pogubnoj bezbrižnosti današnji ''pravoslavni'' žive u pogubnom neznanju da su postali sol koja je obljutavila i koja, kako kaže Gospodin: Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze (Mt 5,13). 

  Kao takvi, oni sujetno i ravnodušno smatraju da pripadaju Gospodinu, a nikako da se sjete Njegova primjera kad je, duboko ganut u srcu, plakao nad sudbinom stanovnika Jeruzalema koji se nisu okoristili Njegovim milosnim prisustvom već su ustrajali u svojoj zloći i nevjeri zbog koje su mnogi vremenito i vječno propali što se vidi iz ovih riječi svetog Evanđelja: Kad se približi i ugleda grad, zaplaka nad njim govoreći: ''O kad bi i ti u ovaj dan spoznao što je za tvoj mir! Ali sada je sakriveno tvojim očima. Doći će dani na tebe kad će te neprijatelji tvoji opkoliti opkopom, okružit će te i pritijesniti odasvud. 'Smrskat će o zemlju' tebe i 'djecu tvoju' u tebi. I neće ostaviti u tebi ni kamena na kamenu zbog toga što nisi upoznao časa svoga pohođenja'' (Lk 19,41-44). (Doista, ovo Gospodinovo proročanstvo se je i obistinilo, jer je 70. godine nakon Njegova rođenja rimski vojskovođa Tit opkolio Jeruzalem i nakon poduže opsade razorio ga i spalio do temelja.)

  Postavlja se pitanje zašto je to tako, odnosno iz kojeg razloga ''pravoslavni'', u Domovini, nisu sol zemlje i 

svjetlost svijeta, odnosno ne vode brigu o svojem spasenju i spasenju tolikih zavedenih i nesretnih koji su na putu vječne propasti! Zašto oni po primjeru Gospodina ne plaču nad tolikim nesretnicima koji srljaju u vječnu propast?! Stoga je posve nužno razmotriti i rasuditi o tim smrtnicima, odnosno o ''pravoslavnim'' ovog vremena, kad su istine Evanđelja toliko poznate i tako dobro utvrđene djelima i čudima koja je Bog učinio u svojoj svetoj Istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj crkvi, a savršenih i istinski pravovjernih ili pravoslavnih kršćana odnosno onih koji nastoje biti dostojni da uživaju najveće moguće učinke i plodove Otkupljenja gotovo da i nema. 

  Današnji ''pravoslavni'' žive u sujetnom i pogubnom ravnodušnom uvjerenju da su, i pored toliko bezumnika i poplave svih poroka i grijeha, u okvirima svojih pomjesnih ''pravoslavnih'' crkvi, ovladavši tajnom spasenja posve ispravni u svojim djelima i da među njima ima velik broj savršenih kršćana. A, u stvari, oni ne vide da uopće nisu spoznali tajnu kršćanskog spasenja i da savršenih vjernika među njima nema niti jednoga u vrijeme kad je Bog toliko vrijedan i željan da blago svoje milosti podijeli svetoj Istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj crkvi, po zasluzi svog jedinorođenog Sina, koji je postao čovjek. 

  Ti ''pravoslavni'' ne vide da su ''crkve'' kojima pripadaju upale u pogubnu herezu Ekumenizma, (vidi -Ekumenizam i vrijeme otpadništva), i da su kao takve otpale od svete Istinske pravovjerne ili pravoslavne crkve a samim time i od svete i prave vjere Kristove. Pristajući uz pogubnu herezu Ekumenizma, a koja promiče zli i posve pogubni sotonski nauk da je u svim vjerskim konfesijama moguće spasenje odnosno da se čovjek može spasiti bez krštenja u ime Isusa Krista i pripadnosti Njegovoj svetoj Istinskoj pravovjernoj ili pravoslavnoj crkvi, te su "crkve" postale sinagoge Sotone. Suprotno očekivanju te su heretičke ''pravoslavne crkve'', a koje djeluju u Domovini i nanose joj nemjerljivu štetu kako na duhovnom tako i na materijalnom planu, u većini legalne odnosno priznate od mjerodavnih institucija RH, a ima jedna ilegalna, odnosno nepriznata a što je ne sprječava da kao takva javno djeluje na teritoriju RH također nanoseći nemjerljivu štetu onima koji upadnu u njenu pogubnu heretičku zamku. U te legalne ''crkve'' spadaju: Makedonska pravoslavna crkva, Crnogorska pravoslavna crkva, Srpska pravoslavna crkva, dok je Evropska pravoslavna crkva ta koja je još uvijek pravno nepriznata a samim time i ilegalna na teritoriju RH. Dok je priznanje Srpske pravoslavne crkve, zbog pravno neutemeljena ugovora između RH i SPC-e, nevaljalo i pod velikim upitnikom, Evropska pravoslavna crkva koju predstavlja notorni ekumenist ''arhiepiskop'' Aleksandar se već podosta vremena neuspješno pokušava pravno registrirati pod imenom Hrvatska pravoslavna crkva, a na što kao ''crkva'' koja je u službi hereze Ekumenizma nema kanonsko pravo, jer bi kao takva Hrvatima koji teže istinskom pravovjerju ili pravoslavlju služila, ne na spasenje već na vječnu propast. Ovdje je nužno naglasiti da je u RH legalno registrirana i Bugarska pravovjerna ili pravoslavna crkva koja u odnosu na navedene ''crkve'' nije upala u pogubnu heretičku zamku zlog Ekumenizma te je posve ispravna u svojem vjerskom djelovanju.

  Dakle, upavši u pogubnu herezu Ekumenizma, ti ''pravoslavni'' više nisu sol zemlje ni svjetlost svijeta. Oni ne vide i ne znaju da će kao takvi, odnosno kao zli zavodnici biti osuđeni i otići u Pakao. Ta ih velika nesreća čeka jer kao heretici i sluge Sotone nemaju ljubavi prema Bogu i bližnjemu i stoga posve ravnodušni slijede pogubnu tamu, ljube sujetu i oholost, žude za trulim bogatstvima ovoga prolaznog svijeta i svi trče za čulnim i varavim zadovoljstvima koja im zasljepljuju razum i prikrivaju ga gustom tamom neznanja u kojoj više ne raspoznaju svijetlost tajne istinskog pravovjernog ili pravoslavnog kršćanskog spasenja da razlikuju dobro od zla, i da proniknu u istinu i doktrinu svetog Evanđelja u kojem je sadržana tajna spasenja. U svojoj oholosti, pogubnoj duhovnoj ravnodušnosti, vjerničkom neznanju odnosno sotonskoj heretičkoj zabludi, posve su zaboravili na istinsko pokajanje i ispovijed, plodove svete Liturgije, borbu sa strastima, čistoću srca i budnost uma uz stalno prizivanje imena Isusova odnosno Isusovu molitvu. 

  Obzirom da se ne drže Gospodinove zapovijedi:

Tražite najprije Kraljevstvo Božje i pravednost Njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33), nisu u stanju spoznati tajnu istinskog kršćanskog spasenja i stoga su na putu vječne propasti i trpljenja groznih i teških muka u Paklu! Na njih se ne odnose Gospodinove riječi: Blaženi čisti srcem, jer će Boga vidjeti (Mt 5,8)! Stoga nisu u stanju plakati zbog pogubnog stanja u kojem se nalaze oni i mnoštvo nesretnika oko njih koji su na putu vječne propasti. 

  Ako se uzme u obzir da je uz navedene ''pravoslavne'', Katolička crkva jedna od utemeljiteljica hereze Ekumenizma stoga se s pravom može reći i ustvrditi da je Domovina gotovo posve okupirana i zarobljena od strane zlih sluga svehereze Ekumenizma. 

  Ovo pogubno i beznadno stanje spomenutih ''pravoslavnih'' i dalje traje, a oni istinski pravovjerni ili pravoslavni kršćani u Domovini koji, uz pomoć i milost Božju, spoznavši kršćansku tajnu spasenja to stanje budu jasno uvidjeli i usvojivši istinsku pravovjernu ili pravoslavnu kršćansku ljubav prema Bogu i bližnjemu, po primjeru Gospodina, neutješivi će biti u svojemu plaču nad tolikom ljudskom nesrećom i pogubnim otpadom od Boga. Amen!

