Općenito o zapovijedima Božjim

''Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?'' (Mt 19,16)

Mladiću koji mu je uputio ovo pitanje Gospodin odgovara ponajprije time što ga podsjeća da je nužno priznati Boga kao "jedinoga Dobrog", kao po izbor Dobro i kao izvor svakog dobra. Zatim mu Isus reče: "Ali ako hoćeš ući u život, čuvaj zapovijedi", pa svojem sugovorniku navodi zapovijedi koje se odnose na ljubav prema bližnjemu: "Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku!''. Konačno Isus Krist sažimlje te zapovijedi izričući ih pozitivno: "Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga!" (Mt 19,16-19). Na taj prvi odgovor odmah se veže drugi: "Hoćeš li biti savršen, idi, prodaj što imaš i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom." (Mt 19,21). Taj drugi odgovor ne poništava prvi. Nasljedovanje Isusa uključuje vršenje zapovijedi. Zakon nije dokinut, ali je čovjek pozvan da ga opet nađe u osobi svog Učitelja, koji je njegovo savršeno ispunjenje. U trima sinoptičkim Evanđeljima poziv Isusov, upućen bogatom mladiću da ga slijedi u poslušnosti učenika i vršenju zapovijedi, blizak je pozivu na siromaštvo i na čistoću. Evanđeoski su savjeti nerazdruživi od zapovijedi. Isus je preuzeo Deset zapovijedi, ali je u njihovu slovu očitovao snagu Duha na djelu. Propovijedao je "pravednost" koja nadmašuje "pravednost pismoznanaca i farizeja" (Mt 5,20) ili pogana. Izložio je sve zahtjeve zapovijedi: "Čuli ste da je rečeno starima: Ne ubij ..., a ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga, bit će podvrgnut sudu." (Mt 5,21-22). Na pitanje: "Koja je zapovijed najveća u Zakonu?" (Mt 22,36), Isus odgovara: "Ljubi Gospodina Boga svojega svim srcem svojim i svom dušom svojom i svim umom svojim. To je najveća i prva zapovijed; druga je ovoj slična: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. O tim dvjema zapovijedima visi sav Zakon i Proroci." (Mt 22,37-40). Deset zapovijedi treba tumačiti u svjetlu te dvostruke i jedine zapovijedi ljubavi, koja je punina Zakona: ''Uistinu: Ne čini preljuba! Ne ubij! Ne ukradi! Ne poželi! i ima li koja druga zapovijed, sažeta je u ovoj riječi: Ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga. Ljubav bližnjemu zla ne čini. Punina dakle Zakona jest ljubav.'' (Rim 13,9-10).     

   

   Deset zapovijedi u Svetom pismu     

   Riječ "Dekalog" doslovce znači "deset riječi". (Izl 34,28; Pnz 4,13; 10,4) Tih je "deset riječi" Bog objavio svome narodu na svetoj gori. Napisao ih je "svojim prstom" (Izl 31,18) za razliku od ostalih zapovijedi što ih je ispisao Mojsije. One su po izbor riječi Božje. Predane su narodu u Knjizi Izlaska i u Ponovljenom zakonu. Već od Starog zavjeta svete knjige navode tih "deset riječi", ali tek će im Novi zavjet u Isusu Kristu objaviti pun smisao. Dekalog se razumije prije svega u sklopu Izlaska, koji je velik oslobodilački događaj Božji u središtu Starog saveza. Bilo da su zapovijedi izražene kao niječne odredbe, zabrane, bilo kao pozitivne zapovijedi npr. "Poštuj oca i majku", tih "deset riječi" označuje uvjete za život oslobođen od ropstva grijeha. Kao takav Dekalog je put života: ''Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, ljubeći ga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Gospodin.'' (Pnz 30,16). Ta se oslobodilačka snaga Dekaloga pokazuje, npr., u zapovijedi o subotnjem počinku, koja vrijedi i za strance i robove: ''Sjeti se da si i ti bio rob u zemlji egipatskoj i da te odande izbavio Gospodin, Bog tvoj, rukom jakom i ispruženom mišicom.'' (Pnz 5,15). "Deset riječi" sažimlju i proglašavaju Božji zakon: "Te je riječi na brdu, ispred ognja, oblaka i guste tmine, jakim glasom upravio Gospodin svemu vašem zboru. Ništa nije dodavao, nego ih je ispisao na dvije kamene ploče te ih predao meni." (Pnz 5,22). 

