Pakao ili mjesto vječnih muka

''Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen Đavlu i anđelima njegovim!'' (Mt 25,41)

 

U Evanđelju na više mjesta o Paklu posve jasno piše: 
''A sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.'' (Mt 8,12)

''Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen Đavlu i anđelima njegovim!'' (Mt 25,41)

''I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.'' (Mt 25,46)

''Bolje ti je sakatu ući u život, nego s obje ruke otići u Pakao, u oganj neugasivi.'' (Mk 9,44)

''Imam petero braće pa neka im posvjedoči da i oni ne dođu u ovo mjesto muka.'' (Lk 16,28)

''Kukavicama pak, nevjernima i okaljanima, ubojicama, bludnicima, vračarima i idolopoklonicima i svim lažljivcima udio je u jezeru što gori ognjem i sumporom.'' (Otk 21,8).

   Gospodinove riječi pokazuju da je Pakao grozno mjesto gdje će Đavao i njegovi zli duhovi te osuđeni i iz Neba izbačeni, odnosno prokleti ljudi biti u groznoj i vječnoj muci.

   Tama, gdje će biti plač i škrgut zubi, oganj vječni, vječna muka, oganj neugasivi, mjesto muka, jezero što gori ognjem i sumporom sve su to oznake Pakla.  
   Koje li grozote i strahote od same pomisli na to grozno i strašno mjesto o kojem oholi, odnosno nepravedni i nerazumni kršćanin ne želi razmišljati i kao takav u svetoj kršćanskoj ljubavi s bližnjim ne želi ni govoriti?

   Takav kršćanin se već ovdje na zemlji nalazi u Paklu, a da toga nije ni svjestan, jer ga je Đavao posve uspavao držeći ga čvrsto ulovljena i zatočena u svojoj mreži. Tako uspavani, ulovljeni i zatočeni kršćanin nema posvetne milosti, odnosno svete kršćanske ljubavi prema Bogu i bližnjemu koja ga jedino od Pakla može spasiti i osigurati mu vječno blaženstvo u Nebu. On je sličan uzvaniku koji je došao na svadbu bez svadbenog ruha, odnosno bez posvetne milosti ili svete kršćanske ljubavi, što se vidi iz Evanđelja: ''Tada uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: 'Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?' On ostade nijem. Tada kralj zapovijedi poslužnicima: 'Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!' Jer premda su mnogi zvani, ipak ih je malo izabranih!'' (Mt 22,11-14).

   Takav kršćanin je sličan i ludim djevicama koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama kad je došao zaručnik, što potvrđuje Evanđelje: ''Tada će biti s kraljevstvom nebeskim kao sa deset djevica koje uzeše svoje svjetiljke te izađoše u susret zaručniku. Pet ih bijaše ludih, a pet mudrih. Lude, naime, uzeše sa sobom svjetiljke, ali ne uzeše ulja. Mudre, naprotiv, uzeše ulje u posudama skupa sa svojim svjetiljkama. Kako se zaručnikov dolazak otegnu, sve zadrijemaše i zaspaše. U ponoći odjeknu glas: 'Zaručnik dolazi! Izađite mu u susret!' Tada ustadoše sve djevice i opremiše svoje svjetiljke. Lude, pak, rekoše mudrima: 'Dajte nam od svog ulja, jer nam se svjetiljke trnu.' Ali im mudre odgovoriše: 'Nipošto! Sigurno ne bi doteklo za nas i za vas; pođite radije trgovcima pa sebi kupite!' Dok su išle kupiti, dođe zaručnik; koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu, te se zatvoriše vrata. Poslije toga dođoše i ostale djevice i rekoše: 'Gospodine, gospodine, otvori nam!' On im odgovori: 'Zaista, kažem vam, ne poznajem vas.' Dakle: bdijte, jer ne znate ni dana ni časa!'' (Mt 25, 1-13).

   Sveto Evanđelje potvrđuje da je Pakao sudbina svakog oholog, nepravednog i nerazumnog kršćanina, odnosno svakog kršćanina koji ne čini ono što je u svetoj kršćanskoj ljubavi dužan činiti kako po Božjim tako i po zapovijedima svete Crkve, odnosno koji ne shvati da je uspavan, ulovljen i zatočen u zamci Đavla.  
   Stoga, svaki pravedni, ponizni i razboriti kršćanin treba znati da su prokletnicima u Paklu upućene ove jasno osuđujuće Gospodinove riječi: ''Odlazite od mene, prokleti, u oganj vječni, pripravljen Đavlu i anđelima njegovim!'' (Mt 25,41).

   Također treba znati da su muke prokletnika u Paklu vrlo velike, neizmjerne i vječne te da ih niti jedan čovjek na zemlji nije u stanju ni zamisliti, a ni izreći. Kao takve one su strašne, jer su prokletnici isključeni iz Neba, odnosno nemaju udjela u radostima pravednika i nikada ne mogu vidjeti Božje lice. Goreći u strašnoj vatri Pakla koja im svaki čas zadaje grozne i strašne muke prokletnici u neopisivoj i krajnje mračnoj tami stalno prebivaju slušajući najgore kletve i psovke podnoseći tako neopisive grozote i strahote. Nemaju nikakve nade da će jednom iz tog strašnog i groznog mjesta izaći, jer posve jasno znaju da njihove muke zauvijek ostaju nepromijenjene, odnosno cijelu vječnost.

