Jesmo li u stanju vršiti Božje zapovijedi

Da se odgovor na ovo pitanje pogrešno ne shvati, nužno je znati da čovjek svojim ljudskim silama, odnosno bez Božje pomoći uopće nije u stanju izvesti nešto dobro i ugodno Bogu jer Gospodin govori: ''Ja sam trs, vi ste mladice. Tko ostaje u meni i ja u njemu, rodi mnogo roda. Jer bez mene ne možete ništa učiniti.'' (Iv 15,5).

  I apostol Pavao tvrdi: ''To ne znači da bismo sami po sebi bili sposobni nešto pomisliti kao da bi dolazilo od nas. Ne naša sposobnost dolazi od Boga, koji nas je i osposobio da budemo službenici Novoga saveza; ne slova, nego Duha, jer slovo ubija, a Duh oživljava.'' (2 Kor 3,5-6).

  Dakle, kada bi se oslanjali na svoje vlastite sposobnosti i sile tada ne bi mogli vršiti i držati Božje zapovijedi. Zato nam Bog i daje svoju milost da možemo izvršiti sve što se traži za naše spasenje i blaženstvo, jer apostol Pavao tvrdi: ''Zato se i trudim i borim prema njegovoj djelotvornosti koja snažno očituje svoju silu u meni.'' (Kol 1,29).  
  Tu jasnu istinu svjedoči Sveto pismo, nauk svete Crkve, primjeri Svetih i zdrav razum.

  Tako, već je po Mojsiju izraelskom narodu Bog rekao: ''Ova zapovijed što ti je danas dajem nije za te preteška niti je od tebe predaleko.'' (Pnz 30,11).

  Ove riječi pokazuju da je posve lako moguće vršiti Božji zakon samo ako imamo dobru volju. Božji zakon Gospodin Isus Krist predočava prispodobom o slatkom jarmu i lakom bremenu riječima: ''Jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,30).

  I apostol Ivan uvjerava da nije teško vršiti Božje zapovijedi kada govori: ''Jer u ovome stoji ljubav prema Bogu: da vršimo njegove zapovijedi. A njegove zapovijedi nisu teške.'' (1 Iv 5,3).

  Gospodinove i riječi apostola Ivana ne bi imale smisla kada ne bi mogli vršiti Božje zapovijedi. Pa, zar bi se onda zapovjedi mogle nazivati slatkim jarmom i lakim bremenom kada se ne bi mogle vršiti? Stoga, s pomoću Božje milosti ne samo da je to moguće nego je upravo i lako. 
  Ako i naiđemo na mnoge zapreke gdje nam oholi ljudi oko nas, naša ljudska narav sklona grijehu i Sotona raznoliko otežavaju put u Nebo, Bog ostaje vjeran i, po riječima apostola Pavla, neće dopustiti napast preko naših mogućnosti nego će s napašću pružiti i pomoć da sve možemo podnijeti: ''Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.'' (1 Kor 10,13).

  Krivovjerci 16. stoljeća i njihove pristaše iznose mjesta iz Svetog pisma iz kojih se da razumjeti i zaključiti da vršenje Božjih zapovijedi nije moguće. Oni to nastoje dokazati riječima apostola Petra: ''Čemu sada iskušavate Boga stavljajući učenicima na vrat jaram koji ni naši očevi ni mi ne mogosmo nositi?'' (Dj 15,10).

  Međutim, apostol Petar ovdje ne govori o Deset zapovijedi već o obrednom zakonu Izraelaca koji se je odnosio na Božju službu, obrezanje, građanski i kućni život Izraelaca, i koji je sadržavao mnoštvo propisa da ga uz najveću mjeru savjesti nisu mogli ispunjavati.

