Osma zapovijed Božja

''Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga'' 

 

  ''A Branitelj, Duh Sveti, kojega će Otac poslati zbog mene, naučit će vas sve i sjetiti vas svega što vam rekoh.'' (Iv 14,26) 

  

  Isusovo obećanje da će poslati Branitelja ostvarilo se na blagdan Duhova, jer je tada Duh Sveti sišao na apostole i taj dan sveta Crkva slavi kao svoj rođendan, što potvrđuju Djela apostolska: ''Kad napokon dođe Pedeseti dan, svi bijahu skupljeni na istom mjestu. Tad iznenada dođe neka huka s neba, kao kad puše silan vjetar, pa ispuni svu kuću u kojoj su boravili. I ukazaše im se jezici kao od plamena i razdijeliše se te nad svakog od njih siđe po jedan. Svi se oni napuniše Duha Svetoga te počeše govoriti tuđim jezicima, kako ih je već Duh nadahnjivao da govore.'' (Dj 2,1-4).

  Kako su velike i čudesne bile milosti što ih je Duh Sveti kod svoga dolaska izlio na apostole. Prosvijetlio ih je da su Gospodinovu nauku koja im je do tada bila vrlo nejasna posve jasno shvaćali. Ojačao ih je da su mogli savladati sve zapreke koje su im bile na putu pri naviještanju svetog Evanđelja. Posvetio ih je i učinio da odlože svoje pogreške i nesavršenosti te da kao takvi Boga iznad svega i sve u Bogu ljube.

  Iste milosti Duh Sveti i danas dijeli nama koji ne stavljamo zapreku njegovom djelovanju. Prosvjetljuje nas da upoznamo što nam služi na spasenje i jača nas nadnaravnom silom da možemo dobar boj biti i neprijatelje svoga spasenja savladati. U svetim sakramentima nas čisti i posvećuje te nam u srce ulijeva ljubav Božju. Po riječima apostola Pavla dolazi u naše srce i tu ostaje: ''Ne znate li da ste hram Božji i da Duh Božji prebiva u vama?'' (1 Kor 3,16).

  Za te velike milosti trebamo biti zahvalni Duhu Svetome i trebamo mu obećati da ćemo se njima poslužiti u svrhu svoga spasenja. Trebamo donijeti odluku da ćemo sve Božje zapovijedi savjesno ispunjavati, jer je to uvjet da Duh Sveti kod nas ostane i da nas dovede do posvećenja i blaženstva.

  Kada govorimo o osmoj Božjoj zapovijedi nužno je reći:

  Što nam zapovijeda osma Božja zapovijed

  Što nam zabranjuje osma Božja zapovijed

  Što nam zapovijeda osma Božja zapovijed

  Osma Božja zapovijed nam zapovijeda:

  Da uvijek govorimo istinu

  Da uvijek brinemo za čast i dobro ime

  Da uvijek pazimo na svoj jezik

  Da uvijek govorimo istinu

  Nikada ne lagati znači uvijek govoriti istinu, odnosno tko se čuva svake laži taj govori istinu!

  Kada Bog u osmoj zapovijedi zabranjuje svaku laž tada nam nalaže da uvijek govorimo istinu. Da tu zapovijed izvršimo prije svega na to nas treba poticati pomisao da je Bog vječna istina čije su riječi sama istina i koji nikad ne laže.

  Dakle, ako je naša svrha i najstroža dužnost da težimo za što većom sličnošću s Bogom onda trebamo nastojati da mu u istinoljublju slični budemo, jer je istinoljublje jedino svojstvo po kojemu se možemo najviše Bogu približiti. Ako i nastojimo da budemo slični Bogu u mudrosti, dobroti i svetosti ipak u tim svojstvima nećemo mu nikada biti tako blizu kako to želimo, jer zbog svoje ljudske slabosti i uz najbolju volju često upadamo u grijehe.

  Međutim, drukčije je s našim istinoljubljem, jer ako imamo čvrstu volju uvijek istinu govoriti onda ćemo uz pomoć Božju tu svoju volju moći i ispuniti i nikada nećemo lagati te ćemo se tako najviše približiti Bogu. Zato je taj dolazak u blizinu Božju veliki poticaj da u životu uvijek govorimo istinu.

  Da ta odluka bude još jača, odnosno da uvijek govorimo istinu trebamo stalno misliti o činjenici da Bog mrzi laž u istoj mjeri i onako kako ljubi istinu, što potvrđuje Sveto pismo: ''Mrske su Jahvi usne lažljive, a mili su mu koji zbore istinu.'' (Izr 12,22).

  I Sirahove riječi također pokazuju koliko Bog mrzi laž: ''Gnusna je ljaga na čovjeku laž, i uvijek je u ustima ljudi neukih. Bolji je i tat nego onaj tko uvijek laže, a oba će baštiniti propast. Laganje je sramotan običaj, i sramota lažljivčeva ostaje vječno s njim.'' (Sir 20,24-26).

  A, nije ni čudo da je Bog toliki protivnik laži kada je on sama istina, a Sotona je po cijelom svome biću lažac i otac laži. Iz toga slijedi da lažljivac čini grijeh koji je s jedne strane protivan Bogu, a s druge strane taj ga grijeh spaja sa Sotonom i s njim zajedno radi. Zato nas sveti Ambrozije uči i opominje: ''Čuvajte se da ne lažete, jer svi koji laž ljube djeca su Đavla i protive se Bogu istine.''

  Kako Bog mrzi laž vidi se iz kazne kojom je kažnjava. U Djelima apostolskim se vidi da je zbog laži Bog posve strogo, odnosno smrtno kaznio Ananiju i Safiru. Naprotiv, ljudi koji istinu ljube najviše se Bogu dopadaju i on im daje milosti svake vrste, a što je vidljivo iz primjera Natanaela, jer čim je Isus opazio tog učenika odmah mu je očitovao svoju ljubav rekavši: ''Evo pravog Izraelca, bez lukavstva.'' (Iv 1,47).

  Isto tako Bog ljubi svakoga koji je iskren i koji uvijek govori istinu i samo takav može imati slatku nadu da će jednom ući u vječno blaženstvo i veselje Neba. Tu nam veliku sreću obećava i osigurava psalmist kada govori: ''Jahve, tko smije prebivati u šatoru tvome, tko li stanovati na svetoj gori tvojoj? Onaj samo tko živi čestito, koji čini pravicu, i istinu iz srca zbori, i ne kleveće jezikom.'' (Ps 15,1-3).

  Istinoljublje se dopada kako Bogu tako i ljudima. Čovjek za kojeg se zna da je pošten i da uvijek govori istinu u zajednici ima ugled, svi ga poštuju i rado je viđen u svim prilikama života. Naprotiv, lažljivca svi koji ga poznaju mrze, preziru i izbjegavaju.

  Kroz svu ljudsku povijest ljudi su cijenili i odobravali vrijednost istinoljublja. Zato svaki čovjek ako želi steći poštovanje, pouzdanje i ljubav svojih bližnjih treba biti iskren i uvijek govoriti istinu, jer kao što magnet privlači željezo tako istinoljublje privlači srca ljudi. Istinoljublje i onome koji pogriješi također stiče obzir i oproštenje, jer kada prizna svoju krivnju ljudi ga drukčije gledaju i prema njemu se ljepše i blaže ponašaju. Stoga nas apostol Pavao jasno opominje: ''Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim.'' (Ef 4,25).

  Dakako da se može dogoditi da dužnost i razboritost obavezuje da istinu zašutimo i da je ne kažemo, ali nikada ne smijemo lagati. Nikada ne smijemo lagati, a ako nam ponekad u naglosti i uteče koja laž odmah smo je dužni ispraviti i priznati da smo pogriješili. Trebamo se pokajati i ispovjediti te sebi naložiti primjerenu pokoru kao kaznu za učinjeni grijeh da ubuduće tako više ne griješimo. Čineći tako steći ćemo ugled među ljudima i prikratiti svoje moguće i zaslužene kazne.

  Da se brinemo za čast i dobro ime

  Ova naša briga se proteže kako na čast bližnjega tako i na našu osobnu čast!

  Za čast i dobro ime bližnjega dužni smo se više brinuti nego za njegova ostala zemaljska dobra, jer čast više vrijedi od novca i svih drugih materijalnih dobara. Mi, prije svega, nikad ne smijemo bez valjana razloga nešto govoriti i učiniti čime bi čast i dobar glas bližnjega na nepravedan način povrijedili. To je stroga dužnost za svakog čovjeka, jer kako nikome nije dopušteno nepravedno oteti tuđe dobro isto tako je zabranjeno nepravedno dirnuti u tuđi dobar glas. Zato smo dužni čuvati se ogovaranja, klevetanja, predbacivanja, ruganja, jer svim tim činima čast i dobar glas bližnjega više ili manje trpi.

  Međutim, to sve nije dosta jer osma zapovijed traži da se, ako to možemo biti bez velike teškoće, za bližnjega zauzmemo kada mu netko njegov dobar glas na nepravedan način dira i oduzima.

  Isto tako je i s ostalim zemaljskim dobrima bližnjega. Ako nekome krađom, prijevarom ili drugim nepravednim načinom nanesemo štetu njegovom vlasništvu iz svete kršćanske ljubavi dužni smo, ukoliko je moguće, tu štetu odstraniti. Stoga, ljubav nam nalaže da odstranimo sve ono što bi moglo štetiti dobrom glasu bližnjega.

  U povijesti svete Crkve tu su dužnost bogobojazni vjernici uvijek vršili i ne samo da su se strogo čuvali ogovaranja, već takve govore nisu htjeli niti slušati štiteći tako dobar glas svoga bližnjega. Po njihovu primjeru i mi danas trebamo štititi čast i dobro ime bližnjega. Ako se nađemo u društvu gdje se ogovara i ako nam je onaj koji ogovara po službi jednak ili podložnik trebamo ga opomenuti te nastojati zao i loš utisak što ga je njegov govor učinio na prisutne po mogućnosti oslabiti. Osobito ne smijemo dozvoliti ogovaranje duhovnih i svjetovnih poglavara te se trebamo za njih zauzeti i braniti ih, jer ako poglavari nepravedno i bez valjanog razloga izgube dobar glas onda neće moći izvršavati svoje dužnosti na dobrobit podložnika.

  Nadalje, trebamo se čuvati tajni koje su nam povjerene, jer nas na to sili naravni zakon koji nam zabranjuje da bližnjemu nešto neugodno i nepravedno učinimo. Na čuvanje tajne obavezuju nas i naše riječi kojima smo prisegnuli da ćemo tajne koje su nam povjerene za sebe čuvati. Dakako da i one tajne koje nam nisu povjerene nego smo za njih slučajno saznali ne smijemo očitovati ako bi pri tome trpjela čast bližnjega.

  Međutim, ipak ima slučajeva kada je tajnu dozvoljeno očitovati. To se može učiniti onda kada onaj koji je tajnu povjerio dopusti da bude posve očitovana. U tom slučaju nepravda mu se ne čini jer se ne radi protivno njegovoj volji.

  Isto tako tajnu je dozvoljeno očitovati i onda ako je tajna na neki drugi način postala poznata. Kada za tajnu zna više osoba onda ona više nije tajna i o njoj nismo dužni šutjeti.

  Na koncu, tajnu je dozvoljeno očitovati i onda ako bi njenim zadržavanjem svetoj Crkvi, državi ili pojedincu nastala velika šteta. Dakako da se u tome slučaju tajna mora odati, jer svatko treba, ukoliko može bližnjega očuvati od štete.

  Isto vrijedi i o tajnama u pismima, jer po zakonu naravi i narodnom pravu i zakonu nitko ne smije otvarati tuđe pismo. Kada bi bilo dopušteno otvarati i čitati tuđa pisma nastao bi veliki nered u ljudskom društvu te bi svaki pismeni saobraćaj morao prestati. Tuđe pismo je dopušteno otvarati jedino onda kada se tim činom može spriječiti privatna ili javna šteta. Iz tog razloga roditelji i poglavari pisma svoje djece, odnosno družine mogu čitati ako opravdano sumnjaju da ta pisma sadrže nešto nedopušteno ili nešto što se protivi dobrom kreposnom životu ili ćudoređu.

  Nadalje, osma nam zapovijed zapovijeda da se trebamo brinuti za svoju čast i svoj dobar glas ukoliko to traži čast Božja, dobro bližnjega ili dužnost našega staleža. 
  Ako imamo pravo i dužnost brinuti se za novac i potrebita životna dobra onda nam je još veća dužnost brinuti se za svoju čast i dobar glas, jer više vrijedi čast i dobar glas nego sva ostala zemaljska dobra. Zato mudri Sirah i govori: ''Brini se za ime, jer ti ono ostaje dulje nego tisuće velikih zlatnih zaloga. Sretan život traje stanovit broj dana, ali časno ime ostaje zauvijek.'' (Sir 41,12-13).