Zato se te dvije ploče zovu "Svjedočanstvo". (Izl 25,16). One naime sadržavaju uvjete saveza što ga je Bog sklopio sa svojim narodom. Te su "ploče Svjedočanstva" (Izl 31,18; 32,15; 34,29) morale biti položene u "Kovčeg". (Izl 25,16; 40,1-2).
 "Deset riječi" izrekao je Bog u bogojavljenju (teofaniji) - "Licem je u lice Gospodin govorio s vama na brdu ispred ognja." (Pnz 5,4). One pripadaju objavi kojom Bog očituje sebe i svoju slavu. Dar zapovijedi jest dar samoga Boga i njegove svete volje. Očitujući svoju volju Bog se objavljuje svome narodu. Dar zapovijedi i Zakona dio je Saveza sto ga je Bog sklopio sa svojim narodom. Prema Knjizi Izlaska objava "deset riječi" dana je između ponude Saveza i njegova sklapanja, nakon što se narod obvezao da će "izvršiti" sve što Gospodin bijaše rekao i da će to "poslušati'' (Izl 24,7). 
   Dekalog se prenosi isključivo nakon ponovnog dozivanja u pamet Saveza: "Gospodin, Bog naš, sklopio je s nama Savez na Horebu." (Pnz 5,2).  
   Zapovijedi poprimaju puno značenje unutar Saveza a prema Pismu, ćudoredno djelovanje čovjekovo dobiva pun smisao u Savezu i po njemu. Prva od "deset riječi" podsjeća na prvi korak Božje ljubavi prema svome narodu: Budući da čovjek, zbog kazne za grijeh, bijaše došao iz raja slobode u ropstvo ovoga svijeta, zato prva rečenica Dekaloga, tj. prva riječ zapovijedi Božjih, govori o slobodi: "Ja sam Gospodin, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva." (Izl 20,2; Pnz 5,6). 
   Zapovijedi u pravom smislu dolaze na drugo mjesto; one izražavaju nešto što je uključeno u pripadnost Bogu koja je ustanovljena po Savezu. Ćudoredno ili kreposno ponašanje jest odgovor na prvi korak Gospodinove ljubavi. Ono je priznanje, iskaz poštovanja Bogu i zahvalno bogoštovlje. Ono je suradnja s Božjim naumom sto ga Bog provodi u povijesti. O Savezu i dijalogu između Boga i ljudi svjedoči još i to da su svi nalozi izrečeni u prvoj osobi "Ja sam Gospodin ... " a upućeni drugoj osobi ''ti''. U svim Božjim zapovijedima osobna zamjenica u jednini naznačuje naslovnika: Bog očituje svoju volju svemu narodu i ujedno svakom pojedincu: Gospodin je zapovjedio ljubav prema Bogu i poučio nas o pravednosti prema bližnjemu da čovjek ne bude ni nepravedan ni nedostojan Boga. Tako je, s pomoću Dekaloga, pripravljao čovjeka da postane njegov prijatelj i da bude jedno srce s bližnjim. Riječi Dekaloga ostaju valjane i za nas. Daleko od toga da budu dokinute, one su dolaskom Gospodinovim u tijelu dosegle puninu značenja i razvoja.     

   Deset zapovijedi u predaji Crkve    

   Vjerna Pismu i u skladu s Isusovim primjerom, crkvena je predaja priznala Dekalogu temeljnu važnost i značenje. Od vremena svetog Augustina "Deset zapovijedi" zauzima pretežno mjesto u vjeronaučnoj pouci budućih krštenika i vjernika. Deset zapovijedi izriču zahtjeve ljubavi prema Bogu i prema bližnjemu. Prve se tri odnose prvenstveno na ljubav prema Bogu, a ostalih sedam na ljubav prema bližnjemu. Kao što postoje dvije zapovijedi ljubavi, o kojima visi sav Zakon i Proroci, kako je govorio Gospodin, tako je i Deset zapovijedi dano na dvjema pločama. Kaže se, doista, da su tri bile napisane na jednoj ploči, a sedam na drugoj. 

   Jedinstvo Dekaloga    

   Dekalog je nerazdruživa cjelina. Svaka "riječ" 
upućuje na svaku drugu i na sve skupa; one se međusobno uvjetuju. Dvije se ploče uzajamno osvjetljuju: tvore organsku cjelinu. Prekršiti jednu zapovijed znači povrijediti sve ostale. Ne može se poštovati druge ljude, a da se ne blagoslivlja njihov Stvoritelj. Ne može se klanjati Bogu, a da se ne ljube svi ljudi, koji su njegova stvorenja. Deset zapovijedi objedinjuje vrhunaravni i društveni život čovjekov.     