  Na žalost, u to vrijeme bilo je kršćana koji su se obratili iz židovstva tako nerazumnih i nerazboritih da su i od ostalih kršćana tražili vršenje toga obrednog zakona. Zato je apostol Petar naložio da se taj obredni zakon ne smije natovariti kršćanima na leđa. 
  Stoga, prigovor krivovjeraca ne vrijedi jer apostol Petar ne govori o kreposnom zakonu koji je sadržan u Deset zapovijedi već samo govori o obrednom zakonu Izraelaca, a koji se kršćana uopće ne tiče.

  Krivovjerci se pozivaju također i na apostola Pavla koji govori: ''Ja, naime, znam da nikakvo dobro ne stanuje u meni, to jest u mome tijelu. Zaista, htjeti dobro jest u mojoj moći, ali nije učiniti ga, budući da ne činim dobro koje hoću, nego činim zlo koje neću.'' (Rim 7,18-19).

  Oni ovdje žele reći da apostol Pavao izričito govori o tome da i uz najbolju volju nismo u stanju izvršiti dobro koje nalaže i propisuje Božji zakon. Kao i ranije nužno je reći da po svojim naravnim silama doista nismo u stanju ispunjati Božji zakon kada bi bili prepušteni sam sebi, jer bi grešna pohota koja u nama stanuje našu dobru volju uvijek savladala i učinila je nemogućom da čini dobro. Zato, pod uvjetom da za nju molimo, Bog nas i pomaže svojom milošću koja nam daje snagu da zlu pohotu ukrotimo i vršimo Božje zapovijedi.

  Stoga, apostol Pavao odmah govori, pošto je govorio o zloj pohoti koja želi zaustaviti svako čovjekovo dobro, da od tog nesretnog stanja možemo biti oslobođeni jedino po milosti Božjoj: ''Jadan ti sam ja čovjek! Tko će me izbaviti od ovog smrtonosnog tijela? Hvala Bogu po Isusu Kristu, Gospodinu našemu!'' (Rim 7,24-25).

  Protestanti navode još i ovo mjesto iz riječi apostola Ivana: ''Ako tvrdimo da grijeha nemamo, sami sebe varamo, i u nama nema istine.'' (1 Iv 1,8).

  Iz ovih riječi apostola Ivana oni zaključuju da svi ljudi griješe i krše Božji zakon te da im nije moguće ispunjavati ga. Odmah se treba utvrditi da je to krivi zaključak, jer pod uvjetom da ako svi ljudi na zemlji krše Božje zapovijedi i griješe njima je ipak Bog ostavio mogućnost da u potpunosti vrše te iste zapovijedi.

  Posve dobro i ispravno se može zaključiti da svi koji krše zapovijedi to čine svojevoljno, oni ne griješe iz nužde već zlorabe svoju slobodnu volju, ne zbog toga što drukčije ne mogu već zbog toga što drukčije ne žele.

  Apostol Ivan u navedenim riječima ne govori o teškim već o lakim grijesima. Tih lakih grijeha se nitko bez osobite Božje milosti ne može sačuvati. Zato u Mudrim izrekama i piše: ''Jer padne li pravednik i sedam puta, on ustaje.'' (Izr 24,16).

  Te manje pogreške ili lakši grijesi ne oduzimaju pravedniku pravdu, jer se oni po iskrenoj ispovijedi i gorljivoj pokori odmah posve opraštaju. Zato je Tridentski sabor i donio ovaj zaključak: ''Iako sveti i pravedni u svome ovozemaljskom životu također ponekad upadaju u lake i svagdašnje oprostive grijehe oni radi toga ne prestaju biti pravedni.''

  Sveta Crkva je uvijek učila da je posve moguće vršiti Božje zapovijedi!
  Tako, u jednom svome govoru sv. Bazilije kaže: ''Zloban je onaj tko veli da je nemoguće ispunjavati zapovijedi Duha Svetoga.''

  Sv. Ivan Zlatousti također govori: ''Nipošto se ne tuži na Gospodina jer on ne zapovijeda ono što je nemoguće.''

