O čestoj pričesti svetim Kristovim Tajnama

Istinski pravoslavnom kršćaninu je nužna česta pričest božanskim Tijelom i Krvlju našeg Gospodina Isusa Krista

  Svim istinski pravoslavnim kršćanima se zapovijeda da se često pričeste, i to kao prvo prema kraljevskim zapovijedima Gospodina našeg Isusa Krista, а kao drugo u Djelima i Pravilima svetih Apostola, svetih Sabora, а također i svjedočanstvima božanskih Otaca, а treće samim riječima, činom i svetim služenjem svete Liturgije, i konačno četvrto samom svetom Pričesti.

  Gospodin naš Isus Krist nam je prije svega ostavio Tajnu Pričesti, rekavši: Kruh koji ću ja dati tijelo je moje - za život svijeta (Iv 6,51). To jest hrana koju ja želim da vam dam, – to je tijelo moje, koje ja želim da dam za život cijelog svijeta. To znači da je Božanska Pričest za vjernike nužan sastavni dio duhovnog života po Kristu, i pošto taj duhovni život u Kristu ne treba da se gasi i prekida (kako kaže apostol Pavao: duha ne gasite (1 Sol 5,19)), već treba da bude odlučan i neprekidan, da živi ne bi živjeli za sebe, već za Onoga koji je za njih umro i uskrsnuo (po tom istim Apostolu 1 Sol), to jest da živi vjernici više ne bi živjeli vlastitim i tjelesnim životom, već životom Krista, koji je za nas umro i uskrsnuo – uz nužnost se zahtijeva da bude i neprekidno i to što njega čini, to jest Božanska Pričest.
  I na drugom mjestu Gospodin zapovijeda:  Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi (Iv 6,53). Iz ovih riječi slijedi da je Božanska Pričest nužna za kršćane isto toliko koliko im je potrebno i sveto Krštenje, pošto je tu istu dvostruku zapovijed koju je rekao za Krštenje rekao i za Božansku Pričest. Оn је о svetom Krštenju rekao: Zaista, zaista, kažem ti: ako se tko ne rodi iz vode i Duha, ne može ući u kraljevstvo Božje (Iv 3,5). I o Božanskoj Pričesti govori slično: Zaista, zaista, kažem vam: ako ne jedete tijela Sina Čovječjega i ne pijete krvi njegove, nemate života u sebi! 
  Dakle, kako nitko bez Krštenja ne može živjeti duhovnim životom niti se spasiti, tako nitko ne može da živi ni bez Božanske Pričesti. Međutim, pošto se te dvije Tajne razlikuju po tome što se Krštenje vrši samo jednom, а Božanska Pričest neprekidno i svakodnevno, odatle proizlazi da za Božansku Pričest postoje dvije nužne stvari: prvo, treba se pričestiti, a drugo, treba se neprekidno pričestiti. Pored toga kada je Gospodin predao tu Tajnu svojim učenicima, On im nije rekao u obliku savjeta: ''Tko hoće neka jede moje Tijelo, i tko hoće neka pije moju Krv'', već je On rekao: Hoće li tko za mnom (Mt 16,24) i Hoćeš li biti savršen (Mt 19,21). Ali je zapovjednički uzviknuo: Uzmite i jedite. Ovo je tijelo moje! i Pijte iz nje svi! Ovo je krv moja (Mt 26,24-28). To jest vi neprekidno treba da jedete moje Tijelo i obavezni ste da pijete moju Krv, i ponovo govori: Ovo činite meni na spomen (Lk 22,19). Odnosno, tu Tajnu ja vam predajem i to ne da se ona vrši samo jednom, dvaput, ili triput već svakodnevno (kako to objašnjava sveti Ivan Zlatousti) u spomen na moja stradanja, moju smrt i cio moj plan spasenja. 
  Te Gospodinove riječi jasno određuju dva nužna momenta u Pričesti: jedan je sadržan u obaveznoj zapovijedi, а drugi – u postojanosti, na koju ukazuje riječ činite, što razumljivo označava da nam se ne zapovijeda da se prosto samo pričestimo, već i da to činimo neprestano. 
  Dakle, svatko sada vidi da istinski pravoslavnom kršćaninu nije dozvoljeno da naruši tu zapovijed, bez obzira koji čin ima u Istinskoj pravoslavnoj crkvi, već to predstavlja njegov dug i obavezu koju treba neprekidno da vrši kao Kraljeve zapovijedi i postavke. Amen!

Mlakost je teški ili smrtni grijeh današnjih istinskih pravoslavnih kršćana

I anđelu crkve u Laodiceji napiši: Ovako govori Amen, svjedok vjerni i istiniti početak stvorenja Božjega: 'Znam tvoja djela, da nisi ni studen ni vruć, O da si studen ili vruć! Ali jer si mlak, i nisi ni studen ni vruć, ispljuvat ću te iz usta svojih' (Otk 3,15-16).