  Osobito se trebamo brinuti za svoj dobar glas ukoliko to traži Božja čast, jer Božja čast puno puta ovisi o osobnoj časti, odnosno o dobrom mišljenju što ga drugi ima o nama. Za primjer uzmimo kršćanskog svećenika, što će on moći raditi u čast Božju ako je kod svojih podložnika izgubio svoju čast? Malo ili gotovo ništa, jer iako bi on vršio savjesno svoje svećeničke dužnosti malo će uspjeha imati zbog toga što su svi protiv njega i preziru ga.

  Isto se može reći i o roditeljima i poglavarima koji su izgubili čast. Zato ne može nitko raditi za slavu Božju ako sam nema svoje časti.

  Iz rečenog se vidi kako nas obzir na čast Božju sili da se brinemo za svoju čast. Ako iz tog razloga radimo oko svoje časti to ne radimo zbog sebe već zbog Boga i njega jedinog imamo pred očima pošto svoju čast smatramo kao sredstvo za širenje časti Božje. Zato nas Gospodin jasno i opominje: ''Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt 5,16).

  Drugi razlog zašto se trebamo brinuti za svoju čast je taj što bližnjemu trebamo dati dobar primjer i privesti ga k pobožnosti i strahu Božjem. Kao takvi trebamo se vladati po riječima apostola Pavla: ''Prema tome, težimo za onim što promiče mir i uzajamnu izgradnju!'' (Rim 14,19).

  Najviše se trebamo čuvati toga da ne postanemo bližnjemu sablazan, jer Gospodin ovim riječima jasno upozorava i prijeti: ''A tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora. Jao svijetu zbog sablazni!'' (Mt 18,6).

  Iz rečenog se vidi da se onaj koji nema časti posve izvrgava pogibelji da postane krivac sablazni. Za onoga koji nema časti smatra se da je zao iako je dobar, jer kao takav daje bližnjemu zao primjer. A, zao primjer je za ljude sablazan, jer je čovjek sklon da zlo što ga kod drugoga vidi ili o njemu čuje, a osobito kod poglavara ne drži za takvo zlo kakvo ono uistinu jest i malo po malo dođe do toga da isto zlo čini tješeći se mišlju da to i nije takvo zlo kad ga ovaj ili onaj čini. Sigurno je i posve jasno da gubitak časti ili zlo mišljenje čini sablazan bližnjemu.

  Naprotiv, isto tako je sigurno da čast i dobar glas služe na dobar primjer i izgradnju bližnjega. Kreposna čovjeka njegov bližnji drži poštenim, ima o njemu dobro mišljenje i njegova mu se krepost dopada i želi je nasljedovati. Upravo zbog toga što krepostan život uveliko može privući bližnjega i biti mu dobar primjer apostol Pavao govori i uči: ''Marljivo nastojte činiti dobra djela pred svim ljudima!'' (Rim 12,17).

  Nadalje, i staleške dužnosti od nas traže da se brinemo za svoju čast!

  Poznato je da čast stiče pouzdanje, a da je pouzdanje temelj blagostanja. Čovjek, bez obzira kojeg staleža bio, ako uživa dobar glas u svijetu će dobro napredovati. Ako je trgovac njegova će trgovina bit puna, ako je obrtnik imat će puno posla, ako je radnik neće mu nikada faliti posla.

  Međutim, posve je drukčije s onim koji je svoju čast izgubio. Bez obzira što može biti jako marljiv i sposoban on nikada neće napredovati. Još je veće zlo za onoga koji je čast izgubio, a pripada staležu koji mora druge voditi i brinuti se za njihovo vječno spasenje. Od čovjeka koji je na zlu glasu ne želi se nitko poučavati, opominjati i koriti, jer se preziru njegove odredbe i odbijaju njegove dobre pouke. Roditelj može dijeliti svojoj djeci najljepše pouke, moliti, opominjati i kazniti ih, ali će to sve malo koristiti ako je njegovo vladanje takvo da je pred njima svoju čast izgubio. 
  Isto vrijedi i o svim poglavarima pripadali oni duhovnom ili svjetovnom staležu, jer ako su dobar glas izgubili onda su im ruke uveliko vezane. Njihove opomene, kazne i njihovi dobri primjeri naliče sjemenu koje pada na neplodno zemljište. Zbog toga treba da se roditelji i poglavari brinu za dobar glas i svoju čast, jer čim je bolje mišljenje o njima tim više mogu koristiti svojim podložnicima, više se njihov savjet sluša, bolji utisak ostavljaju, više djeluje njihov dobar primjer, odnosno bolje mogu vršiti svoje trenutne i staleške dužnosti. Zato apostol Pavao i opominje svoga učenika Timoteja: ''Neka te nitko ne prezire zbog tvoje mladosti! Štoviše, budi uzorom vjernicima u riječi, u vladanju, u ljubavi, u vjeri, u čistoći! Pazi na samog sebe i na nauku! Ustraj u ovim dužnostima, jer radeći ovo spasit ćeš i samog sebe i svoje slušatelje!'' (1 Tim 4,12-16).

  Svaki čovjek treba znati da se prava čast temelji jedino na kreposti. Sveti Bernard uči da je krepost majka slave i da je ona jedina časti vrijedna. Onaj koji u svim prilikama svoga života čini što je pravo i dobro stiče dopadljivost Boga i svakog poštenog čovjeka. Zato svaki čovjek treba nastojati da živi pošteno i kreposno izbjegavajući i svaku sjenu zla, jer će samo tako imati čast pred Bogom i ljudima.

  Međutim, čast ne smije biti njegov zadnji cilj. On treba pošteno živjeti da bi svoju čast sačuvao i povećao, ali ta čast ne smije biti glavni razlog njegova poštena života, jer bi to onda bilo častohleplje. Njemu treba biti poznato da je častohleplje bio veliki grijeh farizeja koji su dobro činili samo da ih ljudi vide i da ih kao takve poštuju, časte i cijene. Isto tako treba znati da se za čast treba brinuti samo i utoliko koliko je ona nužna za čast Božju, za dobar primjer bližnjemu i za ispunjavanje dužnosti životnog staleža da se ne bi upalo u zamku častohleplja i drugih grijeha. Ako mu je čast napadnuta dopušteno mu je da je brani pogotovo ako to traži čast Božja i dobro bližnjega.

  Gospodin Isus Krist je dao lijep primjer kako trebamo braniti svoju čast, što se vidi iz Evanđelja: ''Ja nisam opsjednut zlim duhom, već častim Oca svoga, a vi me prezirete.'' (Iv 8,49).

  Isto tako Gospodin se je branio i onda kada su ga farizeji optuživali da uz pomoć Belzebula izgoni zle duhove, što potvrđuje riječima: ''Ako ja doista uz pomoć Belzebula izgonim zle duhove, čijom ih pomoći izgone vaši sinovi? Zato će vam oni biti suci. Ako li ja uz pomoć Duha Božjega izgonim zle duhove, znači da je došlo k vama kraljevstvo Božje.'' (Mt 12,27-28).

  Ovi Gospodinovi primjeri nas uče da naša obrana treba biti mirna i da nikad ne smijemo prekoračiti granice umjerenosti. Možemo navesti sve razloge koji govore za našu nevinost i koristiti sva sredstva koja su nam dana Božjim i ljudskim zakonom da bi svoju čast spasili, ali to mora biti bez strasti, gorčine i mržnje, jer imamo ovu Gospodinovu zapovijed: ''Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju!'' (Lk 6,27-28).

  Ako radi povrede naše časti ne trpi čast Božja ni korist bližnjega onda je najbolje da po primjeru Gospodina Isusa Krista, apostola i Svetih niti ne odgovaramo na poruge i klevete, jer strpljivim podnošenjem istih i šutnjom često se više širi čast Božja nego li najsjajnijim opravdavanjem.

  Trpjeti i šutjeti dobro je i onda ako nemamo sredstvo kojim bi se branili i svoju čast spasili. U tom slučaju trebamo se izručiti Gospodinu, u njega se pouzdati i ustrajati u strpljivosti, jer će prije ili poslije naša nedužnost na vidjelo izaći i izgubljenu čast ćemo opet natrag povratiti. A, ako se to ne dogodi tada se trebamo tješiti plaćom koja nas po ovom Gospodinovu obećanju posve sigurno čeka u Nebu: ''Blago vama kad vas budu grdili i progonili i kad vam zbog mene budu lažno pripisivali svaku vrstu opačine! Radujte se i kličite od veselja, jer vas čeka velika nagrada na nebesima!'' (Mt 5,11-I2).

  Da uvijek pazimo na svoj jezik

  Gotovo svi grijesi protiv osme zapovijedi budu učinjeni, odnosno izvrše se jezikom!

  Kriva svjedočanstva kod suda i izvan suda, laži, ogovaranja, klevetanje, predbacivanja, krivi sudovi nisu ništa drugo nego grijesi jezika. Ako se hoćemo sačuvati od tih grijeha koji su u svijetu prouzrokovali takvu nesreću da je radi njih toliko ljudi prokleto onda trebamo brižno na svoj jezik paziti.  
  Čovjek koji ne pazi na svoj jezik vrlo često griješi protiv osme zapovijedi i svoju savjest opterećuje bezbrojnim grijesima. Zato Bog u osmoj zapovijedi i zapovijeda da pazimo na svoj jezik. Postavlja se pitanje, što smo dužni činiti da možemo izvršiti tu zapovijed?

  Prvo što trebamo činiti je to da se brižno čuvamo od nepromišljenosti i naglosti u govoru, jer je nepromišljenost majka mnogih grijeha. Ako u svome govoru nismo oprezni onda na ispovijedi trebamo ispovjediti mnoge grijehe jezika koje smo počinili i koji nam štete vječnom spasenju. Zato i piše u Mudrim izrekama: ''Tko čuva usta svoja, čuva život svoj, a tko nesmotreno zbori, o glavu mu je.'' (Izr 13,3).

  Ove mudre riječi upućuju nas na to da uvijek pazimo na svoj jezik, odnosno da uvijek prije govora dobro razmislimo je li ono što govorimo dobro i pravedno. Kod svoga govora trebamo raditi onako kako to rade ljudi koji novac primaju i izdaju. Kako oni novac najprije pregledavaju da se uvjere je li pravi tako treba da i mi prije izgovorenih riječi dobro promislimo i uvidimo možemo li ih posve mirne savjesti izreći. Samo onda ako budemo veoma oprezni kod svoga govora nećemo se kajati za ono što smo izgovorili.

  Drugo što trebamo činiti je to da često razmišljamo o Gospodinovim riječima: ''Ja vam kažem da će ljudi za svaku nekorisnu riječ što je izreknu odgovarati na Sudnji dan. Tvoje će te riječi opravdati, tvoje će te riječi osuditi.'' (Mt 12,36-37).

  Po svetom Jeronimu beskorisna riječ je ona koja ni onome koji je govori ni onome koji je sluša nikakve koristi ne donosi. A, sveti Toma Akvinski naglašava da su beskorisne riječi one koje se ne odnose na neko razborito dobro.

  Čovjek koji kod svoga govora nema nakanu nešto korisno postići govori beskorisne riječi. Ako za riječi koje ne sadrže nikakvo zlo i koje ne vrijeđaju istinu, ljubav i pravednost treba pred Bogom odgovarati kolika će tek odgovornost biti za riječi koje u sebi sadrže zlo onda se postavlja pitanje, kakva sudbina čeka onoga koji je činio grijeh laži, ogovaranja, klevete, huškanja, psovke? 
  Razmatranje da će za svaku nepotrebnu riječ pred Bogom polagati račun kao i shvaćanje vrijednosti šutnje tjeralo je da su sveti i blaženi članovi svete Katoličke Crkve brižno izbjegavali grešne riječi i da su u svakodnevnom životu što manje govorili.

  I mi smo se dužni tako ponašati, a ako dođemo u napast da lažemo ili ogovaramo onda se trebamo odmah sjetiti da to ne smijemo i da ćemo za to jednom dati strogi račun. Također ako se nađemo u društvu koje nas sili da kažemo nešto što se protivi ljubavi Božjoj trebamo se sjetiti da ćemo jednog dana stati pred Božje lice i za svaku izgovorenu riječ odgovarati. Zato trebamo što manje govoriti, odnosno samo ono što je nužno i dobro. Čovjek koji svoj jezik drži na uzdi i u riječima ne griješi pokazuje veliko umijeće i mudrost.