O Sotoni i načinu kojim ga možemo pobijediti

Sotona je aktivno zlo stvorenje, posve destruktivno i pakosno po svojoj naravi. On je pali anđeo nastrane inteligencije koja je uveliko nadmoćnija od ljudske. Po riječima Svetog pisma Sotona kao ričući lav luta okolo u potrazi da nekoga pojede i nalik je vezanom psu koji laje i ugrize samo one koji se nepažljivo približe. Jak je sa slabima, a kukavica je s jakima.
  Istinski pravoslavni kršćani ne trebaju se strašiti Sotone već ga trebaju samo prezirati i ne smiju nasjesti na njegovu taktiku kojom ih želi navesti da izreknu kletvu na njega i da na zlo uzvrate zlom a ne dobrotom i ljubavlju. 
  Kad nas Sotona na razne načine muči to je dobar znak jer je tada izvan nas a ne u nama i još uvijek nije u potpunosti ovladao našom dušom. Ono što nas treba strašiti je Sotonin mir i slaganje s našom dušom koju je tada posve zaveo, uspavao i ulovio u svoju mrežu. Tada nismo ni svjesni da je to lažni mir, odnosno da je Sotona s nama ovladao i uvjerio nas da posve ispravno živimo. Tako prevareni i zarobljeni i ne slutimo da u svome svagdašnjem životu vršimo svoju ljudsku a ne Božju volju. 
  Primjer takvog uvjeravanja, prevare i zarobljavanja imamo u Evanđelju kod apostola Petra koji je od Sotone bio zaveden i uvjeren u ispravnost svojih riječi kada je nakon Gospodinovih riječi, a u kojima je Gospodin svojim učenicima naznačio da će biti ubijen i treći dan uskrsnuti, samouvjereno rekao Gospodinu: Neka ti Bog bude milostiv, Gospodine! Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi (Mt 16,22)!
  Kod upućivanja ovih riječi apostol Petar je bio siguran u ispravnost svoje nakane i da vrši Božju, a ne svoju ljudsku volju. Bio je uvjeren da je njegova namjera dobra i posve opravdana. Međutim, Gospodin ga odmah prizemljuje i daje do znanja da je u velikoj zabludi riječima: Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske (Mt 16,23)!
  Po navedenom oholom primjeru apostola Petra u današnje vrijeme mnogi od onih koji se zovu istinski pravoslavni kršćani u svojoj oholosti ne vide i nisu svjesni da vrše svoju ljudsku, a ne Božju volju. Zavedeni od Sotone žive u njegovom lažnom miru i u svome oholom uvjerenju smatraju da su posve ispravni u odnosu prema Bogu i bližnjemu. Kao takvi ne ostavljaju ni najmanju mogućnost da možda ipak nisu opravdani u svome kršćanskom življenju, odnosno u svojim namjerama i djelima.
  Razlog takvog ponašanja je u činjenici da su posve vjerski nepismeni i nisu dovoljno poučeni iz svetog kršćanskog nauka kojeg promiče sveta Istinska pravoslavna crkva. Kako zbog svoje oholosti, odnosno nemarnosti i lijenosti nisu ovladali potrebnim spasonosnim istinskim pravoslavnim kršćanskim znanjem posve je jasno da ne poznaju način na koji se mogu suprotstaviti Sotoni, odnosno ne poznaju

spasonosna sredstva koja su im na raspolaganju i pri ruci. Jedino kad upoznaju djelotvorna sredstva, odnosno ako im je Duh Sveti udijelio potrebno znanje i ostale svoje darove da shvate tajnu spasenja mogu se ispravno suprotstaviti Sotoni i pobijediti u borbi s tako nadmoćnim i lukavim neprijateljem, i biti u uvjerenju da, u odnosu prema Bogu i bližnjemu, vrše Božju

spasonosnu a ne svoju pogubnu ljudsku i pogansku volju.

  Dakle, ako imamo potrebno istinsko pravoslavno kršćansko znanje i ako nas vodi Duh Sveti odmah i snažno odbijamo sve prijedloge velikog čarobnjaka opačina koji su dio njegove tajne filozofije zavođenja. Zli sofist dobro zna tajnu zavođenja, ali ako smo dobro poučeni u tajni spasenja znamo bolje od njega, odnosno vođeni Duhom Svetim znamo način kako mu se možemo oduprijeti i pobijediti ga. Kao takvi dobro znamo da, iako Sotona može izvesti trikove i zla svake vrste, njegova moć ne može napredovati uvijek i svugdje kako bi isti želio. Sotona nije svemoćan i bez ograničenja, nego je oslabljen, ograničen i vezan za lanac kojeg Bog drži u svojoj ruci.
  Od kriterija koji nam omogućuju razlučiti zle radnje kojima Sotona napada dušu nužno je spomenuti njegovo lukavstvo kojim se služi kako bi učinio da duša koja voli Boga padne u njegovu zlu i pogubnu mrežu, odnosno ono što čini da duša ne posluša svoga ispovjednika i njegovo duhovno vodstvo pretvarajući se vješto u anđela svjetla. Djelovanje Sotone se razlikuje od djelovanja milosti, dok milost prosvijetli i tješi, Sotona muči i uznemiruje dušu.
  Ako smo dobro poučeni znamo način na koji možemo oslabiti zlog neprijatelja. Zato, kad smo napadani od strane Sotone odmah se molitvom utječimo Bogu, vjerujući u Njega i očekujući svako dobro i pomoć od Njega. Ni po koju cijenu svojevoljno ne razmišljajmo o onome na čemu inzistira Sotona. Treba nam biti jasno da jedino i samo onda ako se uz pomoć Božju odupremo nakani i taktici Sotone možemo pobijediti u borbi s njime.
  Nadalje, ako smo dobro poučeni tada znamo da smo dužni odstraniti strahove, iskrivljene misli i suosjećanja u sebi koji u našoj duši vide samo oholost, manjak poniznosti, pad, zle strasti, jer je to zamka i taktika Sotone, postavljena s preciznim ciljem da naša dobra i kreposna duša izgubi hrabrost, prouzrokujući da zastane na putu ljubavi. Gospodin Isus Krist nam je tada uvijek blizu i neće dozvoliti da budemo žrtva neprijatelja, posebno ako smo se posvetili Njemu na poseban način, tada Sotona nikada neće postići pobjedu.
  Zato, Sotona nam ne može nauditi više nego je Gospodin Isus Krist dozvolio. Gospodin ne dozvoljava da oštri sjevernjak puše nad malim i slabim duhovnim vrtom naše duše, odnosno neće dozvoliti da taj suhi sjeverni vjetar koji suši polja ostavljajući ih neplodnim i tužnim djeluje. Sotona je bespomoćan protiv djece Božje, a njegovi pakleni napadi čine dušu dražom i bližom Bogu. On je u službi smišljenoga i skrivenoga Božjeg plana koji, što je njemu nepoznato, ima za svoj cilj posvećenje duše i veću slavu Božju. Zato, vrlo je važno da znamo sve o kušnjama Sotone, odnosno da znamo zašto Bog dopušta kušnje i kakav je Božji plan u dopuštanju da nas Sotona podbada, što utječe da sagriješimo. Tu nam uveliko pomaže Sveto pismo koje uči: Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe (Sir 2,1-2).
  Činjenica da smo predmet napada od Sotone znači da smo u Božjoj službi i što više postajemo Božji prijatelji i članovi Njegove obitelji više će nas kušnje salijetati. Tada smo dužni biti hrabri i ne trebamo se strašiti. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budemo kušani više nego možemo podnijeti, nego će se udružiti s našom dušom u borbi da možemo podnijeti i pobijediti bitku.
  Ne samo da smo dužni biti hrabri i odlučni nego se trebamo radovati što je u nama nepogrešivi znak da smo prihvaćeni od Boga, i zato što smo prihvaćeni od Boga potrebno je da budemo kušani. Stoga, mnoštvo i raznolikost napada Sotone ne smiju nam smanjiti radost jer sv. Jakov tvrdi: Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost (Jak 1,2-3)!
  Mudrost Božja govori, a mi smo dužni znati da je blagoslovljen čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan: Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac - život koji je Bog obećao onima koji ga ljube (Jak 1,12)!
  Na žalost, ove svete kršćanske pravoslavne istine su teške za bijednu i slabu tjelesnu prirodu čovjeka koja bježi od križa i boji se svake sjene zla. I upravo zbog te težine velika je nagrada i radost koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena, uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji.
  Također dužni smo znati da su razne kušnje vatra koja čisti našu dušu. Kušnje su udarci čekića i dlijeta kojima Gospodin priprema kamenje, odnosno one odabrane duše koje će tvoriti dio vječnog grada. A, ovo nije samo čišćenje kamenja, to je u isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti koje ne izgledaju takve ljudskom oku. Izgleda, na prvi pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu nego što je čiste, ali nije tako, kušnje su kao sapun koji kada se stavi na odjeću izgleda da ju je uprljao, ali kada se ispere vodom zaista je pročisti.
  Zato, biti kušan je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina. Kušnje nisu kazne nego dokaz ljubavi i zbog toga smo se dužni radovati jer su one znak božanske naklonosti. One su znak da nas Bog želi testirati i dovoljno osnažiti da možemo sebi isplesti krunu slave.
  Nadalje, dužni smo poznavati sredstva kojima možemo pobijediti Sotonu čineći ga nemoćnim. Ta sredstva se pronalaze u tradicionalnom pravoslavnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje korijene u Svetom pismu i učenju svetih Otaca svete Istinske pravoslavne crkve.
  Tako, to učenje govori da je na prvom mjestu ponizna molitva koja treba biti neprestana tj. stalna, a koja glasi: ''Gospodine Isuse Kriste Sine Božji smiluj se meni grešniku!'' 
  Da nadvladao napade neprijatelja dužni smo biti stalno naoružani tom takozvanom Isusovom molitvom. Sva čovjekova nastojanja nisu dovoljna da se bez Božje pomoći, a koja se dobiva poniznom molitvom Isusovom, uspješno suprotstavi varkama i napadima Sotone. Bez pomoći Božje čovjek ne može otkriti brojne laži kojima su prerušene težnje k dobru i zlu. Stoga, dužni smo znati da nam je nužna Božja pomoć u borbi protiv Sotone i da nam te pomoći nikada neće nedostajati ako se molimo Bogu s poniznom, gorljivom i pouzdanom Isusovom molitvom.
  Zato, u trenucima najveće borbe i potištenosti dužni smo se Isusovom molitvom uteći Gospodinu da ne budemo nadvladani od kušnje. Ako smo iskušavani i napadani raznim vrstama oskudica, kušnji i napada od strane Sotone tada trebamo gledati u Nebo. U tim kušnjama Gospodin nam je tako blizu da se nemamo čega strašiti, a Sotona neka vodi svoj rat jer bez dozvole Božje ne može nam ništa zla učiniti. Isusova molitva je najmoćnije oružje koje neprekidno držimo u svojim rukama. Snagom ovog oružja pobijediti ćemo u svim bitkama koje zli neprijatelj vodi protiv nas. Stoga, ponizna Isusova molitva treba biti prva ili osnovna radnja prije svih naših životnih djelatnosti, ona treba biti duša naše duše.
  Dalje, na drugom mjestu treba biti naša poniznost!
  Naša Isusova molitva treba biti udružena, odnosno isprepletena i oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u opasnost da se utopimo u olujnom moru jer ako se Bog opire oholom onda je jasno da daruje milost poniznom čovjeku.
  Kad smo pritisnuti kušnjama način na koji možemo dobiti Božju pomoć je poniznost našeg duha. Božja moć može sve, ali ponizna trpeća Isusova molitva pobjeđuje i samog Boga. Zli neprijatelj samo pobjeđuje uobražene, odnosno one koji vjeruju samo svojoj oholoj snazi pomoću koje upadaju u najstrašniji ponor. Poniznost je najveći neprijatelj Sotone, a razlog je posve očit. Ona je velika suprotnost, odnosno oštri i tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji. Sotona se boji i drhti pred poniznim dušama.
  Na kraju, odnosno na trećem mjestu treba biti vjera!
  Nužno je naglasiti da se ove sve gore navedene

