''Pojavit će se znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama. Na zemlji će
narodi biti u tjeskobi i neizvjesnosti zbog huke morskih valova. Ljudi
će umirati od straha u očekivanju onoga što će zadesiti svijet, jer
'zviježđa nebeska će se uzdrmati'. Tada će vidjeti 'Sina Čovječjega gdje
dolazi na oblaku' s velikom moći i slavom.'' (Lk 21,25-27)
Posve su ozbiljne ove istine koje nam Evanđelje predočava i
upućuje nas na ono vrijeme u kojem će cijelo stvorenje koje se nalazi na
nebu i zemlji propasti i prestati postojati.
U to vrijeme sunce neće više jasno svijetliti, a mjesec koji od sunca više neće primati dovoljno svjetla prestati će sjati, zvijezde će izaći
iz svoga puta i nestat će ih, a cijeli svijet će opet ići prema onoj
tami u kojoj je bio prije nego je Bog rekao: ''Neka bude svijetlost!'' (Post 1,3).
Uslijed tih događaja na nebu zemlja će postati mjesto nereda i pustoši
te posve nestalna i izgledati će poput kuće koja se ubrzo ima srušiti. Međutim, to je samo predigra onoga što će tek poslije doći!
Ljudi će tada vidjeti na nebu sjajni znak svetog križa koji će
naviještati drugi dolazak Gospodina Isusa Krista da sudi žive i mrtve, a
koji je u svoje vrijeme živio na zemlji i tražio da blaženim učini ono
što je bilo posve izgubljeno.
Poslije toga, Sin Božji će doći na oblaku s velikom moći uz pratnju
mnoštva anđela koji će proslaviti njegov slavni dolazak i izvršiti sve
njegove zapovijedi. Po zapovijedi, trublja će se oglasiti od jednog do
drugog kraja svijeta, a mrtvi će ostavljati svoje grobove i dolaziti
na sud pred Gospodina.
Tu će biti svi ljudi koji su živjeli na zemlji, i to od prvog čovjeka Adama pa sve do zadnjeg i čekati će na svoje suđenje. Nepristrani
sud će početi, a sve ono što je čovjek za života mislio i htio, odnosno
što je govorio i učinio bilo dobro ili zlo bit će otkriveno i strogo
ispitano te će zli ljudi od dobrih biti rastavljeni kao jarci od ovaca.
Dobri će dobiti zapovijed da idu na desnu a zli na lijevu stranu Gospodinovu.
Poslije nepristrane istrage onima sa svoje desne strane Božanski će Sudac izreći blagoslovljenu presudu: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!'' (Mt 25,34).
Nakon toga onima koji će se nalaziti na njegovoj lijevoj strani izreći će ovu posve pogubnu presudu i osudu: ''Idite od mene, prokleti, u vatru vječnu što je pripravljena đavlu i anđelima njegovim!''(Mt 25,41).
Ove presude, odnosno blagoslov spašenih i osuda prokletih bez svake
odgode bit će izvršene tako da će dobri ljudi sa Gospodinom Isusom
Kristom i njegovim anđelima poći u Raj ili Nebo, a zli i prokleti sa
Sotonom i njegovim sljedbenicima u Pakao.
Tim će činom ovo sadašnje vrijeme završiti a vječnost započeti u kojoj
će Izabranici u sve vjekove slaviti slavlje u Nebu, a odbačeni zli
anđeli i prokleti ljudi u sve vjekove gorjet će u teškim i groznim
mukama Pakla.
Iz gore navedenog možemo zaključiti da smo dužni sebi postaviti pitanje kakva će nas presuda snaći na Dan suda! Hoćemo li biti na desnoj ili na lijevoj strani, odnosno hoće li nam
Božanski Sudac reći da dođemo k njemu ili da odlazimo od njega? Hoćemo li s
dobrim ljudima ući u život vječni ili sa zlim i prokletim u vječnu
muku Pakla?
Na ovo pitanje, ako želimo, svi možemo posve lako dobiti odgovor!
Posve
je sigurno da ako se budemo držali Gospodina Isusa Krista i njegove svete Crkve Pravoslavne i ako budemo činili ono što se dopada Bogu bit ćemo blaženi u
Nebu, a ako svojim neurednim, iskvarenim i posve grešnim te zlim
strastima popuštamo i teško kršimo Božje zapovijedi bit ćemo prokleti i odbačeni
u grozne i teške muke Pakla.
Blagoslov i prokletstvo, odnosno blaženstvo ili odbačenost u rukama je
svakog od nas i što izaberemo to ćemo i dobiti, što se vidi iz Božjih
riječi koje je uputio Izraelcima: ''Gledajte!
Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali
zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne
budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji
vam danas određujem.'' (Pnz 11,26-28).
O, kako ludo i nerazborito radimo ako se Neba odričemo a izabiremo
Pakao! Kakva bi to nesretna zaslijepljenost bila kada bi više
cijenili ovaj prolazni život nego vječnost te kada bi kao takvi propali
umjesto da grijeh napustimo i da Bogu posve vjerno služimo?
Stoga, svatko od nas dužan je donijeti ozbiljnu i čvrstu odluku kojom će
svoj život posvetiti Gospodinu Isusu Kristu i uvijek ići putem njegovih
svetih zapovijedi. O toj odluci ili o tom glavnom uvjetu spasenja,
odnosno o vršenju svih Božjih zapovijedi ovisi naša životna sudbina,
odnosno blagoslov u Nebu ili prokletstvo u Paklu. Amen!
A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz pećine. (Ps81,17)
Slušaj, puče moj, i ja ću te opomenuti: o, da me poslušaš, Izraele!
Nek' ne bude u tebe drugog boga i ne klanjaj se bogu tuđem! Ja sam
Jahve, Bog tvoj koji te izvedoh iz Egipta: otvori svoja usta da ih
napunim! Ali moj narod ne slušaše glasa moga, Izrael me ne posluša. Zato
ga pustih okorjelom srcu njegovu: neka hodi kako mu se hoće! O, kad bi
me narod moj slušao, kad bi Izrael putovima mojim hodio, brzo bih
pokorio dušmane njegove, ruku bih svoju okrenuo na protivnike njegove.
Oni što ga sada mrze dodvoravali bi mu se i njihov bi udes bio zapečaćen
zauvijek. A svoj narod hranio bih pšenicom najboljom i sitio ga medom iz
pećine.(Ps 81,9-17)
Ako smo razumni i pravedni ove nam Božje riječi govore sve same za
sebe, tj. iz njih je vidljivo kako se svi narodi ovdje na zemlji
trebaju ponašati prema Bogu. Kao takve, one u sebi sadrže Božju zapovijed
koja svaki narod obavezuje da iz svoje sredine ukloni sve one zakone kojima se krše Božje zapovijedi, tj. da je svaki narod svoje zakone dužan uskladiti prema Božjim zapovijedima.
Svi narodi su dužni klanjati se Bogu i vršiti sve Njegove zapovijedi.
Narod koji tako ne čini Bog predaje njegovom bezbožnom i okorjelom srcu u
kojemu se nastanjuju iskvarene, neuredne te za dušu i tijelo pogubne
zle strasti i sklonosti koje narod vode u vječnu propast Naprotiv, narod koji bi držao i vršio sve
Božje zapovijedi, Bog bi stavio pod svoju osobitu zaštitu i darivao
materijalnim i duhovnim blagostanjem, što je vidljivo iz gore navedenih Njegovih riječi. O, kad bi hrvatski narod iz svoje sredine uklonio teške grijehe, bezbožne zakone i bio dostojan Božjih
obećanja, Domovina bi procvjetala u svakom pogledu i bila uzor cijelome
svijetu! Amen!
''I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude
gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim
gmizavcima što puze po zemlji'! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na
sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i
reče im: 'Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je
podložite'!'' (Post 1,26-28)
''Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.'' (Post 2,7) ''Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.'' (Mudr 2,23)
Navedene riječi Svetog pisma dokazuju da je Bog stvorio čovjeka, koji je sposoban da spozna i ljubi svoga Stvoritelja, i postavio ga za gospodara i upravitelja nad svim
zemaljskim stvorenjima kojima se treba služiti na slavu svoga
Stvoritelja, a što potvrđuju ove riječi Svetog pisma: ''Što
je čovjek, da ga se spominješ? Ili sin čovječji da se za nj brineš?
Učinio si ga malo manjim od anđela, okrunio si ga slavom i čašću, dao si
mu gospodstvo nad djelima svojih ruku. Sve si mu stavio pod noge.'' (Post 8,5-7).