  Treće što smo dužni činiti je to da svoje srce čuvamo od častohleplja, mržnje, želje za osvetom i drugih zlih strasti. Poznato je ako se izvor zatvori da se potok osuši, ako se korijen odsječe da se drvo osuši, a ako se temelj uruši da se zgrada uruši. Isto tako nestat će zlih govora ako se srce očisti od svih neurednih strasti, jer od njih dolaze svi grijesi jezika.

  Zar nije častohleplje i škrtost uzrok mnogih laži, a mržnja i želja za osvetom uzrok ogovaranja i klevete, a sebeljublje i zavist grozne opačine huškanja?  
  Doista, dok su još u srcu te strasti bit će također i zlih govora, što potvrđuje Gospodin: ''Kako možete govoriti dobro, kad ste zli? Ta, usta govore onim čega je srce prepuno!'' (Mt 12,34).

  Čovjek koji neuredne strasti svog srca savlada također može i svoj jezik pod kontrolom imati i nikada se njime ne služiti u zle svrhe, jer kao što iz slatkog izvora dolazi samo slatka voda tako iz dobra srca dolaze samo dobri govori. Kao dokaz za to služe svi pobožni i kreposni vjernici u povijesti svete Crkve.

  Čovjek koji nastoji da u svoje srce ne pusti nikakve zle sklonosti vrlo rijetko pogriješi svojim jezikom. Sve što govori nastoji da bude istina, prezire svako ogovaranje i nikakva zla riječ ne izlazi iz njegovih usta. Kako bi sačuvao svoj jezik od zlih govora on zna da u svome srcu treba sve neuredne strasti potisnuti i uništiti. Osobito zna da treba donijeti odluku da nikad neće govoriti u prvoj vatri uzbuđenosti, nego da će tako dugo šutjeti dok se uzbuđenost ne utiša i ne smiri. Ako se tako bude ponašao on zna da će se sačuvati od puno riječi za koje bi se poslije trebao često i gorko kajati.

  Ova tri pravila trebamo dobro upamtiti i vršiti ih. Znači, nikada ne trebamo govoriti nepromišljeno već smo dužni nekoliko trenutaka prije govora razmisliti je li ono što želimo reći pravo i dobro imajući stalno pred očima Gospodinove riječi u kojima nas opominje da ćemo za svaku beskorisno izgovorenu riječ položiti strogi račun. Trebamo nadvladati svaku grešnu strast osobito častohleplje, zavist, mržnju i svaku želju za osvetom. U nastojanju da držimo svoj jezik na uzdama pred očima trebamo uvijek imati riječi iz Psalma: ''Čuvat ću put svoj da ne zgriješim jezikom; usta ću svoja zauzdati.'' (Ps 39,2).

  Samo će biti sretan čovjek koji će se moći pohvaliti da nije nikada lagao, da nije nikoga ogovarao i da se je čuvao svakog beskorisnog brbljanja. Kao takav on će živjeti mirno i zadovoljno, blaženo će umrijeti i na njemu će se posve ispuniti riječi apostola Petra: ''Tko uistinu hoće ljubiti život i iskusiti sretne dane, neka sustegne jezik svoj od zla i usne svoje od zavodljivih riječi.'' (1 Pt 3,10).

  Što nam zabranjuje osma Božja zapovijed

  Prije svega osma zapovijed nam zabranjuje da govorimo ono što nije istina, a napose nam zabranjuje da lažno svjedočimo na sudu. Čovjek koji pred sudom lažno svjedoči ili u korist ili na štetu drugoga nije samo krivac laži već griješi i protiv pravednosti, jer ono što nije pravo prikazuje kao pravo, a ono što je pravo posve iskrivljuje. Čineći tako navodi sudca da krivca oslobodi, a nedužnog da osudi.

  Kao lažni svjedok čovjek ne može dobiti oproštenje grijeha dok nepravdu koju je nanio bližnjemu po mogućnosti ne popravi. Potvrdi li svoje lažno svjedočanstvo prisegom tada čini zločin krive prisege. Zato se ne treba čuditi što Sveto pismo ubraja lažno svjedočanstvo među one grijehe koje Bog osobito mrzi i što lažne svjedoke naziva đavolskom djecom. Stoga, kao pozvani svjedok na sudu trebamo govoriti istinu bez obzira bude li nama ili drugom šteta ili korist. Trebamo se sjetiti da ćemo za svaku riječ koju kod suda izgovorimo jednom morati dati strogi račun i da će nam duša i blaženstvo propasti ako pred sud Božji dođemo kao lažni svjedok.

  U okviru osme zapovijedi spadaju ovi grijesi: laž, licemjerje, ogovaranje, kleveta, huškanje, predbacivanje, kriva ili lažna sumnja, krivi ili lažni sud i uopće svi grijesi kojima se škodi prema časti i dobrom imenu bližnjega.

  O laži

  Kada govorimo o laži nužno je reći:

  Laž nastaje kada sa znanjem i namjerno govorimo neistinu, odnosno laž je svjesno izrečena neistina ili obmana

  Laž je štetan grijeh jer nanosi štetu pojedincu, cijelom ljudskom rodu i samom lažljivcu

  Laž nastaje kada sa znanjem i namjerno govorimo neistinu, odnosno laž je svjesno izrečena neistina ili obmana

  Sa znanjem govorimo neistinu kada svjesno znamo da je ono što govorimo neistina ili laž. Ako govorimo nešto što je krivo i to svjesno držimo za istinu iako govorimo neistinu kao takvi ne lažemo jer tu neistinu ne govorimo sa znanjem. Namjerno govorimo neistinu ako imamo volju i nakanu laž prikazati kao istinu i tako druge prevariti.

  Dakle, lažci smo kada sa znanjem i namjerno govorimo neistinu, odnosno kada imamo nakanu svjesno druge prevariti i dovesti ih do toga da laž smatraju istinom. 
  Laž može biti: iz šale, nužde, usluge i štetna laž.

  Kada lažemo da nam vrijeme prođe i da se drugi zabave tada lažemo iz šale.

  Kada po laži nastojimo nekome kakvu uslugu učiniti tada lažemo iz usluge.

  Kada se po laži nastojimo izbaviti od neke neprilike tada lažemo iz nužde.

  Kada svojom laži škodimo bližnjemu na duši ili vremenitom dobru tada lažemo iz štete.

  Što se grešnosti tiče laž kojom se bližnjemu škodi uvijek je teški grijeh ako je šteta koja se nanosi velika. Laži iz šale, usluge i nužde po naravi su samo laki grijesi, ali mogu biti i teški što ovisi o štetnosti i okolnostima. Bila laž teški ili laki grijeh uvijek smo je dužni izbjegavati i mrziti jer je ona po sebi vrlo sramotna i u svojim posljedicama također vrlo štetna.

  Ovdje na zemlji svim ljudima je zapovjeđeno da budu što više slični svome Bogu i Stvoritelju, što potvrđuje Gospodin Isus Krist riječima: ''Dakle: budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski.'' (Mt 5,48).

  Bog je vječna istina, ne pozna nikakve laži i neprijatelj je svake laž, što u svojoj pjesmi potvrđuje Bileam: ''Bog nije čovjek da bi slagao, nije sin Adama da bi se kajao. Zar on kada rekne, a ne učini, zar obeća, pa ne ispuni?'' (Br 23,19).

  Kako smo dužni ići za tim da Bogu budemo što sličniji onda smo dužni prisvojiti njegovu najbolju osobinu ili vlastitost, odnosno njegovu istinitost.  
  Gospodinova opomena: ''Dakle: budite savršeni, kao što je savršen Otac vaš nebeski'', u sebi sadrži i dužnost da ljubimo istinu onako kako je Bog ljubi i da je nikad ne napuštamo. Bog bi prestao biti Bog kada bi istinu napustio i zato čovjeku kao svojoj slici i prilici nikad ne dopušta da se okalja s laži.

  Kako je poznato Bog zabranjuje ubojstvo, a ipak ima slučajeva kada je ono dopušteno. Također i zakonita vlast ima pravo zločince kazniti smrću, a i u pravednoj samoobrani također je dopušteno ubojstvo. 
  Isto tako Bog zabranjuje u nedjelju i blagdan težački posao, ali ipak ima slučajeva kada je težački posao dopušten kao na primjer onda kad se bolesniku iskazuje kakav čin ljubavi ili kad je čovjek prisiljen da od sebe ili bližnjega štetu odstrani. Bog je djeci i podložnima poslušnost naložio, ali ako roditelji i poglavari nalažu nešto što je grešno onda prestaje dužnost poslušnosti.

  Slično je i s drugim zapovijedima koje uz stanovite uvjete prestaju obvezivati. Ali, posve je drukčije s laži te je Bog pod nikakav uvjet ne može dopustiti, jer je ona uvijek zlo i protivi se njegovoj istinitosti. Po laži čovjek postaje sličan Đavlu, jer on je duh i otac laži. 
  Već je Adama i Evu svojom laži Đavao upropastio kada ih je nagovorio da jedu od zabranjenoga voća govoreći im da neće umrijeti već da će biti kao bogovi. I tu lažnu igru nastavlja od stoljeća do stoljeća i neće prestati do kraja svijeta.

  Dakle, čovjek koji laže taj uništava sliku Božju u sebi i postaje jednak Đavlu i na njega se mogu protegnuti istinite Gospodinove riječi: ''Vi imate Đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga.'' (Iv 8,44).

  Zato je najveća čovjekova sramota onda kada umjesto Boga izabere sebi za uzor Đavla i postane njemu sličan.

  Laž je već sama po sebi sramota i posve se protivi Božjem zakonu. Pogledamo li Novi i Stari zavjet naći ćemo dosta mjesta u kojima se laž označava kao mrski grijeh, što potvrđuju riječi: ''Mrske su Jahvi usne lažljive, a mili su mu koji zbore istinu.'' (Izr 12,22),

  ''Gnusna je ljaga na čovjeku laž, i uvijek je u ustima ljudi neukih. Bolji je i tat nego onaj tko uvijek laže, a oba će baštiniti propast. Laganje je sramotan običaj i sramota lažljivčeva ostaje vječno s njim.'' (Sir 20,24-26).

  Gospodin lažljivce naziva djecom Đavla i zapovijeda učenicima da uvijek istinu govore: ''Vaš govor neka bude da, da – ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.'' (Mt 5,37).

  I apostol Pavao također opominje: ''Zato odbacite laž i govorite istinu svaki sa svojim bližnjim, jer smo udovi jedni drugih!'' (Ef 4,25).

  U početku svete Crkve prvim kršćanima istina je vrijedila više od ovozemaljskog života, a danas mnogi često govore razne laži i zaboravljaju da će pred Bogom za njih morati dati strogi račun.

  Laž je štetan grijeh, jer nanosi štetu pojedincu, cijelom ljudskom rodu i samom lažljivcu

  Laž nanosi veliku štetu čovjeku jer ako mu se laže onda on ima krivi sud te misli, radi i govori drukčije nego što bi trebao i zbog toga trpi veću ili manju štetu. Takvih laži ima puno i bližnjemu mogu biti štetne iako se na prvi pogled čine neznatne.

  Isto tako laž nanosi štetu ne samo pojedincu već i cijelom ljudskom rodu. Kad bi laž bila dopuštena nestalo bih svih vezova ljudskoga društva i nastao bi takav nered da međusobnog života ne bi moglo biti.

  Dakle, onaj tko laže ne narušava samo dobro pojedinih osoba, već narušava dobro cijelih obitelji i zajednica, odnosno uništava temelje ljudskoga društva.

  Nadalje, čovjek lažljivac najviše sam sebi nanosi štetu!

  Svakom čovjeku je najdraži onaj tko je iskren, otvoren i koji govori istinu. Takvoga cijene svugdje, rado se nalaze u njegovu društvu i u njega se posve pouzdavaju. Naprotiv, najviše se prezire onoga koji laže. Bez obzira što ponekad i istinu govori lažljivcu se ipak ne vjeruje, izbjegava ga se i biva od sviju prezren. Također i Bog prezire lašca te ga kažnjava u vremenu i vječnosti. Za primjer služe Ananija i Safira koji su radi laži bili kažnjeni smrću.

  Lažljivci stoje u redu s najvećim zločincima i ako se do kraja života ne pokaju i ne poprave sudbina im je u groznoj vatri Pakla.