kreposti moraju zasnivati na nepokolebljivoj svetoj kršćanskoj istinskoj pravoslavnoj vjeri, čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina Isusa Krista, na sigurnosti Njegove stalne prisutnosti unutar čovjekova srca, da ne spominjemo Njegovu bezgraničnu ljubav koja dozvoljava ove prolazne kušnje samo zbog dobra Njegovih stvorenja. Stoga, dužni smo se naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u Njega. Potrebno je da svoje srce otvorimo Gospodinu svetom i beskrajnom sigurnošću, utičući se Njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno Njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke, ostavljajući sve Njegovoj brizi.
  Bog je vjeran svojim obećanjima i nikada neće dozvoliti kušnju iznad naše snage, jer apostol Pavao govori i uči: Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti (1 Kor 10,13).
  Zato, nikada ni za tren ne smijemo vjerovati da će

Gospodin dozvoliti kušnju iznad naše snage na zamornom putu koji vodi prema Ocu nebeskom. Dužni smo slijepo vjerovati da će nas Gospodin Isus Krist voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Iz tog razloga imamo sigurnost da ćemo nadvladati neprijatelja jer se borimo uz pomoć Gospodina i Njegove božanske snage. Nepokolebljiva vjera u ovo obećanje je najvrjednija pomoć da bez umaranja ustrajemo za vrijeme bitke sve dok ne postignemo konačnu pobjedu.
  U životu saveza s Bogom treba da očima vjere vidimo životnu stvarnost u njenoj cjelovitosti. U Božjem svjetlu dužni smo spoznati tajnu zla, odnosno dužni smo znati sve o Sotoni i njegovom zavođenju i utjecaju grijeha u povijesti pojedinih naroda i čovječanstva.  
  Ne smijemo prihvatiti suvremenu današnju iskrivljenu teologiju o Sotoni koja u današnje vrijeme čini veliku štetu mnogim dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima ljudi. Ne smijemo prihvatiti govore onih koji ne vjeruju u Pakao i još manje u Sotonu. Nama treba biti posve jasno da je postojanje Pakla jedna od istina svete kršćanske pravoslavne vjere i da Sotona postoji. Čovjek koji ima uvjerenje u nepostojanje Pakla i duhova zla koji ne mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja ima uvjerenje koje je suprotno doktrini vjere svete Pravoslavne crkve. Takav čovjek tvrdoglavo brani svoje stavove zbog razloga koji njemu odgovaraju i nije svjestan da je u velikoj zabludi koja ga vodi u vječnu propast. On ne želi prihvatiti postojanje Pakla i Sotone jer bi takva istina tražila od njega da se odrekne grijeha koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.
  Dakle, glavno naučavanje koje smo dužni znati u vezi nadvladavanja Sotone je: ponizna i stalna Isusova molitva, duhovno vodstvo, izražavanje kreposti svete istinske pravoslavne kršćanske vjere, posjedovanje poniznosti, povjerenje u Presveto Trojstvo, odanost svetom Mihovilu arkanđelu, anđelu čuvaru i ostalim anđelima, svim Svetima, sinovski i odani odnos s majkom Djevicom Marijom dajući joj čast dnevnim molitvama.
  Svim ovim sredstvima dužni smo dodati često pristupanje svetim sakramentima, posebno ispovijedi odnosno pokajanja, a nadasve svetoj Euharistiji, koji imaju za cilj naše uvođenje u tajnu uskrslog Krista. Uvođenjem u tajnu pobjednika Krista slabimo Sotonu i njegove zle sluge sredstvima velike snage uskrsnuća. Amen!

Zli zaborav smrtnog časa

Pored svih pogubnih iluzija koje je Sotona unio u ovaj svijet, nema veće od zlog zaborava smrtnog časa i onoga što poslije smrti treba uslijediti na pravednom sudu Vrhovnog Suca. Stoga je posve nužno znati da je grijeh došao u ovaj svijet upravo kroz ta vrata, odnosno kroz zli zaborav, jer glavna stvar kojom je Zmija htjela zavesti Evu bilo je upravo to da neće nikada umrijeti i da ne treba misliti na smrt. I, s tom istom prevarom Zmija i danas nastavlja obmanjivati ljude, tako da je bezbroj bezumnika koji žive u tom zlom zaboravu i koji umiru ne razmišljajući ni jednoga trenutka o nesreći koja ih poslije smrti očekuje. 

  Ravnodušni ili mlaki kršćani, na rubu Istinske pravoslavne crkve, života ili spasenja, idu ivicom otajstvene provalije kad odlažu pokajanje (obraćenje) za smrtni čas. Oci i sveti učitelji Istinske pravoslavne crkve, beatificirani ili kanonizirani, jednodušni su u mišljenju da je velika opasnost da se umre ne pokajan odnosno ne obraćen, kad se za smrtni čas odlaže pokajanje i ispovijedanje smrtnih grijeha.
  Kad su na smrtnoj postelji pitali svetog Tomu što ga je najviše čudilo u životu, on je odgovorio: ''Najviše me je čudilo to kad bi vidio da čovjek, koji vjeruje u postojanje vječnog Pakla, i vidjevši da ljudi iznenada umiru, može živjeti samo jedan sat u stanju smrtnog grijeha.'' 
  Ali, obzirom da smrt slijedi život i susreću se, nužno je znati da je najsigurnije jamstvo dobre smrti koja osigurava život vječni upravo dobar i krepostan istinski pravoslavni kršćanski duhovni život, i da nema ničeg važnijeg nego svoje srce odvojiti od ljubavi prema zemaljskim stvarima, koja u tom posljednjem času dušu muči, čini je jadnom i steže jakim lancima, tako da ne uživa potpunu slobodu i teško da se može uzdići nad onim što je za zemaljskog života ljubila.

  U današnje se vrijeme vrlo često umire bez svetih sakramenata, ne samo zbog iznenadnih smrti, već i zbog toga što se izbjegava zvati svećenika. U Istinskoj pravoslavnoj crkvi, kršćani kao da nastoje proširiti putove koji vode u propast, koji su u svijetu već vrlo široki: urota protiv ispovijedi, slabljenje pojma grijeha, iščeznuće Pakla iz svijesti širokih slojeva kršćanskog puka, iz propovijedi, iz literature, iz meditacija i snage samodestrukcije, usmjereni su, u konačnoj konzekvenci, protiv ljudske duše. I, uz sve to, po paklenoj logici, ide zli zaborav smrtnog časa i porast uvjerenja da će se sve srediti na koncu u času smrti.