  Gospodin Isus Krist zna djela naša i od njega je nemoguće sakriti duhovno stanje i duhovnu temperaturu, zaista to je posve nemoguće jer On zna i vidi sva djela naša. Ljudi vide samo ono što je vanjsko, a Duh Sveti proniče i u vanjsko i unutrašnje jer za Njega ne postoje ni prepreke ni rastojanja, On vidi: i nebo, i zemlju, i pakao, i to kako vani u svemiru tako i u srcu čovjeka koji je u stvari živa minijatura svemira. On sve vidi nekako iznutra i istovremeno boravi izvan svega i iznad svega, odnosno od Njega se ništa ne može sakriti.
  Mlakost je poseban vid duhovnog odstupanja kada čovjek izvana poštuje zapovijedi i obrede svete Istinske pravoslavne crkve ali u isto vrijeme je daleko od Boga. Takav čovjek posti, čini milostinju, odlazi u crkvu i istovremeno se predaje stihiji ovoga svijeta i ne brine o očišćenju uma od oholosti i srca od strasti.
  Mlakost je kršćanstvo bez živog Krista, želja da se pred Bogom iskupimo nekakvim vanjskim djelima, npr. vršenjem određenih pravila i rituala, prilozima u korist siromaha pa čak i gradnjom crkava. To je pokušaj da se u srcu Krist pomiri sa svijetom koji ga mrzi, odnosno savez ili unija između Kristove vjere i učenja kneza pakla ili sotone.
  Mlakost je pokušaj da se stvori komforno pravoslavno kršćanstvo ili kršćanstvo bez obaveza a opet si pravoslavni kršćanin, i da se sama vjera učini garancijom zemaljskog blagostanja.
  Riječ 'laodiceja' u prijevodu znači sud naroda. Sud mase nije u stanju da razlikuje duhovnost od njene imitacije, lice od maske, pobožnost od igre, pa čak ni oltar od scene. Taj svijet je ubijao proroke i slavio lažne proroke. Taj svijet voli one koji opravdavaju njegove strasti i mrzi one koji govore istinu pred njegovim kraljevima i vladarima. Mlakost je stalno činjenje kompromisa i usuglašavanje sa svim i svačim. To je permanentna ili postojana izdaja Krista u srcu.
  O da si studen ili vruć. - Biti studen znači biti duhovno nemaran i daleko od Boga. U tom stanju ljudi ne poznaju Boga i čak imaju neprijateljski odnos prema njemu, ali iz takvog stanja se lakše prelazi u vjeru nego kad je čovjek mlak. Na križu se obratio ili pokajao razbojnik, a ne mlaki farizej. Onaj koji je studen može da osjeti i da shvati težinu svoga stanja i da krene prema Bogu isto kao što promrzli čovjek krene prema vatri. S druge strane, onaj koji je mlak ništa ne traži, zadovoljan je sobom i smatra sebe razumnim kršćaninom bez fanatizma, odnosno ispravnu pobožnost smatra za fanatizam.
  Ispljuvat ću te iz usta svojih, tj. ispljunuti ću te na zemlju kao pljuvačku. Ono što se ispljune ne može se ponovno uzeti u usta zato je to znak odbacivanja. Mlaki istinski pravoslavni kršćani su obično ravnodušni prema učenju svete Istinske pravoslavne crkve Kristove i pitanjima svete kršćanske pravoslavne vjere. Kod njih duhovna intuicija otupi do te mjere da nisu u stanju da razlikuju laž od istine kao što se npr. hrana može prepoznati po ukusu. 

  Mlakog istinski pravoslavnog kršćanina ne zanima dogmatska čistoća vjere, ne uznemiravaju ga hereze, srcem ne teži k budućem životu o kojem i ne razmišlja puno. Za njega je religija zemaljsko blagostanje čiji su elementi moral i estetika. Čak i kad je sam nemoralan takav kršćanin će, izvana gledano, podržavati moral jer smatra da bez njega ne mogu da postoje ni sveta Istinska pravoslavna crkva, ni obitelj, ni država. Takvog pravoslavnog kršćanina rijetko tko kritizira jer nikome ne smeta i uklapa se u sve kombinacije. Mlak kršćanin može da se bavi dobrotvornim radom, da gradi crkve i ukrašava ih i da u isto to vrijeme, ono najvažnije, svoje srce skriva od Boga. Slično kao što je sluga iz evanđeoske priče dobiveni talent zakopao u zemlju.
  Mlakost je postala osobina mnogih današnjih istinski pravoslavnih kršćana. Oni svoje srce umrtvljuju strastima protiv kojih ne žele da se bore i opravdavaju se time da je to njihova osobna stvar i da nikome ne nanose štetu. Duša im je ispunjena neugodnim mirisom gnjusnih slika i prizora s kojima ne mogu da se rastanu kao što riba ne može da se odvoji od udice na koju se je uhvatila. U duši im kraljuje razvrat ali oni to ne shvaćaju, ne samo da to ne shvaćaju nego čak smatraju da je takav način života u skladu s manirima suvremenog čovjeka pa zato hoće da budu ili da se bar čini da jesu na nivou suvremene civilizacije i kulture, i pri tom ih uopće ne zanima kakva je ta, nazovi, kultura i kuda ide.
  Mlaki istinski pravoslavni kršćani u svetim tajnama svete Istinske pravoslavne crkve učestvuju više zato što je to narodna tradicija. Pristupaju tajnama po navikama tradicije, nisu odlučni da se mijenjaju nakon ispovijedi, pričešćuju se a da pri tom uopće ne razmišljaju o tome da primaju vatru koja životvori one koji se iz srca kaju, a spaljuje ohole i samouvjerene. Istinsko pravoslavno kršćanstvo je za njih religija tijela a ne duše.
  Suvremeni ili današnji mlaki istinski pravoslavni kršćani teže k sitosti i komforu. Sve ono što svijet nudi, svi oni nametnuti standardi sujetnog života su uveliko prihvaćeni od njih. Njihova najveća mašta je da kamenje pretvaraju u kruh i nadaju se da će to nauka i progres kad tad učiniti. Oni u religiji traže nekakve zapanjujuće fenomene koji ne čine boljom čovječju dušu već samo zadivljuju njihovu maštu kao trikovi mađioničara. Oni hoće da im zakoni i društvene strukture garantiraju blagostanje i zaboravljaju da se korijen svakog dobra i svakog zla nalazi u čovječjem srcu.
  Duh Sveti ukazuje na religijski minimalizam mlakih istinski pravoslavnih kršćana s njihovim stalnim neskladom između svete vjere i života, neskladom koji se brižljivo skriva kozmetikom vanjske čestitosti i lažne pobožnosti. 

  Na žalost i gorki plač onih koji to jasno vide, takvih je istinski pravoslavnih kršćana danas puno Istinsko pravoslavlje i sve dok je tako njegovog prosperiteta nema i ne može biti. 

  Ovdje je posve nužno ukazati i naglasiti da su za ovako pogubno stanje istinski pravoslavnih kršćana prije svega odgovorni pastiri svete Istinske pravoslavne crkve, jer da su oni sol zemlje i svjetlost svijeta onda bi ovo trenutno stanje bilo posve drukčije odnosno spasonosno kako za njih same tako i za stado o kome su dužni brižno voditi duhovnu brigu.