  Dakako nije svaka laž smrtni grijeh, ali kao što svaki laki grijeh koji se lakoumno učini često dovodi do smrtnoga tako je i sa laži, jer pod sjenom laži cvate i raste svaki zločin i grijeh. Zato se trebamo čuvati laži jer je ona, makar bila i neznatna, vrlo sramotna osobito u ustima onoga kojemu iznad svega i na prvom mjestu treba biti istina. 
  Iako ne smijemo nikada lagati ipak nismo uvijek dužni istinu očitovati.

  Lagati nije nikad dopušteno, a istinu očitovati samo je onda zapovjeđeno ako to traži čast Božja, pravednost i ljubav. Dobro vjere, kršćanska razboritost, osobno i dobro bližnjega čine ponekad dužnost da se istina prikrije, ali samo pod uvjetom da se to učini bez laži. Zato su prvi kršćani o stanovitim istinama vjere strogo šutjeli da ne bi bili izvrgnuti ruganju nevjernika. Također i boravišta svoje kršćanske braće nisu odavali da ih ne zapadne tamnica i smrt.

  Dakle, ako netko pita za nešto što nema pravo znati tada mu se na neki način može reći da ne pita ono što na njega ne spada da zna. U važnim slučajevima također je dopušteno poslužiti se nekim izrazom koji ima više značenja. Tako u govoru se može nešto izostaviti da bi onaj koji sluša iz govora shvatio drugi smisao. Zato je Abraham u Egiptu da ne bude ubijen za svoju ženu Saru rekao da mu je sestra. To nije bila laž već samo dopušten izraz i izlaz iz nastale situacije, jer je Abraham samo zašutio okolnost da mu je Sara žena. 
  Izraz koji ima više značenja sastoji se u tome da se upotrijebi riječ ili način govora koji dopušta različiti smisao. Takav dvoznačni govor smijemo upotrijebiti samo onda ako je vrlo važan razlog da se istina ne očituje. Nikada ne smijemo dvoznačno govoriti s nakanom da nekoga u zabludu uvedemo.

  Dakle, u važnim slučajevima je dopušteno da govor tako uredimo da ga bližnji uzme u sasvim drugom smislu. Bog nam je dao govor, ne zato da svoje mišljenje prikrivamo i bližnjega varamo, već zato da po svojoj savjesti i znanju bližnjemu očitujemo samo ono nužno što treba znati. Zato kao pravilo trebaju vrijediti ove riječi bogobojaznog i pravednog Joba: ''Sve dok duha moga bude još u meni, dok mi dah Božji u nosnicama bude, usne moje neće izustiti zloću niti će laž kakva doći na moj jezik.'' (Job 27,3-4).

  O licemjerju

  Kao što smo dužni čuvati se laži tako se trebamo čuvati i licemjerja, odnosno pretvaranja!

  Licemjerjem ili pretvaranjem griješimo kada se pokazujemo bolji i pobožniji nego što to uistinu jesmo da bi kao takvi druge zaveli. 
  Pretvaranje ili licemjerje je sramotan grijeh u svojim uzrocima i posljedicama. Savjest svakog čovjeka upućuje da je grijeh ružan i sramotan i zato je posve naravno da i najveći zločinac nastoji prikriti svoja zla djela. Zato Gospodin i govori: ''Svatko tko čini zlo mrzi svijetlo i ne dolazi k svijetlu, da se ne otkriju njegova djela.'' (Iv 3,20).

  Čovjek koji nastoji zlo koje čini prikriti da ga svijet ne vidi nije licemjer i ne spada u one koji se pretvaraju. Uopće uzevši dobro je da čovjek svoja zla djela prikrije, jer ako su sakrivena tada ne daje bližnjemu sablazan i propast ne snalazi druge nego samo onoga koji griješi, odnosno grešnika.

  Licemjer nije ni čovjek koji dobro čini da bi ga ljudi hvalili jer teži taštini ili samodopadnosti i ljudskoj slavi. Takav gubi svaku nadnaravnu zaslugu za svoja dobra djela jer nema dobre nakane.

  Licemjer je čovjek koji svoje zle misli, svoje strasti i grijehe brižno prikriva, a uvijek se s dobre strane pokazuje da ljude zavede te da misle da je on uistinu onakav kakav se prikazuje, odnosno da je pošten i dobar. Licemjer nema namjeru biti dobar nego će učinit sve da se samo takvim prikaže. Njegovo je srce iskvareno i puno težnje za samodopadnošću ili taštinom, za ljudskom čašću, hvalom i slavom te traži koristoljublje čineći prevare i naliči, kako Gospodin kaže, pobijeljenim ili okrečenim grobovima.

  Licemjernim ljudima Gospodin prijeti riječima: ''Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri jedni, koji ste slični okrečenim grobovima što se izvana pričinjaju lijepi, a unutra su puni mrtvačkih kostiju i svakog truleža. Tako se i vi izvana činite ljudima pravedni, a unutra ste puni licemjerja i nepravednosti.'' (Mt 23,27-28).

  Kako se grobovi pokrivaju i kite da se pred ljudima sakrije njihov sadržaj tako i licemjer prikriva svoje pravo mišljenje i lice. Takav čovjek se podaje u skrovitosti svim strastima, jer u njemu nema straha Božjega, a javno ne čini ništa zla i sjenu grijeha izbjegava. Pred ljudima se pričinja pobožan, pun gorljivosti za čast Božju, pun mržnje na grijeh i čini dobra djela osobito ona koja se vide. Dolazi marljivo na javne pobožnosti i prima često svete sakramente, vrši zapovijed posta, daje milostinju, rado o vjeri govori i vlada se tako da ga svaki onaj koji ga pobliže ne pozna smatra za vjernog slugu Božjega.

  Dakle, licemjer je čovjek koji uistinu nije pobožan već se takav pričinja da bi druge zavarao. Čovjek licemjer je lažac, jer kao što je onaj koji neistinu kaže da bližnjega zavara lažac u riječi tako je i onaj koji se pobožan pričinja, a u stvarnosti to nije lažac u samom činu.

  Licemjerje je već u sebi grešno i za svaku je osudu jer je laž!

  Kao što je laž tako je i licemjerje teški ili laki grijeh, odnosno težina se određuje prema tome želi li se njime postići lakša ili teža nakana. Tako je Juda koji je Gospodina poljubio da ga izda učinio teški grijeh jer se njegovo licemjerje protezalo na veliki zločin, odnosno na Gospodinovu izdaju. Bez obzira na to je li licemjerje teški ili laki grijeh ono je uvijek u sebi zlo, jer izvire iz zlih uzroka. Ti zli uzroci su prije svega taština ili samodopadnost i oholost.

  Kako je krepost puna poštovanja i svi je časte tako joj ni iskvareni čovjek ne može uskratiti svoje simpatije. Biti pravo krepostan nije lako i za ostvarenje toga cilja se traži mnogo borbe i samozataje. Ima puno onih koji bi rado slavu kreposti jeftino postigli i zato se utiču licemjerju i pokazuju se kreposni, a da to uistinu nisu. Takvi su bili pismoznanci i farizeji kojima je bila glavni grijeh oholost. Molili su, postili, milostinje dijelili, na sve su ceremonije pazili točno i pokazivali sve znakove prave pobožnosti, ali na to ih nije silila ljubav Božja već slava i hvala ljudska.

  Drugi uzrok licemjerja je lakomost!

  Iz lakomosti siromasi često postaju licemjeri, jer idući marljivo u crkvu i pobožno se moleći oni pokazuju da su pobožni, jer žele da ih drugi vide i drže za dobre vjernike da bi od njih dobili veću potporu ili pomoć. 
  Također i razne opačine kao krađa, prijevara, lihvarstvo, nečistoća učine mnoge ljude licemjerima. Da više prikriju te svoje opačine pretvaraju se da su dobri vjernici, da rade za vjeru, upisuju se u bratovštine, putuju na hodočašća i često idu na svetu ispovijed i pričest. Takvo licemjerje nam predočuje Gospodin s lijepo pobijeljenim grobom u čijoj je unutrašnjosti ništa drugo nego sama trulež.
  Napokon licemjerje ima svoj razlog u zavođenju!

  Dužni smo znati da Đavao ima vrlo čest i posve učinkovit običaj uzeti spodobu anđela svijetla kada želi zavesti neoprezne ljude pa tako i vjernike.  
  Poznato je kako se je pod krinkom najboljeg prijatelja približio Evi i kako ju je zaveo. Također je znano i to da se je u zlu svrhu služio Svetim pismom kada je u pustinji kušao božanskog Spasitelja. To lažno vladanje Đavla sebi za uzor uzimaju zavodnici i lažni proroci, jer znaju da bi ih svatko prezreo i s puta im otišao kada bi se u pravoj slici pojavili i prikazali. Zato uzimaju lik nekog sveca da tako lakše izvedu svoje đavolsko lažno djelo. 
  Poznato je da su gotovo svi krivovjerci bili licemjeri. Oni su se prikazivali kao gorljive sluge Božje i ponosili su se izvanrednim milostima i objavama Božjim te im je tako pošlo za rukom mnoge ljude zavesti. Krivovjerce Gospodin naziva licemjerima i odvraća nas od njih riječima: ''Čuvajte se lažnih proroka, što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci.'' (Mt 7,15).

  Također i oni zli ljudi koji idu za tim da zavedu nečiju nevinost i čednost nemaju zgodnijeg sredstva od licemjerja da postignu svoj cilj. Osobe koje žele zavesti zli ljudi znaju pridobiti svojim lijepim vladanjem. Kada ih posjećuju govore im samo o pobožnim stvarima i pobožni su pred njima kao sveci Božji. Kao takvi malo po malo steknu povjerenje tih osoba i tako dođu do svog cilja.

  Gleda li se na posljedice licemjerja onda se ono još ružnije prikazuje. Ono oduzima dobrim djelima svaku nadnaravnu vrijednost i čini da na drugom svijetu nikakve plaće ne postigne. Klečati cijele ure i moliti raširenih ruku, postiti svaki dan o kruhu i vodi, davati siromasima velike darove, vršiti kreposti blagosti, posluha i čistoće sve je uzalud i ne donosi ni najmanje plaće za vječnost ako se te kreposti i dobra djela ne vrše iz ljubavi prema Bogu već iz pretvaranja. Na to nas podsjeća Gospodin riječima: ''Pazite da ne vršite svoje pravednosti pred ljudima da vas oni vide! Inače nećete imati plaće kod svoga Oca nebeskoga. Zato, kada daješ milostinju ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj, koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti. Kada molite, ne budite kao licemjeri koji se vole upadno moliti u sinagogama i na raskršćima, da ih vide ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.'' (Mt 6,1-5).

  Čovjek koji je licemjer zaslijepljen je i ne vidi da mu je uzalud sve dobro koje nastoji učiniti i da od njega neće imati nikakve koristi. Sličan je radniku koji je teško zasluženu i zarađenu plaću bacio u vodu. On ne gubi samo zasluge za svoja djela već gubi i milost Božju, jer ne traži Božju već samo svoju čast i njegovo je srce puno samodopadnosti ili taštine i žudnje za slavom i ljudskom hvalom i upravo je to glavni razlog što mu Bog svoju milost uskraćuje, što potvrđuje apostol Petar: ''Jer se Bog protivi oholima, a poniznima daje milost.'' (1 Pt 5,5).

  Licemjeran čovjek pun je prevare i lukavosti te kao takav Bogu se ne dopada i zato mu Bog zatvara izvor svojih milosti, što se vidi iz Mudrih izreka: ''Jer samo će pravedni nastaviti zemlju, i bezazleni će ostati na njoj. A opake će zbrisati sa zemlje i bogohulnike iščupati iz nje.'' (Izr 2,21-22).

  Licemjer je često Đavao u spodobi ljudskoj i radi oko propasti duša to se ne može nikakvoj milosti nadati već ga čeka prokletstvo što ga Gospodin izriče nad zavodnicima i onima koji daju sablazan.   
  Gospodin je bio prema najvećim grešnicima pun ljubavi i milosrđa jer su: Marija Magdalena, preljubnica u hramu, žena kod zdenca Jakovljeva, carinik Zakej, uzeti bolesnik, razbojnik na križu našli milost kod njega. Međutim, posve drukčije je postupao prema pismoznancima i farizejima koji su bili licemjeri. Njima je uvijek iznova prijetio i uz strašne izraze navijestio im je vječnu propast.

  Dakle, licemjerje je strašan grijeh koji čovjeku uskraćuje Božju milost i donosi prokletstvo, i gotovo uvijek licemjer ostaje neskrušen ili nepokajan. 
  Sveti katolički nauk i vjera uče da je za obraćenje prije svega nužna prava spoznaja samoga sebe, jer sve dok grešnik ne upozna svoju bijedu neće i ne može se popraviti. Već taj uvjet pokore fali licemjeru, jer je posve zaslijepljen i ne vidi ponora svoje zloće i zato odbacuje sve pokušaje svoga poboljšanja i ostaje u grijehu.

