Kako se griješi prema ljubavi

Kao kršćani, dužni smo znati da ljubav kao bogoslovnu krepost gubimo svakim teškim grijehom. Griješimo li teško prema svetoj vjeri, nadi ili nekoj drugoj kreposti ujedno griješimo i prema ljubavi pri čemu je tada posve gubimo.

  Kada Boga ljubimo vršenjem njegove volje tada mu se želimo dopasti i s njime združiti što potvrđuje Gospodin: ''Tko pozna moje zapovijedi i vrši ih, taj me ljubi.'' (Iv 14,21).
  Naprotiv, ako ne ljubimo Boga činimo suprotno, odnosno preziremo njegovu volju i okrećemo mu leđa. Čineći tako udaljujemo se od Boga, obraćamo se njegovim stvorovima i prema njemu teško griješimo.

  Gospodinove riječi pokazuju da ljubimo Boga samo onda kada uredno vršimo njegove zapovijedi, a kada kršimo bilo koju zapovijed tada zbog nedostatka ljubavi prema njemu griješimo.

  Grijeh nije ništa drugo nego svojevoljni prijestup Božjeg zakona i zato je svaki grijeh nedostatak ljubavi. I laki grijeh je također nedostatak ljubavi samo što se po njemu, a kao što se to događa po teškom grijehu, ljubav posve ne gubi već samo njena revnost slabi.

   Prema ljubavi griješimo svakim teškim grijehom a posebno:

  
  Nemarom i odvratnošću prema Bogu i njegovim stvarima

  Mržnjom i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama

  Nemarom i odvratnošću prema Bogu i njegovim stvarima

  Kada smo nemarni prema Bogu i njegovim stvarima tada se za Boga puno ne brinemo, prema njemu se držimo kao prema strancu, na njega vrlo rijetko mislimo, a kada čujemo da se o njemu govori to nas uopće ne zanima. U svojoj oholosti se ne trudimo da vršimo Božju volju i više se brinemo za zemaljsko nego za vječno. Vježbanje u vjeri često zanemarimo, a kada ga i vršimo onda to činimo na brzinu i s velikom dosadom.

  Veći stupanj tog nemara je odvratnost prema Bogu i njegovim božanskim stvarima, koja se sastoji u tome da zahtjeve, koje Bog pred nas stavlja smatramo vrlo strogim i zato dozvolimo da nam u srce uđe zlovolja i oholost.

  Izvor svih nemarnosti i odvratnosti prema Bogu i njegovim božanskim stvarima gotovo uvijek je duhovna lijenost, koja nema veselja za Boga i ono što je Božje, boji se svake muke u stvarima koje su bitne za spasenje, nema smisla za vječno i osjeća neugodnost kada se treba snositi blagi jaram Božjeg zakona. Ta lijenost je Bogu posve neprihvatljiva, jer Bog traži da ga iz sveg srca ljubimo te revno i točno vršimo njegovu volju.

  Upravo zbog te lijenosti Gospodin u Evanđelju i prijeti biskupu od Laodiceje da će propasti ako se ne vrati pravoj revnosti u njegovim božanskim stvarima: ''Poznam tvoja djela: niti si studen niti vruć! Oh kad bi bio studen ili vruć! Ali, jer si mlak - ni vruć ni studen - izbacit ću te iz svojih usta.'' (Otk 3,16).

  Gospodinove riječi dužni smo ozbiljno uzeti k srcu da ne budemo lijeni u službi Božjoj. Ono što smo dužni činiti prema Bogu i bližnjemu ne smijemo zanemariti i propustiti, jer ako dužno zanemarimo i propustimo tada zbog nedostatka ljubavi teško griješimo prema Bogu i bližnjemu.