Rješenje, odnosno izlaz iz sadašnjeg stanja je u ovim Gospodinovim riječima: Kažeš: 'Bogat sam. Sve imam i ništa mi ne treba!' A ne znaš da si jadan i bijedan, da si ubog, i slijep, i gol. Savjetujem ti da od mene kupiš zlata pročišćenog u vatri. Tako ćeš se obogatiti. Kupi od mene bijele haljine da se odjeneš i skriješ svoju sramotnu golotinju. Kupi i pomast za oči, da ih pomažeš pa da progledaš. Ja korim i odgajam sve koje volim. Budi revan i obrati se od ravnodušnosti. Stojim, evo, na vratima i kucam. Posluša li tko moj glas i otvori li vrata, ući ću k njemu i skupa ćemo blagovati. Svakoga tko pobijedi posjest ću na svoje prijestolje kao što sam i ja, kad sam pobijedio, sjeo na Očevo prijestolje (Otk 3,17-21). Amen!

Pokajanje uz valjanu ispovijed grijeha je dobitna kombinacija za pojedinca i svijet u cjelini

Današnji čovjek se nalazi u stanju nekog beznađa, kao da se svijet približava katastrofi koju je nemoguće spriječiti. Ljudima je oduzet glavni životni stimulans tj. nada. Izgleda da se teška tama spustila na zemlju i omotava je crnim pogrebnim pokrovom.
  Ovdje nisu u pitanju politički potresi i neočekivane opake teškoće (zemljotresi, vremenske nepogode, epidemije, ratovi) već neko osjećanje metafizičke (duhovne) tragedije u koju je uvučena sva zemlja. 

  Postoji li izlaz iz ovoga stanja? Postoji li sposobnost duhovne reanimacije? Može li se, ako ne vratiti, a ono barem u krajnjoj liniji zaustaviti ili usporiti taj proces eskalacije zla? Gdje je izlaz, i ima li ga, odnosno gdje se nalazi nada, taj glavni životni stimulans čovjeka?
  Odgovor možemo naći samo u jednom čistom izvoru, a to je Sveto pismo, koje ne laže, koje ne griješi i ne dovodi u zabludu, odnosno u ovim Gospodinovim riječima: Pokajte se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15), i Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
  Ne može se reći da je u ovo sadašnje vrijeme nestalo dobro, to bi bilo netočno. Još na sreću, ima puno primjera dobrote, suosjećanja, služenja ljudima, ali je najveća i posve pogubna tragedija u tome što su ljudi zaboravili na svoje obraćenje ili pokajanje a samim time i na ispovijedanje svojih grijeha pred službenicima svete Kristove crkve što je od izuzetne važnosti jer bez priznavanja svojih grijeha pred ovlaštenim Gospodinovim ispovjednikom nema valjanog ispovijedanja i oproštenja grijeha. Izgleda da je nekakva tamna sila danas ukrala od nas ovaj veliki Božji dar, ovo spasonosno uskrsnuće prije tjelesne smrti. 
  Potrebno je znati da se milost Božja povraća onim istim putem kojim i odlazi. Milost nas ostavlja poslije naših grijeha. A, nepriznati ili neispovjeđeni grijesi postaju sjemenje onih trnja i bodlji od kojih zarastaju naša ranije procvjetala polja. Neispovjeđeni grijesi postaju predvorje onih katastrofa čije približavanje osjećaju čak i duše ljudi koji su daleko od svete vjere Kristove.
  Naša je greška u tome što opravdavamo sebe, tražimo van nas uzroke naših nesreća, te Gospodinov evanđeoski priziv na pokajanje te priznavanje ili ispovijedanje grijeha ne nalazi živog odjeka u našem srcu, a ako se i kajemo onda je to ritualno i formalno, kao da zaboravljamo na tragične posljedice neispovjeđenih grijeha. To pitanje je vrlo važno, jedno od najbitnijih pitanja kršćanskog morala. Zato nam Gospodin i zapovijeda: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravednost njegovu, a sve će vam se ostalo dodati (Mt 6,33).
  Svjetski moral je zasnovan na oholosti kako osobnoj tako i društvenoj odnosno na onome što pogrešno nazivaju čovječjim dostojanstvom. Ponekad se smatra čak korisnim vještački razvijati ovu oholost, kao da se računa s tim da će čovjek postati onakav kakvim ga predstavljaju, hvaleći ga. Ali rezultati su gotovo uvijek jadni: čovjek koji se uvjerio u svoje "dobročinstvo", obično se umiruje time, smatra da je kod njega sve u redu, nema zbog čega da se popravlja, već mu preostaje samo da se raduje što je takav, odnosno dobar. Ali život nikoga ne mazi, i onaj koji je stekao kompleks svoje pravice nalazi se u teškom sukobu sa onima koji se s njim ne slažu i koji mu proturječe. Takvom se čovjeku čini da je on utjelovljenje dobra i nepogrešivosti, a da su drugi nosioci zla. Ne umijeće uvidjeti svoje greške, ne htjenje osuditi sebe dovodi do toga da se hladi prijateljstvo, raspadaju se porodice, ljudi se otuđuju jedni od drugih. Kompleks vlastite pravednosti je najteži jaram koji čovjek može nositi. A, takvom se čovjeku čini da ga nepravedno ponižavaju i vrijeđaju. Misli da može istupati samo u ulozi okrivljenog. Ovo je uvijek rizično i besperspektivno, odnosno zlo.