Sveta Crkva nas uči da u dubini svoje savjesti čovjek
otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se uvijek treba
pokoravati. Glas tog zakona posve jasno odzvanja u intimnosti njegova
srca i uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro, a mrzi i
izbjegava zlo. Poziv da ljubi i čini dobro, a mrzi i izbjegava zlo
čovjeku dolazi iz zakona kojega je u njegovo srce Bog upisao. U
pokoravanju tom zakonu nalazi se svo njegovo ljudsko dostojanstvo i po
tom zakonu Bog će ga suditi, a što se vidi riječi apostola Pavla: ''Jer
kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona,
onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da
ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s
tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih
međusobno optužuju ili brane … u dan u koji će Bog – prema mojem
Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.'' (Rim 2,14-16).
Ove riječi apostola Pavla potvrđuju da svaki čovjek u sebi posjeduje
zakon koji mu je Bog u srce upisao kao i to da je savjest najskrovitija
jezgra i njegovo svetište gdje je on sam s Bogom i čiji glas odzvanja u
njegovoj nutrini te mu nalaže da svoga Boga i Stvoritelja ljubi svim
srcem svojim, svom dušom, snagom i pameti svojom, a bližnjega svoga kao
samoga sebe.
Taj zakon, koji posve jasno odzvanja u čovjekovoj savjesti, zove se
naravni zakon, odnosno to je onaj isti zakon kojega je Bog objavio u
pisanom obliku u okviru Deset zapovijedi i po Mojsiju strogo naložio
Izraelcima i svim drugim ljudima da ga drže i vjerno vrše.
Iz rečenog se može zaključiti da čovjek svoje dostojanstvo može
ostvariti jedino i samo onda ako ga se definira kao biće koje je Bog
stvorio i koje je kao takvo u ljubavi dužno držati i vršiti sve njegove zapovijedi. Iz dostojanstva dužnosti ljubavi prema Bogu i
bližnjemu čovjek ostvaruje svoje pravo na vječno blaženstvo koju mu je
obećao njegov Stvoritelj.
Dakle, sve čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da je dijete i
slika Božja koji je, kao takav, Kristovom krvlju otkupljen i pozvan na
život vječni! Svako drukčije definiranje, odnosno tumačenje da čovjek
nije biće koje je Bog stvorio i naložio mu vršenje svojih zapovijedi
čovjeka degradira i uskraćuje mu njegovo dostojanstvo koje se ostvaruje
isključivo i jedino u tako definiranim njegovim dužnostima, a iz kojih
također proizlazi i njegovo neotuđivo i obećano pravo na svetost i
vječni život.
Upravo zbog ovakve definicije sveti kršćanski nauk koji ispovijeda
sveta Crkva je jedini nauk koji čovjeka posve jasno i
istinito, odnosno ispravno definira i koji, kao takav, treba biti uzor
svim ostalim definicijama i biti postavljen u temelje društvenih zakona
iz kojih proizlaze kako čovjekove dužnosti tako i njegova neotuđiva i
od Boga obećana prava.
Na koncu, sa sigurnošću se može reći da svako društveno uređenje koje u
temelje svojih zakona ne postavi ovako definirana čovjeka i ne zaštiti
ovako definirano njegovo dostojanstvo nema svoje budućnosti i osuđeno je
na propast, a što posve jasno dokazuje dosadašnja ljudska povijest u
kojoj su sva bezbožna društvena uređenja propala i bez traga nestala. Amen!
Ako, naime, propovijedam Radosnu vijest, to mi ne daje pravo na
slavu, jer sam na to obvezan. I jao meni ako ne propovijedam Radosne
vijesti! Ako na vlastitu pobudu to činim, imam pravo na nagradu. Ako to
na vlastitu pobudu ne činim, to je samo vršenje povjerene mi dužnosti.
Koja je onda moja nagrada? Da propovijedajući Radosnu vijest predajem je
badava tako da se nikako ne poslužim svojim pravom u Radosnoj vijesti. Uistinu, iako sam slobodan s obzirom na sve, pretvorio sam se u roba
svima, da ih pridobijem što više. Sa Židovima sam bio kao Židov, da
pridobijem Židove; s podložnicima Zakona kao podložnik Zakona - iako sam
nisam podložnik Zakona - da pridobijem podložnike Zakona. S onima koji
su bez zakona bio sam kao bez zakona - iako nisam bez zakona Božjeg,
štoviše, podložnik sam Kristova zakona - da pridobijem one koji su bez
zakona. Sa slabićima sam bio slabić, da pridobijem slabiće. Svima njima
postao sam sve, da kako neke spasim. A sve to činim radi Radosne
vijesti, da bih s njima bio dionikom njezinih obećanja. (1 Kor 9,16-23)
Kao članovi svete Pravoslavne crkve dužni smo znati i shvatiti ove gore navedene riječi apostola Pavla da budemo u stanju izvršiti svoju kršćansku dužnost propovjednika Radosne vijesti. Ako zbog svoje nemarnosti i lijenosti ne znamo i ne shvatimo ove riječi nepravedni smo i nerazumni te zbog
nedostatka svete kršćanske ljubavi prema Bogu i bližnjemu nismo u stanju
izvršiti svoju kršćansku dužnost. Kao takvi, u velikoj smo opasnosti da se
pred Kraljem na svadbenoj gozbi u Nebu pojavimo bez svadbenog ruha, odnosno bez
svete kršćanske ljubavi ibudemo odbačeni u Pakao gdje će biti
plač i škrgut zubi.
Navedene riječi apostola Pavla posve ispravno možemo shvatiti samo ako smo
pravedni i razumni, odnosno ako uz pomoć i milost Božju posjedujemo svetu
kršćansku ljubav prema Bogu i bližnjemu koja nam jedina daje garanciju i sposobnost da možemoizvršiti svoju dužnost propovjednika Radosne vijesti. Amen!
''Jahve reče Mojsiju: 'Govori svoj zajednici Izraelaca i reci im: Sveti budite! Jer sam svet ja, Jahve, Bog vaš!.'' (Lev 19,1-2)
''Posvećujte se da budete sveti! Ta ja sam Jahve, Bog vaš. Držite moje zakone i vršite ih. Ja, Jahve, posvećujem Vas.'' (Lev 20,7-8)
''Budite mi dakle sveti, jer sam ja, Jahve, svet; ja sam vas odvojio od tih naroda da budete moji.'' (Lev 20,26)
Od kada su izrečene Izraelcima pa sve do Sudnjeg dana, odnosno do kraja
svijeta ove Božje riječi pravednom i razumnom čovjeku govore o
dostojanstvu i smislu njegova zemaljskog života. Takav čovjek posve
razumno i razborito shvaća njihov smisao i namjenu te po njima usklađuje
i živi svoj zemaljski život. Tako živeći i radeći priprema se za od
Boga već unaprijed najavljeni i nadolazeći Dan suda.
Stoga, neophodno je potrebno i od životne važnosti opisati, odnosno
definirati sve bitne karakteristike takvog čovjeka kako bi se na osnovu
njegovih vrlina ili kreposti moglo uvidjeti koliko je razuman i razborit
prvo prema svome a onda i prema životu svojih bližnjih.
Takvog čovjeka samo stvaralačka Mudrost Božja može najljepše i najbolje
te jedino ispravno opisati ili definirati, što je vidljivo iz riječi
Svetoga pisma: ''Blago
čovjeku koji me sluša i bdi na mojim vratima svaki dan i koji čuva
dovratnike moje. Jer tko nalazi mene, nalazi život i stječe milost od
Jahve. A ako se ogriješi o mene, udi svojoj duši; svi koji mene mrze
ljube smrt.'' (Izr 8,34-36).
''Blago
čovjeku koji razmišlja o mudrosti i umuje razborito, koji u srcu svojem
proučava njezine putove i posvećuje se u njezine tajne. On je progoni
kao lovac i vreba je kraj staze njezine; on viri kroz prozor njezin i
prisluškuje na vratima njezinim; postavlja se blizu kuće njezine i udara
klin svoj u njezin zid; podiže svoj šator kraj nje i nastanjuje se u
sretnu počivalištu; on stavlja djecu svoju pod njezinu zaštitu i boravi
pod granjem njezinim; on nalazi okrilje žege pod sjenom njezinom i
prebiva u divoti njezinoj. Tako čini tko se boji Gospoda; i tko se drži
zakona, steći će mudrost. Ona mu dolazi u susret kao majka i dočekuje ga
kao nevjesta djevica. Ona ga hrani kruhom razboritosti i poji ga vodom
mudrosti. On se oslanja na nju i ne posrće; uzda se u nju i ne sramoti
se. Ona ga uzvisuje nad bližnjega njegova i sred zbora usta mu otvara.
