Općenito o djelima milosrđa

Djela milosrđa dužni smo stalno činiti

''Na povratku iz tirskog kraja dođe preko Sidona ka Galilejskom moru, usred područja Dekapolisa. Donesu mu gluhonijema te ga zamole da stavi na njega ruku. On ga izvede između naroda nasamo te stavi svoje prste u njegove uši i svojom se pljuvačkom dotače njegova jezika. Zatim pogleda u nebo, uzdahnu te mu reče: 'Effatha' – to jest: 'Otvori se!' Otvore mu se uši i razriješi mu se sapeti jezik, te je pravilno govorio. Tada im zabrani da to ikomu kazuju. Ali što im je on više branio, to su oni više pripovijedali. Svi se snebivali preko svake mjere i govorili: 'Sve je dobro učinio! On čini da gluhi čuju, a nijemi govore!'' (Mk 7, 31-37)

   Gluhonijemi čovjek o kojem se govori u ovom dijelu Evanđelja zasigurno se je nalazio u veoma nesretnom položaju, jer kao takav nije mogao nikakva jasnog glasa izreći, a kada su drugi govorili ni jedne riječi nije mogao čuti, odnosno razumjeti. Postavlja se pitanje, zašto je Gospodin kod izlječenja ovog čovjeka učinio toliko vanjskih čina, odnosno zar ga nije mogao izliječiti jednom jedinom riječju?

   Naravno da je mogao jednom riječju Gospodin to učiniti, ali kod tih svojih čina imao je naravne i vrhunaravne razloge!

   Jedan od naravnih razloga je taj što su pismoznanci i farizeji bili veoma ljubomorni na njega i optuživali su ga da narod želi pridobiti za sebe s nakanom da sruši postojeći poredak. Upravo iz tog razloga Gospodin se je s gluhonijemim udaljio iz naroda da im pruži očit dokaz da on ne ide za tim da se dopadne ljudima već da uvijek traži čast svoga nebeskoga Oca.

   Isto tako njegovi neprijatelji su se usudili ustvrditi da on svoja čudesna djela čini uz pomoć Sotone! Tu klevetu Gospodin je htio opovrći pa se je zbog toga poslužio različitim vanjskim činima da pokaže da on sam u sebi posjeduje silu da ono izvrši što ti čini slikovito predstavljaju. 
   Posebno pogled u nebo je bio očiti dokaz da on nije uz pomoć Sotone iscijelio gluhonijemoga, već isključivo i jedino uz pomoć sile Božje. To je uvidio i prisutni narod te je iz tog razloga i klicao: ''Sve je dobro učinio!''

   Tim je riječima prisutni narod htio reći da nije istina ono što govore pismoznanci i farizeji nego da Isus Krist svoju moć ima od Boga, a ne od Sotone te da on kao takav nije varalica već Božji poslanik i da je posve istinita njegova nauka koju im naviješta.

   U izlječenju gluhonijemog čovjeka Gospodin se je poslužio s vanjskim činima također i iz vrhunaravnih razloga u namjeri da prisutnima pokaže što se treba dogoditi s grešnikom da bi ozdravila njegova bolesna duša.

   Pod gluhonijemim čovjekom Oci svete Crkve Pravoslavne podrazumijevaju grešnika koji je gluh za slušanje riječi spasenja i nijem da prizna svoju bijedu i moli Boga za milost. Za njegovo je obraćenje prije svega nužno da se udalji od buke svijeta, jer dok god grešnik ne napusti lakoumno općenje sa svijetom nije moguće pravo i temeljito njegovo obraćenje.

   To odijeljivanje grešnika od svijeta Gospodin je označio tako što je gluhonijemog uzeo iz naroda i odveo ga na samotno mjesto. Zatim mu je stavio svoje prsti u uši da označi kao je obraćenje djelo Božje, jer se pod prstom podrazumijeva sila ili Duh Božji.

   Nakon toga dotakao se je njegova jezika sa slinom koja označava Božju mudrost. Tim činom Gospodin označava da grešnik treba promijeniti svoje grešno mišljenje i prezreti sve što je zemaljsko, a vječno iznad svega cijeniti.

   Gospodinov pogled u nebo i uzdah označavaju da se grešnik treba k Bogu obratiti i pun skrušenosti moliti za milosrđe da postigne oproštenje i milost, jer bez molitve i bez prave skrušenosti nitko ne postiže oproštenje svojih grijeha.