  Ne sagledavši duboko svoje grijehe, svoje krivice, svoju unutrašnju izopačenost, čovjek se ne može promijeniti, ne može se pokajati i primiti Božju milost, ne može stupiti u nove odnose sa ljudima i s Bogom. On sliči na nekakvoga čudnog bezumnika koji je zbog oholosti sam sebe strpao u brlog. A, pokajanje te valjano ispovijedanje svojih grijeha je sud nad samim sobom prije Božjeg suda stoga je nužno potrebno pojedincu i svijetu u cjelini.
  U teškim vremenima povijesti Božji proroci su prizivali čovjeka na sveopće pokajanje. Prizivali su svakoga čovjeka da uvidi svoje grijehe i osjeti svoju odgovornost za njih. Prizivali su čovjeka da ostavi idole i vrati se Bogu svojih otaca. Samo pokajanjem i valjanim ispovijedanjem svojih grijeha otpočinje ponovno rođenje. Samo kroz bol teško oboljeli se vraća u život. Čovjek koji ne osjeća bol mrtav je, a duša koja ne osjeća svoje grijehe, pretvara se u truplo ili mrtvaca. Drugoga puta nema: ili pokajanje kao jedini put prema Bogu, ili gubitak Boga i beznađe. Samo čaša pokajničkih suza može na Božjem sudu prevagnuti more čovječjeg grijeha. 
  Oholi čovjek ne može voljeti, on ne umije biti zahvalan. Samo ponizni je sposoban da vidi privlačnost i dobrotu drugoga. Poniznost se stječe pokajanjem i samo pokajanje raste i produbljuje se prema mjeri poniznosti.
  Milost Božja je skrivala od svetih otaca Istinske pravoslavne crkve Kristove njihovu moralnost i duhovnu visinu, zato su se oni do same smrti smatrali grešnicima. Tko se divi svojim krepostima i priča o njima, taj time svjedoči da je lišen milosti i duhovno je posve gol. Samo poniznost daje ljudima sposobnost da iskreno poštuju jedan drugoga. Tražiti od sebe više nego od bližnjih, biti zahvalan za učinjeno dobro, za ukazanu pažnju, praštati tuđe greške - eto temelja na kome se može graditi kršćanska obitelj, a također i društvo u cjelini. Čovjek koji umije da okrivljuje sebe neće gubiti unutarnji mir, neće proklinjati ljude i životne okolnosti i udarati glavom u zid. Razmišljati će o tome kako je on napravio greške, kako je trebao postupiti da bi ih po mogućnosti ispravio, i čak će čašu najtežih iskušenja primiti kao spasonosni lijek za očišćenje svoje duše.
  Govoriti smo o pokajanju i poniznosti kao o osnovi kršćanskog morala i ljubavi, kao načelu ljudskih uzajamnih odnosa, kao pokazatelju društvenog preporoda je jedna strana a druga je metafizička strana. Grijeh, koji nije opran pokajanjem i ispovijedanjem, ne nestaje jer kao što kapljice kiše oblikuju potoke, tako i grijesi ljudi, sjedinivši se, obrazuju rušilačku snagu koja se pojavljuje na fizičkom planu u vidu ratova, društvenih nemira, gladi, epidemija, depopulacije naroda i prirodnih kataklizmi. Ova sila, ova moralna energija naših grijeha otvara demonima široko polje djelatnosti na zemlji. Zato od pokajanja te valjanog priznavanja ili ispovijedi svojih grijeha pred ovlaštenim službenicima svete Istinske pravoslavne crkve Gospodinove zavisi sudbina naroda, zemalja i čitavog čovječanstva. Stoga, glavno ili osnovno pitanje, odnosno glavni problem i to od životne važnosti u svijetu je pokajanje svih ljudi pred Bogom, dok su sva druga pitanja posve sporedna. Zato nam Gospodin Isus Krist i zapovijeda: Pokajte se i vjerujte Evanđelju (Mk 1,15)! 
  Ove Gospodinove riječi, dobitna su kombinacija za ljude u cijelom svijetu. Druge dobitne kombinacije nema, sve druge kombinacije vode pojedinca i cijeli svijet u zabludu i vječnu propast. 