On nalazi veselje i vijenac radosti i baštini ime vječno. Nerazumnici je
nikad ne dobivaju, niti je grešnici očima gledaju. Ona je daleko od
oholice i lažljivcima ne dolazi na um. Ne priliči hvalospjev ustima grešnikovim, jer mu ga Gospod nije dao. Iz usta mudračevih neka odjekuje hvalospjev, i tada sam Gospod njime upravlja.'' (Sir 14,20-27; 15,1-10).
Poslije definicije razumnog i pravednog čovjeka postavlja se pitanje,
pod kojim se imenom danas u svijetu krije takav čovjek, odnosno kako ga
otkriti i prepoznati u njegovom javnom djelovanju?
Odgovor je da se takav čovjek zove kršćanin. Njega se u javnom
djelovanju može otkriti i prepoznati samo i jedino po njegovoj svetoj
kršćanskoj ljubavi prema Bogu i bližnjemu ali isključivo u okviru svete Crkve Gospodinove. Van svete Crkve Pravoslavne takvog čovjeka nema niti može biti jer svi koji se nalaze vani nemaju blagoslova ni milosti Božje. Međutim ovdje se postavlja veliko i najvažnije životno pitanje a to je kako u današnje vrijeme prepoznati tu jednu i jedino svetu Gospodinovu Crkvu jer se danas mnogi pozivaju na Gospodina i smatraju se njegovim učenicima a ipak ove njegove riječi posve jasno govore da postoje oni koji nisu njegovi i da ih on u Dan suda neće prepoznati jer ih nikada nije ni poznavao: ''Nikad vas nisam poznavao! Nosite se od mene, vi bezakonici.''(Mt 7,23)
A, da je takav čovjek do sada u svijetu postojao, da i danas postoji i da će
postojati do kraja svijeta vidljivo je iz primjera Svetih koji su u
svome zemaljskom životu jasno shvatili Gospodinove riječi: ''Vi
ste sol zemlji. Ali ako sol obljutavi, čime će se ona osoliti? Više
nije ni za što, osim da se izbaci van da je ljudi pogaze. Vi ste svjetlo
svijetu. Nije moguće sakriti grad koji leži na gori. Ne žeže se svijeća
da se stavi pod varićak, nego na svijećnjak da svijetli svima u kući.
Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te
slave vašeg Oca nebeskog.''(Mt 5,13-16).
Svoje kršćansko dostojanstvo Sveti su također pronašli i u riječima apostola Pavla: ''Ne
znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama? Ako tko
razara hram Božji, njega će Bog razoriti, jer je svet hram Božji, a taj
ste vi.'' (1 Kor 3,16-17). Amen!
''Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.''(Lk 14, 11)
''Promatrajući kako uzvanici biraju prva mjesta kaza im prispodobu:
'Kada te tko pozove na svadbu, ne sjedaj na prvo mjesto da ne bi možda
bio pozvan koji časniji od tebe, te ne dođe onaj koji je pozvao tebe i
njega i ne rekne ti: 'Ustupi mjesto ovome.' Tada ćeš, postiđen, morati
zauzeti posljednje mjesto. Nego
kad budeš pozvan, idi i sjedni na posljednje mjesto pa, kada dođe onaj
koji te pozvao, da ti rekne: 'Prijatelju, pomakni se naviše!' Bit će ti
to tada na čast pred svim sustolnicima, jer - svaki koji se uzvisuje,
bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.''(Lk 14,7-11)
Gospodin Isus Krist je znao da su glavni grijesi farizeja bili oholost i
častoljublje i zato ih ovom pričom želi poučiti i od toga izliječiti.
Kazao im je, da ako budu kao gosti pozvani k stolu neka ne izabiru prva
mjesta jer bi poslije njih mogli doći oni koji su više zaslužni, a
kojima bi tada svoja mjesta trebali sramotno ustupiti. Zato ih poučava
da sjednu na zadnja mjesta i čekaju dok ih domaćin ne pozove naprijed,
jer će im tada to pred svima biti na čast.
Što želi reći u prispodobi Gospodin svakom čovjeku posve jasno kaže ovim riječima:''Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen, a koji se ponizuje, bit će uzvišen.'' (Lk 14,11).
Ova Gospodinova izjava ispunja se već na ovomu svijetu, jer je poznato
da su mnogi još za vrijeme svoga zemaljskog života radi svoje oholosti
bili posve poniženi dok su mnogi radi svoje poniznosti bili doista
uzvišeni.
Po sjajnim primjerima Svetih vidi se da samo poniznost čovjeku donosi
uzvišenost, a po sramotnim primjerima mnogih oholih tirana vidi se da im je njihova oholost još za vrijeme života donijela samo sramotu i
poniženje.
Uzvišenost svetih nastala je iz njihovog poniznog vršenja zapovijedi
ljubavi prema Bogu i bližnjemu dok su poniženje i sramota oholih nastali
upravo zbog toga što nisu vršili ono što im je od Boga bilo
zapovjeđeno.
Ova gore spomenuta Gospodinova izjava posve sigurno i u potpunosti će
se ispuniti na drugom svijetu, jer će svi oholi ljudi sa Sotonom biti
odbačeni u Pakao dok će ponizni naći svoja mjesta među Anđelima i Svetima u Nebu.
Stoga, kršćanin najviše treba izbjegavati oholost i častoljublje te se
od Gospodina Isusa Krista učiti pravoj poniznosti srca. Jedino ako bude
ponizan Bog će mu dati svoju milost da može njegove zapovijedi vršiti i
ustrajno raditi oko svoga spasenja. Amen!
''Isus im ponovo poče govoriti u usporedbama i reče: Kraljevstvo je
nebesko slično kralju koji priredi svadbu svome sinu te posla svoje
sluge da pozovu uzvanike na svadbu. Ali ovi ne htjedoše doći. Tada
ponovo posla druge sluge veleći im: 'Kažite uzvanicima: Pripravio sam
gozbu, junci su moji i utovljenici poklani, i sve je gotovo. Dođite na
svadbu!' Oni nisu marili za to, već odoše: tko na svoje imanje, tko u
svoju trgovinu. Preostali uhvatiše njegove sluge, izgrdiše ih i ubiše.
Nato se kralj razgnjevi te posla vojsku i pogubi one ubojice a grad im
zapali. Poslije toga reče slugama: 'Gozba je, istina, gotova, ali
uzvanici nisu bili dostojni. Zato izađite na raskršća putova te pozovite
na svadbu koga god nađete.' Sluge iziđoše na putove te dovedoše sve
koje nađoše: zle i dobre. Tako se svadbena dvorana napuni gostima. Tada
uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše
obučen u svadbeno ruho te mu reče: 'Prijatelju, kako si ušao ovamo bez
svadbenog ruha?' On ostade nijem. Tada kralj zapovijedi poslužnicima:
'Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i
škrgut zuba!' Jer premda su mnogi zvani, ipak ih je malo izabranih!'' (Mt 22, 1-14)
U ovom dijelu Evanđelja vidljiv je poziv koji je upućen Izraelcima i
poganima, odnosno svim ljudima koji će do Sudnjeg dana živjeti na zemlji
da uđu u svetu Crkvu Pravoslavnu koju je Bog osnovao po svome sinu
Gospodinu Isusu Kristu.
Isto tako se vidi i odbačene kršćane koji primljenu svetu kršćansku vjeru nisu posvetili svojim pobožnim životom nego su od nje posve
otpali.
Poznato je da su Izraelci bili pozvani da vjeruju u Spasitelja već po
prorocima. A, kada se je u punini vremena Gospodin uistinu i pojavio o
njemu su tada posve jasno propovijedali sveti Ivan Krstitelj prije i
apostoli poslije njegove smrti te poticali Izraelce da svim srcem
pristanu uz njega.
Kako su posve upali u zemaljske okove Izraelci nisu pazili na taj
poziv. Neki od njih, odnosno veliki svećenici, pismoznanci i farizeji
čak su i ustali protiv Gospodina i njegovih navjestitelja Evanđelja te
ih ubili. Za
kaznu njihove okorjelosti i protivljenja Evanđelju Bog je poslao
Rimljane koji su Jeruzalem razorili do temelja i ubili nebrojeno mnoštvo
Izraelaca.