   Gospodinove riječi: ''Effatha' – to jest: 'Otvori se!'' označavaju da grešnik koji se ozbiljno odluči na pokoru postaje gorljivi slušatelj i izvršitelj Božje riječi.

   Po ovom čudesnom izlječenju Gospodin nam opet daje sjajni primjer da smo se za siromahe i nevoljnike dužni ljubazno zauzimati te ih po svojoj mogućnosti u njihovoj potrebi pomoći. Prema tome u kojem se stanju nalaze, odnosno jesu li u tjelesnim ili duhovnim potrebama ljubav prema bližnjemu nam nalaže da pomognemo tjelesnim ili duhovnim djelima milosrđa.

   Moramo znati da smo uvijek dužni nesebično činiti duhovna i tjelesna djela milosrđa, što potvrđuju Gospodinove riječi: ''Jedne subote dođe on u kuću nekoga prvaka farizejskog na objed. A oni ga vrebahu. Kad evo: pred njim neki čovjek koji je imao vodenu bolest. Na to Isus upita pismoznance i farizeje: 'Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?' A oni mukom ponikoše. On ga dotaknu, izliječi i otpusti. A njima reče: 'Ako komu od vas sin ili vol padne u bunar, neće li ga brže bolje izvući i u dan subotnji?' I ne mogoše mu na to odgovoriti.''(Lk 14,1-6).

   U ovim riječima zanimljivo je to što Gospodin želi jesti kod farizejskog poglavara iako zna da su mu farizeji zakleti neprijatelji, odnosno Gospodin zna da ga je taj farizej pozvao samo zato da mu postavi kakvu zamku. Postavlja se pitanje, zar ne bi bilo bolje da je odbio poziv?

   Ne, nikako, jer je Gospodin otišavši na objed dobio lijepu priliku da pismoznance i farizeje pouči o njihovim zabludama i ujedno da izliječi jednog bolesnog čovjeka. 
   Svojim primjerom Gospodin nas podučava da se sa zlim ljudima možemo družiti samo onda kada to dužnost traži, odnosno samo onda kada se možemo nadati da ćemo ih na bolji put dovesti. Lakoumno druženje sa zlim ljudima dužni smo uvijek izbjegavati radi pogibelji okuženja. To osobito vrijedi za mladež koja u druženju s ljudima koji nemaju kreposti vrlo lako može zaći na stranputicu i krsnu milost izgubiti.

   Farizeji su stalno pratili Gospodina, ne zato da bi nešto od njega naučili, već zato da čuju nešto što su smatrali krivim učenjem da bi ga tada mogli optužiti. Te je subote i neki čovjek koji je imao vodenu bolest bio u dvorani za jelo. Nije sigurno da li su ga farizeji namjerno pozvali ili se tu slučajno našao.

   Bez obzira jesu li ga pozvali namjerno ili ne, farizeji su silno željeli vidjeti što će Gospodin s njim učiniti. U svojim glavama zamišljali su hoće li izliječiti tog bolesnika ili ne. Zato ih je Gospodin, a koji je dobro poznavao njihove misli i upitao: ''Je li dopušteno subotom liječiti ili nije?'' (Lk 14,3).

   Oni su šutjeli što iz lukavosti da bi Gospodinu svoje misli sakrili, a što iz straha da ne dođu u nepriliku sa svojim netočnim odgovorom.  
   Ovo je primjer da i u šutnji može biti puno zlobe. Gospodin nije dugo čekao na njihov odgovor već je uzeo bolesnika k sebi, izliječio ga i otpustio.

   Učinivši to posve očito čudo farizejima je htio pokazati da duhova i tjelesna djela milosrđa nipošto ne mogu biti zabranjena u subotu. Djela milosrđa ne poznaju subotu i treba ih stalno činiti, a tko tako ne čini uveliko griješi, jer ako spašavanje unesrećene životinje subotom nije grijeh, zar će grijeh biti pomoći siromašnom i bolesnom čovjeku? Na kraju, zar čovjek ne vrijedi više od životinje?

   Pismoznanci i farizeji nisu se nadali takvom govoru te su opet kao i obično u takvim prilikama šutjeli i vješto prikrivali svoju oholost. Amen!