Međutim, sada se postavlja jedno pitanje od životne važnosti, a ono glasi: ''Gdje se danas nalaze ti ovlašteni službenici koji mogu valjano ispovjediti naše grijehe obzirom da u današnje vrijeme imamo razne vjerske konfesije a koje svaka za sebe tvrdi da su upravo one jedino ispravne i spasonosne dok su druge neispravne i nekorisne za spasenje?''

Onome koji traži odgovor na to posve važno pitanje vjerodostojni putokazi pokazuju da se ti ispravni službenici trenutno nalaze jedino u okviru svete Istinske pravoslavne Kristove crkve koja je kao takva ostala jedini čuvar istinske i svete vjere Kristove! Amen!

Iz knjige: Tajna spasenja - arhimandrit Rafael Karelin

Što nas potiče da vršimo zapovijedi Božje

Da vršimo zapovijedi Božje potiče nas poštovanje, ljubav i zahvalnost koje dugujemo Bogu, strah pred zemaljskim i vječnim kaznama te nada u zemaljsku i vječnu plaću!
  Sveto pismo nam pokazuje da je Bog prijetio prokletstvom i propašću izraelskom narodu ako bude kršio njegove zapovijedi: ''Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.'' (Lev 26,14-17).
  A, da to nisu bile samo prijetnje svjedoči izraelska povijest jer kad god su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna, odnosno bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju su i svoju zemlju izgubili i kao robovi bili razmješteni po tuđim zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer.
  Stoga, dužni smo znati da se Bog nije promijenio, odnosno da i danas kažnjava one koji krše njegove zapovijedi. Treba nam biti jasno da je grijeh osnovni razlog što i danas pojedince i cijele narode pa tako i naš hrvatski narod snalaze različite nevolje i muke.
  Kako današnji čovjek više ne pita za Boga i njegove zapovijedi drsko krši, Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo djelo ne propušta kazniti. Bez obzira na činjenicu što neki grešnici ovdje na zemlji i provedu sretne dane, ipak im na tome niti jedan čovjek ne treba zavidjeti. Ti dani koji su inače spojeni s grižnjom savjesti i s unutrašnjom mukom brzo će završiti, a iza njih dolazi vječna propast, jer Job tvrdi: ''Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaze spokojno.'' (Job 21,13).
  Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe jer su svi osim Noe i njegove obitelji upali u zemaljsku i vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima Sodome i Gomore jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru pakla. Tako je bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim Helijevim sinovima Ofnesu i Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i zauvijek propali. Tako će biti i svakom čovjeku koji ide stopama onih koji preziru i krše zapovijedi Božje, odnosno čeka ga nesretni svršetak i ponor pakla.
  Dakle, ako kršimo zapovijedi Božje, a prave pokore ne činimo od Božanskog Suca bit ćemo osuđeni i odvedeni u tamnicu pakla gdje je plač i škrgut zubi. Pa, zar da razmatranje te strašne istine ne odvrati nas od kršenja Božjih zapovijedi?
  Poznato je da se posve bezobrazni i drski lopov straši učiniti ono za što zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili kazna smrti. Mi kao djeca Božja dužni smo znati da nas čeka vječno prokletstvo ako lakoumno budemo kršili njegove zapovijedi. Zar da se bojimo ljudskih kazni, a Boga da se ne bojimo koji može tijelo i dušu baciti u pakao?
  Stoga, dužni smo se često sjetiti, a osobito u navali napasti, strašne vatre pakla koju je Bog zapalio za one koji su kršili njegove zapovijedi pa ćemo sigurno paziti da ne učinimo ništa što bi nas tako pogubno i teško unesrećilo.
  Također dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim vjernim službenicima!
  Ljudski poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost, a da za to ne obećavaju nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti, jer je kao stvoritelj i Gospodin mogao je od nas tražiti podlaganje i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ne nagradi, jer mi smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Prema nama nema nikakve dužnosti već samo prava i mi ne možemo reći da je Bog dužan priznati našu poslušnost. O, kada bi shvatili kolika je dobrota Božja i kako za iskazanu službu ljubavi, odnosno za vršenje njegovih zapovijedi, a što je za nas stroga dužnost, Bog nagrađuje ovdje na zemlji, što potvrđuje riječima: ''Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.'' (Lev 26,3-9).
  Ova utješna obećanja Božja snaći će nas ako vjerno vršimo zapovijedi Božje. Dobro će nam biti na zemlji jer ćemo od Boga dobiti sve što nas može tješiti i veseliti. Ako Bog i odredi da nas, za naše dobro, mukama kuša i tako nam krepost i zasluge poveća, ipak se nećemo smatrati nesretnima. Gledajući na prolaznost kušnje u nutrini ćemo biti utješeni i radosno s apostolom Pavlom reći: ''Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2 Kor 7,4).
  Ipak, najveća i najpoželjnija plaća, kao vjerne vršitelje zapovijedi Božjih, čeka nas na drugomu svijetu jer ćemo biti dionici onog blaženstva o kojemu apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).
  Pobožni patrijarsi Starog zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih zapovijedi i svi pobožni i pravedni ljudi koji su veselo snosili blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju i uživaju u nebu, jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2 Kor 4,17-18).
  Gledajući na veliku plaću, koju sve gorljive sluge Božje posjeduju u nebu, zar nećemo ozbiljno nastojati da vjerno služimo Bogu i vršimo sve njegove zapovijedi?
  Kada znamo koliko se ohol, odnosno nerazuman i nerazborit čovjek muči da sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću zar ponizan, odnosno razuman i pravedan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži vršenje zapovijedi Božjih da postigne savršena i vječna nebeska dobra.
  Stoga, budimo ponizni, odnosno razumni i pravedni i često obnovimo odluku da ćemo uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog nama i svim ljudima u srce upisao i naložio vršiti po Mojsiju i svome sinu Isusu Kristu. Vrlo često promislimo da je Bog naš stvoritelj i gospodar, da mu dugujemo najdublje poštovanje i savršenu poslušnost i da smo dužni s pobožnim Samuelom ponizno reći: ''Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1 Sam 3,10).
  Također dužni smo promisliti i bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost primamo od Boga. Stoga, iz srca zahvalimo Bogu, a svoju zahvalnost pokažimo čineći gorljivo ono što se njemu sviđa. Ne smijemo se dati zavesti od ljudi koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim neurednim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom odlučno recimo: ''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1 Mak 2,19-22).
  Ako nam je put zapovijedi ponekad težak i strm, a naša se putena narav protivi poći tim putem tada se sjetimo plaće i kazne, odnosno koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi. Kada kršimo zapovijedi, Bog nas već ovdje na zemlji kažnjava raznim nevoljama i mukama, a na drugom svijetu zapalio je paklenu vatru koja se neće nikada ugasiti.  
  Naprotiv, ako uvijek radimo po volji Božjoj, već ovdje na zemlji Bog nam daje mirne i zadovoljne dane, jer Mojsije tvrdi: ''Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.'' (Pnz 30,16).
  Na koncu, dužni smo uvijek imati na pameti i ove Mojsijeve riječi: ''Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.'' (Pnz 11,26-28).

Đavao se može prerušiti u anđela svijetla, najopasniji je 'pobožni đavao'

Ne postoje mjesta, koliko god bila sveta, na koja se Đavao ne bi mogao ušuljati. Posebno zna, vješto prerušen u pobožno ruho, biti nazočan u svetištima gdje se vjernici okupljaju u velikom broju. 'Pobožni đavli' su ujedno i najopasniji jer se skrivaju iza pobožnosti i lažne vjere u Krista pa vrlo lako prevare čak i kršćane. Njima je, baš kao i svim drugim lažnim prorocima cilj zavesti i izabrane. Zato i idu tamo gdje su Božje duše. 

  I Sotona 'dariva' svoje sluge

   

  Ima osoba koje se same predaju Sotoni, tada on postaje njihov gospodar. Te osobe sklapaju savez s Đavlom, tako da mu se potpuno predaju i izručuju. Taj savez sklapaju tako da oponašaju obred krštenja vlastitom krvlju u ime Sotone. Dakako da te osobe potpadnu pod izravan utjecaj Sotone, tako da on postaje njihov gospodar te oni tada, u njegovo ime, provode crnu magiju i često postaju članovi sotonskih sekta, koje se danas, nažalost, sve više šire. Sotona svoje 'dariva' vrlo izazovnim, ali otrovnim, darovima. Tako se događa da neke njegove sluge imaju moć predviđanja budućnosti ili da znaju ljudima do u tančine pogoditi njihovu prošlost. Neki opet dobivaju razne poruke pa mogu ispisivati duge stranice teksta. Neki dobiju moć vidovitosti, čitanja misli, čitanja srdaca i života živih ili pokojnih osoba. Na taj način Sotona baca svoje blato na prave Kristove proroke, na vjerodostojne vidioce i primatelje poruka od Isusa, Marije i svetaca. Jer, imitirajući Božja djela – djelovanje Duha Svetoga – Zli nastoji unijeti pomutnju kako se ljudi ne bi snašli tko je pravi a tko lažni prorok. 