  Ako netko na samrti učini oporuku, u onom stanju svijesti u kojem se neki u Istinskoj pravoslavnoj crkvi ispovijedaju pred svoju smrt, poslije jednog života grijeha i sablazni, ta će se oporuka, od svih ljudskih sudova, proglasiti bezvrijednom. Drvo pada na onu stranu na koju je nagnuto. Najčešće se čitavog života naginjemo na jednu stranu, a čestim ispovijedima, usavršavanjem kršćanskog života, naginjemo se prema Raju. Nemoguće je da se sve na svršetku sredi, jer ne može se u jednom trenutku vjerovati da nas ispunjenje Božje volje spašava, a kasnije misliti da ta činjenica nema nikakva značenja. Treba misliti, na jedan ili na drugi način, na posljednju scenu čovječanstva: Božanski Sudac je u središtu, a s njegove desne strane je stado koje ide u Nebo, dok su lijevo jarci koji idu u Pakao. 

  Drvo ostaje onamo gdje padne. Sređivanje stvari na svršetku života je riskantno i posve neizvjesno. Učitelji morala i pastoralnog reda svete Crkve Kristove govorili su nekada: ''Ispovijed bolesnih je i sama bolesna, odnosno nepotpuna.'' 

  Sveti Pavao, Petar i Ivan, prenoseći odjek Učiteljevog glasa, pobuđuju vjernike da uvijek budu budni i spremni: Pazite! Dolazim kao lopov. Blago onomu koji bdije i čuva svoje haljine da ne bi išao gol i da se ne bi vidjela njegova sramota (Otkr 16,15)!

  Veliki sveci i crkveni Oci govore to isto! U njihovim žarkim opomenama, u kojima je sva revnost za slavu Božju i sva bratska ljubav, oni preklinju ljude da se pokaju (obrate) na vrijeme, da ne čekaju posljednji trenutak, da budu spremni da se pojave pred Bogom. Hitnost povratka Bogu, kratkoća vremena i nenadana smrt su tradicionalne i pravovjerne opomene iz kršćanskih propovijedi, koje izražavaju ozbiljnu pa i tragičnu koncepciju koju sveta Istinska pravoslavna crkva, proizašla iz Krista, kao poruku ima o ljudskom životu.

  Sam je Gospodin inzistirao na toj poruci: Što vama velim, to velim svima: Bdijte! I: Bdijte, jer ne znate kad će doći gospodar. A, kod svetog Luke: Budite pripravni, jer će Sin Čovječji doći u času kad se ne nadate!

  Nužno je također naglasiti da je u današnje vrijeme, u Domovini, gotovo pa nemoguće naći istinskog odnosno pravovjernoga pravoslavnog kršćanina koji sluša tu spasonosnu kršćansku pravoslavnu istinu da osigura dobru smrt koja vodi u život vječni a izbjegne vječnu pogibelj. 

  Kao otkupitelj ljudskog roda, Gospodin je svim ljudima dao priliku za život vječni odnosno da se pokaju i rade na oslobađanju od posljedica istočnog grijeha i ne osjećaju ga u trenutku smrti, a ta bezumna i nesretna Adamova djeca cijeli svoj život provode opterećujući se novim teretima i lancima grijeha da umru kao robovi svojih strasti i pod tiranskom silom svoga nemilosrdnog zlog neprijatelja posve ispune Gospodinove riječi kojima ih opominje: Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život? (Mt 16,26). Amen!

Riječ o krivovjerju (herezi) katolicizma ili papizma

Hereza (krivovjerje) je riječ grčkog porijekla koja znači bilo koje posebno ili odijeljeno učenje, odnosno otpad od pravog učenja. Tako se i kršćansko učenje u doba svoje pojave od strane Židova ponekad nazivalo herezom ili krivovjerjem: Nego molimo da čujemo od tebe što misliš; jer nam je poznato za ovu herezu da joj se svud nasuprot govori (Dj 28,22). Kasnije se ovaj naziv isključivo odnosio na svojevoljno i lažno učenje o kršćanstvu, odvojeno i različito od učenja jedne, saborne i apostolske svete Istinske pravovjerne ili pravoslavne Kristove crkve. Zato se ovaj naziv primijenio i na katolicizam (papizam) kad je usvojio dodatak na nepromjenljivi dio Vjerovanja da Duh Sveti izlazi i od Sina ili Filioque (Filiokve).

  Kršćanstvo je Božje učenje, odnosno Božje otkrivenje. Ono, kao znanje koje je čovjeku podario sami Bog, treba biti prihvaćeno i čuvano s najvećim poštovanjem i pokornošću koje priliče toj najvišoj svetinji. Kršćanstvo se može prihvatiti i očuvati jedino poniznom vjerom, obzirom da ono nadaleko nadvisuje ljudski razum. To je ona duhovna, tajanstvena knjiga (Otk 22,18,19), Knjiga znanja Božjeg, koju je napisao i izdao sam Bog i kojoj se ništa ne može ni dodati, ni oduzeti. Iz tog je jasno koliko je krivovjerje težak grijeh.

  Krivovjerje je ogorčenost i pobuna tvari protiv Tvorca, pobuna i ogorčenost bezvrijednog, ograničenog čovjekova bića prema posve savršenom Bogu. To je grijeh uma, grijeh duha, hula na Boga, neprijateljstvo protiv Boga. I posljedice pada kroz krivovjerje vrlo nalikuju posljedicama pada odbačenih duhova: tama razuma, okorjelost srca, razlijevanje otrova po tijelu i unošenje vječne smrti u dušu. Krivovjerje nije sposobno za poniznost kaže sv. Ivan Klimak (Ljestvičar). Ono čovjeka čini potpuno otuđenim od Boga. Ono predstavlja smrtni grijeh. Kao plod oholosti, krivovjerje drži u željeznim lancima onog koji se njime zarobio, i rijetko tko se njegovih okova oslobađa. Uporno ustrajati u krivovjerju svojstvo je krivovjernih. 

  A, potvrdu ovih navedenih riječi možemo vidjeti ako promotrimo herezu katolicizma ili papizma. Doista je posve mali broj katolika koji su se uspjeli izvući iz njenih pogubnih željeznih okova. Potrebna je posebna intervencija i milost Božja da se katolik oslobodi okova spomenute hereze. 

  Čovječanstvo je padalo u krivovjerje masovno, to pokazuje dosadašnja povijest mnogih naroda, dok se obraćenje od krivovjerja u pravu i svetu vjeru Kristovu može zapaziti u malom broju pojedinačnih slučajeva, i to vrlo rijetko. 

  Ovdje možemo svrstati i navesti sve narode koji su nakon velikog raskola i otpada od Kristove crkve poslije 1054. godine na Zapadu u okviru hereze katolicizma ili papizma ostali pod jurisdikcijom rimskog pape, a u koje možemo ubrojiti i hrvatski narod.

  Povijest kršćanstva na prostorima rane hrvatske države neraskidivo je vezana uz velike geopolitičke i crkvene napetosti između Rima i Carigrada. Iako je u 9. stoljeću kršćanska Crkva još uvijek bila formalno jedinstvena, sferni utjecaji i razlike u crkvenoj disciplini između kršćanskog Istoka i Zapada već su tada duboko utjecali na političke odluke narodnih vladara. Tko god je vladao ovim prostorima, morao je balansirati između te dvije velike duhovne i političke sile.

  Ovdje možemo svrstati i navesti položaj hrvatskog naroda nakon što je preuzeo povijesni smjer prema zapadnoj crkvenoj tradiciji. To se jasno vidi iz tri pisma koja je 7. lipnja 879. godine papa Ivan VIII. uputio Hrvatima: knezu Branimiru, biskupu Nina Teodoziju i cijelom hrvatskom narodu. Preuzevši hrvatsko prijestolje nakon svrgnuća probizantskoga kneza Zdeslava u svibnju 879. godine, knez Branimir uputio je pismo papi izražavajući želju da se s cijelim hrvatskim narodom vrati u puno crkveno zajedništvo s Rimskom crkvom. To je zajedništvo privremeno prekinuo njegov prethodnik knez Zdeslav, koji se politički i crkveno oslonio na Bizant i Carigrad.

  Dakle, pisma pape posve jasno otkrivaju povijesnu istinu da se pod vlašću kneza Branimira hrvatski narod čvrsto pozicionira unutar zapadne (rimske) crkvene jurisdikcije. Važno je naglasiti da u to vrijeme (879. godine) službeni crkveni raskol još nije postojao. Rim je tada još uvijek koristio izvorno Nicejsko-carigradsko vjerovanje bez dodatka Filioque. Povijesna je činjenica da je tek stoljeće ranije, 810. godine, papa Lav III. dao urezati tekst Vjerovanja bez tog dodatka na srebrne ploče u bazilici sv. Petra kako bi očuvao predaju i spriječio jednostrane promjene vjere. Dodatak Filioque u samom će Rimu službeno biti uveden u liturgiju znatno kasnije, tek 1014. godine, pod pritiskom njemačkog cara Henrika II., dodatak je uveo papa Benedikt VIII., što će postati jedna od glavnih teoloških točaka razilaženja između katoličkog Zapada i pravoslavnog Istoka uoči i nakon konačnog raskola 1054. godine. Stoga, u Branimirovo doba, okretanje Rimu nije značilo prihvaćanje teoloških novotarija, jer ih sam Rim tada još nije liturgijski prakticirao. Te su novotarije (Filioque) posve jasno osuđene na saboru Crkve koji se održao u Carigradu 879. - 890. godine. U pravoslavnoj tradiciji on se naziva Četvrti carigradski sabor, a u teološkim krugovima se često označava i kao Osmi ekumenski sabor (iako ga Katolička crkva ne priznaje kao ekumenski, već za osmi sabor priznaje onaj raniji iz 869. godine). Sabor je sazvao carigradski patrijarh Fotije Veliki, a na njemu su sudjelovali i izaslanici rimskog pape Ivana VIII. (pape koji je slao ova pisma knezu Branimiru). Sabor je donio dvije ključne odluke:

1. Potvrđeno je jedinstvo: Rimski izaslanici i grčki biskupi potvrdili su potpuno crkveno jedinstvo i rehabilitirali patrijarha Fotija od optužbi da je bio crkveni uzurpator, lažni patrijarh i buntovnik protiv Rima.