  Nadalje, za pokoru se traži i poniznost! 
  I taj uvjet licemjer ne ispunja, jer se on ne želi poniziti pred Bogom i ljudima i ne želi se pokazati kao siromašan grešnik i zato ostaje u svome grijehu.   
  Također za pokoru je osobito nužno i prava skrušenost ili pokajanje. Grešnik svako zlo iznad svega treba mrziti i mora mu biti žao što je Boga najveće i ljubavi najdostojnije dobro tako često i teško uvrijedio. Ni toga licemjer ne čini, jer on ne poznaje pokajanja zbog toga što je njegovo srce posve zlo i zato ostaje u grijehu.

  Iz ovih navedenih razloga farizeji su ostali u svojoj oholosti i neskrušenosti dok su se čak i neki najveći grešnici obratili i po ustrajnoj pokori svoje duše spasili. Jasno je da su farizeji bili licemjerni, a licemjeri se ne obraćaju. Zato se iz primjera farizeja s pravom može reći da i licemjeri nose na sebi znak svoje propasti.

  Još valja spomenuti zlo što ga takvi ljudi čine među svojim bližnjima. Mnogi se licemjeri pretvaraju samo da druge zavedu i upropaste i veoma često u tome uspiju. Njihovi bližnji koji ništa zla ne slute upadaju u njihove pogube i zle mreže i s njima propadaju.

  Licemjer traži svoju žrtvu tamo gdje zna da se živi po vjeri i u strahu Božjem. Pretvara se kao prijatelj vjere koji revno moli i rado ide u crkvu. Takvim vladanjem želi postići pouzdanje žrtve kojoj poslije nameće svoja načela i razmišljanja. Pretvarajući se kao najveći prijatelj istine i kreposti svoja bezvjerska načela i iskvarenu nauku uveliko hvali i širi.

  Iz navedenog se može uvidjeti da je licemjerje zlo ne samo u sebi već i u svojim posljedicama. Zato se s pravom trebamo složiti s ovim Gospodinovim riječima: ''Čuvajte se farizejskog kvasca, to jest licemjerja!'' (Lk 12,1).

  Dužni smo se čuvati od svakoga pretvaranja i laži da nas ne stigne ono čime je Gospodin prijetio farizejima. Uistinu trebamo biti pobožni i kreposni, jer što koristi da se dopadnemo bližnjemu ako pri tome na Boga zaboravimo. Svakog od nas neće suditi oholi svijet nego Bog jednog dana. Bog će svaku ljudsku sramotu otkriti pred anđelima i ljudima i pravedno osuditi na grozne muke Pakla. Zato trebamo biti iskreni prema svakome, jer smo dužni vršiti Zapovijed ljubavi kojoj se najviše protivi licemjerje.  
  Da ne padnemo u grijeh licemjerja trebamo nastojati oko pobožnosti i straha Božjega, jer uz te kreposti licemjerje ne može opstati.

  Blago nama ako svojim bližnjima dobro činimo bez pretvaranja i ako težimo za pravom pravednošću. Bog će na nas s milošću i dopadljivošću gledati te će nas jednom kao svoje vjerne sluge pozvati u vječne radosti Neba.

  O ogovaranju i kleveti

  ''Kada dođe Branitelj, kojega ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me.'' (Iv 15,26)

  Zašto Gospodin u ovom dijelu Evanđelja Duha Svetoga naziva Duhom istine? Pa, upravo zato jer je Duh Sveti trebao prosvijetliti apostole kako bi mogli upoznati istinu da bi im kao takvima darovao odvažnost da tu istinu bez straha mogu naviještati.
  Prije nego li je Duh Sveti na njih sišao apostoli nisu mogli posve shvatiti Isusov nauk, bili su vrlo plašljivi i nisu se usudili svjedočiti za istinu koju su upoznali.  

  Poznato je da je apostol Petar tri puta zatajio Gospodina i tako počinio sramotnu laž. Tek onda kada su primili Duha Svetoga nestalo je njihovog neznanja i straha jer im je srce bilo ojačano pa su mogli u svijet poći kako bi pred Izraelcima i poganima po cijenu vlastitog života svjedočili za istinu.

  Duh Sveti ili Duh Istine silazi u svetom sakramentu krštenja, a osobito u sakramentu potvrde i zato je naša dužnost da poput apostola svjedočimo za istinu čuvajući se svake laži. Prema bližnjemu trebamo biti iskreni i iz srca odstraniti svaku lukavost i pretvaranje. 
  Sada je potrebno nešto reći o druga dva grijeha protiv osme zapovijedi, odnosno o ogovaranju i kleveti te odgovoriti na pitanja:

  Kako griješimo klevetom i ogovaranjem

  Kakvi su grijesi kleveta i ogovaranje

  Što smo dužni činiti kada se ogriješimo o čast bližnjega

  Kako griješimo klevetom i ogovaranjem

  Kleveta i ogovaranje razlikuju se međusobno i zato je potrebno najprije protumačiti kako griješimo ogovaranjem, a tek onda klevetom.

  Kako griješimo ogovaranjem

  Ogovaranjem griješimo kada bez potrebe otkrivamo pogreške bližnjega, odnosno ogovaranje se događa onda kada se prave pogreške bližnjega bez potrebe pripovijedaju!

  Ima koji smatraju da nije grijeh pripovijedati tuđe pogreške pod uvjetom da se istinito iznose. Misleći i čineći tako zaboravljaju da uveliko griješe. Tko pogreške bližnjega bez potrebe pripovijeda kao takav griješi protiv ljubavi, jer ona traži da ne činimo drugima ono što ne želimo da drugi nama učine.

  Nadalje, tko tajne pogreške bližnjega bez potrebe pripovijeda također griješi i protiv pravednosti. Postavlja se pitanje, što traži pravednost? 
  Pravednost traži da se ne smije uzeti ono što drugome pripada! Lopov griješi protiv pravednosti na taj način što tuđe vlasništvo na nepravedan način povrjeđuje. Isto tako ako se tajne pogreške bližnjega bez potrebe očituju tada se otima bližnjemu ono na što se nema pravo i postaje se sličan lopovu. Otimajući bližnjemu čast i njegov dobar glas griješi se protiv pravednosti još više od lopova, jer je čast i dobar glas od veće vrijednosti nego novac i imetak.

  Nitko nema pravo reći da je onaj koji je počinio pogrešku izgubio pravo i na poštovanje i da se njemu ne nanosi nepravda očitovanjem u javnosti njegove pogreške. Dok je pogreška tajna onaj koji ju je počinio još uvijek ima pravo na poštovanje, a to pravo gubi samo onda ako je njegova pogreška općenito poznata ili ako ju je javno učinio na sablazan ljudi. Ako se uzme da je bližnji koji je učinio pogrešku uistinu izgubio pravo na poštovanje ipak mu se nema pravo uzeti čast. To se vidi iz Svetog pisma koje zabranjuje pogreške bližnjega vani očitovati: ''Ako si čuo štogod, budi kao grob. Ne boj se! Neće te raskinuti. Kad nešto čuje, luđaka spopadaju trudovi kao porodilju u porodu. Kao strijela zabodena u bedro, takva je riječ u nutrini luđakovoj.'' (Sir 19,10-12).

  U nekim slučajevima dopušteno nam je o tuđim pogreškama govoriti. Dopušteno je o njima govoriti s onim osobama kojima su te pogreške već poznate. U tom slučaju se ne vrijeđa ni ljubav ni pravednost, jer se govori samo ono što je poznato i ne nanosi se šteta časti i ugledu bližnjega.

  Isto tako nije grijeh ili bar nije teški grijeh ako netko bez nakane da bližnjemu čast i ugled oduzme samo radi utjehe svome prijatelju očituje pretrpljenu nepravdu. Zato je od smrtnoga grijeha oslobođen onaj koji mjerodavnima pripovijeda nepravde što su mu nanesene, jer onaj tko je nepravdu nanio ne može se protiviti da uvrijeđeni traži nužni savjet i utjehu. Ipak, dužni smo se čuvati da mjerodavnima ne pripovijedamo o osobi koja je učinila pogrešku više nego je to nužno da se dobije savjet ili potrebna utjeha. 
  O pogreškama bližnjega možemo govoriti i onda ako su one već dosta i svima poznate. Poznata može biti neka pogreška ili po samom činu ako je zao čin javno u prisutnosti mnogih učinjen te se više ne može tajiti ili po tome što je netko bio osuđen od svjetovnog ili duhovnog suda radi prijestupa ili zločina. U prvom slučaju smije se prijestup u mjestu gdje se dogodio i onima otkriti koji za njega ne znaju, jer javni grešnik više nema prava na dobar glas i jer će oni koji o prijestupu još ništa ne znaju na drugi način sve saznati. U slučaju kad je sud nekog osudio smije se zločin ili prijestup pripovijedati i na onim mjestima u kojima osuda nije poznata, jer svrha osude jest krivca kazniti tako da izgubi svoj dobar glas i da se od njega zaštite drugi.

  Također i tajne pogreške bližnjega smijemo i trebamo u pojedinim slučajevima očitovati prije svega ako je to nužno za popravak onoga koji je pogriješio. Ako je netko počinio neku važniju pogrešku i dođe se do zaključka da se isti bude li sam sebi prepušten neće popraviti toga valja najprije u četiri oka opomenuti. Ako se to ne može učiniti iz valjanih razloga ili opomena ostane bez ploda takvoga treba javiti onomu koji ima pravo i dužnost tražiti njegovo poboljšanje, što potvrđuje Gospodin: ''Ako ti brat sagriješi, pođi pa ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednog ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom!'' (Mt 18,15-17).

  Dakle, onaj koji se je uvjerio u neku tešku pogrešku bližnjega dužan ju je mjerodavnima javiti, a sve u svrhu kažnjavanja i popravljanja istog. Tajne pogreške se moraju i onda prijaviti kad je to nužno da se spriječi neko veće zlo. Može netko u nečemu pogriješiti čime škodi dobru pojedinih osoba, obitelji, općini, svetoj Crkvi ili državi. Ako se pogreške prijave onima koji od njih štetu imaju pravo se čini, a kad ih se ne bi prijavilo griješilo bi se protiv ljubavi. Gospodin Isus Krist je o tome posve jasan primjer dao. On je javno otkrio opačine pismoznanaca i farizeja da sačuva ljude od njihova zavođenja. Iz istog je razloga i apostol Pavao otkrio svomu učeniku Timoteju zlobu kovača Aleksandra kada mu je pisao: ''Kovač Aleksandar zadao mi je mnogo zla, platit će mu Gospodin po njegovim djelima. Njega se i ti čuvaj, jer se vrlo protivio našem propovijedanju.'' (2 Tim 4,14-15).

  Dakle, ako bi neki radnik svog poslodavca okrao ili ako ga vara onaj tko to primijeti dužan je poslodavcu reći da isti ne trpi veće štete. Isto tako kada bi netko spise protiv svete katoličke vjere širio dužnost je vjernika to javiti svećeniku, jer ako bi to propustio učiniti nastala bi velika šteta. Ali, prijava tajnih pogrešaka bližnjega treba biti uvijek iz dobre nakane, a što trebamo dobro upamtiti i uvijek imati na pameti. Ako je razlog prijave pogreške bližnjega jednostavno brbljanje, vlastita korist, nesklonost, mržnja, zavist, tada griješimo radi zle nakane. Očitovanje pogreški bližnjega uvijek se treba činiti u ljubavi i samo iz nakane da se bližnji popravi ili da se šteta spriječi.

  Nadalje, tajne pogreške bližnjega smijemo očitovati samo onima koji mogu štetu spriječiti ili onima koji su oštećeni. Nepravda je i ogovaranje kad se tajne pogreške bližnjega pripovijedaju pred osobama koje od toga ne trebaju ništa znati, jer je to bez svrhe.

  Nadalje, kod prijave treba da savjesni budemo i strogo kod istine ostanemo. Kada se neka pogreška poveća ili kada se ono što nije sigurno za sigurno pripovijeda tada se griješi protiv ljubavi, pravednosti i istine i postaje se krivac zbog učinjene klevete. Kada imamo dvojbu jesmo li dužni i ujedno kome smo dužni otkriti neku pogrešku bližnjega najbolje je tada upitati ispovjednika u ili izvan ispovjedaonice i on će najbolje savjetovati što trebamo činiti.