  I sv. Jeronim govori i uči: ''U to ne treba sumnjati da je Bog zapovjedio samo ono što je moguće i ispuniti.''

  Opširno o tome raspravlja i sv. Augustin koji se slaže s tim da je izvršavanje svetih zapovijedi Božjih spojeno s određenim poteškoćama, ali odmah dodaje i upućuje na molitvu kojom dobivamo milost da možemo sve činiti što nam je Bog zapovjedio: ''Istina je da čovjek poradi svoje slabosti i s običnom milošću koju svi ljudi dobivaju ne može ispunjati neke Božje zapovijedi, ali sebi molitvom može pribaviti onu moćnu pomoć koja mu daje snagu da ispunja i te zapovijedi koje s običnom milošću ne može. Bog ne zapovijeda ništa što je nemoguće izvršiti. Kada ti nešto zapovijedi onda te i opominje da činiš što možeš i da moliš za ono što ne možeš kako bi ti pomogao da možeš zapovjeđeno izvršiti.''

  Ovu istinu je potvrdio i sabor u Orange-u rekavši: ''Prema kršćanskoj nauci mi vjerujemo u to kako smo krštenjem svi dobili milost da s Kristovom pomoći možemo ispuniti sve ono što se tiče našeg spasenja samo ako to želimo.''

  Zato je s pravom sabor u Tridentu izrekao: ''Tko rekne da je nemoguće vršenje zapovijedi Božjih onome koji se nalazi u milosti Božjoj neka je izopćen.''

  Životi Svetih daju svjedočanstvo da je moguće vršiti Božje zapovijedi, a Sveto pismo spominje mnoge koji su ih vjerno vršili.

  Tako, ono svjedoči za Nou koji je bio pravedan i savršen čovjek, za Joba da se bojao Boga i čuvao zla, o Jošui da nije nikada ni jedne zapovijedi prekršio, za Samuela da je živio prema Zakonu i bio mu vjeran, o Zahariji i Elizabeti da su bili pravedni pred Bogom i da su vjerno izvršavali sve njegove zapovijedi.

  U svetoj Crkvi ima mnoštvo Svetih koji su vjerno i savršeno vršili sve Božje zapovijedi te su tako čisto i sveto živjeli da su više bili anđeli nego ljudi. Postavlja se pitanje, što dokazuju primjeri ovih Svetih?

  Ništa drugo nego da ako želimo možemo vršiti Božje zapovijedi. Kao i svi drugi kršćani, Sveti su imali istu narav, borili su se s istim ili puno težim napastima i pogibeljima za svoj spas i nisu dobivali više milosti od drugih kršćana.

  Dakle, ako su oni mogli Bogu služiti i vršiti njegovu volju zašto to ne bi mogli i svi drugi vjernici?

  Sv. Augustin o tome govori: ''Sudnji dan pokazat će mi toliko sudaca za moju osudu koliko će mi sva vremena pokazati vjernih vršitelja božanskog Zakona. Toliko tužitelja koliko sam imao uzora i toliko svjedoka koji se ne mogu sakriti koliko je u svakom staležu bilo kreposti koje su vršene i koje je valjalo vršiti.''

  Poslije ovih Augustinovih riječi samo ako smo nerazumni i nerazboriti možemo reći da nismo u stanju vršiti ono što Bog zapovijeda. Iz njih je vidljivo da će Sveti na Dan suda ustati pred mnoge kršćane pa tako i pred nas i u laž nas natjerati ako budemo rekli da nismo mogli vršiti Božje zapovijedi. Posebno će sveti mučenici koji su radi vjere i kreposti tako strašne progone trpjeli ustati kao tužitelji i povikati: ''Nije istina da niste mogli vršiti zapovijedi Božje! Vi ste u tako mirnim vremenima živjeli da vam radi vršenja vaših vjerskih dužnosti nije ni vlas s glave pala. Kao takvi još imate hrabrosti tražiti ispriku za svoje grijehe i govoriti kako niste mogli vršiti Božji Zakon koji smo mi vršili iako smo bili nemilosrdno napadani izgubivši svoju slobodu, svoja dobra i svoj život.''