   Deset zapovijedi i naravni zakon     

   Deset zapovijedi pripada Objavi Božjoj. U isto nas vrijeme uče pravoj ljudskoj čovječnosti. Ističu bitne dužnosti, pa stoga, neizravno, i osnovna prava povezana s naravi ljudske osobe. Dekalog je povlašteni izričaj "naravnog zakona": Od početka je Bog u srce ljudi usadio naredbe naravnog zakona. Onda se zadovoljio time da im ih opet dozove u pamet. To je Deset zapovijedi Božjih. Premda su pristupačne samom razumu, naredbe su Dekaloga bile i objavljene. Grešnom je čovječanstvu trebala ta objava, da bi imalo potpunu i pouzdanu spoznaju o zahtjevima naravnog zakona: Bilo je nužno zapovijedi Dekaloga potpuno izložiti u uvjetima grešnog stanja, u kojem je svjetlo razuma zamračeno a volja skrenuta s pravog puta. Božje zapovijedi poznajemo kroz Božju objavu koju nam izlaze Crkva, i po glasu moralne savjesti.     

   Obvezatnost Dekaloga     

   Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu, Deset zapovijedi, u svom bitnom sadržaju, objavljuju teške obveze. One su u suštini nepromjenljive, i obvezuju uvijek i svagdje. Nitko ne bi mogao od njih osloboditi. Deset je zapovijedi Bog urezao u srce ljudskog bića. Posluh zapovijedima obuhvaća i obveze koje su, po sebi, lake. Tako npr. uvreda nanesena riječima zabranjena je petom zapovijedi, ali neće biti teški grijeh, osim zbog okolnosti ili nakane onog koji je nanosi.     

   "Bez mene ne možete ništa učiniti''     

   Gospodin Isus Krist reče: "Ja sam trs, vi loze. Tko ostaje u meni i ja u njemu, taj donosi mnogo roda. Uistinu, bez mene ne možete ništa učiniti." (Iv 15,5). Rod o kojemu govori jest svetost života što ga čini plodnim sjedinjenje s Kristom. Kad vjerujemo u Isusa Krista, kad imamo dijela u njegovim tajnama i vršimo njegove zapovijedi, Spasitelj sam dolazi da u nama ljubi svog Oca i svoju braću, našeg Oca i našu braću. Njegova Osoba biva, po Duhu, živo i nutarnje pravilo našeg ponašanja: "Ovo je moja zapovijed: ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio." (Iv 15,12).

   Svrha Zakona Božjeg    

   ''Ovo su zapovijedi, zakoni i uredbe koje mi Jahve, Bog vaš, zapovijedi da vas u njima poučim, kako biste ih vršili u zemlji u koju odlazite da je zaposjednete; da se svega svog vijeka bojiš Jahve, Boga svoga, ti, sin tvoj i sin tvoga sina, vršeći sve zakone njegove i sve zapovijedi njegove što ti ih danas propisujem, pa da imaš dug život. Slušaj, Izraele, drži ih i vrši, da ti dobro bude i da se razmnožiš u zemlji kojom teče med i mlijeko, kao što ti je obećao Jahve, Bog otaca tvojih.'' (Pnz 6,1-3).    

   Ljubav prema Bogu srž je Zakona Božjeg    

   ''Čuj, Izraele! Jahve je Bog naš, Jahve je jedan! Zato ljubi Jahvu, Boga svoga, svim srcem svojim, svom dušom svojom, i svom snagom svojom! Riječi ove što ti ih danas zapovijedam, neka ti se urežu u srce. Napominji ih svojim sinovima. Govori im o njima kad sjediš u svojoj kući i kad ideš putem; kad lijegaš i kad ustaješ. Priveži ih na svoju ruku za znak, i neka ti budu kao zapis među očima! Ispiši ih na dovratnicima kuće svoje i na vratima svojim!'' (Pnz 6,4-9).

   Iz Svetog pisma se vidi da je uz bljesak i grmljavinu na Sinaju Bog dao Deset zapovijedi Izraelcima u kojima je točno rečeno što u sebi sadrži velika Zapovijed ljubavi. Prve tri zapovijedi govore kako čovjek treba ljubiti Boga, a ostalih sedam kako treba bližnjega i sebe ljubiti. Drugim riječima, prve tri zapovijedi sadrže čovjekove dužnosti prema Bogu dok drugih sedam njegove dužnosti prema sebi i bližnjemu.  

   Budući da izriču osnovne čovjekove dužnosti prema Bogu i prema bližnjemu Deset zapovijedi u svom bitnom sadržaju objavljuju teške obaveze. One su u suštini nepromjenjive i obavezuju uvijek i svugdje. Čovjeka nitko od njih ne može osloboditi jer je Bog Deset zapovijedi urezao u srce svakog ljudskog bića. Svi su ljudi dužni istinu, osobito u onome sto se tiče Boga i njegove svete Crkve, tražiti i pošto je upoznaju prihvatiti i ostati joj vjerni. Ta dužnost proizlazi iz same naravi ljudi. Dužnost iskazivati Bogu pravo štovanje tiče se čovjeka uzetog pojedinačno i društveno. To je tradicionalno kršćansko učenje o moralnoj dužnosti pojedinaca i društava prema pravoj religiji i jedinoj svetoj Kristovoj Crkvi. Neprestano naviještajući ljudima Evanđelje sveta Crkva se trsi da oni kršćanskim duhom potpuno ispune mentalitet i navike, zakone i strukture zajednica u kojima žive. Društvena je dužnost kršćana da u svakom čovjeku poštuju i bude ljubav prema istini i dobru. Od njih traži da bližnje upoznaju s bogoštovljem jedine prave religije koja postoji u svetoj kršćanskoj i apostolskoj Crkvi. Kršćani su pozvani da budu svjetlo svijeta. Sveta Crkva tako očituje kraljevsku vlast Kristovu nad svim stvorenjem a napose nad ljudskim društvima.      