  Tu je vrlo važno duhovno iskustvo i dar razlučivanja duhova da bi se moglo razlikovati istinite od neistinitih izvanrednih znakova. Jedan popis takvih znakova daje, primjerice, o. Antonio Rogo Marin OP u svojoj knjizi Teologija kršćanskog savršenstva (Teologia della Perfezione Cristiana, Ed. Paoline, na str. 1602), pod naslovom 'Što Zli može učiniti s Božjim dopuštenjem'. Evo popisa koji on donosi: 

  1. prouzročiti fizičke i duhovne vizualne i slušne privide; 

  2. prouzročiti lažne ekstaze; 

  3. činiti da tijelo svijetli i da ljudi u srcu osjećaju veliku toplinu; 

  4. stvarati osjetilne miline; 

  5. liječiti neobične bolesti prouzročene djelovanjem zloduha, pa i trenutačno; 

  6. prouzročiti stigme i druge tjelesne i osjetilne mistične pojave kao što su razni mirisi i slično. 

  Ovdje možemo dodati i pojave koje se vrlo često događaju u novije vrijeme: neobični zvučni zapisi, neobične pojave zabilježene na fotografijama, automatsko pisanje, što je najčešće povezano s tzv. duhom vodičem. 

  Poznati su i razni slučajevi religijskih slika i kipova iz kojih teku 'suze ili krv'. Sve to treba dobro prosuditi i razlučiti. 

  Sotona preko svojih sluga, lažnih proroka, ponekad ističe za prave Kristove proroke da su pravi – sluge Božje, ne bi li ih ljudi odbacili zato što ih lažni proroci 'priznaju'. Poznat je slučaj, koji donose Djela apostolska, kada je apostol Pavao boravio u Tijatiri. Naime, za njim je stalno išla jedna ropkinja koja je bila opsjednuta vračarskim duhom i tom je sposobnošću svojim gospodarima pribavljala mnogo novaca. Taje opsjednuta ropkinja, idući iza Pavla i drugih, vikala: ''Ovi su ljudi sluge Boga Svevišnjega, oni vam navješćuju put spasenja!'' (Dj 16,17). Dakako, vračara (zli duh) nije za Pavlom vikala da bi ljude potaknula na spasenje, nego da odbace Pavla i Kristov nauk zbog toga što je ona, za koju se javno znalo da je opsjednuta, 'potvrđivala' Pavlovo poslanje od Boga. Pavla je to ogorčilo te je molitvom istjerao nečistoga duha iz nje (usp. Dj 16,16-18). 

  Prisjetimo se da nam Sveto pismo donosi slične primjere u kojima se vidi čudesno Božje djelovanje, ali i sotonsko. Poznato nam je da je Mojsije u Ime Božje činio čuda pred faraonom. To su ona poznata egipatska zla. Ali znamo da su i faraonovi čarobnjaci izvodili neka čudesna djela. Zato sam čin čuda, ako ga zasebno promatramo, nije dostatan da zaključimo o kakvome je uzroku riječ. Činjenica je da se zao duh uvijek vješto preruši i da mu je cilj da ga se ne otkrije: ''Ta sam se Sotona prerušuje u anđela svjetla!'' (2 Kor 11,14). Svojim djelovanjem može potaknuti čovjekova vanjska osjetila (vid, opip, sluh), kao i nutarnje sposobnosti (pamćenje, maštu). Nikakav zid, nikakva blindirana vrata, nikakav čuvar tijela nije kadar zapriječiti utjecaj Sotone na memoriju ili na maštu čovjeka. Ni najčvršća ograda strogog samostana nije kadra zapriječiti demonu da preskoči njegove zidove, da preko kojekakvih slika ne ubaci u dušu neke redovnice nesigurnost za njezino zvanje i da je potiče da iziđe iz samostanske zajednice. Zato se kaže da je najopasniji 'pobožni đavao'. Ne postoje mjesta, koliko god bila sveta, na koja se Đavao ne bi mogao ušuljati. Posebno zna, vješto prerušen u pobožno ruho, biti nazočan u svetištima gdje se vjernici okupljaju u velikom broju. Ondje su zavođenja vrlo opasna. Amen!

Uočljivost istinskog pravoslavnog kršćanskoga svjedočanstva

Vi ste sol zemlje. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Nije više ni za što, nego da se baci van i da ljudi po njoj gaze. Vi ste svjetlost svijeta. Ne može se sakriti grad što leži na gori. Niti se užiže svjetiljka da se stavi pod posudu, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući. Tako neka svijetli vaša svjetlost pred ljudima da vide vaša dobra djela i slave Oca vašega koji je na nebesima (Mt 5,13-16). 

  Riječi Gospodinove iz ovoga evanđeoskog odlomka tiču se same biti istinskog pravoslavnog kršćanskoga života koju na genijalan način Isus opisuje tek u nekoliko rečenica. Iz njih možemo vidjeti na koji način Isus zamišlja život svojih vjernika, tj. njihovo poslanje u svijetu. U samo tri retka Isus iznosi nekoliko usporedbi kojima prispodobljuje svoje učenike. Govori im da su sol zemlje, svijetlo svijeta, grad koji leži na gori i svjetiljka koja svijetli. Svaka od ovih usporedbi je vrlo snažna i znakovita, te zato i poziva da proširimo njihovo značenje u duhu Isusove poruke. 