Zbog toga što su mnogi Izraelci odbacili Evanđelje apostoli i njihovi
nasljednici obratili su se poganima i njima naviještali svetu kršćansku
vjeru. Tu pruženu milost puno je pogana prihvatilo, povjerovali su i
dali se krstiti.
Ipak, poslije krštenja većina njih nije živjelo po propisima Božjega
zakona već su se odali svojim zlim pohotama i strastima te su uveliko i
teško griješili. Kao takvi predočeni su čovjekom koji je na svadbu došao
bez svadbenoga ruha.
Kršćanin koji je sačuvao svetu kršćansku vjeru, ali nije ostvario
posvetnu milost, odnosno nije ostvario svetu kršćansku ljubav prema Bogu
i bližnjemu također je predočen čovjekom koji se usudio doći na gozbu
bez svadbene odjeće. Vidjevši ga takvoga Kralj, odnosno Gospodin dao ga
je svezanoga baciti u tamu gdje je bio plač i škrgut zubi.
Upravo tako će se dogoditi svakom kršćaninu koji provodi grešan život
te u njemu do svoje smrti posve ustraje. Bog će ga, jer dolazi k njemu
bez svadbene odjeće, odnosno bez posvetne milosti ili bez svete
kršćanske ljubavi, baciti u vječnu muku i groznu tamu Pakla.
Iz ovoga dijela Evanđelja, odnosno iz svega do sada rečenog vidljivo je
da sama vjera kršćaninu nije dosta za spasenje nego da je uz tu vjeru
nužno potreban i njegov svet život, jer Gospodin govori: ''Neće svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!' ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca.''(Mt 7,21).
Nadalje, veoma važan smisao imaju Gospodinove riječi: ''Jer premda su mnogi zvani, ipak ih je malo izabranih!'' (Mt 22,1-14).
Ljudi svakog naraštaja pozvani su da se spase od vječnog prokletstva jer Bog tako želi, što tvrdi apostol Pavao: ''To je dobro i ugodno pred Bogom, Spasiteljem našim, koji hoće da se svi ljudi spase i dođu do potpune spoznaje istine.'' (1 Tim 2,3-4).
Iako Bog svim ljudima daje nužnu milost za spasenje ipak će se njih
samo mali broj spasiti od vječne propasti, jer većina ih ne ispunjava
uvjete koji su nužni za spasenje i blaženstvo. Bez obzira što imaju sve
mogućnosti velika većina današnjih ljudi ne žele prihvatiti svetu
kršćansku vjeru. Čineći tako oni nemaju pravu i svetu kršćansku ljubav
prema Bogu i bližnjemu te kršeći njegove zapovijedi kao takvi nalaze se
na putu vječne propasti.
Kršćanin koji ne želi da bude odbačen s većinom u vječnu propast već
želi da s manjinom bude spašen treba sačuvati svetu kršćansku vjeru,
nadu i ljubav prema Bogu i bližnjemu te brižno izbjegavati sve ono što
vodi do gubitka tih triju bogoslovnih kreposti.
Da sačuva te bogoslovne kreposti trebaju ga poticati ove posve jasne
Gospodinove riječi koje stalno treba imati pred očima da ga uvijek zorno
upozoravaju:''Uđite
na uska vrata, jer široka vrata i prostran put vode u propast, i mnogo
ih je koji idu njime. Kako su uska vrata i tijesan put koji vodi u
život, i malo ih je koji ga nalaze!'' (Mt 7,13-14). Amen!
Čežnja za Bogom upisana je čovjeku u srce, jer je od Boga i za Boga stvoren
Bog nikada ne prestaje čovjeka privlačiti sebi i samo će u Bogu čovjek
pronaći istinu i blaženstvo za čime u svome zemaljskom životu neprekidno
traga.
Posebno bitna crta ljudskog dostojanstva je ta što je čovjek pozvan u
zajedništvo s Bogom. Već od svoga postanka čovjek je pozvan da stupi u
dijalog s Bogom, jer samo zato postoji što ga je Bog iz ljubavi stvorio i
što ga iz ljubavi stalno uzdržava.
Čovjek ne može punim životom po istini živjeti ako tu ljubav slobodno ne prizna i ako se svome Stvoritelju posve ne povjeri.
Oduvijek pa sve do danas ljudi su na mnogo načina izrazili svoje
traženje Boga kroz svoje vjerske nazore i religiozna ponašanja kao što
su molitve, žrtve, obredi, razmatranja, itd.
I pored toga što ovi izražajni oblici mogu biti višeznačni oni su
toliko općeniti da se čovjeka može i treba obilježiti kao religiozno
biće. Ali,
tu intimnu i životnu povezanost s Bogom čovjek može zaboraviti, ne
priznati i čak izričito odbaciti. Takvi stavovi mogu imati
najrazličitije uzroke: pobunu protiv prisutnosti zla u svijetu, neznanje
ili vjerski nehaj, brige za svjetovno i za bogatstvo, loš primjer
vjernika, misaone struje protivne vjeri i naposljetku težnju čovjeka
grešnika da se iz straha pred Bogom sakrije te izmakne njegovu pozivu.
Iako čovjek može zaboraviti ili odbaciti Boga, Bog ipak neumorno svakoga čovjeka zove da ga traži, da živi i nađe sreću. To Gospodin Isus Krist jasno govori: Molite,
i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se!
Jer svaki koji moli, prima; tko traži, nalazi, i tko kuca, otvara mu
se (Mt 7,7-8).
Međutim, to traženje od čovjeka zahtjeva puni napor uma i ispravnost
volje, srce iskreno kao i svjedočanstvo drugih koji će ga naučiti kako
da traži Boga. To traženje ga treba dovesti u spoznanje prave i svete vjere Kristove koju jedino čuva Istinska pravoslavna crkva. Amen!
Bližnjemu smo dužni pomoći prije u duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi!
''Kad je ulazio u neko selo, izađe mu u susret deset gubavaca; stadoše
podaleko i počeše vikati: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!' Kad ih
opazi, reče im: 'Idite i pokažite se svećenicima!' I očistiše se dok su
išli.'' (Lk 17,12-14)
Po tumačenju Otaca svete Kristove Pravoslavne crkve guba o kojoj se ovdje govori predstavlja sliku grijeha!
Kao što guba narušava tijelo i ujedno je i vrlo zarazna, tako i grijeh
dušu onesposobi te radi sablazni donosi zlo i propast. Ako želimo biti oslobođeni od gube na duši, odnosno od grijeha tada
smo dužni obratiti se svećeniku te mu u iskrenoj i skrušenoj ispovijedi
očitovati svoje grijehe, jer svećenik ima vlast, ne samo proglasiti da smo čisti od grijeha, već po ovoj Gospodinovoj zapovijedi grijehe
i oprostiti: ''Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.'' (Iv 20,23).
Kao što se tjelesna djela milosrđa protežu na tijelo i zemaljska dobra
bližnjega tako se duhovna djela milosrđa protežu na njegovu dušu i
njegovo vječno spasenje. Iz
ove činjenice proizlazi da su duhovna djela milosrđa daleko i
višestruko bolja i korisnija od tjelesnih, jer duša ima daleko veću
vrijednost od tijela, odnosno vječnost je puno važnija od vremenitosti,
što potvrđuje Gospodin: ''Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?'' (Mt 16,26).
Stoga, puno je veća i nužnija dužnost da bližnjemu
pomognemo prije u njegovoj duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi. Ako tu dužnost možemo izvršiti, a ne vršimo tada se opravdano možemo nadati da ćemo
na Božjem sudu za svoje propuste vrlo strogo odgovarati.
Kao što ima sedam tjelesnih tako ima i sedam duhovnih dijela milosrđa, a to su:
Dvoumna savjetovati
Neuka poučiti
Grešnika ukoriti
Žalosna i nevoljna utješiti
Uvredu oprostiti
Nepravdu strpljivo podnositi
Za žive i mrtve Boga moliti
Dvoumna savjetovati
Kod ovoga prvog duhovnog djela milosrđa dvojba se ne podrazumijeva u
zemaljskim prilikama nego se govori o dvojbi bližnjega u stvarima
spasenja!