  Kako griješimo klevetom

  Klevetom griješimo kada bližnjemu izmislimo pogreške koje on nije učinio ili kada istinite pogreške bližnjega povećamo i u tome je razlika između ogovaranja i klevete. 
  Tko ogovara ostaje kod istine i on o svojem bližnjemu ne govori ništa zla što uistinu nije učinio, niti ne povećava pogreške, već o njima govori onako kakve uistinu jesu.

  Tko ogovara ne griješi radi toga jer neistinu govori nego radi toga jer istinu govori ondje gdje to ljubav i pravednost zabranjuje. Naprotiv, klevetnik neistinu govori i on na bližnjega stavlja zlo kojega on nije krivac ili povećava njegove pogreške tako da postaje više kazne vrijedan nego bi uistinu trebao biti.

  Dakle, klevetnik otima čast bližnjemu i laže jer sa znanjem i namjerno neistinu govori. Prema tome kleveta se protivi kreposti:

  Ljubavi, jer klevetnik vrijeđa Zakon ljubavi koji govori o tome kako se trebamo ponašati prema svome bližnjemu.

  Pravednosti, jer klevetnik nepravedno i protiv svakog prava bližnjemu oduzima čast i dobar glas.

  Istini, jer klevetnik bezobzirno laže.

  Kleveta je velika zloba, jer se uistinu traži čovjekovo iskvareno i zlobno srce koje će izmisliti pogreške i bližnjemu ih pripisati ili će prave pogreške uveliko povećati.

  Dakle, može se reći da kleveće onaj:

  Koji bližnjemu neko zlo pripiše, a za koje on nije krivac!

  Koji prave pogreške bližnjega povećava taj stvar pretjeruje, još ružnijom i više kazne vrijednom prikazuje nego što uistinu jest! 
  Sveta katolička ljubav od nas traži da pogreške bližnjega kad o njima smijemo i trebamo govoriti još i smanjimo, a ne da ih povećavamo te da ih po mogućnosti ispričamo ili opravdamo.

  Koji pogreške bližnjega koje su dvojbene kao istinite ili konačne pripovijeda! 
  Kad je još dvojba je li bližnji ovo ili ono učinio još mu uvijek čast pripada sve dok se pogreška za stalno ne dokaže. Dvojbene pogreške kao sigurne pripovijedati jest prava kleveta, jer tada klevetnik stvar drukčijom prikazuje nego li za nju znade.

  Koji dobar čin bližnjega zlo tumači, odnosno pripisuje mu zlu nakanu! 
  To je jedna od najstrašnijih kleveta i pokazuje kod čovjeka veliku zlobu njegova srca. Takav je obično onaj kojim vlada oholost, osveta, zavist i slične stvari. On ne želi odati bližnjemu nikakve časti i ako mu nije moguće dobro što ga bližnji čini zanijekati nastoji ga bar umanjiti.

  Koji dobre osobine ili kreposti bližnjega pobija i umanjuje! 
  Takav kada čuje da se hvali bližnjega nastoji to pobiti i dokazati kako isti nije tako dobar i da njegovo ponašanje nije tako dobro kakvim se prikazuje. Odlike i dobra djela bližnjega takav čovjek umanjuje i na sve načine želi oslabiti.

  Koji šuti kad se hvale dobra djela njegova bližnjega!
  To je tihi klevetnik, jer svojom šutnjom pokazuje da se ne slaže sa izrečenom hvalom. Takva šutnja škodi bližnjemu, jer prisutni mogu imati najgore sumnje u izrečene hvale.

  Koji bližnjega tako hladno i prisiljeno hvali da to izgleda više kao ukor nego li hvala! 
  Takva hvala daje prisutnima slutnju da dotični nije hvale vrijedan. U ove klevetnike spadaju i oni koji bližnjega najprije hvale da bi ga odmah zatim počeli i kritizirati želeći tako umanjiti njegovu hvalu.

  Iz svega iznesenog vidljivo je da možemo griješiti ogovaranjem i klevetom. Otkrivanje pogreške bližnjega bez vidljive potrebe je grijeh ogovaranja, a izmišljanje bližnjemu kakve pogreške koju nije učinio ili povećavanje prave njegove pogreške, odnosno podešavanje svoga govora i vladanja tako da na nedužan način trpi njegova čast je grijeh klevete.

  Kakvi su grijesi kleveta i ogovaranje

  Ogovaranje i kleveta po svojoj vrsti spadaju u teške grijehe!

  Ipak, nije svaki grijeh koji se počini ogovaranjem ili klevetom odmah teški grijeh. Kleveta je veći grijeh od ogovaranja, jer klevetnik griješi, ne samo protiv ljubavi i pravednosti, već i protiv istine i jasno očituje osobitu zlobu kad bez savjesti bližnjemu izmišlja pogreške koje ovaj nije počinio.

  Po svojoj naravi ogovaranje i kleveta su teški grijesi, jer se jednim i drugim vrijeđa čast bližnjega. Katolikova čast koja se gubi kod ogovaranja i klevete puno više vrijedi nego sva druga zemaljska dobra. Zato u Mudrim izrekama i piše: ''Dobro je ime bolje od velika bogatstva, i bolja je naklonost od srebra i zlata.'' (Izr 22,1).

  Najveći i najteži čovjekov gubitak je kada mu se uzme dobar glas i poštenje. Tako ima primjera da su oni kojima je poštenje bilo oduzeto radi toga do smrti bili žalosni i u takvu stanju su sami sebi oduzeli život. Nepošten ne želi nitko biti, a i najgori čovjek nastoji svoja zla djela prikriti kako bi svoje poštenje spasio.

  Često se s ogovaranjem i klevetom ne izgubi samo poštenje nego se i druge štete pretrpe. Iz Svetog pisma je poznato da je Josip egipatski radi klevete svoje gospodarice izgubio slobodu i više godina u tamnici boravio. A što je drugo Spasitelja na križ dovelo nego kleveta njegovih neprijatelja?

  Mnogi ljudi su po klevetničkom jeziku s poštenjem i službu izgubili i nikad više nisu mogli napredovati te su kao takvi upali u najveću bijedu.  
  Također mnogi ljudi nikada svoje želje nisu mogli postići jer su bili oklevetani. Posebno svjetski, a osobito duhovni poglavari ne mogu djelovati ako su im zli jezici poštenje i dobar glas oduzeli. Gleda li se na posljedice ogovaranja i klevete jasno se vidi da su to vrlo teški grijesi koje Bog vrlo strogo kažnjava.

  Također treba spomenuti kako ogovaranje i kleveta nisu uvijek teški grijesi. Ako je šteta mala ili neznatna ogovaranje i kleveta su samo laki grijesi. Isto tako teški grijeh neće biti ako se u neopreznosti kaže riječ koja će samo malo naškoditi časti bližnjega. Ipak ima stanovitih okolnosti po kojima se može znati je li ogovaranje i kleveta težak ili laki grijeh. Evo tih okolnosti:

  Što je veća pogreška, odnosno što je uglednija osoba o kojoj se govori ili osoba koja govori tim je teži grijeh!

  Posve je jasno da oni koji neki važniji prijestup bližnjega pripovijedaju teže griješe od onih koji pripovijedaju nešto neznatno. Isto tako grijeh je teži ako je uglednija osoba koja se ogovara ili kleveće. Osobi koja zauzima više mjesto u zajednici ili osobi koja je na osobito dobrom glasu nanosi se velika šteta ako ista izgubi poštenje ili dobar glas. Također težina grijeha puno ovisi o tome tko vrši ogovaranje ili klevetu. Ako to čini neka ugledna osoba to na slušatelje ostavlja veći utisak nego kad to čini obična osoba, jer ako nešto pripovijeda ugledna osoba onda se smatra da bi to trebalo biti i istina.

  Grijeh ogovaranja i klevete tim je veći što je veća šteta koja se po tome grijehu nanosi!

  Često je čovjekovo poštenje usko spojeno s ostalim dobrima koja posjeduje pa ako trpi štetu na njemu onda trpi i na ostalim dobrima. Ako se uzme poštenje nekom trgovcu ubrzo će mu i trgovina propasti, uzme li se poštenje radniku nitko mu više neće dati posla, uzme li se poštenje službeniku ili svećeniku tada on više neće moći djelovati u svojoj službi.

  Nadalje, koliko se puta dogodi da se ogovaranjem i klevetom spriječi sretna ženidba ili da netko ne dobije mjesto za koje je sposoban i gdje bi mnogo učiniti puno dobra. Dakako, da takvi govori mogu i duši bližnjega naškoditi. Kada čovjek sazna da je izgubio čast i dobar glas onda više nizašto ne mari, predaje se strastima i upada u zlo svake vrste.

  Da se ustanovi veća ili manja grešnost ogovaranja i klevete mora se paziti na to pred koliko i pred kakvim su osobama izrečene!

  Oduzme li se poštenje pred više osoba čini se veći grijeh nego onda kad bi to bilo pred jednom osobom. Isto tako gore je ako se to dogodi pred uglednim osobama. Mnogima nije stalo ako ljudi koji malo vrijede o njima dobro ne sude, ali ih boli kad oni koji su ugledni do njih ništa ne drže.

  Što je zlobnija nakana zbog koje se vrši ogovaranje ili kleveta to je počinjen veći i teži grijeh! 
  Istina je da ogovaranje i kleveta mogu biti teški grijeh ako se dogode čak i iz običnog brbljanja, ali svakako su teži ako se dogode iz mržnje i zavisti ili iz neke druge zle nakane. Ogovaranje koje je u sebi laki grijeh radi osobito zle nakane može postati ogovaranje koje u sebi nosi teški grijeh.

  Ovo gore izneseno su okolnosti po kojima se prosuđuje težina ogovaranja i klevete. Na žalost malo ima grijeha koji se u toj mjeri čine kao ovi navedeni, jer puno ljudi započinje svoj razgovor s ogovaranjem ili klevetom zbog toga što drugačije ne znaju. Zlo koje o bližnjemu znaju ili su ga od drugoga čuli oni tada govore i pri tome još štošta dodaju.  Dakako, i oni koji inače u strahu Božjem žive također kleveću i ogovaraju. Koji tim grijehom griješe trebaju na sebe paziti i trebaju donijeti odluku da će ono zlo koje o bližnjemu znaju očitovati samo onda ako time mogu kakvo zlo spriječiti i postići neko dobro. Trebaju donijeti odluku da će uvijek govoriti o kreposti i lijepim osobinama bližnjega da bi bili slični pčelama koje i iz otrovnih biljka samo med izabiru, a otrov ostavljaju.

  Također trebaju donijeti odluku, ne samo da neće govoriti protiv bližnjega, nego i to da će se truditi da ni ne slušaju takvih govora, jer često je već i samo slušanje takvih govora grešno. Svi koji s dopadljivošću slušaju ogovaranje ili klevetu uveliko i teško griješe. One koji ogovaraju i kleveću ne smijemo nikad slušati s dopadljivošću, jer bi ih to poticalo da još više daju slobode svome zlom jeziku. Trebamo izrazom lica dati, a riječju razumjeti da takve govore ne odobravamo i da ih ne želimo slušati. 
  Također slušanjem ogovaranja griješi i onaj koji ogovaranje ne spriječi iako bi to mogao učiniti.

  Svako je dužan iz ljubavi onoliko koliko je u mogućnosti štetu bližnjega spriječiti. To vrijedi i za ogovaranje i klevetu, jer se njima vrijeđa čast bližnjega. Koji to ne čini uveliko griješi iz svete katoličke ljubavi prema bližnjemu. Dobro trebamo paziti da bližnjemu ne uzmemo čast i da nikad ne slušamo one koji ogovaraju, jer jedno i drugo je grešno i kažnjivo pred Bogom, a koji će za svaku nepotrebnu riječ strogi račun tražiti.

  Što smo dužni činiti kada se ogriješimo o čast bližnjega

  Tko je bližnjega ogovarao ili oklevetao dužan mu je poštenje vratiti i svu učinjenu štetu nadoknaditi! 
  Kao što se kod krađe oteto treba vratiti i učinjena šteta nadoknaditi tako i oni koji su drugoga ogovarali ili oklevetali ponajprije trebaju vratiti poštenje koje su mu uzeli. Važnije je vratiti poštenje nego vremenita dobra, jer je ono od puno veće vrijednosti. To je takva dužnost da od nje ni biskup, ni svećenik, ne može nikoga osloboditi.

  Bez obzira što onaj koji kleveće ili ogovara u ispovjedaonici dobije oproštenje ono nema vrijednosti ako se nema ozbiljne volje bližnjemu vratiti oteto poštenje. 
  Tko je dabar glas svoga bližnjega na nepravedan način oduzeo osim grijeha koji je počinio dužan je učiniti bližnjemu nadoknadu, a koja zavisi od veličine učinjene štete. O toj dužnosti nema nikakve dvojbe, a pitanje je samo kako je treba ispuniti. Kod odgovora na to pitanje trebamo paziti je li dobro ime bližnjega povrijeđeno ogovaranjem ili klevetom.