2. Osuda promjena Vjerovanja: Sabor je izričito osudio i stavio anatemu (zabranu) na bilo kakve izmjene, dodatke ili oduzimanja u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Iako riječ Filioque nije izravno spomenuta u samom tekstu kanona, jednoglasno je zaključeno da se Vjerovanje mora ispovijedati isključivo u svom izvornom obliku (da Duh Sveti izlazi "od Oca").

  U svojim riječima koje je uputio knezu Branimiru, papa Ivan VIII. između ostalog jasno kaže: ''Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi vazda lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima.''

  Iz navedenih riječi rimskog biskupa proizlazi da je okretanje Rimu za Hrvate zapravo predstavljalo povratak ranijoj tradiciji njihovih predaka iz doba Trpimira ili Borne, dok je Zdeslavov zaokret prema Carigradu bio kratkotrajna geopolitička iznimka. Za Rim je, dakako, povratak Hrvatske pod njegovu jurisdikciju bio od golemog vjerskog i strateškog značenja, što se posve jasno vidi iz papina ushićenja.

  Podsjetimo, 878. godine, kao štićenik snažnog Bizantskog carstva, na hrvatsko prijestolje dolazi Zdeslav, sin kneza Trpimira. Njegova je vladavina bila kratka, ali iznimno značajna zbog geopolitičkih previranja. Nakon smrti njegova oca Trpimira (oko 864. godine), vlast je uzurpirao knez Domagoj, što je prisililo Zdeslava i njegovu braću na bijeg u Carigrad. To progonstvo presudno je oblikovalo Zdeslavovu kasniju politiku. Godine 878. on se vraća uz vojnu i političku pomoć Bizanta te priznaje vrhovnu vlast cara Bazilija I.

  Pod utjecajem Carigrada, crkveni život u Hrvatskoj počeo se okretati prema carigradskom patrijarhu Fotiju, što je zabrinulo papu u Rimu, ali i dio lokalnog plemstva koje je bilo čvršće vezano uz zapadnu tradiciju. Zdeslav je, na poticaj Bizanta, sklopio mir s Mlečanima kako bi osigurao stabilnost na moru. Međutim, njegovo snažno oslanjanje na Carigrad i stavljanje Ninske biskupije pod bizantski utjecaj izazvali su veliko nezadovoljstvo među hrvatskim velikašima koji su težili većoj neovisnosti od Bizanta. Glavni predvodnik te oporbe bio je Branimir. U svibnju 879. godine, u pobuni koju je organizirao Branimir, knez Zdeslav je ubijen nedaleko od Knina.

  Iako je vladao samo godinu dana, Zdeslavov pokušaj balansiranja između dviju supersila onoga vremena pokazuje koliko je geopolitički položaj rane Hrvatske bio osjetljiv. Njegov pad omogućio je dolazak kneza Branimira, pod čijom je vlašću Hrvatska dobila važno međunarodno i crkveno priznanje. Naime, u pismu od 7. lipnja 879. godine, papa Ivan VIII. potvrđuje Branimirovu vlast, što se u suvremenoj povijesnoj znanosti smatra prvim diplomatskim priznanjem hrvatske državnosti.

  Cjelovito pismo pape Ivana VIII. hrvatskom knezu Branimiru: ''Dragom sinu Branimiru! Čitajući pisma tvoga gospodstva, što si nam ga po časnom svećeniku Ivanu, uzdaniku našem, poslao, razabrah jasnije od sunca, koliku vjeru i iskreno štovanje gajiš prema crkvi svetih apostola Petra i Pavla i prema nama. Pa jer s voljom Božjom ponizno ispovijedaš i želiš kao dragi sin biti u svemu vjeran i pokoran svetomu Petru i nama, koji smo po milosti Božjoj namjesto njega: zato uvelike zahvaljujemo gospodstvu tvojemu ovim našim pismom apostolskim, pa te s očinskom ljubavlju kao najmilijega sina primamo i u duhu grlimo, gdje se vraćaš u krilo svete Stolice apostolske, majke tvoje, u kojoj su se i pređi tvoji iz najbistrijega vrela pojili slatkim napitkom svetoga nauka; i bit ćemo ti skloni apostolskom dobrotom, da bi uvijek lebdjela nad tobom milost i blagoslov od apostolskih glava sv. Petra i Pavla, pa i danas te da bi uvijek bio čitav i siguran od vidljivih i nevidljivih neprijatelja, koji neprestano ljudskom spasu zasjedaju i staju na put, i da bi lakše stekao žuđenu pobjedu nad neprijateljima. Jer, kako budeš nastojao, da se sam Bogu ponizno pokoriš i slušaš sveti nauk njegov i kako budeš iskazivao za ljubav Božju dužnu počast svećenicima i službenicima njegovim, tako ćeš bez sumnje biti pobjednik i gospodar nad svima svojim neprijateljima i buntovnim protivnicima. I zato opominjem revnost tvoju, da u svim svojim djelima imaš uvijek pred očima Gospodina, da ga se bojiš i svim srcem ljubiš, jer psalmist veli: 'Blažen čovjek koji se Boga boji i komu su veoma omiljele zapovijedi Njegove; jako će biti sjeme njegovo na zemlji'; a sam veli u evanđelju: ''Tko mene ljubi, držat će riječ moju, i moj će Otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega ćemo se nastaniti.'' Kad je to tako, ako svojim dobrim djelima, što sada sjaju, proslaviš Boga, bez sumnje će te jednom ovjenčati vječna slava jer on preko Mojsija sam svjedoči da tako čini, govoreći: 'Proslavit ću one koji mene slave.' Pa kako si preko spomenutog već svećenika Ivana od naše vrhovne vlasti molio troje, da te za bolji spas tvoj blagoslovimo našom apostolskom riječju, to smo vrlo rado učinili. Kako smo naime na dan Uzašašća Gospodnjega služili misu na žrtveniku sv. Petra, digosmo ruke uvis i blagoslovismo tebe i cio narod tvoj i cijelu zemlju tvoju, da možeš ovdje uvijek spašen tijelom i dušom sretno i sigurno vladati zemaljskom kneževinom, a poslije smrti da se na nebesima veseliš s Bogom i da vječno vladaš. A obzirom da smo spoznali da je ovaj isti svećenik Ivan u svemu tebi i nama uistinu vjeran, podali smo mu naše apostolsko pismo da ga preda bugarskom caru. Stoga te molimo, daj za ljubav svetomu Petru i nama da s tvojim dopuštenjem obavi to poslanstvo bez otezanja, pa zato tebi za ljubav tvoju mnogo zahvaljujemo.''

  U pismu ninskom biskupu Teodoziju pisanom istoga dana, papa ga poziva da biskupsko posvećenje ne prima s drugih strana, već izravno iz Rima, nastojeći tako čvrsto osigurati svoju jurisdikciju u Primorskoj Hrvatskoj. Tekst pisma Teodoziju glasi: ''Primivši i pročitavši pismo Tvoje dobrohotnosti, jasnije od sunca razabrasmo iskrenost Tvoje odanosti i vjernosti što je gajiš za Crkvu blaženog Petra apostola i naše papinstvo. Pa obzirom da si se posve ponizna srca potrudio potražiti našu milost i blagoslov, tomu smo se vrlo obradovali. Naime, i časni nam je svećenik Ivan, dolazeći od vas, donio živim riječima puno lijepih glasova o Tvojoj čestitosti i strpljivosti, što valja vrlo cijeniti kod Kristova svećenika. Stoga Te kao dragi ud Kristova tijela i duhovnog sina grlimo ispruženim rukama svoga apostolstva i ljubimo očinskom ljubavlju te smo Te uvijek voljni poduprijeti apostolski dobrostivo. Zato opominjemo Tvoju oštroumnost da ne skreneš ni na koju drugu stranu i ne poželiš primiti čast biskupsku protivno svetim zasadama časnih otaca – slušajući onaj željeni glas previšnjega Suca: 'Dobro, valjani i vjerni slugo! Obzirom da si bio vjeran nad malim, postavit ću te nad velikim. Uđi u veselje gospodara svoga'(Mt 25, 21. i 23.). Već se svim srcem i svom spremnošću vrati u krilo Stolice apostolske, odakle su Tvoji prethodnici primili sladak nauk Božji s oblikom svete pouke te čast vrhovnog svećeništva, kako bi i sam uz privolu Kristovu primio od Apostolske stolice, koja je glava i učiteljica svih crkava Božjih biskupsko posvećenje mojim rukopolaganjem te da bi po drevnom običaju sv. Petra, a uvijek štićen našim ugledom i brigom, krepko i sigurno upravljao pukom Gospodnjim koji Ti je povjeren te, dolazeći na oči Previšnjemu, s kliktanjem došao noseći svoje snopove (Ps 126,6) i mogao pobjedonosno reći Gospodinu: 'Evo mene i djece koju si mi dao!' (Iz 8,18 – Heb 2,13), pa stoga zavrijedio radovati se za vijeke s Bogom.''