Tako, bližnji može dvojiti o tome je li u pravoj i spasonosnoj
vjeri, koji stalež izabrati, sklopiti brak ili ostati slobodan, u koji crkveni red stupiti, je li može ovo ili ono činiti da
svoju savjest ne povrijedi, je li se dobro ispovjedio i postigao
oproštenje grijeha, kao i o tome hoće li se spasiti od vječne propasti.
Ovakve i slične dvojbe veliko su zlo, jer kod bližnjega mogu izazvati
veliki nemir i zdrav sud pomutiti, a ponekad ga mogu dovesti i do toga
da skrene s pameti, odnosno da poludi.
Upravo zbog toga vrlo često zna se dogoditi da bližnji u svojoj dvojbi
zlo izabere i čini ono što je za njega pogibeljno kako za sadašnjost
tako i za vječnost. Stoga, činimo veoma dobro djelo kada bližnjemu u dvojbi
dobar savjet dajemo i ispravimo njegov sud te mu pokažemo put kojim treba ići
da se Bogu dopadne.
Sveti Jeronim o tome govori: ''One koje ne možeš svojim imetkom
podupirati, njih podupri savjetom. Jer ti možeš onoga koji je u dvojbi
pomoći više svojom mudrošću nego netko drugi s najvećom materijalnom
moći.''
Kako smo bližnjega dužni savjetovati zorno nam pokazuje sveti Ivan
Krstitelj koji je, a kako se vidi iz Evanđelja (Lk 3,10-14), savjetovao
narod, carinike i vojnike dajući im propise kojih se trebaju držati da
bi izbjegli pravednu Božju kaznu i spasili dušu od vječne propasti.
Isto tako i Gospodin Isus Krist nam pokazuje kako smo dužni bližnjega
savjetovati kada je bogatom mladiću koji je k njemu došao i upitao ga
što treba činiti da bude savršen rekao:
''Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj novac
siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!'' (Mt 19,21).
Apostol Petar je također one koji su bili zabrinuti za svoju dušu i koji su ga pitali što im je činiti da se spase savjetovao: ''Obratite se. Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar Duha Svetoga.'' (Dj 2,38).
I mi u današnje vrijeme imamo priliku vršiti ovo djelo milosrđa, jer oko sebe
uvijek imamo mnoštvo bližnjih koji imaju dvojbu u prilikama spasenja.
Međutim, od nas se traži da imamo znanje i ispravnu moralnu savjest, jer
ono u čemu bližnjega želimo savjetovati dužni smo dobro poznavati da onda
po savjesti možemo potreban savjet dati. Zao savjet može mnogo zla
prouzročiti i kao takav biti na štetu onome koji ga daje i onome koji ga
prima.
Upravo iz tog razloga kada bližnjemu dajemo savjet to nikada ne
smijemo činiti brzo i lakoumno već samo poslije zrelog promišljanja i
ispitivanja svih okolnosti kao i poslije srčane molitve prema Bogu za
osobno prosvjetljenje. A,
ako je dvojba takva da bližnjega ne možemo savjetovati tada smo ga dužni upraviti na svećenika ili na nekog drugog duhovnika koji je
prosvijetljen i bogobojazan te kao takav ima potrebno znanje.
Neuka poučiti
Neukost o kojoj se govori u ovom drugom djelu duhovnog milosrđa ne
podrazumijeva neznanje bližnjega u zemaljskim stvarima, već njegovo
neznanje u stvarima spasenja!
Pod neukim dužni smo smatrati bližnjega koji u svetom kršćanskom nauku
nije ništa ili je samo malo poučen i zato ne zna što treba vjerovati i
činiti da se Bogu dopadne i kao takav spasi od vječne propasti.
Ovdje je nužno ustvrditi i naglasiti da je to duhovno neznanje
obilan izvor zablude i mnogih grijeha. Međutim, postavlja se pitanje
odakle dolazi to da su toliki među nama nestalni u Kristovoj vjeri i da odbacuju
mnoge istine svete kršćanske vjere?
Odgovor je da nestalnost i odbacivanje dolaze poglavito odatle što
mnogi ne poznaju nauku svete Crkve Kristove, a posebno ne
poznaju temelje na kojima je ona postavljena.
Takve osobe od bezvjernih i bezbožnih ljudi koji osakaćuju svetu
kršćansku nauku i puno toga protiv nje navode lako budu dovedeni u
zabludu i kao takvi u velikoj su pogibelji da upadnu u teško stanje
nevjere.
Nadalje, postavlja se pitanje, odakle dolazi to da među nama vlada tolika opačina?
Odgovor je da ta opačina vrlo često dolazi odatle jer nam fali temeljito
poznavanje Božjeg zakona. Zbog ne poznavanja Božjeg zakona mnogi drže i smatraju da im je puno toga dopušteno i nije zabranjeno
što je ipak težak grijeh te kao takvi u svojim djelima vrlo teško Boga
vrijeđaju, a da ih kod toga savjest uopće ne uznemiruje.
Na koncu, dužni smo postaviti i pitanje, odakle to da mnogi
sredstva milosti svete Crkve Kristove ili uopće ne primaju, ili ako ih
primaju onda to posve nedostojno čine?
Kao i u ovim gore već navedenim slučajevima također i ovdje treba
ustvrditi da se to većim dijelom događa opet i isključivo radi svoga ne znanja u stvarima spasenja.
Tako na primjer mnogi zanemaruju molitvu, jer ne poznaju
potrebu i moć molitve kao i to da mnogi ne dostojno primaju sakramente
pokore tj. svetu ispovijed i svetu pričest, jer ne znaju što se traži za
njihovo dostojno primanje.
Takvo ne znanje u stvarima spasenja vodi u zabludu, grijeh i opačinu te upravo radi toga prorok Hošea i govori: ''Nema
više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već
proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu
stiže.'' (Hoš 4,2).
Iz rečenog se vidi da je veliko i zaslužno djelo neuke poučavati u
istinama svete kršćanske vjere i spasenja. Oni koji bližnje u
istinama spasenja budu poučavali sjati će kao zvijezde na nebu u sve
vjekove, što potvrđuje Daniel: ''Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde na vijeke, u svu vječnost.'' (Dn 12,3).
U knjigama Starog zavjeta može se vidjeti da su Proroci revno i
gorljivo bili zauzeti u nastojanju da Izraelce pouče Božjem zakonu kako
bi ih natrag doveli na put istine i kreposti, odnosno spasenja.
I sam Gospodin Isus Krist poučavanje neukih smatrao je itekako važnim, a
što se vidi iz činjenice da je tri godine bez prestanka naviještao
Evanđelje i kod toga podnosio razne vrste nevolja i progona.
Po Gospodinovoj zapovijedi i apostoli su u svoje vrijeme pošli u sve
poznate pokrajine i zemlje tadašnjeg svijeta da bi u tajnama kršćanske vjere
poučili mnoge narode oduzimajući tako moć zabludi i grijehu.
Po primjeru apostola na tisuće misionara je u svim stoljećima također
išlo u daleke i ne gostoljubive zemlje te su uz velike muke i pogibelji
poganima, nevjernicima i krivovjercima propovijedali Evanđelje.
Međutim, neki od tih svetih ljudi koji su bili puni Božje ljubavi nisu
se zadovoljili činjenicom da samo oni poučavaju, već su utemeljili
cijele monaške ili redovničke zajednice čija je osobita zadaća bila da poučavaju
neuke, a pogotovo mladež.
Ovo veoma Bogu ugodno djelo u današnje vrijeme prema svome bližnjemu
smo dužni vršiti koliko je god to u našoj mogućnosti. Priliku za to imamo
na svakom koraku, jer svugdje oko nas ima bližnjih koji su u stvarima
spasenja više ili manji posve neuki i koji zbog toga trebaju kvalitetnu
svetu kršćansku poduku.
Oni su u svojoj mladosti iz svete kršćanske vjere imali vrlo slabu
pouku i kao takvi o svemu onome što su dužni znati i
vjerovati jedva imaju najnužnije znanje, a koje kao takvo nije dostatno
za posve ispravan i svet kršćanski život.
Dakle, iz svega rečenog je vidljivo koliko dobrih i Bogu ugodnih djela
u današnje vrijeme možemo učiniti ako iskoristimo pruženu priliku da
bližnjega poučimo u istinama svete kršćanske vjere i privedemo ga na pravi
put kreposna i spasonosna kršćanskoga života.
Grešnika ukoriti
Grešnika ukoriti znači pokazati mu pravi put, odnosno nastojati ga s puta grijeha dovesti na put kreposti!