  Doista, što bi mogli odgovoriti na ove tvrdnje a da ne ispadnemo nerazumni i nerazboriti? Razumnom i razboritom je posve jasno da se na ove tvrdnje nema što odgovoriti. Primjeri Svetih jesu pouka da možemo marljivo vršiti sve Božje zapovijedi i da možemo posve glasno reći sa sv. Augustinom: ''Drugi su mogli zašto ne bih i ja mogao!''

  Nadalje, može se reći kako i sam razum svjedoči o tome da možemo vršiti Božje zapovijedi!

  Kako je poznato grijeh je svojevoljno kršenje Božjeg zakona i zato kada ne bi bilo moguće vršiti Zakon onda ne bi mogli ni griješiti, jer tada Zakon ne bi kršili svojevoljno nego iz nužde.

  Na primjer, kada bi kršili šestu ili sedmu Božju zapovijed ne bi nam se moglo uzeti za grijeh isto kao ni životinji koja slijedi svoj nagon kada zadovoljava svoju tjelesnu pohotu ili potrebu za jelom. Tada bi se o grijesima trebalo reći da im je Bog začetnik jer je dao zapovijedi koje se ni uz najbolju volju ne mogu vršiti. Međutim, tko će razuman i razborit reći da ne možemo sagriješiti ili to da je Bog začetnik grijeha?

  Da možemo griješiti svjedoči nam savjest i sud sviju ljudi oko nas, a da Bog nije začetnik grijeha uči sveta katolička vjera koja kaže da od Boga kao najsvetijeg bića ne može dolaziti ništa zlo, nego samo dobro. Kada ne bi bilo moguće vršiti zapovijedi onda Bog ne bi imao pravo suditi i kazniti prekršitelje tih zapovijedi. Kada bi ih ipak kaznio i potjerao u vječno prokletstvo to bi bila najveća nepravednost, a prokletnici bi imali potpuno pravo kada bi Boga označili kao strašnog silnika. 
   Ako nas sveta kršćanska vjera uči da je Bog pravedan i dobrostiv, kako onda može biti silnik i zato smo dužni odbaciti svaku misao koja nas navodi na to da nismo u stanju vršiti sve Božje zapovijedi.

  Kada ne bi mogli vršiti Božje zapovijedi onda se ne bi mogli ni spasiti, jer je za postignuće vječnog blaženstva prijeko potrebno vršiti zapovijedi. Zato je Gospodin i rekao mladiću: ''Ako hoćeš ući u život, vrši zapovijedi!'' (Mt 19,17).

  Ove Gospodinove riječi sasvim jasno kažu da u Nebo vodi samo vršenje svih Božjih zapovijedi.

  Dakle, kada ne bi bilo moguće vršiti zapovijedi onda se ne bi bilo moguće ni spasiti. Tko bi mogao biti tako nerazuman i nerazborito reći da se ne možemo spasiti? Zar nije Božja volja da se svaki čovjek spasi? Nije li Gospodin došao na svijet da traži i spasi ono što se bilo izgubilo? Zato smo dužni shvatiti da se možemo spasiti i da je u našoj moći sve što se traži za postignuće blaženstva, odnosno da nam je posve moguće vršiti Božje zapovijedi.

  Iskustvo i povijest uči da možemo i više činiti nego što nam Bog zapovijeda. Mogu se navesti nebrojeni Sveti koji su držali evanđeoske savjete, odnosno dragovoljno siromaštvo, savršenu čistoću i potpunu poslušnost i koji su još puno toga činili, a što nisu trebali. Znali su cijele noći probdjeti u molitvi, kroz više godina za hranu su znali uzimati samo kruh i vodu, vršili su puno drugih strogih žrtava, razdijelili bi svoj cijeli imetak siromasima, dvorili bolesnike, radili s neumornom gorljivošću oko spasenja duša te u kršćanskim krepostima postigli tako visoki stupanj savršenosti da se svijet oko njih divio. Neki Sveti zavjetovali su se uvijek činiti ono što je u trenutnim prilikama savršeno i ugodno Bogu.