   Kršćanin koji dođe u Pakao gubi svaku nadu da može jednom u Nebo doći koje je za njega zauvijek izgubljeno, što potvrđuje Evanđelje: ''Kad je bio u paklu, usred strašnih muka, podiže oči te izdaleka opazi Abrahama i Lazara u njegovu krilu pa povika: 'Oče Abrahame, smiluj mi se, te pošalji Lazara neka namoči vrh prsta vodom da mi rashladi jezik, jer se strašno mučnim u ovom plamenu!' Abraham mu reče: 'Sjeti se, sine, da si ti primio svoje dobro za svoga života, a Lazar zlo! On je sad ovdje utješen, a ti se mučiš. Osim toga, između nas i vas velik je bezdan, te ni oni koji bi htjeli ne mogu odavde prijeći k vama niti odatle k nama'.'' (Lk 16,23-26).

   Zato je sada potrebno pogledati u strašnu i groznu vatru tame Pakla i vidjeti tko u njoj izgara?

   Najprije treba reći da se u Paklu nalazi Đavao i njegovi zli duhovi pa se postavlja pitanje zašto su osuđeni?

   Đavao i njegovi zli duhovi su osuđeni samo zato jer su oholo prestupili prvu Božju zapovijed i nisu se ponizili pred Bogom uskrativši mu tako dužno poštovanje i klanjane.

   Nadalje, tamo se nalazi Kain koji je prekršio petu zapovijed i ubio svoga brata Abela kao i Abšalon koji je prestupio četvrtu zapovijed, jer se podigao protiv svoga oca.

   Zbog samo ovih nekoliko nevedenih primjera iz Svetoga pisma postavlja se pitanje koji se to kršćanin ne bi zgrozio od pomisli na činjenicu da bi mogao doći u to strašno i grozno mjesto vječnih muka? Zar kršćanin može biti ravnodušan na činjenicu kada zna da prijestup samo jedne jedine Božje zapovijedi u važnoj stvari, odnosno samo jedan jedini smrtni grijeh je dosta da bude vječno osuđen na te grozne i strašne muke u Paklu?

   Sada se postavlja pitanje koji su to kršćani koji će biti vječno osuđeni na grozne i strašne muke Pakla?   
   Jesu li to samo oni kršćani koji su sve zapovijedi kršili ili je stanje posve drugačije?

   Da bi se dobio valjan odgovor na ovo pitanje treba vjerovati da je u Paklu vrlo malo onih kršćana koji su kršili sve Božje zapovijedi, nego da je velika većina vječno osuđenih kršćana upravo onih koji su samo jednu ili dvije, odnosno nekoliko zapovijedi prekršili.

   Iz tog veoma bitnog razloga kršćanin se treba ispitati i upitati kakvo je njegovo stanje u tom pogledu, odnosno kako drži i vrši Deset zapovijedi i ne krši li ih teško u nekoj važnoj stvari, odnosno ima li svetu kršćansku ljubav koja mu osigurava spasonosnu posvetnu milost?

   Samo kršćanin koji na ta pitanja povoljno odgovori i koji je siguran da posjeduje spasonosnu posvetnu milost može smatrati da je na pravom putu i ima se pravo nadati vječnom spasenju.

   Iz ovoga se može zaključiti da se teško vara onaj kršćanin koji smatra da će se spasiti ako je držao devet, a jednu nije od zapovjeđenih deset zapovijedi.

   Doista, kršćanin koji tako smatra pokazuje uveliko svoju oholost, nepravednost i nerazumnost i na putu je vječne propasti. Stoga, koji to kršćanin ne bi sve učinio da spasi svoju dušu i da svakodnevno sa strahom i trepetom radi oko svoga spasenja?

   Svaki kršćanin treba istjerati nemarnost i lijenost iz svoga srca te raditi razumno i razborito oko svoga spasenja te biti daleko od onih putova koji ga vode u vječnu propast. Kao takav nikako ne smije činiti teškog grijeha i teško opterećivati svoju savjest udaljavajući se tako od Božje ljubavi i približavajući se pogibelji vječnoga prokletstva.

   Međutim, ako u svojoj slabosti i sagriješi teško te izgubi spasonosnu posvetnu milost, odmah treba činiti ozbiljnu, brzu i postojanu pokoru služeći se svetim sakramentima pokore i oltara, odnosno pričesti kako bi tu posvetnu milost povratio jer mu je poznato, a i sveta Crkva uči da ga samo jedan jedini teški grijeh može odvesti u vječnu propast, odnosno u Pakao.

   Iz tog razloga kršćanin treba živjeti u Božjem strahu i uvijek činiti ono što je kao vjernik i član svete Crkve dužan činiti, odnosno do svoje smrti treba imati i očuvati spasonosnu posvetnu milost, a Gospodin Bog koji želi sve ljude spasiti svojom milosti i ljubavi će ga poduprijeti da ne dođe u grozne muke Pakla kako bi mu na Sudnji dan s ostalim Izabranicima svoga Kraljevstva uputio ove blagoslovljene riječi: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!'' (Mt 25,34). Amen!