Ovo treće duhovno djelo milosrđa u sebi sadrži pouku i opomenu, ukor, odnosno prijetnju i kaznu. Opomenu s prijetnjom i kaznom, odnosno ukor mogu učiniti samo
poglavari prema svojim podložnicima.
Opomenu treba promatrati kao djelo milosrđa učinjeno iz svete kršćanske ljubavi prema bližnjemu koju uz stanovite uvjete svi možemo
vršiti bez obzira na stalež u kojem se nalazimo. Ta opomena zove se bratska, jer smo je prema bližnjemu dužni vršiti u pravoj bratskoj ljubavi.
Da smo dužni grešnika, odnosno bližnjega opomenuti vidljivo je iz Božjih riječi. Već
je Izraelcima Bog naložio da su dužni opomenuti brata koji pogriješi
izričito ih upozoravajući da će im se propuštanje te službe ljubavi u
grijeh uračunati: ''Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.'' (Lev 19,17).
Po ovom Božjem zahtjevu bližnjega smo dužni opomenuti bez obzira
na to hoće li spoznati svoju pogrešku i popraviti se ili će i
dalje ostati u svojoj zabludi. I Gospodin Isus Krist nam nalaže dužnost bratske opomene: ''Ako
ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si
svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom
da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude
vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve
ne posluša, smatraj ga za poganinom ili carinikom!'' (Mt 18,15-17).
Iz ovih Gospodinovih riječi se vidi koliko je bitna bratska opomena i koliko je važno da se vrši.
Dakle, nipošto ne smijemo propustiti učiniti bratsku opomenu,
nego naprotiv dužni smo sve upotrijebiti da bude uspješna. Ako u svome
nastojanju sami ništa ne postignemo tada smo u pomoć dužni pozvati i drugu braću,
a ako i tada ništa ne postignemo onda smo dužni i svetu Crkvu Kristovu u
pomoć uključiti.
O toj našoj dužnosti apostol Pavao govori: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).
Također o toj bratskoj dužnosti Solunjane upozoravaju apostol Pavao, Silvan i Timotej: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomozite slabe, budite strpljivi sa svima.'' (1 Sol 5,14).
Isto tako, o toj kršćanskoj dužnosti uče i Oci svete Crkve Kristove. Tako,
sveti Ivan Zlatousti govori: ''Ako si pravo dijete Duha onda dokaži svoju
krepost ne samo brigom za svoje vlastito spasenje, već i brigom za
spasenje svoje braće kao i svojom pomoći koju daješ onima koji su u
grijeh pali. Čovjek pun kršćanskoga duha ima kršćansku dužnost da ne
prezire svojih bližnjih koji su s njim članci jednoga Tijela. Nitko neka ne laska opačini i neka se ne pretvara da ne vidi grijeha. Nitko neka ne rekne: 'Zar sam ja čuvar brata svoga?'
(Post 4, 9). Nitko ne smije, koliko je do njega, biti ravnodušan kada
vidi da se red krši i da discipline nestaje. Jer ako šutiš gdje bi
govoriti trebao tada daješ svoju privolu a trebaš znati da ista kazna
čeka i onoga koji zlo čini i onoga koji zlu daje svoju privolu.''
Sveti Augustin o tome govori: ''Zar ne bi bio okrutan onaj čovjek koji
bi vidio slijepca gdje ide rubom ponora a ne bi ga opomenuo da ga izbavi
od vremenite smrti. A, zar onaj nije još okrutniji koji bi svoga brata
mogao osloboditi od vječne smrti, a to propušta učiniti od lijenosti?''
Dužni smo znati da je veliko i posve izvrsno djelo kada se po
našem milosrdnom djelovanju grešnik obrati i krene putem spasenja.
Tada suzbijamo grijeh koji je najveće zlo i pridobivamo dušu za
koju je Gospodin Isus Krist na križu prolio svoju predragocjenu krv te
zatvaramo Pakao koji je svoj ponor već otvorio da svoju nesretnu žrtvu
zauvijek proguta.
Čineći tako pripravljamo Bogu, Anđelima i Svetima najveću radost
i veselje, a sam grešnik čija je duša spašena kroz cijelu vječnost
sjećat će se tog djela milosrdne ljubavi i pred Bogom u Nebu nama će zahvaljivati priznavajući da je blažen postao jer smo ga u svojoj
ljubavi prema bližnjemu opomenuli i na put pokore i spasenja doveli.
O tome sveti Ivan Zlatousti govori: ''Podijeli nebrojeni novac među siromahe
ipak puno više činiš ako jednu jedinu dušu obratiš. U istinu je veliko i
hvale vrijedno smilovati se siromasima ali je još više ako opomeneš
onoga koji zaluta.''
Upravo iz ovog razloga mnogi Sveti bili su gorljivo zauzeti da grešnike
obrate i oslobode ih od vječne propasti. Tako je Lot svoje sugrađane u
Sodomi od u Nebo vapijućeg grijeha nastojao odgovoriti i osloboditi kada
im je govorio: ''Braćo moja molim vas, ne činite toga zla!'' (Pos 19,7).
Isto tako Mojsije je često opominjao djecu izraelsku i svom silom nastojao da se obrate sa svoga zlog puta.
Ivan Krstitelj je svojom odlučnošću opomenuo zlog kralja Heroda da ne
može imati ženu svoga brata Filipa te mu prostodušno i jasno rekao: ''Nije ti dopušteno imati je.'' (Mt 14,4).
Po Gospodinovoj zapovijedi apostoli su prešli gotovo cijelu zemlju i poučavali ljude u nauci spasenja.
Također i apostol Pavao opominje svoga učenika Timoteja da se na svaki
način zauzme za grešnike da ih dovede na put Istine i kreposti kada mu
piše: ''Zaklinjem
te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve – i
njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ – pristupi
(k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti,
opomeni u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.'' (2 Tim 4,1-2).
Po primjerima Svetih i mi smo danas dužni sve učiniti da
grešnika dovedemo do toga da upozna svoje pogreške kako bi za njih vršio
potrebnu pokoru. To nam nalaže sveta kršćanska ljubav koja
se zauzima za nesretne i ne pazi na nikakvu žrtvu samo da od njih
odvrati nesreću i vječnu propast.
Ovdje je nužno naglasiti da se dužnost opomenuti grešnika veže na stanovite ili određene uvjete koje je potrebno navesti.
Prije svega, odnosno u prvi uvjet spada to da je grijeh bližnjega siguran bilo da za grijeh sami znamo ili su nam to kazale druge osobe dostojne
vjere, jer sve dok posve sigurno ne znamo da je bližnji
ovu ili onu pogrešku učinio nismo ga dužni opomenuti.
Ovdje je nužno reći da nam nije dopušteno da na svaki mogući način
istražujemo pogreške bližnjega. To mogu činiti samo poglavari prema svojim
podložnicima kao i roditelji svojoj djeci da bi saznali da li su
ispunili svoje dužnosti. Ako nam bližnji nije podložan bila bi
velika preuzetnost kada bi na svaki njegov korak pazili i nastojali
ispitati cijelo njegovo ponašanje.
O tome sveti Augustin govori: ''Ti ne trebaš ono tražiti što bi trebao
kazniti već što sam vidiš to trebaš kazniti inače ćeš postati uhoda
načina života drugih.''
S pravom se može reći da ima dosta onih koji puno više paze na druge
nego na sebe i koji sve ispituju što se u susjedstvu i cijeloj okolici
događa i ako doznaju za koju pogrešku bližnjega odmah je glasno, odnosno
javno osuđuju. Takvima se s pravom može reći da bi trebali
prije svega počistiti smeće pred svojim vratima pa onda tuđu brigu
voditi.
Naravno da nismo dužni ni svakome vjerovati i svo zlo što čujemo o
bližnjemu odmah uzeti za istinu, jer se vrlo često dogodi da je ono što
je rečeno neistinito ili vrlo pretjerano.
Dakle, bratsku opomenu smo dužni odgoditi sve do onda dok se posve ne uvjerimo u pogrešku bližnjega.
Drugi uvjet je da bližnjega, a za kojeg smo sigurni da je pogrešku
učinio, smo dužni opomenuti samo onda ako se bez te bratske opomene
bližnji ne bi nikako poboljšao. Ako je bližnji pogrešku učinio pa se je gotovo već sam od sebe popravio onda ga nismo dužni opomenuti.
Svi smo dužni znati da je bratska opomena duhovna milostinja.