  U trećem pismu, upućenom svećenstvu i narodu, papa izražava radost što se Hrvati drže rimske crkvene tradicije i zaziva na njih blagoslov: ''Kad smo čitali pismo vašeg kneza Branimira koje nam je osobno uputio po časnom svećeniku Ivanu, spoznali smo ne samo njegovu odanost već i iskrenost vaše vjere i ljubav što gajite za sv. Petra, apostolskog prvaka i za nas. Pa obzirom da se svom dušom i svom spremnošću želite kao predragi sinovi vratiti k svetoj Rimskoj crkvi odakle su, kao što znate, vaši roditelji primili sladak nauk svete propovijedi, u živoj žudnji da imate našu apostolsku milost i blagoslov, to nas je ispunilo velikom radošću. I stoga pružamo ruke i grlimo vas te vas očinskom ljubavlju primamo natrag, i voljni smo vas uvijek apostolski dobrostivo poduprijeti budete li do kraja iskreno gajili i vjerno održali tu svoju spremnost i obećanje. Jer Gospodin veli: 'Tko ustraje do kraja, taj će se spasiti' (Mt 10,22; 24, 13). I apostol Pavao veli to isto: 'Postali ste naime sudionici Kristovi, samo ako vjeru kakvu ste od početka imali zadržite čvrsto do kraja' (Heb 3,14). Stoga budite, kao što ste poručili, sve do smrti vjerni Bogu i sv. Petru, pa ćete primiti krunu života što ju je Bog obećao onima koji ga ljube (Jak 1,12). Mi vas naime u svojim svetim molitvama neprestano spominjemo pred Gospodinom te vas, dižući ruke k njemu, preporučujemo Bogu svemogućemu zajedno s našim voljenim sinom, a vašim knezom, i svakim vas duhovnim blagoslovom blagoslivljamo u Isusu Kristu, Gospodinu našemu, kako biste sada i za vijeke bili blagoslovljeni skupa s tijelom i dušom te se dovijeka radovali s Gospodinom.''

  Povijesni dokumenti pokazuju da je papa tih dana (između 7. i 14. lipnja 879.) slao pisma i okolnim vladarima – dalmatinskim biskupima koji su bili pod Bizantom, bugarskom caru Borisu I. te veliko-moravskom knezu Svatopluku i nadbiskupu Metodu u Panoniji, nastojeći konsolidirati rimski utjecaj u cijelom području jurisdikcije.

  Zanimljivo je da papa ne piše pismo nikome od srpskih plemenskih vladara iz razloga što su u to vrijeme srpska plemena bila pod jurisdikcijom vjerskog poglavara Kristove crkve u okviru bugarskog carstva.

  Hrvatski vladari, međutim, nisu slijepo izvršavali svaku rimsku odredbu. Branimir i biskup Teodozije vješto su koristili veze s Akvilejskom patrijaršijom kako bi zadržali visoku razinu samostalnosti u unutarnjim crkvenim pitanjima i imenovanju biskupa. Teodozije je kasnije postao i splitski nadbiskup, čime se u njegovoj osobi simbolički povezala Crkva u bizantskoj Temi Dalmaciji (gradovi na obali) i u Primorskoj Hrvatskoj, što svjedoči o mudroj i pragmatičnoj politici tog vremena.

  Promatrano iz povijesne i teološke perspektive, odabir Rima i zapadne crkvene sfere trajno je oblikovao kulturni, politički i vjerski identitet hrvatskog naroda. Od vremena nasilnog svrgnuća kneza Zdeslava od strane kneza Branimira i ostanka u krilu Katoličke crkve nakon raskola 1054. godine, a samim time i ustrajnosti u herezi Filioque, nastaje najveća tragedija i kalvarija hrvatskog naroda u njegovoj povijesti, a koja još uvijek traje. 

  Ostavši tako pod papom u herezi katolicizma (papizma), odnosno prihvativši izmjenu dogme o Vjerovanju u kojoj se tvrdi da Duh Sveti izlazi od Oca i Sina (Filioque) a ne samo od Oca (kako je bilo utvrđeno na Prvom carigradskom saboru Crkve 381.g.), a samim time učinivši i hulu na Duha Svetoga koji je treća božanska osoba, hrvatski narod je postupno otpao od prave i svete vjere Kristove i kao takav se udaljio od istinskog kršćanstva.

  O, kako je strašan otrov hereza ili krivovjerje! Otrov je to od kojeg se čovjek, određene skupine (crkve) pa tako i cijeli narodi, bez osobite pomoći i milosti Božje teško mogu izliječiti, a što je posve jasno vidljivo kod naroda na Zapadu pa tako i na hrvatskom narodu koji je već jedno tisućljeće uvođenjem dodatka Filioque u Misu ili Liturgiju 1014. godine, otrovan herezom katolicizma (papizma), još uvijek teško bolestan i duhovno ne izliječen, srljajući tako u svoju strašnu vremenitu i vječnu propast, a što pozorno i svjedoči njegova dosadašnja tragična povijest!

  Krivovjerje je grijeh oholog uma! Suština tog grijeha je hula na Boga. Obzirom da se radi o grijehu uma, krivovjerje ne samo što potamni um, već i srce okameni i zarobi, ubijajući ga vječnom smrću. Kroz ovaj grijeh čovjek se najviše pokorava palim duhovima, čiji je glavni grijeh protivljenje Bogu i hula na Boga.

  Oholost je suštinska odlika palih duhova, a suštinska odlika krivovjernika također je oholost koja se najočiglednije iskazuje kroz prezriv odnos i osuđivanje sviju koji ne pripadaju određenoj crkvi ili sekti, i neprijateljstvo i snažnu mržnju prema njima, a kao što je to kroz povijest pokazivala i sada pokazuje Katolička crkva prema svetom i istinskom pravovjerju (pravoslavlju).

  Ali, najznačajnije iskazivanje oholosti u krivovjernika i raskolnika sastoji se u tome što oni, odbacivši spoznaju o Bogu i bogoslužje otkriveno i priopćeno ljudima od samog Boga, nastoje da ih zamijene samovoljnim, bogohulnim i Bogu protivnim spoznajama o Bogu i bogoslužjima. Onog koji je pobijeđen grijehom krivovjerja i raskola, đavao ne kuša drugim strastima i očiglednim grijesima. Uostalom, i zašto bi đavao kušao i borio se s onim koji je smrtnim grijehom krivovjerja već ubijen vječnom smrću i koji je već dospio u stanje demonsko? Naprotiv, đavao usrdno podržava krivovjernika i raskolnika u uzdržljivosti i drugim izvanjskim podvizima i oblicima kreposti, da ga na taj način drži u samozadovoljstvu i zabludi, i da tom maskom svetosti kojom se pokriva krivovjernik privuče pravovjerne ili makar zadobio od njih priznanje, opravdanje i određeno odobravanje krivovjerja, sumnju u pravu vjeru i ravnodušnost (mlakost) prema njoj.

  Onaj koji posjeduje blago biva napadan od razbojnika, a onome koji ničeg nema neće dosađivati razbojnici. Tko posjeduje blago prave vjere žestoko je napadan od neprijatelja! Neprijatelj svim snagama napada pravovjerne, pokušavajući da ih pred svijetom predstavi kao poražene s istim ciljem s kojim nastoji da krivovjernika pokaže kao čovjeka kreposna života i dostojna svakog poštovanja. Dakle, s kakvim lukavstvom koje ljudski um ne može često prozreti djeluje zli duh u korist krivovjerja i na štetu istinitog kršćanstva! Na žalost, ova njegova podvala daje vrlo porazne rezultate jer njome biva ulovljeno i na put pogibelji povedeno nebrojeno mnoštvo duša! 

  Mnogi krivovjerci i raskolnici živjeli su strogim asketskim životom, a kad su prihvatili svetu istinsku pravoslavnu vjeru, počeli su iskazivati različite slabosti. Do kakvog nas zaključka ovo dovodi? U prvobitnom njihovom stanju neprijatelj nije ratovao protiv njih držeći ih za svoje dok je u drugom ustao na njih objavivši im strašan rat jer su javno priznali i ispovjedili da su neprijatelji njegovi. Sveto pismo zlog duha naziva ne samo neprijateljem već i osvetnikom. Lukavi duh ne samo što se bori protiv čovjeka već, budući pun najljuće zavisti protiv čovjeka ne može da ravnodušno promatra kako se čovjek ispunjava krepošću i kako ugađa Bogu pa čini osvetu zbog njegovih Bogu ugodnih djela navodeći i iznutra raspirujući u čovjeku plamen najrazličitijih strasti.