  Onaj koji je samo ogovarao, odnosno koji je prave pogreške pripovijedao ne može iste opozvati da vrati poštenje bližnjemu i reći da nisu istinite jer bi lagao. Ali, kao takav ima dužnost da bližnjega ispriča i da mu na drugi način ako je moguće čast nadoknadi. To može učiniti tako da kaže kako je bližnji to učinio iz ljudske slaboće, strasti, nepromišljenosti. 
  Također može reći i to da bi drugi na njegovom mjestu sigurno učinio isto ili još gore, jer smo svi slabi ljudi. Još kao dodatak može istaći njegove dobre osobine kao i to da se on kaje za ono što je učinio i sigurno je da će se popraviti.

  Dakle, na taj i sličan način valja bližnjemu čast i dobro ime nadoknaditi. Međutim, drukčije je sa klevetnikom koji je o bližnjemu laž rekao. Tu nije dosta bližnjega samo ispričati već klevetnik mora opozvati rečeno, odnosno treba reći da nije istina ono što je o bližnjemu rekao i samo na taj način može čast bližnjemu povratiti. Kod tog opoziva ipak nije uvijek nužno da se zla kleveta javno prizna, jer je dosta reći da bližnji nije počinio one pogreške kojom ga okrivljuju. Ako se čast bližnjega ne može drukčije uspostaviti nego da klevetnik prizna svoju klevetu i javno se prikaže kao lažac to onda mora učiniti, jer pravednost traži da nedužni opet stekne poštenje bez obzira što to ne može biti drukčije nego da krivac klevete izgubi svoje poštenje. 
  Pravednost traži ako je kleveta bila javna da se onda treba javno i opozvati. Ako onaj koji ogovara ili kleveće to neće ili ne želi učiniti dužni su to učiniti svi oni koji su prouzročili ili podržavali ogovaranje ili klevetu. Isti je to slučaj kao i kod krađe, jer ako lopov ukradeno neće vratiti onda to moraju učiniti svi oni koji su u krađi sudjelovali.

  Dakle, svi oni koji su ogovaranje ili klevetu prouzročili svojim odobravanjem ili nisu spriječili, a mogli su i morali spriječiti trebaju bližnjemu čast i poštenje nadoknaditi pogotovo onda ako to neće ili ne želi učiniti onaj koji je ogovaranje ili klevetu počinio. Poštovanje nije dužan nadoknaditi onaj koji je ogovaranje samo slušao, koji ogovaranje nije prouzročio i koji ga nije bio dužan spriječiti. 
  Razlozi koji ispričavaju od nadoknade poštenja bližnjemu su:

  Ako je otkriveni prijestup drugim putem postao poznat! 
  Primjer za to je sudačka osuda, jer je u tom slučaju bližnjemu nemoguće dobro ime uspostaviti, a ako je nešto nemoguće onda to nikoga ne obavezuje.

  Ako smatramo da su svi već na otkriveni prijestup zbog dugoga vremena zaboravili i da na njega nitko više ne misli! Tada ga ne bi bilo razborito spominjati jer bi time opet na prijestup podsjetili.

  Ako bi spomen na prijestup bio spojen s ugrožavanjem života, jer je život veće dobro nego poštenje i dobro ime! 
  Onaj koji je ogovaranjem ili klevetom ugrozio život bližnjega treba uz pogibao vlastita života ogovaranje ili klevetu opozvati jer se prije treba spasiti nevini nego li krivac.

  Ako je nemoguće poštenje nadoknaditi radi udaljenosti mjesta, odnosno ako klevetnik ne može doći na ono mjesto gdje je oklevetao niti do onih osoba pred kojima je klevetao! Tada se može i treba opozvati pismeno u novinama ako to nije moguće usmeno.

  Ako imamo dovoljnih razloga držati da slušatelji ogovaranja nisu u izneseno povjerovali! 
  U tom slučaju onaj koji ogovara ili kleveće naliči lopovu koji je htio ukrasti ali je u pokušaju spriječen.

  Ako bližnji sam oprosti nadoknadu časti ukoliko to smije! 
  Isti to ne smije učiniti u tom slučaju ako je gubitkom njegove časti dana sablazan ili se je naškodilo općem dobru.

  Ovo sve su razlozi koji ispričavaju od nadoknade časti. Ako ne postoji ni jedan od ovih razloga tada je svaki onaj koji je ogovaranjem ili klevetom čast bližnjega povrijedio dužan tu istu čast bez pogovora nadoknaditi.

  Nadalje, svu štetu koja je nastala zbog ogovaranja ili klevete trebamo nadoknaditi!
  Često se kod ogovaranja ili klevete, ne izgubi samo poštenje, već po bližnjega nastaju razne druge štete koje treba nadoknaditi. Grijeh se ne oprašta onome koji želi bližnjemu samo čast povratiti, a učinjenu štetu ne želi nadoknaditi. Štetu nadoknaditi je dužnost koja prelazi na nasljednike onoga koji je učinio ogovaranje ili klevetu. Nasljednici nisu dužni bližnjemu čast nadoknaditi, jer je to osobna krivnja onoga koji je ogovarao ili oklevetao, ali su dužni učinjenu štetu nadoknaditi, jer su nasljednici materijalnih dobara onoga koji je ogovarao ili klevetao.

  O huškanju

  Huškanje je grijeh koji se vrlo često događa, a nastaje onda kada nekome dojavljujemo, odnosno pripovijedamo ono što je netko drugi o njemu zlo govorio ili mu je nešto neugodno učinio. Na taj način onaj koji huška sije nemir i neslogu te razdvaja ljude i često postigne to da se oni koji su se međusobno ljubili i u miru živjeli posve rastanu i postanu ogorčeni neprijatelji.

  Koji huška i koji ogovara slični su u tomu što obojica o bližnjemu zlo govore. Razlikuju se u tomu što onaj koji ogovara nastoji bližnjemu potkopati čast i dobro ime, a onaj koji huška razara slogu među bližnjima.  
  Koji ogovara umanjuje čast bližnjega, a koji huška otima bližnjemu sklonost i ljubav drugoga, odnosno huškač sije neslogu među ljude koji su međusobno u miru živjeli. Da to postigne huškač o bližnjemu pripovijeda takve stvari koje ga osobito mogu kod drugoga u nemilost staviti i ljubav mu oteti. Takvim govorom huškač sije neslogu i mržnju te razdvaja supružnike, braću, družinu, susjede, oduzima podložnicima ljubav prema poglavarima i sije samo zlo i nesreću.

  S huškanjem su obično združeni i drugi grijesi kao što su neiskrenost, pretvaranje, laskanje, sebeljublje, zavist, mržnja i osveta. Huškač često puta sve izmisli pa ga njegova zavist i osveta dovodi do toga da se posluži klevetom ako mu se ona učini prikladnim sredstvom za postizanje zlog nauma.  
  Takvi bezbožnici huškali su protiv Davida da bi mu oduzeli naklonost kralja Šaula. Lažno su izvještavali kralja da mu je David neprijatelj zbog čega se sam David potužio Šaulu: ''Zašto slušaš ljude koji ti govore da David snuje tebi propast?'' (1 Sam 24,10).

  Huškanje je u očima Božjim gnusan i proklet zločin, što potvrđuje Sveto pismo: ''Šest je stvari koje Gospodin mrzi, a sedam ih je gnusoba njegovu biću: ohole oči, lažljiv jezik, ruke koje prolijevaju krv nevinu, srce koje smišlja grešne misli, noge koje hitaju na zlo, lažan svjedok koji širi laži, i čovjek koji zameće svađe među braćom.'' (Izr 6,16-19).

  Ova sedma stvar, odnosno ''čovjek koji zameće svađe među braćom'', govori o čovjeku koji huška te tako sije neslogu među braćom. Želi li kod Boga postići oproštenje grijeha ovakav čovjek treba nadoknaditi štetu koju je bližnjemu nanio kao i onaj koji je bližnjega ogovarao ili oklevetao. Čovjek koji zna koliku štetu taj grijeh nosi u sebi i u svojim posljedicama treba ga iz sveg srca izbjegavati. Ne smije biti sijač nesloge, već treba svugdje ići za mirom i slogom među braćom. Treba šutjeti o onome što je o bližnjemu čuo od drugoga. Jedino ako mu dužnost nalaže može i treba to što je čuo bez pristranosti reći. Prema onima koji huškaju treba biti oprezan i paziti da ne upadne u njihove mreže. One osobe koji mu iz laskanja ili iz neke druge zle nakane nešto o bližnjemu pripovijedaju treba potjerati i pokazati im da mu se njihovo brbljanje ne sviđa. Roditelj koji ima djecu treba ih poučiti koliko je štetno huškanje i strogo ih kazniti ako ga učine.

  O predbacivanju

  Predbacivanje ili poruga je grijeh koji se vrlo često događa i kojega se trebamo čuvati. Grijeh predbacivanja ili poruge čini onaj koji, iako nema prava na to, nekome nešto u lice predbaci ili ga optuži za nešto što ga pred drugima sramoti. 
  Predbacivanje se razlikuje od ogovaranja, jer se događa u lice i u prisutnosti bližnjega, dok onaj koji bližnjega ogovara to čini u njegovoj odsutnosti. Ogovaranje naliči krađi, a razbojstvu predbacivanje.

  Ogovaranje se od predbacivanja razlikuje u tome što se ogovaranjem potkopava poštovanje, a predbacivanjem ili porugom se uništava čast bližnjega. Poruga se može dogoditi ili propustom ili djelom. Propustom se događa tada kada se propusti ono što se je bilo dužno iz poštovanja prema bližnjemu učiniti, a djelom se događa onda kada se pred drugima bližnjemu učini nešto što mu ne služi na čast.

  Ismijavanje i ruganje također spadaju u predbacivanje ili porugu. Ismijavanje je kad se nekoga svojim govorom izvrgne smijehu i ruglu pred drugima. To je učinila Šaulova kći Mikala kada se iz srca narugala Davidu koji je u slavlju kod prijenosa Škrinje zavjeta pun svete radosti pred narodom plesao kada mu je jasno rekla: ''Kako se časno danas ponio Izraelov kralj kad se otkrio pred očima sluškinja slugu svojih kao što se otkriva prost čovjek!'' (2 Sam 6,20).

  Gospodinu je bilo mrsko to ruganje što ga je Mikala sebi dopustila prema Davidu i zato ju je do kraja života kaznio neplodnošću. Nedužne šale koje nikoga ne vrijeđaju su dopuštene. Ponekad je potrebno i nije zlo da se tašti i oholi čovjek na neki način izvrgne ruglu ako se kod toga ima nakana osloboditi ga od te njegove lude oholosti. Međutim, uvijek je grijeh, a može biti i smrtni ako se svećenici, pobožne osobe, vjeri i Bogu posvećene stvari javnom ruglu izvrgavaju te ako se roditelji i druge osobe kojima pripada poštovanje ismijavaju.

  Oni koji svojim bezbožnim jezikom najsvetije i najčasnije stvari ruglu izvrgavaju su najodurniji ljudi koji sebi na savjest stavljaju tešku odgovornost. Još je grešnija poruga kad netko bude znacima i kretnjama ismijan. Tako su se vojnici narugali Isusu kad su mu na leđa umjesto kraljevskoga grimiznoga odijela stavili crvenu vojničku kabanicu, odnosno kad su mu umjesto žezla u ruke stavili trsku i onda pred njim klecali i kao kralja ga pozdravljali. Ako se tako ruga Bogu, posvećenim osobom, poglavarima ili unesrećenima kao što su slijepi, gluhi, nijemi, ludi, to je onda osobito grešno, jer to pokazuje zlobno srce u kojem je zadnja iskra straha Božjeg, sućuti i ljubavi ugasla.

  Strašan primjer kako Bog takvo ruganje kažnjava imamo kod stanovnika Antiohije. Veliki dio tih stanovnika je na poticanje bezbožnog upravitelja Asterija napadao porugama vrlo časnog biskupa Grgura kada bi se on na ulici pojavio te su se često na njega i na njegove pratioce nabacivali blatom i kamenjem, a u kazalištu i na pozornici su o njemu najsramotnije pogrde pjevali. Zbog takvog ponašanja Asterij je bio maknut ali se nakon nekog vremena opet vratio u svoju službu.