  Uočljivo je da Gospodin iz ovih jednostavnih stvarnosti izvlači sadržajnu i razumljivu poruku. Jer, nema čovjeka koji ne zna što znači sol ili pak što znači svjetlost, odnosno svjetiljka. Stoga Isus postavlja pitanje smisla postojanja odnosno načina korištenja. Zato se i pita čemu služi sol ako obljutavi ili pak, zašto se užiže svjetiljka i na koji način ju se ispravno treba koristiti. Upravo, jer je vrlo jasan odgovor da sol koristi kao začin, a bljutava sol ničemu već jedino da se baci van, odnosno da svjetiljka ne služi da se stavi pod posudu već na svijećnjak da svijetli, htio je skrenuti pozornost istinski pravoslavnim kršćanima da postoji poveznica između imena i djelovanja, odnosno identiteta i ispravnog načina življenja. Doista, kao što se iz smisla i biti onoga što neki predmet ili stvarnost jesu u sebi, kao sol ili svjetiljka, izvodi se zaključak o ispravnom načinu korištenja i služenja tim istim stvarnostima. 

  U tom smislu, kao što se može postaviti pitanje čemu služi soli ili zašto svijeća gori, može se postaviti pitanje zašto istinski pravoslavni kršćanin vjeruje. A, kao što nitko ne drži u kuhinji sol radi ukrasa niti pali svijeću radi formalnosti, tako isto ni istinski pravoslavnom kršćaninu nije dat dar vjere kao usputni ukras ili formalnost, već kao bitna sastavnica života. Točnije, njegovo istinsko pravoslavno kršćansko ime ne bi smjelo biti samo ime, već bi trebalo opisivati identitet koji on potom očituje svojim djelima. Zato ne bi se smjelo dogoditi da istinski pravoslavni kršćanin bude vjernik iz formalnosti, niti mu njegova bit dopušta da bude mlak ili taman, jer je on kao svjetlo što svijetli i širi toplinu. Istinski pravoslavnom kršćaninu je nedopustivo da bude neslan i neukusan, jer je on u svojoj biti kao sol jelu, te ne može ne učiniti ga ukusnim. Kao što svjetiljci nije usputno da svijetli, tako ni istinski pravoslavnom kršćaninu da živi svoju vjeru kao usputnu datost ili da se zadovolji da bude njegova privatna stvar. 

  Uistinu, ako istinski pravoslavni kršćanin ne želi biti dosljedan biti svoga života, onda je on poput pokrivene svjetiljke i bljutave soli. Takvi smo svi mi onda kad se nazivamo pravoslavnim kršćanima, a ne slijedimo Krista i ne razvijamo puno povjerenje u njega, odnosno kad smo istinski pravoslavni vjernici samo imenom, a nismo uočljivi svjedoci po jasnim i raspoznatljivim djelima. Bili bi onda gori od drugih ljudi, jer bi u tom slučaju primili svjetlo, pa ga svjesno zagušili da nam ne svijetli. Bili bi poput kuharice koja drži sol u ruci, ali ne želi zasoliti hranu. Ali, najgore od svega što svi mi to na svoj način činimo, jer je svakome od nas mlakost i nedjelotvornost bolna točka. 

  Počesto živimo kao mehanički i nesvjesno života, napose onog unutarnjeg ili duhovnog, što je nedolično. Jer neprimjereno je živjeti a ne upoznati same sebe i ne znati zašto živimo. Tko ne traži dublji smisao života, taj vrlo površno prihvaća i pravoslavnu vjeru koja bi ga trebala uvesti u smisao života i smisleno življenje. A onaj koji traži dublji smisao života, po istinskoj pravoslavnoj vjeri i u vjeri ga s lakoćom otkriva, te se zatim i zauzima da zauzetije i posve jako živi samu vjeru. Međutim, zna nam se dogoditi da očekujemo da se istinske pravoslavne kršćanske vrijednosti nametnu same od sebe u društvu ili da ih nositelji društvene vlasti, koji su im, istina, najčešće protivnici, nametnu dekretima i odredbama. Kao da se na silu može obasjati svijet duhovnim svjetlom ili začiniti duhovnim začinima. Treba nam biti jasno da se ništa od toga ne događa, jer istinske pravoslavne kršćanske vrijednosti mogu se 'nametnuti' u društvu samo svjedočenjem koje privlači, koje je prepoznatljivo i uočljivo kao sjaj svijeće u mraku ili grad sagrađen na gori. Samo je uzaludno, a i dvolično s naše strane, nastojati da kršćanske vrijednosti u društvu promiču bezbožni i beskarakterni političari, ako ih mi istinski pravoslavni kršćani ne živimo i ako nama ništa ne znače. Htjeti da naše vrijednosti budu zakonom štićene i promicane, a da ih mi ne živimo i njima svijet ne obasjavamo, bila bi velika farizejština. Zato je neprimjereno zdvajati nad rasapom kršćanskih vrijednosti u društvu, te trošiti sate i dane u društvenoj borbi da ih vratimo u društvo, kao da se one vraćaju u društvo političkom borbom i odlukama onih koji obnašaju vlast. I bez obzira koliko bi i takvo nešto moglo biti korisno u društvu, ipak se istinske  pravoslavne kršćanske vrijednosti ne unose u društvo političkom aktivnošću, već istinskim pravoslavnim kršćanskim svjedočenjem. 

  Stoga, primimo k srcu Isusove riječi, te ih provodimo u život. Od nas Krist očekuje da dar istinske pravoslavne vjere koji nam je dat bude uočljiv u našem cjelokupnom djelovanju, jer ga nemamo pravo skrivati, već na vidjelo stavljati. O uočljivosti našeg svjedočanstva i o vidljivosti našeg djelovanja ovisi također koliko će ljudi prihvaćati Boga kao Oca, te ići putevima Njegovim. Zasolimo ujedno svijet božanskim okusom i rasvijetlimo ga nebeskom svjetlošću da ljudi mogu vidjeti naš život Bogom prosvijetljen i začinjen, te da nakon toga možemo i sami proslaviti Oca nebeskoga novim životom i vlastitim djelima. Amen!