  Strašan utjecaj ima krivovjerje i raskol na tijelo čovjekovo! Ogorčenost duha prenosi se i na tijelo. Nisu svi sposobni da tu pojavu zapaze za života krivovjernika, ali poslije smrti tijelo onog koji je odstupio od Boga u trenu biva otvrdnuto i od njega se odmah počinje osjećati strašan neugodni zadah. Tako biva naročito s tijelima onih krivovjernika koji su vodili strogi asketski život i koji su bili znameniti učitelji svojih sekti, zasluživši sveopće uvažavanje onog svijeta što u tami ide. Od njihovih tijela poslije smrti osjeća se strašan, jeziv zadah, i iz tih isušenih leševa počinju teći rijeke gnoja neugodnog mirisa, tako da je teško pripremati ih za sahranu i prisustvovati ukopu njihovom. Na grobovima njihovim pojavljuju se demoni, prikazujući se ljudima u raznim oblicima da ih ustraše ili obmane.

  Krivovjerniku je nedostupno pokajanje (obraćenje) i spoznaja Istine. Lakše je preljubniku i kriminalcu obratiti se i Boga spoznati nego krivovjerniku i raskolniku, posebno ukoliko je riječ o učenom čovjeku ili isposniku. To dokazuju grešnici i učeni sektaši, suvremenici Kristovi, koji se spominju u Evanđelju: grešnici prihvaćaju Gospodina i njegovog Preteču, dok književnici, farizeji i saduceji odbacuju i Isusa i Ivana.

  Daleko je obraćenje ili pokajanje od onog tko je sobom potpuno zadovoljan, dok oko sebe uočava sve same nedostatke i sablazni. Onome tko drži da je razumniji od sviju, glad i žeđ za beskonačnom Božjom istinom koja hrani i zasiti, izazivajući time samo još veću glad i žeđ za milosnom istinom, suviše su daleki i nepristupačni. Teško je odbaciti svoju hulu na Boga onome koji to bogohulstvo smatra za ''svetu istinu'', i teško mu je da spozna svetu Istinu obzirom da mu je samo čulo vida, duševno oko, odnosno um zaslijepljen lažima. Obraćenje krivovjernika i raskolnika, njihovo pristupanje pravoj i svetoj vjeri velika je milost Božja koja se po osobitom naumu Božjem iskazuje samo na izabranima, poznatim jedinome Bogu. A, ljudska sredstva za obraćenje raskolnika i krivovjernika su nemoćna. Tako, iako su na Prvom saboru u Niceji protiv Arija i njegovih istomišljenika stajali veliki učitelji svete Crkve, svjetla cijele zemlje, Atanazije Veliki, Nikola Čudotvorac, Spiridon Trimifuntski, i iako su oni djelovali ne samo snagom svoje riječi, nego i snagom znamenja, nisu uspjeli da smekšaju tvrda srca bestidnog skupa krivovjeraca s Arijem na čelu, koji je do kraja života ostao uporan i vjeran svojoj zabludi, kao što svjedoči povijest svete Crkve.

  Sučeljavanje, raspravljanje predstavlja najslabije oružje protiv krivovjernika, oružje koje donosi više štete nego koristi, što je posljedica samog karaktera krivovjerja. Oholo krivovjerje ne trpi optužbe, prokazivanje, ne podnosi da bude pobijeđeno. Optužbe ga čine još surovijim, pobjede ispravnog učenja ga dovode do bijesa. To su pokazala brojna iskustva.

  Krivovjerje se može pobijediti samo krotkim savjetovanjem; još bolje šutljivim pozdravom, poniznošću, ljubavlju, trpljenjem i dugim trpljenjem, usrdnom molitvom, ispunjenom sućuti prema bližnjem i milosrđem. Čovjek nije u stanju da pobijedi krivovjerje, obzirom da je ono izum demonski. Pobijediti ga može samo Bog, kojeg čovjek, ponizan pred Bogom i ispunjen ljubavlju prema bližnjemu, poziva na borbu s njim i pobjedu nad njim.

  Onaj koji želi da se uspješno suprotstavlja krivovjerju treba biti potpuno slobodan od sujete (taštine) i neprijateljstva prema bližnjima, da ne bi ironijom, zajedljivom ili oštrom riječju izazvao krivovjernika, uzburkavši strasti u njegovoj oholoj duši. Kraste i gnojne rane bližnjega pomazuj, kao ljekovitim uljem, samo riječima ljubavi i poniznosti, da pogleda milostivi Gospodin na ljubav tvoju i poniznost koju imaš, da se dotaknu srca bližnjeg tvog, i da se ti udostojiš velikog Božjeg dara spasenja bližnjeg tvog. Oholost, drskost, inat, zanos krivovjernika samo su naizgled energija, međutim u biti svojoj to je nemoć koja vapi za blago-razumnom sućuti. Ta se nemoć samo umnožava i postaje svirepa ukoliko se protiv nje postupa s nepromišljenom revnošću, izraženom u napadnom razotkrivanju.

  Krivovjerje predstavlja prikriveno odbacivanje istinskog kršćanstva. Kad su ljudi počeli da odbacuju idolopoklonstvo zbog njegove očigledne apsurdnosti i da dolaze k spoznaji i ispovijedanju Otkupitelja, kad su sva nastojanja đavla da održi među ljudima idolopoklonstvo ostala bez rezultata, tad neprijatelj roda ljudskoga pronalazi krivovjerje, da putem njega, čuvajući u onima koji ga ispovijedaju i ime i donekle vanjštinu kršćansku, ne samo oduzme od njih učenje Kristovo već ga i zamijeni hulom na Boga.

  Krivovjerjem ili herezom treba smatrati i ono učenje koje, ne dotičući se ni dogme ni svetih Tajni, odbacuje život po Kristovim zapovijedima i dopušta kršćanima da žive poganski. To učenje, koje se izvana ne čini neprijateljskim prema kršćanstvu, u biti mu je potpuno protivno: ono predstavlja nijekanje Krista. Sam Gospodin je rekao: Tada ću im javno kazati (onima koji priznaju Gospodina svojim riječima, a proturječe Njegovoj volji svojim djelima), nikada vas nisam poznavao; idite od mene vi koji činite bezakonja (Mt 7,21-23).

  Vjera može biti živa samo uz djela vjere; bez njih, ona je mrtva (Jak 2,26). Uostalom, kao rezultat nekršćanskog života gubi se i ispravno razumijevanje kršćanskih dogmi. Čak i u vrijeme kada je idolopoklonstvo bilo vrlo snažno, heretici su vodili život pogana. Sveti Atanazije Veliki to primjećuje o arijancima, koji su sudjelovali u zabavama idolopoklonika i bili im slični u vladanju.

  Romani, komedije i druga očito grešna djela, ispunjena sladostrasnošću, također su plod hereze; neka od tih djela napisala su duhovna lica, kao što je "Telemah", na primjer, napisao Fenelon. Čitanje svih tih knjiga iznimno je štetno, iako je nevještom oku otrov u nekima od njih jedva primjetan, dok je u drugima potpuno skriven. Nevidljivost otrova ne umanjuje njegovu snagu. Naprotiv, osjetljivi otrovi imaju posebno razoran učinak. Čitanje dogmatske, a posebno asketske heretičke knjige često potiče bludna razmišljanja, dok čitanje romana potiče misli nevjerice, raznih sumnji i nedoumica u odnosu na vjeru. Grijesi, kao i nečisti duhovi, međusobno su povezani: tko se dragovoljno podvrgne jednom grijehu, nehotice i nužno podliježe utjecaju drugoga, zbog srodstva lukavih duhova i strasti. Iskustvo pokazuje da su ljudi odlazili u krivovjerje i bezbožnost najčešće iz razvratnog života, a naprotiv, da krivovjerje uvijek uključuje slom morala zbog međusobne srodnosti grijeha.

  Osnovni učinak svih heretičkih knjiga sastoji se u poticanju misli sumnje u odnosu na vjeru. Sveti Izak Sirijski kaže: ''Čuvaj se čitanja heretičkih dogmi. To će protiv tebe podići najjači duh hule na Boga." Djeluju li u kome hulne pomisli? Je li se tko pokolebao u povjerenju prema Istinskoj pravoslavnoj crkvi, koja je jedina prava i sveta Crkva Kristova? Je li tko postao univerzalni kršćanin, koji se po uvjerenju svoga srca, ili točnije potpunim nepoznavanjem kršćanstva, jednako tretira sve vjere i stoga ne pripada ni jednoj? Znajte da je doveden u to stanje čitajući heretičke knjige ili razgovarajući s onima koji su zaraženi čitanjem tih knjiga.