  Na dan svoga povratka 31. listopada 589. ujedno se i vjenčao s nekom uglednom i bogatom nasljednicom. Cijeli grad je prisustvovao svadbenoj svečanosti i slavlje slavio. Međutim, u noći oko treće ure nenadano nastupi strašni potres koji poruši crkve, palače, javne i privatne kuće. Dvije trećine Antiohije postadoše razvaline, a usred radosti svadbene gozbe Asterij zajedno s zaručnicom i sa svim gostima skonča pod razvalinom svoje srušene palače. U toj je nesreći više od 60.000 ljudi izgubilo život. 
  Iz ovog je slučaja vidljivo kako strašno Bog osvećuje pogrdu nanesenu njegovom vjernom slugi. Zato stalno trebamo paziti da nikoga od bližnjih ne pogrdimo.

  Predbacivanje ili poruga se može protezati na tjelesne ili kreposne pogreške i mane bližnjega.  
  Poruga je i to ako nekomu predbacimo njegov niski stalež, zločine njegovih roditelja ili rođaka, njegovo ružno tijelo ili druge tjelesne i duševne mane. 
  Isto tako poruga je ako nekome predbacimo zlo što ga je počinio, odnosno poruga je nazvati nekoga lašcem, varalicom, lopovom, preljubnikom.

  Također poruga je i onda kada nekome dajemo pogrdna imena i kada ga psujemo. Često se dogodi da se u srdžbi bližnjemu nešto u lice predbaci, vrijeđa ga se i psuje te radi toga vrlo često nastanu tučnjave, ozljede i ubojstva. Tada nastaju dugotrajna neprijateljstva i svađe koje na sudovima koštaju velike svote novca te često upropaste cijele obitelji. Iz tog razloga potrebno je da se čuvamo psovanja i poruge.

  Kako se iz Evanđelja vidi ružno govoriti i grditi je također jako grešno i zato Gospodin jasno govori: ''A tko rekne svome bratu: 'Raka!', bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove 'luđakom', odgovarat će za to u ognju paklenom.'' (Mt 5,22).

  Grijeh poruge tim je teži što je veća pogreška koja se nekomu predbaci, zatim što je osoba kojoj je poruga upućena na većem položaju i kojoj veća čast pripada te na kraju što je gora nakana iz koje se poruga čini.

  Podrazumijeva se da nije grijeh kada poglavar svome podčinjenom predbaci neku pogrešku s nakanom da se on popravi, ali ni on tada ne smije prekoračiti dopuštene granice. 
  Dakako da je dopušteno i dužnost je da roditelji svoju djecu kao i poglavari svoje podčinjene kore i ozbiljno opominju da bi ih sačuvali od vremenite i vječne propasti.

  Tko je prema bližnjemu na bilo koji način učinio porugu dužan je to i popraviti. Tu zadovoljštinu treba učini javno ili privatno, odnosno prema tome da li je porugu učinio javno pred više osoba ili na samo. Način zadovoljštine treba biti prikladan osobi koja je bila uvrijeđena. Ako je poruga bila upućena poglavaru onda se mora moliti za oproštenje pogotovo ako on to traži. Ako je poruga bila upućena podložniku onda je dosta ljubazno mu se ispričati, posjetiti ga ili mu na neki drugi način poštovanje pokazati. Kada se uvrijeđeni osveti onome koji ga je uvrijedio onda više nije potrebna zadovoljština, jer je uvrijeđeni sam sebi pribavio svoje pravo. Ako je uz porugu bila i kleveta, odnosno ako su pogreška i predbacivanje izmišljeni i lažni onda se bližnjemu uz zadovoljštinu treba i čast povratiti te lažno predbacivanje opozvati.

  Nije dozvoljeno da bližnjemu predbacujemo i da ga tako izvrgnemo ruglu. Imamo zapovijed blagoslivljati, a ne psovati i grditi, odnosno imamo zapovijed da budemo blagi i da nanesene uvrede primamo u duhu ljubavi. Imamo uzor u Gospodinu koji nije grdio kad su njega grdili nego je za svoje neprijatelje i one koji su ga grdili molio. U tome ga trebamo slijediti te po opomeni apostola Petra ne vraćati zlo za zlo ni na porugu porugom, već naprotiv po Gospodinovu primjeru svoje neprijatelje trebamo blagoslivljati da bi postigli blagoslov Božji: ''Ne vraćajte zlo za zlo, ni uvredu za uvredu, već naprotiv blagoslivljajte, jer ste na to pozvani da baštinite blagoslov!'' (1 Pt 3,9).

  O krivoj ili lažnoj sumnji

  Kriva ili lažna sumnja i zao ili krivi sud su po svojoj naravi unutrašnji grijesi protiv osme zapovijedi koji se mogu očitovati i vani ako se reknu u prisutnosti drugih te u tom slučaju postaju kao ogovaranje ili kleveta. Lažnom sumnjom griješi onaj koji o bližnjemu bez dovoljno valjanih razloga zlo misli, sumnja i drži da je neko zlo učinio ili ga je učiniti htio.

  Dakle, sumnja nije čvrsti sud da je nešto istinito, već samo mišljenje da bi ono u što se sumnja moglo biti i istinito. 
  Sumnja može biti s i bez razloga.   
  Sumnja s razlogom je onda ako imamo dovoljan razlog da o bližnjemu zlo sumnjamo. Ta sumnja je razborita i nije grijeh.

  Sumnja bez razloga je kada bez dovoljnog razloga o bližnjemu zlo sumnjamo. Upravo takva sumnja je lažna ili kriva sumnja. Ako i nije smrtni grijeh lažna ili kriva sumnja je uvijek grešna jer se protivi ljubavi i pravednosti. Protivi se svetoj kršćanskoj ljubavi koja govori da ne činimo ono što ne želimo da se nama učini. Ako ne želimo da netko u našu krepost i pravednost bez razloga sumnja onda ni mi ne smijemo to svome bližnjemu činiti.

  Lažna sumnja se protivi i pravednosti koja traži da se bližnjemu ne uzima ono što mu zakonito pripada. Bližnjega trebamo poštivati onako kako ga i drugi poštuju. Kao što se prema bližnjemu griješi ako mu se poštenje pred drugima bez razloga uzima tako se isto griješi ako se bez valjanog razloga o njemu izgubi dobro mišljenje. Bog po proroku od krive sumnje odvraća govoreći: ''Ne snujte jedan drugome zlo u srcu; ne ljubite lažnu kletvu. Jer sve to ja mrzim - riječ je Jahvina!'' (Zah 8,17).

  Lažna sumnja često vodi do mnogih grijeha. Ako na bližnjega sumnjamo da je ovo ili ono zlo učinio tada imamo malo poštovanja prema njemu, hladni smo pred njim te često očitujemo svoju sumnju i pred drugima te ga tako ogovaramo ili klevećemo. A, često se dogodi da je sumnja, koja se u prvi mah čini razumna na kraju ipak lažna. Iz tog slijedi da se ne smije odmah krivo sumnjati ako se i imaju neki razlozi, jer se bližnjemu može nepotrebno nepravda učiniti. Tako dugo se treba o bližnjemu dobro misliti i suditi sve dok se ne dokaže suprotno, odnosno krivnja.

  Međutim, ipak ne trebamo posve slijepo bližnjemu vjerovati, jer Božja riječ i iskustvo uči da mnogi bližnji nisu posve iskreni te pokušavaju varati i bližnjemu nanijeti štetu kako na tijelu tako i na duši. Trebamo se vladati oprezno prema onima koje ne poznajemo i takvo ponašanje nije grešno već se čak i preporuča. Sam Gospodin govori: ''Evo, šaljem vas kao ovce među vukove. Zato budite mudri kao zmije, a bezazleni kao golubovi.'' (Mt 10,16).

  Roditelji, poglavari i gospodari čine pravo ako djeci i podložnicima odviše ne vjeruju, jer iz toga može veliko zlo nastati. Osobito mladež ne smije vjerovati svima s kojima dolazi u doticaj, jer često dolaze vuci u odijelu ovce kako bi je upropastili. Sa svima trebamo biti na oprezu, ali i o svakome trebamo imati dobro mišljenje sve do tada dok se u protivno ne osvjedočimo kako ne bi griješili lažnom ili krivom sumnjom. Također se još više trebamo čuvati krivog ili zlog suda koji se ogleda u tomu da se zlo drži za istinito i sigurno iako se nema dovoljnog razloga za to.

  Dakle, razlika između krive sumnje i krivoga suda je u tome što onaj koji krivo sumnja ima samo zlo mišljenje i još uvijek dvoji da li je bližnji učinio ovo ili ono te njegovu nevinost još smatra mogućom dok onaj koji krivo ili zlo sudi svoje zlo mišljenje drži za sigurno i u njega više nema nikakve dvojbe.

  Lažna ili kriva sumnja i zli ili krivi sud slažu se u tomu što se uvijek donose bez dovoljno razloga. Kao što je sumnja tako je i sud samo onda grešan ako je bez dovoljno razloga. Ako se onaj koji je općenito poznat kao lopov sudi za lopova to nije grešno, jer se ima za to dosta razloga. Kada bi se onoga kojega se ne pozna i o kojemu se od drugih ništa zla nije čulo samo po vanjštini zlim držalo i sudilo tada bi se posve krivo sudilo, jer se za to ne bi bilo dovoljno razloga i dokaza.

  O krivom ili zlom sudu

  Krivi ili zli sud se još više protivi istini i pravednosti nego kriva ili lažna sumnja, jer se poštenje bližnjega jače vrijeđa onda kada se za izrečeno zlo drži da je sigurno nego onda kada se samo za njega dvoji, odnosno sumnja da li je učinjeno. Taj sud je vrlo nepravedan i poguban zato što onaj koji o bližnjemu zlo sudi dira u prava Božja, jer samo Bogu pripada pravo ljude suditi. Zato i kaže apostol Pavao: ''Tko si ti da sudiš tuđem sluzi? Ili stoji ili pada, stvar je njegova gospodara, a stajat će jer ga Gospodin može tako držati.'' (Rim 14,4).

  Ovim riječima apostol Pavao želi reći kako nemamo nikakva prava da sudimo svoga bližnjega bez obzira na to da li je on dobar ili zao, jer za sve ono što čini bližnji je odgovoran samo Bogu koji će ga po djelima suditi. Istu istinu izriče i apostol Jakov: ''Samo je jedan zakonodavac i sudac: onaj koji može spasiti i uništiti. A tko si ti koji sudiš bližnjega?'' (Jak 4,12).

  Tko krivo sudi bližnjega postavlja se kao sudac u stvari koje dovoljno ne poznaje. Njegov sud se tiče ili nakane ili čina bližnjega. Sudi li nakanu tada ide dalje nego što smije ići, jer nakana je ono što je unutrašnje i skriveno te nju posve može upoznati samo sveznajući Bog koji istražuje srca i bubrege. Zato ni svjetski ni duhovni suci ne smiju i ne mogu suditi o unutrašnjim nakanama i mislima, jer se njihov sud proteže samo na vanjske čine bližnjega. Također i onaj koji sudi o vanjskim činima može se lako prevariti, jer ne zna za prave nakane bližnjega. Djelo koje na prvi pogled izgleda kao zlo radi dobre nakane iz koje je učinjeno predstavlja dobro. Takvo djelo sliči Škrinji zavjeta koja je izvana bila neugledna i ružna, jer je bila pokrivena kožama od koze, a ipak je u sebi sadržavala sve dragocjeno i sveto.

  Dakle, nepravda se čini onda ako se o činu bližnjega koji se na prvi pogled čini zao odmah zlo misli. U tom slučaju postaje se sličan sucu koji je bez prave istrage nekoga osudio na osnovi nečijeg neodgovornog brbljanja. Takav sudac bi ispao strastven i nepravedan, jer krivo sudi o svom bližnjemu.

  Doista, onaj koji je uistinu dobar i pošten također i druge drži za dobre i poštene. Dobar čovjek bližnjega najmanje sudi dok ga loši čovjek sudi najviše, jer oholost, zavist, mržnja, pristranost i nesklonost uvijek vode do krivog suda. Tko se preda ovim strastima dobra djela svoga bližnjega zlo prosuđuje i bližnji mu ne može nikako udovoljiti.

  Pravedan čovjek i najveće grešnike blago sudi i ako ne može njihova djela ispričati onda ispriča bar osobu. Zato trebamo imati pravu svetu kršćansku ljubav kako bi kod nas nestalo lažne sumnje i lažnoga suda. Trebamo se držati ovih Gospodinovih riječi: ''Nemojte suditi, pa sigurno nećete biti suđeni! Ne osuđujte, pa sigurno nećete biti osuđeni! (Lk 6,37). Amen!