Čovjekovo dostojanstvo

 

Dostojanstvo ljudske osobe

''I reče Bog: 'Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci – svoj zemlji – i svim gmizavcima što puze po zemlji'! Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: 'Plodite se i množite i napunite zemlju, i sebi je podložite'!'' (Post 1,26-28)

   ''Jahve, Bog, napravi čovjeka od praha zemaljskog i u nosnice mu udahne dah života. Tako postane čovjek živa duša.'' (Post 2,7) 
   ''Jer je Bog stvorio čovjeka za neraspadljivost, i učinio ga na sliku svoje besmrtnosti.'' (Mudr 2,23)

   
   Navedene riječi Svetog pisma dokazuju da je Bog stvorio čovjeka, koji je sposoban da spozna i ljubi svoga Stvoritelja, i postavio ga za gospodara i upravitelja nad svim zemaljskim stvorenjima kojima se treba služiti na slavu svoga Stvoritelja, a što potvrđuju ove riječi Svetog pisma: ''Što je čovjek, da ga se spominješ? Ili sin čovječji da se za nj brineš? Učinio si ga malo manjim od anđela, okrunio si ga slavom i čašću, dao si mu gospodstvo nad djelima svojih ruku. Sve si mu stavio pod noge.'' (Post 8,5-7).

   
   Sveta Crkva nas uči da u dubini svoje savjesti čovjek otkriva zakon koji on sam sebi ne daje, ali kojemu se uvijek treba pokoravati. Glas tog zakona posve jasno odzvanja u intimnosti njegova srca i uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro, a mrzi i izbjegava zlo. 
   Poziv da ljubi i čini dobro, a mrzi i izbjegava zlo čovjeku dolazi iz zakona kojega je u njegovo srce Bog upisao. U pokoravanju tom zakonu nalazi se svo njegovo ljudsko dostojanstvo i po tom zakonu Bog će ga suditi, a što se vidi riječi apostola Pavla: ''Jer kad pogani koji nemaju Zakona vrše, vođeni naravlju, propise Zakona, onda su oni, nemajući Zakona, sami sebi zakonom. Oni činom dokazuju da ono što propisuje Zakon stoji upisano u njihovim srcima, o čemu zajedno s tim daje svjedočanstvo njihova savjest: nutarnji sudovi koji ih međusobno optužuju ili brane … u dan u koji će Bog – prema mojem Evanđelju – suditi ljudske tajne po Isusu Kristu.'' (Rim 2,14-16).

   Ove riječi apostola Pavla potvrđuju da svaki čovjek u sebi posjeduje zakon koji mu je Bog u srce upisao kao i to da je savjest najskrovitija jezgra i njegovo svetište gdje je on sam s Bogom i čiji glas odzvanja u njegovoj nutrini te mu nalaže da svoga Boga i Stvoritelja ljubi svim srcem svojim, svom dušom, snagom i pameti svojom, a bližnjega svoga kao samoga sebe.

   Taj zakon, koji posve jasno odzvanja u čovjekovoj savjesti, zove se naravni zakon, odnosno to je onaj isti zakon kojega je Bog objavio u pisanom obliku u okviru Deset zapovijedi i po Mojsiju strogo naložio Izraelcima i svim drugim ljudima da ga drže i vjerno vrše.

   Iz rečenog se može zaključiti da čovjek svoje dostojanstvo može ostvariti jedino i samo onda ako ga se definira kao biće koje je Bog stvorio i koje je kao takvo u ljubavi dužno držati i vršiti sve njegove zapovijedi. 
   Iz dostojanstva dužnosti ljubavi prema Bogu i bližnjemu čovjek ostvaruje svoje pravo na vječno blaženstvo koju mu je obećao njegov Stvoritelj.

   Dakle, sve čovjekovo dostojanstvo proizlazi iz činjenice da je dijete i slika Božja koji je, kao takav, Kristovom krvlju otkupljen i pozvan na život vječni! Svako drukčije definiranje, odnosno tumačenje da čovjek nije biće koje je Bog stvorio i naložio mu vršenje svojih zapovijedi čovjeka degradira i uskraćuje mu njegovo dostojanstvo koje se ostvaruje isključivo i jedino u tako definiranim njegovim dužnostima, a iz kojih također proizlazi i njegovo neotuđivo i obećano pravo na svetost i vječni život.

   Upravo zbog ovakve definicije sveti kršćanski nauk koji ispovijeda sveta Crkva je jedini nauk koji čovjeka posve jasno i istinito, odnosno ispravno definira i koji, kao takav, treba biti uzor svim ostalim definicijama i biti postavljen u temelje društvenih zakona iz kojih proizlaze kako čovjekove dužnosti tako i njegova neotuđiva i od Boga obećana prava.

   Na koncu, sa sigurnošću se može reći da svako društveno uređenje koje u temelje svojih zakona ne postavi ovako definirana čovjeka i ne zaštiti ovako definirano njegovo dostojanstvo nema svoje budućnosti i osuđeno je na propast, a što posve jasno dokazuje dosadašnja ljudska povijest u kojoj su sva bezbožna društvena uređenja propala i bez traga nestala. Amen!