   
   ''Kad farizeji doznaše da je ušutkao saduceje, okupiše se te ga jedan od njih, učitelj Zakona, upita s nakanom da ga kuša: 'Učitelju, koja je najveća zapovijed u Zakonu?' On mu odgovori: 'Ljubi Gospodina Boga svoga svim srcem svojim, svom dušom svojom i svom pameti svojom!' To je najveća i prva zapovijed. Druga je toj jednaka: 'Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!' O tim dvjema zapovijedima ovisi sav Zakon i Proroci.'' (Mt 22,34-40).      

   
   U ovom dijelu Evanđelja farizej postavlja Gospodinu pitanje, ne u zloj nakani već je želio o toj stvari, a koja je u to vrijeme kod Izraelaca bila predmet rasprave čuti Isusovo mišljenje. U svome odgovoru Gospodin označava ljubav prema Bogu kao prvu i najveću zapovijed, a odmah zatim naglašava i važnost ljubavi prema bližnjemu, izjednačujući je posve s ljubavi prema Bogu. Te dvije ljubavi uzajamno se prožimaju i čine veliku Zapovijed ljubavi koja u sebi sadrži Zakon i Proroke. Nakon toga Gospodin upita farizeje: ''Što mislite o Kristu? Čiji je on sin?''(Mt 22,41), a oni odgovoriše: ''Davidov.''(Mt 22,42). 

   Kao takav njihov odgovor je bio posve dobar jer je Gospodin Isus Krist kao čovjek po majci Mariji kao bio potomak Davidov. Ovim pitanjem Gospodin je htio poučiti farizeje da nije samo čovjek već da je ujedno i Bog i Čovjek. Stoga ih je i upitao: ''Kako ga onda David, potaknut od Duha, naziva Gospodinom, kada kaže: 'Reče Gospodin Gospodinu mome: Sjedni mi s desne strane dok ne položim tvoje neprijatelje pod noge tvoje'? Pa ako ga David zbilja naziva Gospodinom, kako mu može biti sin?'' (Mt 22,43-45). Na ovo pitanje farizeji nisu znali odgovora i zato su radije šutjeli. 

   Teškoću da je Isus Krist ujedno i Bog, ako žele, današnji vjernici mogu lako riješiti jer se po svetoj kršćanskoj vjeri koju ispovijeda sveta Crkva, a koja je jedino prava, sveta i božanska, mogu poučiti da je Isus Krist Sin Božji koji je u punini vremena po Duhu Svetome od Marije Djevice uzeo ljudsku narav te je ujedno i Bog i Čovjek. U tim spoznajama trebaju biti ispred farizeja koji nisu poznavali temeljne istine svete kršćanske vjere.    

   Imajući u vidu tu činjenicu s pravom se može postaviti pitanje kakav je život današnjih 'vjernika', je li bolji od života farizeja, odnosno vrše li Božje zapovijedi bolje i točnije od njih? 
   Na veliku žalost, današnji 'vjernici' trebaju priznati da u tom pogledu ništa nisu bolji od farizeja! Dosta njih vjeruje u ono što je Bog objavio, ali ne vrše što zapovijeda, odnosno često krše njegove zapovijedi i zaboravljaju da vječno spasenje ne ovisi samo o vjeri već o vršenju svih Deset zapovijedi.    

   Isto tako velik je broj i onih koji uopće ne vjeruju u ono što je Bog objavio i ujedno ne vrše što zapovijeda, kršeći tako njegove zapovijedi ne žive svoje životno poslanje i na putu su vječne propasti.  

   Također ima dosta i onih koji su napustili svetu Crkvu i pripadaju drugim, odnosno bezbožnim i poganskim religijama misleći da su ispravne i od Boga dane. U svojoj zabludi ne žele ih napustiti, vratiti se natrag i živjeti jedino pravu, svetu i božansku kršćansku vjeru koju ispovijeda sveta Kristova Crkva.    

   Kao takvi, odnosno jedni, drugi i treći zaboravljaju i ne mare za Gospodinove riječi upućene bogatom mladiću: ''Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!'' (Mt 19,17). Amen!