Kao što onoga koji je bio siromašan pa je postao bogat ne treba više
materijalno podupirati isto tako nije nužno grešnika koji se popravio
opominjati. Zašto ga opominjati kada se je već sam od sebe popravio.
Takvoga smo dužni samo bodriti da ustraje na pravom putu i da se
više ne udalji od njega.
Dakako da onda kada se bližnji još nije popravio, ali postoji nada da
će se popraviti i da neće opet u istu pogrešku pasti možemo
opomenu propustiti. Tada smo dužni biti razboriti kao liječnik koji
bolesniku ne propisuje nikakve lijekove ako vidi da će sam od sebe
ozdraviti.
Ako imamo siguran razlog da se grešnik sam od sebe neće
popraviti već da će i dalje nastaviti svoj zli život tada smo ga obavezno
dužni opomenuti.
Treći uvjet je da smo bližnjega dužni opomenuti onda ako ima nade da ćemo svojom bratskom opomenom nešto i postići.
Ako nema nikakve nade da će bližnji riječi opomene poslušati i
popraviti se ili smo u strahu da će našu opomenu bližnji
prezreti pa umjesto da se popravi još zlobniji postati onda je opomena
bez svrhe i treba je izostaviti. Koji bi to liječnik dao bolesniku
lijekove za koje zna da mu neće koristiti ili koji će mu štetiti? Sam Gospodin o tome govori: ''Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!'' (Mt 7,6).
Ali, ovo vrijedi samo o bližnjemu koji nam nije podložan.
Poglavari kojima je u dužnosti da opominju one koji su im podložni iako
bi i znali da njihove opomene neće koristiti ipak se ne smiju ustegnuti
od opomene jer ih na to obavezuje njihov stalež. Trebaju se vladati po
Gospodinovu primjeru koji je pismoznance, farizeje i mnoge druge
tvrdokorne grešnike puno puta opomenuo iako je znao da se neće obratiti.
Kao takvi, oni imaju sredstvo da podložnika koji je tvrdokoran propisno
kazne jer trebaju u svojoj savjesti paziti na sud pravednosti po kojem
krivca trebaju kazniti i tako se brinuti za dobro ostalih podložnika.
Četvrti uvjet je da smo bližnjega dužni opomenuti samo onda ako to
poglavari propuste, a nema nikoga drugoga koji bi to htio i mogao
ispravno učiniti. Ako poglavari uredno vrše svoje dužnosti i opominju
podanike onda nitko drugi to nema pravo, a ni potrebe činiti.
U peti uvjet spada to da je bratska opomena naša dužnost samo
onda ako se bez velike štete može izvršiti. Ovdje treba reći da ljubav
prema bližnjemu nas ne obavezuje ako bi nam bila nanesena velika
šteta zbog opomene koju bi učinili.
Dakle, kada bi radi bratske opomene mogli izgubiti imetak ili
život tada je možemo propustiti i to nam se neće uzeti za grijeh. Ali, ako
je šteta neznatna tada smo dužni bližnjega opomenuti, a pogotovo
ako ima ikakve nade za njegov popravak.
Međutim, s poglavarima je drukčije, jer oni radi svoje službe bližnjega
trebaju opomenuti i onda ako zbog toga mogu imati veliku štetu.
Pogotovo duhovni poglavari trebaju koriti zlo koje je zavladalo među
podložnicima bez obzira na to što bi ih zbog toga njihovi bližnji mogli
mrziti i proganjati.
Ako postoje svi ovi navedeni uvjeti onda imamo strogu dužnost da
grešnika bratski opomenemo, a kada bi to propustili učiniti u nekoj važnoj
stvari tada bi teško sagriješili i bili gori od grešnika koji je grijeh
počinio.
Nadalje, da bi bratska opomena bližnjemu bila posve od koristi dužni smo je učiniti:
Oprezno
Iz ljubavi
U pravo vrijeme
Na pravom mjestu
Popratiti je dobrim primjerom
Oprezno
Bratska opomena je lijek za ozdravljenje duše bližnjega koji je u
stanju grijeha. Međutim, svojom nepromišljenom opomenom
umjesto da popravimo grešnika možemo ga učiniti još i gorim.
Opomena se treba ravnati po odnosu nas koji opomenu vršimo i
bližnjega kome je opomena upućena, odnosno prema staležu i čuvstvu
bližnjega.
Osobu koja je po staležu iznad nas koji želimo opomenu izvršiti
uvijek se treba s dužnim poštovanjem opomenuti. Ako to s
dužnim poštovanjem ne učinimo, već se ponašamo kao sudac ili gospodar tada ćemo
postići da se bližnji uvrijedi i da nas s prezirom od sebe isprati.
Ako želimo opomenuti bližnjega s kojim smo u istom staležu
pogotovo ako smo s njim u prijateljstvu prilikom opomene možemo se puno
slobodnije ponašati ali i tada ne smijemo prekoračiti granicu uljudnosti i
ljubavi ako hoćemo da opomena ima uspjeha.
Poglavar svoje podložnike koji su lakoumni i tvrdokorni te koji
ljubazne opomene ne slušaju treba ozbiljnim i strogim glasom opomenuti.
Međutim, ako su podložnici nježnijeg čuvstva i lako se pokoravaju tada
poglavar može pogriješiti ako ih strogo ili grubo opominje.
Dakle, kod opomene uvijek smo dužni oprezno postupati i dobro
paziti u kakvom smo odnosu prema bližnjemu i uvidjeti kakve je naravi
bližnji da bi mu upućena opomena bila posve od koristi.
Iz ljubavi
Drugo važno pravilo kojega smo dužni se držati da bi naša
opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da je učinimo u ljubavi. Prijaznu i ljubaznu opomenu bližnji rado prima, dok žestoko
predbacivanje i psovanje svatko odbija i u većini slučajeva takvo
ponašanje učini više zla nego dobra. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima govori: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).
Dakle, svoga bližnjega dužni smo opomenuti uvijek u ljubavi i prijazno
te svojim ponašanjem pokazati da opomenu vršimo iz sućuti i dobrog
htijenja, a ne povrijeđene taštine, srdžbe ili mržnje.
Jedino ako kod bližnjega opazimo veliku lakoumnost i vidimo da imamo posla s
osobom s kojom se ne može ništa lijepim pristupom učiniti tada smo dužni ozbiljno i strogo pristupiti opomeni da bližnjega na pravi put
dovedemo.
U pravo vrijeme
Treće važno pravilo kojeg smo se dužni pridržavati da bi naša
opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da čekamo pravo ili
zgodno vrijeme da je učinimo.
Bližnjemu koji je pogriješio i koji je još posve obuzet od svoje
strasti opomena obično ništa ne vrijedi. Kao takav on odbija svaku i u
najboljoj nakani izrečenu opomenu i neće da sluša ono što je razborito.
Tada smo dužni pričekati s opomenom sve dok se strast kod bližnjega
ne stiša i ne povrati mir i dobro raspoloženje, odnosno dužni smo paziti da
opomenu izvršimo u pravo vrijeme, jer o tome najviše ovisi konačni uspjeh
našega bratskog nastojanja.
Na pravom mjestu
Četvrto važno pravilo kojega smo se dužni držati da bi naša
opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da je učinimo na
pravome mjestu. Gospodin
Isus Krist nam izričito zapovijeda da na početku opomenu prema
bližnjemu izvršimo u četiri oka, a ne javno i u prisutnosti drugih: ''Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo.'' (Mt 18,15).
Niti jedan grešnik pa ni onaj koji je teško sagriješio ne želi da se
zna da je on grešnik nego želi da se njegov grijeh pred svijetom sakrije
i da ga ljudi poštuju.
Ako se grešniku njegov grijeh javno predbaci tada mu je teško i u tom
trenutku on ili laže da grijeh nije učinio ili plane divljom srdžbom i
tako nema izgleda da se popravi. Međutim, ako grešnik uvidi da se
njegova čast štedi i da mu se dobro želi onda vrlo rado prima opomenu i
nastoji se poboljšati.
Samo ako je pogreška javna i postoji velika mogućnost od sablazni ili
ako se iz iskustva znamo da tajna opomena neće koristiti onda smo dužni grešnika javno opomenuti.
Ovo pravilo osobito vrijedi za poglavare, jer oni svim silama trebaju
nastojati da spriječe sablazni koje nastaju iz prijestupa i pogrešaka
njihovih podčinjenih.