Uzroci vječne propasti mnogih pravoslavnih kršćana su preziranje ispovijedi, nepravilna ili nepotpuna ispovijed i očekivanje čuda obraćenja ili pokajanja u času smrti

Nebrojeni pravoslavni kršćani se posve voljno bacaju u bezmjerne ponore Pakla zato što su prezirali ispovijed, ili što su se loše, odnosno nepravilno ispovijedali, počinivši tako svetogrđe. Te jadne i nesretne duše padaju u Pakao, tako brojne, da je to zastrašujuće. Nepravilna ispovijed je najbolja zamka kojom Sotona neoprezne duše dovodi k sebi. Nepravilne ili nepotpune ispovijedi naseljavaju Pakao, a najveći dio pravoslavnih kršćana koji se vječno osuđuju svoju propast duguju slabo obavljenim ispovijedima. Za života ne ispovjede mnoge grijehe koje su učinili, a posebno zaborave ispovjediti razne grijehe učinjene u mladosti pogotovo bludne grijehe. U tom strašnom i pogubnom stanju smrt ih zatekne, ali tada je već kasno jer više ništa ne mogu promijeniti.     

  Isto tako, očekivati čudo pokajanja ili obraćenja u času smrti također je nerazborito i posve nesigurno i također je razlog propasti mnogih pravoslavnih kršćana.
  Čuda su uvijek moguća, ali ona su rijetka. Ona su uvijek izuzeci. Jedan red ili sklad mora počivati na pravilima, a ne na izuzecima, jer bi u protivnom red prestao da bude red i izopačio bi se u kaos.
  Pokajanja ili obraćenja se uvijek shvaćaju i kao čuda, bilo da se zbivaju za čovjekova života i još više u trenutku njegove smrti.
  Nužno je znati da se čuda događaju zaslugom tajanstvene molitve i žrtve tko zna kojih ljudi. Čak i kada vidimo da netko rđavo umire, nismo posve sigurni u njegovo prokletstvo. To je tajna koju sam Bog zna, osim kada nam čudesno dozvoli da zavirimo iza zavjese drugog života. Tajanstven je odnos duše i Boga i misterija vremena je možda najveća na tom graničnom prijelazu između vremenitog i vječnog, u času smrti.
  Jedino što je sigurno i u što vjerujemo je to da van svetog i Istinskog pravoslavlja nema spasenja. O tome tko je sve završio u Paklu na nama nije da sudimo jer je za nas nerazrješiva misterija odnosa Božjeg milosrđa i Božje pravde. O tome se ne smijemo izjašnjavati, uzurpirajući pravo Vrhovnog Suca. 

  Čuda su rijetka kako u naravnom tako i u nadnaravnom svijetu pa je posve jasno da je prosvjetljenje duše u času smrti izuzetak, a ne sveopća pojava. Ne treba računati, osim u rijetkim slučajevima, na neko čudo božanske milosti jer je opće pravilo da čovjek ustraje do posljednjeg trenutka odnosno sve do smrti, u grijehu. Što se tiče otpora prema milosti, on dostiže stupanj monstruoznog razvoja, otud proizlazi grijeh protiv Duha Svetoga, i više se ne može govoriti o pokajanju ili obraćenju. To bi značilo nadati se protiv svih naravnih i nadnaravnih zakona. 
  Izvanredni slučajevi, koji se susreću, vrlo su rijetka čuda milosti. Mogućnost takvih čuda proizlazi bez sumnje zahvaljujući spasonosnoj volji Božjoj, beskrajno milosrdnoj, ali je ta mogućnost više teorijska jer je čovjek svojom greškom čini sterilnom. Čovjek dolazi do cilja, putem koji je izabrao; za čitavu vječnost stablo ostaje ondje gdje je palo. Eto što je htio kazati naš božanski Spasitelj kad je učio da grijeh protiv Duha Svetoga neće biti oprošten. On je neoprostiv ne po sebi, kao da bi Bog nekoga osudio za njegova života; neoprostiv je jer se čovjek sam isključuje i lišava božanskog milosrđa i ustrajava u svom neizlječivom stanju. On traži prokletstvo i ono će mu se dati. To je učenje Svetog pisma o dva puta: Uđite kroz uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo ih je koji idu njime. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze (Mt 7, 13-14)!
  Jednog je dana Gospodin prolazio sa svojim učenicima, pored kuće čiji temelji i danas stoje u Jeruzalemu; pripadala je mladom i bogatom farizeju Nicenciju, koji je umro nekoliko dana prije nego što će Isus ispričati povijest o škrtom bogatašu i siromašnom Lazaru, ne spominjući njegovo ime: Bijaše neki bogataš koji se oblačio u grimiz i skupocjeni lan, a iz dana se u dan sjajno gostio. neki siromah imenom Lazar ležao je sav u čirevima do njegovih vrata, čeznući da se nasiti onim što je padalo sa bogataševa stola. Čak su i psi dolazili i lizali mu čireve. I umrije siromah i anđeli ga odnesoše u Abrahamovo krilo. Umrije i bogataš i bijaše pokopan. Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže svoje oči te nadaleko opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: ''Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh svoga prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučim u ovom plamenu!'' Abraham mu reče: ''Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas uspostavljen je veliki bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama, niti odatle prijeći k nama.'' ''Onda, molim te, oče'' – reče bogataš – ''pošalji ga u kuću mog oca; imam petoro braće, neka ih ozbiljno opomene da ne bi i oni došli u ovo mjesto muka!'' A, Abraham reče: ''Imaju Mojsija i Proroke. Neka njih slušaju!'' Onaj nastavi: ''Neće, oče Abrahame! Ali ako im tko dođe od mrtvih, obratiti će se.'' Tada mu Abraham reče: ''Ako zaista ne slušaju Mojsija i Proroka, neće vjerovati ni ako tko od mrtvih uskrsne'' (Lk 16, 19-31).
  Dakle, čuda nisu nužni uvjet, da se ljudi pokaju ili obrate, ili da povjeruju u postojanje Pakla. Kad je Isus uskrsnuo Lazara u Betaniji, Židovi zaključiše da Lazara treba ubiti! A, kad su Petar i Apostoli činili svakodnevno čuda, rekoše: Ti ljudi čine čuda, koja se ne mogu zanijekati. Uhapsimo ih! 
  O, kad bi pravoslavni kršćani znali da je malena povorka onih koji čiste savjesti poslije smrti odlaze pravo u Raj i da je beskrajno duga povorka nesretnih grešnika koji idu u Pakao iz temelja bi promijenili svoje živote u nastojanju da idu uskom stazom spasenja a ne širokim putem koji vodi u vječnu propast. Amen!