  Sv. Ivan Zlatousti kaže: ''Mnogi idu dalje nego što zapovijedi sežu kad čine i ono dobro što Bog nije zapovjedio već je prepustio našoj slobodnoj volji.''

Iz ovih je njegovih riječi posve vidljivo da možemo činiti i više od onoga što nam je zapovjeđeno. Stoga, nije li posve nerazumno i nerazborito tvrditi da se ne može činiti sve ono što Bog zapovijeda?

  ''Jedne subote dođe on u kuću nekog člana Velikog vijeća, farizeja, na objed. Prisutni su ga zlobno promatrali. Baš je pred njim stajao neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Isus zapita zakonoznance i farizeje: 'Je li dopušteno subotom ozdravljati ili nije?' Šutjeli su. Tada Isus prihvati bolesnika rukom te ga izliječi i otpusti. A njima reče: 'Ako nekomu od vas upadne sin ili vol u zdenac, zar ga neće odmah, i u subotu, izvaditi?' Na to ne mogaše ništa odgovoriti. Promatrajući kako su uzvanici sebi izabrali prva mjesta, reče im usporedbu: 'Kad te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto, da ne bi bio pozvan tko odličniji od tebe i da ti tvoj i njegov gostoprimac, kada dođe, ne bi rekao: 'Ustupi mjesto ovomu!' Tada bi ti, postiđen, morao zauzeti zadnje mjesto. Nego, kad si već pozvan, hajde i sjedi na zadnje mjesto, da ti gostoprimac, kada dođe, rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Tada ćeš biti počašćen pred svim uzvanicima. Jer svaki koji se uzvisi bit će ponižen, a koji se ponizi, bit će uzvišen.'' (Lk 14,1-11)

  U ovom dijelu Evanđelja iznenađuje to što Isus želi jesti kod farizejskog poglavara kada zna da su mu farizeji zakleti neprijatelji i da ga je ovaj pozvao samo zato da mu postavi kakvu zamku. Postavlja se pitanje, zašto je Gospodin prihvatio poziv iako je poznavao namjere farizeja? Odgovor je jasan, upravo zato što je htio farizeje poučiti o njihovim zabludama i ujedno izliječiti jednoga bolesnog čovjeka.

  Po Gospodinovu primjeru sa zlim ljudima možemo se družiti samo onda kada to zahtjeva dužnost svete katoličke ljubavi, odnosno kada se možemo nadati da ćemo ih na bolji put dovesti. Lakoumno druženje sa zlim ljudima dužni smo uvijek izbjegavati radi pogibelji zaraze od grijeha. To vrijedi osobito za mladež koja pri stalnom općenju s pokvarenim i zlim ljudima vrlo lako može zaći na stranputicu i nevinost izgubiti.

  Poznato je da su farizeji stalno pratili Isusa, ne zato da slijede njegov primjer, već da ponešto nađu radi čega bi ga mogli optužiti. Iz navedenoga dijela Evanđelja vidi se da je bila subota i da je neki čovjek koji je imao vodenu bolest također bio u dvorani za jelo. Sa sigurnošću se može reći da su ga farizeji namjerno pozvali samo da vide što će Isus učiniti, odnosno hoće li ga u subotu ozdraviti. Zbog toga što je poznavao njihove misli Isus ih je upitao: ''Je li dopušteno subotom ozdravljati ili nije?'' (Lk 14,3).

  Na ovo pitanje oni su šutjeli, što iz lukavosti kako bi Gospodinu svoje misli sakrili, a što iz straha da ne dođu u nepriliku sa svojim krivim odgovorom. Tako se iz njihova primjera jasno može vidjeti da i u čovjekovoj šutnji može biti puno zlobe.