Upravo zbog toga Gospodin je tako često i vrlo strogo javno korio
grijehe pismoznanaca i farizeja. On to nije činio iz svoje neljubaznosti
ili iz želje da ih ocrni, nego mu je jedina nakana bila da od svojih
učenika i ostalih pravednih Izraelaca otkloni sablazni kojima su bili
izloženi.
Popratiti je dobrim primjerom
Peto i zadnje važno pravilo kojeg smo se dužni pridržavati da bi
naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da opomenu prati primjer našega dobrog života.
Ako bližnjemu koji je zalutao držimo najpoučniju propovijed ona
će kod njega imati malo koristi jer riječi malo koriste ako ih ne prati
dobar primjer života.
Kada vršimo opomenu svoje riječi smo dužni potvrditi dobrim
primjerom tako da naše svjetlo svijetli pred bližnjim koji će nakon
što vidi dobra djela slaviti našega Oca na Nebu. Da se tako vladamo nalaže nam Gospodin: ''Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt 5,16).
Žalosna i nevoljna utješiti
Kada se govori o žalosti onda smo dužni znati da ona može biti
dvostruka, odnosno svjetovna i duhovna. Svjetovna ako je razlog nešto
zemaljsko, a duhovna ako je razlog duhovne prirode.
Mi imamo puno razloga za svjetovnu žalost. Tako, možemo se
žalostiti radi svoga siromaštva, radi gubitka kojeg vremenitog dobra,
odnosno radi časti, dobrog glasa, zdravlja, imetka, nesretne ženidbe,
radi smrti voljene osobe. Ta svjetovna žalost, a pogotovo ako je
dostigla veliki stupanj odnosno intenzitet je veliko zlo jer nas čini zlovoljnima, oduzima nam gorljivost u vršenju naših
dužnosti, potkopava nam zdravlje te nas često može dovesti do toga da
sami sebi i život oduzmemo.
Duhovna žalost vrlo često nastaje radi učinjenih grijeha. Tom žalošću
se možemo žalostiti ako Boga kao svoga Oca i najvećeg dobročinitelja
tako često i teško uvrijedimo da je u njegovu nemilost padnemo i kao takvi
Nebo izgubimo i vječnu propast zaslužimo.
Ako nas duhovna žalost tako gane da učinjeno zlo
zamrzimo i počnemo sve svoje sile upotrebljavati da Bogu služimo i činimo
dostojne plodove pokore tada to nije nikakvo zlo već veliko dobro kojemu smo se dužni radovati. Tom se je radošću apostol Pavao radovao radi pokorničke žalosti Korinćana kada im je pisao: ''Sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju.'' (2 Kor 7,9).
Međutim, sasvim je drugo kada bi ta duhovna žalost postala žestoka
grižnja savjesti ili se izrodila u malodušnost, ili pak u zdvojnost tada
bi to bilo veliko zlo kojemu smo se svim svojim silama dužni oduprijeti.
Bez obzira da li se bližnji žalosti radi zemaljskih ili duhovnih
neprilika nas treba siliti sveta kršćanska ljubav da ga u žalosti
tješimo, što potvrđuje Sirah: ''Ne uklanjaj se od onih koji plaču, već s tužnim tuguj.'' (Sir 7,34).
Isto tako na tu ljubav prema bližnjemu opominje nas i apostol Pavao: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomažite slabe, budite strpljivi sa svima!'' (1 Sol 5,14).
Ovo duhovno djelo milosrđa također je vjerno vršio i Tobija koji je svaki dan išao svojoj zarobljenoj braći i tješio ih. Ali,
u tome kao i u svemu drugome kao uzor osobito nam treba služiti
Gospodin koji je sve one koji su bili potišteni zvao sebi govoreći: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.'' (Mt 11,28).
Po njegovom svetom i prekrasnom primjeru svi pobožnici smatrali su za svoju dužnost da tješe svoju žalosnu braću. Ovo
duhovno djelo milosrđa možemo vršiti na razne načine, jer uvijek
imamo oko sebe bližnjih koji su žalosni i koje treba utješiti.
Međutim, dužni smo odabrati takvu utjehu koja bližnjega može, ne
samo osloboditi od žalosti, već koja ga također može i potaći na ljubav
prema Bogu i da živi posve pobožnim životom.
Ako se bližnji žalosti radi vremenitoga zla tada smo mu dužni
pokazati potrebu, korist i veoma kratko trajanje istoga i
uputiti ga na uzore, odnosno na Gospodina i Svete koji su svi morali ići
putem križa. Također smo ga dužni osvjedočiti o dobrim nakanama koje Bog sa
svakom kušnjom spaja i potaknuti da sve nevolje, ako ne veselo onda
barem strpljivo na sebe uzme i podloži se pravednoj volji Božjoj.
Isto tako ako se bližnji žalosti duhovnom žalošću tada smo dužni ispitati je li žalost opravdana ili nije. Ako je
opravdana tada smo bližnjemu dužni pokazati sredstva po kojima će svoj život
temeljito popraviti i do potrebnog mira savjesti doći.
Uvredu oprostiti
Bližnjemu koji nas vrijeđa dužni smo s radošću sve oprostiti, a čineći tako iskazujemo mu svoje milosrđe.
Ako nas bližnji vrijeđa riječima ili kakvim djelom, odnosno ako prema
nama griješi protiv pravednosti tada mu je dužnost da popravi zlo ili
štetu koju nam je nanio. Međutim, ako svoje pravo ne tražimo te
nanesenu nepravdu oprostimo tada bližnjemu otpuštamo dug koji nam duguje,
odnosno prema bližnjemu vršimo djelo milosrđa.
Dužni smo opraštati po Gospodinovu primjeru koji je prikovan na križu svojim ubojicama oprostio kada je rekao: ''Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).
Nepravdu strpljivo podnositi
Nepravdu od bližnjega dužni smo mirno trpjeti uzdržavajući se pri
tome od svakog uzvraćanja na učinjenu nam nepravdu. Dobro i kreposno
djelo je samo onda ako zbog nepravde koja nam je učinjena mirno i
bez krivnje trpimo.
Ali, da to dobro djelo kod Boga zasluži plaću uz tu svoju nedužnost
dužni smo dodati i svoju strpljivost, odnosno svu nepravdu koja nam
je učinjena dužni smo posve strpljivo podnositi.
Prema bližnjemu koji nam nepravdu nanosi u srcu ne smijemo
imati nesklonost i mržnju, nikakvo zlo željeti i ne osvećivati se, nego
bližnjemu smo dužni svako dobro željeti i za njega se moliti, a ako imamo
priliku tada na njegovo zlo svojom dobrotom smo dužni uzvratiti. Ovo sve od nas traži Gospodin jer govori: ''Ljubite
svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte
one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju!'' (Lk 6,27-28).
Ove riječi Gospodin je i svojim primjerom potvrdio te je bio uzor
apostolima i mnogim kršćanskim mučenicima koji su nepravde strpljivo
podnosili te su s apostolom Pavlom jasno mogli reći: ''Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1 Kor 4,12-13).
Dakle, veliko djelo milosrđa iskazujemo svome bližnjemu kada od
njega nanesenu nepravdu strpljivo podnosimo. Kada nas kakva nepravda snađe
dužni smo potisnuti srdžbu i biti krotki prema svojim
uvrediteljima, odnosno dužni smo šutjeti i trpjeti. Čineći
tako gorljivo nasljedujemo Gospodina i njegove Svete koji su
bili sama ljubav i krotkost te od Boga smo dužni očekivati obilnu nagradu,
što potvrđuje Gospodin: ''Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!'' (Mt 4,10).
Za žive i mrtve Boga moliti
Ovo sedmo duhovno djelo milosrđa ima prednost pred svim ostalim djelima zbog toga što ga u svako vrijeme možemo vršiti.
Nemamo uvijek priliku grešnika ukoriti, neuka poučiti, dvoumna
dobro savjetovati te činiti i ostala djela milosrđa, ali svaki dan imamo
priliku i možemo za žive i mrtve Boga moliti.
U toku dana svako vrijeme je prikladno za molitvu dok se ostala duhovna
djela milosrđa mogu vršiti samo u stanovito vrijeme i u određenim
okolnostima.
Molitva je jedno od najdjelotvornijih sredstava pomoću kojega možemo pomoći svome bližnjemu, što potvrđuje apostol Jakov: ''Molite jedan za drugoga da odzdravite, mnogo može molitva pravednika ako je žarka.'' (Jak 5,16).
Ne samo za žive nego i za mrtve dužni smo se moliti da im olakšamo patnje i pomognemo da što prije
ugledaju lice Božje. Amen!