  Ljudi odani sladostrašću posebno rado čitaju heretičke knjige o ''kršćanskom'' asketizmu i savršenosti, a klone se duhovnih knjiga Istinske pravoslavne crkve. Koji je razlog tome? Slično raspoloženje uma. Ovi ljudi nalaze zadovoljstvo u čitanju knjige koja predstavlja plod mašte ili domišljatosti pripremljene profinjenom sladostrasnošću, sujetom i uobraženošću; na umove i srca koji prethodno nisu bili očišćeni pravim Kristovim učenjem, djeluje kao blagoslov. Pravoslavne knjige pozivaju na pokajanje i napuštanje grešnog života, na samoodricanje, samo-osuđivanje i poniznost, koje sin ovoga svijeta ne želi.

  Idolopoklonstvo i svako odbacivanje Boga može se usporediti s očitim otrovom. Svatko se lako može očuvati od njega. A, krivovjerje se može usporediti s hranom koja izvana izgleda divno, ali je otrovana. I takva hrana je otrov, ali otrov od kojeg se je teško zaštititi, jer je skriven, a i zato što divan izgled i miris hrane u čovjeku potiču prirodnu želju da se u njoj zadovolji i uživa. Hereza je uvijek popraćena licemjerjem i prijetvornošću; pričljiva je, slatkorječiva, puna ljudske učenosti i zato lako privlači ljude, lovi ih i ubija. Neusporedivo je više ljudi zahvaćeno vječnom smrću kroz herezu nego kroz izravno nijekanje Krista.

  Bez poslušnosti Crkvi Kristovoj nema poniznosti; bez poniznosti nema spasenja. Ponizih se i spasi me, rekao je Prorok (Ps 114,6). Krivovjerje i raskol osim toga sadrže u sebi i hulu na Duha Svetoga – smrtni grijeh koji Bog ne oprašta čovjeku ni u ovome vijeku ni u budućnosti, ako čovjek ostane u tom grijehu. Prema učenju svetog Ivana Zlatoustog, taj se grijeh ne može očistiti ni mučeničkom krvlju. On se čisti tek kad se čovjek odrekne svoga krivovjerja, napusti raskol i pridruži se svetoj Crkvi Kristovoj.

  Apostol Pavao među tjelesna djela ubraja i hereze (Gal 5,20). One pripadaju djelima tijela po svojem izvoru - tjelesnoj mudrosti, koja je smrt, koja je - neprijateljstvo prema Bogu, jer se ne pokorava Zakonu Božjem, niti može (Rim 8,6-7). One spadaju u tjelesna djela i prema svojim posljedicama. Otuđivši ljudski duh od Boga, sjedinivši ga s duhom Sotone po njegovom glavnom grijehu – bogohuljenju, podvrgavaju ga ropstvu strasti, kao od Boga napuštenog, kao prepuštenog vlastitoj paloj prirodi. Pomrači se njihovo nerazumno srce, kaže apostol o mudracima koji su se udaljili od prave spoznaje Boga, govoreći da su mudri poludješe. Istinu Božju zamijenili su lažju: zato ih je Bog predao sramotnim strastima (Rim 1,21-22,25-26).

  Sramnim strastima nazivaju se razne bludne strasti. Ponašanje vođa hereza bilo je pokvareno. Apolinarije je imao preljubničku aferu, Eutihije je bio posebno podložan strasti pohlepe, a Arije je bio nevjerojatno razvratan. Kad se na prvom Nicejskom saboru počela čitati njegova pjesma ''Talija'', koncilski su oci začepili uši, odbijajući poslušati sramotne riječi koje pobožnom čovjeku nisu mogle ni pasti na pamet. "Talija" je spaljena. Na sreću kršćanstva, svi primjerci tog djela su uništeni. Ostali su nam samo povijesni dokazi da je djelo odisalo gnjusnom razuzdanošću jer u njemu je užasna hula na Boga sjedinjena i pomiješana s izrazima odvratne, neljudske razuzdanosti i svetogrđa. Blago onima koji tu paklenu bljuvotinu nikad nisu čuli ni pročitali. Čitajući ih, sjedinjenje duha hereze s duhom Sotone postaje očito. Hereze su, budući da su djelo tijela i plod tjelesne mudrosti, izum palih duhova. Sveti Ignacije Bogonosac kaže: "Bježite od bezbožnih krivovjerja koja su đavlov izum one zmije koja je izvor svih zala.'' Ovo ne treba čuditi, jer pali duhovi su sišli s visine duhovnog dostojanstva, stoga su pali u tjelesno mudrovanje više nego ljudi.

  Pali duhovi, koji u sebi imaju početak svih grijeha, ljude pokušavaju uvući u sve grijehe, s ciljem i željom da ih ubiju odnosno vječno pogube. Ljude uvlače u razna naslađivanja i ugađanja tijelu, u koristoljublje, slavoljublje, slikajući pred nama objekte tih strasti zavodljivim bojama. Ljude osobito nastoje uvući u oholost, iz koje, kao iz sjemena biljaka, niče neprijateljstvo prema Bogu i hula na Boga. Grijeh bogohuljenja, koji čini srž svakog krivovjerja (hereze), predstavlja najteži grijeh, kao grijeh koji pripada upravo odbačenim duhovima i čini njihovo glavno obilježje. Pali duhovi pokušavaju prikriti sve grijehe maskom dobre vanjštine, koja se u asketskim djelima svetih Otaca naziva "opravdanjima". Oni to čine da lakše prevare ljude i učine ih spremnijim da prihvate grijeh. Upravo tako postupaju i s bogohuljenjem: pokušavaju ga prikriti cijenjenim imenom, raskošnom ljepotom, uzvišenom filozofijom. Strašno je oruđe u rukama duhova – hereza! Krivovjerjem (herezom) su pogubili čitave narode, neprimjetno im oteli istinsko kršćanstvo i zamijenili ga bogohulnim učenjem, okitivši to smrtonosno učenje imenom pročišćenog, pravog, obnovljenog ''kršćanstva''.

  Hereza (krivovjerje) je grijeh koji se usavršava prvenstveno u umu. Taj grijeh, kada ga um prihvati, predaje se duhu, razlijeva se po tijelu, prljajući i samo tijelo, koje ima sposobnost da primi posvećenje općenjem s Božjom milošću, kao i sposobnost da se oskvrni i zarazi od zajedništva s palim duhovima. Taj je grijeh jedva primjetan i nejasan za one koji ne poznaju točno (ispravno) kršćanstvo, stoga u svoje mreže lako hvata jednostavnost, neznanje, ravnodušnost i površno ispovijedanje istinskog kršćanstva.

  Hereza je privremeno zahvatila i Bogu ugodnog Joanikija Velikog, i bogougodnog Gerasima Jordanskog i neke druge ugodnike Božje. Ako ti sveti ljudi, koji su život proveli brinući se samo za spasenje, nisu mogli odmah prepoznati hulu na Boga koja se krije iza maske, što tek reći za one koji život provode zaokupljeni svakodnevnim brigama, a nedovoljno, krajnje nedovoljno poznaju svetu istinsku pravoslavnu kršćansku vjeru? Kako mogu prepoznati smrtonosnu herezu kad stane pred njih s prekrasnom maskom mudrosti, pravednosti i svetosti? To je razlog zašto su čitave ljudske zajednice i čitavi narodi lako padali pod jaram krivovjerja. Zato je obraćenje (izlazak) iz hereze u istinsko pravoslavlje vrlo teško, puno teže nego iz nevjere i idolopoklonstva. Krivovjerja koja su se približila bezbožnosti lakše se prepoznaju i napuštaju nego krivovjerja koja su se manje udaljila od istinske pravoslavne vjere, pa su stoga više skrivena.

  Obzirom da predstavlja teški, smrtni grijeh, herezu treba liječiti brzo i odlučno, kao grijeh uma, iskrenim predavanjem anatemi, od sveg srca. Sveti Ivan Klimak ili Ljestvičar kaže da sveta saborna Istinska pravoslavna crkva u svoje okrilje ponovo prima heretike kad oni iskreno predaju anatemi svoju herezu i odmah ih oplemenjuje (udostoji) svetim Tajnama, dok za one koji su pali u blud, iako su priznali (ispovjedili) i ostavili svoj grijeh, u skladu s apostolskim pravilima zapovijeda se na duže vrijeme odvajanje (odstranjenje) od svetih Tajni. Dojam (utisak) izazvan tjelesnim grijehom ostaje u čovjeku i nakon priznanja odnosno ispovijedanja grijeha, i nakon što je grijeh napušten. Dojam koji proizvodi hereza uništava se odmah nakon njezina odbacivanja. Najiskrenije i najodlučnije predavanje hereze anatemi (odvajanju i proklinjanju) je lijek koji konačno i potpuno oslobađa dušu od hereze (krivovjerja). Bez tog lijeka, otrov hule na Boga (bogohuljenje) ostaje u čovjekovom duhu, ne prestajući da ga koleba sumnjama i dvojbama koje proizvodi neugašena naklonost prema herezi; ostaju misli koje se dižu protiv spoznaje Krista (2 Kor 10,5), otežavajući spasenje onima koji su im podložni, koji su neposlušni i protive se Kristu, te žive u zajedništvu sa Sotonom.

  Istinska pravoslavna crkva Kristova je oduvijek smatrala da je liječenje svijeta anatemom (odvajanjem ili odsijecanjem odnosno proklinjanjem) nužno za strašnu bolest hereze ili krivovjerja.