  Kako su farizeji šutjeli Gospodin nije dugo čekao njihov odgovor nego je bolesnika ozdravio i poslao ga da ide svojim putem. Pošto je učinio to očigledno čudo Gospodin se obraća farizejima primjerom spašavanja sina, odnosno vola iz zdenca da ih pouči kako djela milosrđa u subotu ne mogu biti zabranjena. Ovakvom se govoru farizeji nisu nadali te su opet po običaju u takvim prilikama šutjeli.

  Nadalje, kako je glavni grijeh farizeja bio oholost i žudnja za čašću svijeta Isus ih je pričom o uzvaniku na svadbi htio od toga izliječiti. Htio im je reći da će zbog svoje oholosti biti poniženi i kažnjeni već na ovom svijetu, a ako kojim slučajem i izbjegnu kazni na ovom svijetu onda će sigurno biti kažnjeni na drugome, jer će svi oholi ljudi sa Sotonom biti bačeni u Pakao dok će ponizni naći svoja mjesta među anđelima i Svetima u Nebu.

  Stoga, najviše trebamo izbjegavati oholost i žudnju za čašću svijeta i kao takvi dužni smo se od Gospodina učiti da budemo blaga i ponizna srca. Samo ako smo blaga i ponizna srca možemo se nadati milosti od Boga da sve njegove zapovijedi možemo vršiti i raditi oko svoga spasenja.

  Dakle, posve je sigurno da možemo vršiti Božje zapovijedi samo ako to ozbiljno želimo što posve jasno svjedoče Sveto pismo, sveta Crkva, primjeri Svetih i zdrav razum.

  Bog nije prestrog nego je posve milostiv Otac i ne nameće tereta kojega ne možemo nositi. Uz pomoć obilne Božje milosti možemo izvršiti sve što se od nas traži bez velikih poteškoća. Zna se kako Sotona traži od svojih službenika daleko veće zahtjeve nego Bog od svojih i kada bi se toliko mučili za Nebo koliko se mučimo za Pakao našli bi svoje mjesto među svetim mučenicima.

  Zbog toga dužni smo donijeti čvrstu odluku kojom ćemo revno i ustrajno vršiti Božje zapovijedi i ne smijemo se dati zavesti zlim primjerima opakih ljudi koji drsko krše Božje zapovijedi i grijeh na grijeh gomilaju. Dužni smo dobro razmisliti o tome da Božje prokletstvo stiže sve one koji se usude kršiti njegov sveti Zakon.

  U vrijeme Noe, Bog je uništio cijeli svijet jer ga više nije slušao. Ista sudbina čeka i svakoga koji ne čini ono što mu Bog zapovijeda. Ako se u našem srcu podignu različite strasti i mnoge unutrašnje i vanjske napasti koje nam pripravljaju teške duhovne i tjelesne borbe tada se trebamo obratiti Bogu te ga s puno pouzdanja moliti za njegovu milost kako bi nas Bog podigao i ojačao da možemo sve zapreke savladati i u njegovoj službi ustrajati.

  Bog je vjeran i neće dopustiti da budemo kušani preko svojih mogućnosti već će nam kod napasti dati svoju pomoć da istu može savladati. Prema onome što Bog zapovijeda dužni smo se ponašati krajnje ozbiljno i u svome djelovanju ne smijemo gledati na zemaljske i ljudske obzire. Božja volja nama treba biti iznad svega i pravilo u životu. Zato je Mojsije i rekao Izraelcima: ''Pazite, dakle, da radite kako vam je Jahve, Bog vaš, naložio! Ne skrećite ni desno ni lijevo. Slijedite potpuno put koji vam je Jahve, Bog vaš, označio, da tako uzmognete živjeti, imati sreću i dug život u zemlji koju ćete zaposjesti.'' (Pnz 5,32-33). Amen!