  Mi smo dužni moliti se Bogu, dolaziti u crkvu i primati svete sakramente, vršiti razne unutrašnje i vanjske pokore, stalnom revnošću vježbati se u svim krepostima da nikada ne dođemo u stanje mlakosti i tako dovedemo u opasnost i pogibelj svoje spasenje.  
  Također smo dužni često razmišljati o dobročinstvima Božjim, a osobito o milostima spasenja da revnost oživimo i utvrdimo svoju ljubav prema Bogu i bližnjemu.

  Mržnjom i zlovoljom prema Bogu i njegovim očinskim odredbama

  Bog je sama dobrota, u njemu nema zla i upravo ga zato ljube svi koji ga dobro poznaju. Naprotiv, mržnja prema Bogu se protivi iskrenoj i pravoj ljubavi, predstavlja loš osjećaj prema Bogu, prezire ga i posve je suprotna ljubavi.

  Čovjek koji mrzi Boga otuđuje se od njega, žalosti i srdi nad njegovom moći i slavom. Njegova mržnja dolazi zbog strogih kazna koje mu Bog šalje i kojima mu prijeti, i predstavlja najveću uvredu i zločin prema Bogu jer se protivi najboljem i vrhovnom dobru.

  Mržnja se naziva najvećom uvredom i zločinom prema Bogu jer posve udaljuje od Boga, a što nije slučaj ni kod jednog drugog grijeha kojeg čovjek može učiniti. To udaljavanje se očituje u neshvatljivoj sljepoći kojom čovjek prezire Božju dobrotu i smatra je posve zlom.

  Povijest pokazuje da je bilo i da će uvijek biti ljudi koji iskazuju mržnju prema Bogu. Među Izraelcima takvi su bili veliki svećenici, pismoznanci i farizeji koji su Sina Božjeg tako mrzili da su ga do smrti progonili i od svoje mržnje nisu odustali sve dok ga na križ nisu razapeli i ubili.

  Kada duboko upadnemo u grijeh i zloću tada često dolazi do toga da mrzimo Boga. To je posve razumljivo, jer zao čovjek nema što očekivati od Boga, već naprotiv treba se bojati svega zla koje će ga snaći. Takav čovjek je bijesan na Boga jer mu ograničava slobodu i prijeti vječnim prokletstvom. Njegov bijes biva sve veći čim dublje upada u grijeh i dovodi ga do toga da bi Boga, pod uvjetom da može s Neba zbacio i posve uništio.

  S mržnjom je združena i zlovolja prema Bogu i njegovim očinskim odredbama. Zlovoljan čovjek je bijesan na Boga jer smatra da je dao tako težak Zakon po kojemu se njegovi grijesi nepravedno kažnjavaju vječnim prokletstvom. 
  Zatim je bijesan što mu Bog šalje bolesti, muke, nevolje i što mu ne usliša stanovite želje i molitve. Takav čovjek mrzi Boga i sve ono što Bog čini i dopušta, a ta zlovolja treba biti svojevoljna da bi se uračunala u grijeh.

  Kada pristanemo uz zlovolju tada mrmljamo i negodujemo protiv Boga i njegovih odredaba, i kao takvi činimo veliko zlo koje će Bog strogo kazniti. Iz tog razloga nikada ne smijemo biti zlovoljni prema Bogu i njegovim odredbama, nego smo se u svojoj poniznosti i strpljivosti dužni podložiti Bogu, bez obzira što nam ponekad i pošalje neke nevolje i neprilike.

  Bog je naš dobri Otac koji nam daje samo ono što je za nas dobro i spasonosno. Kroz razne kušnje daje nam priliku da mu iskažemo svoju ljubav i vjernost. Tim kušnjama Bog želi otrgnuti naše srce od zemaljskih stvari da mu se možemo posve predati i cijelom svojom ljubavi pristati uz njega.

  Da bi svojom ljubavi pristali uz Boga dužni smo dopustiti Bogu da nas vodi i s nama upravlja. A, da se to može i ostvariti u svome srcu dužni smo mrziti i prezirati svaki grijeh, odnosno sve što nas na grijeh navodi, a Boga kao izvor svake dobrote i ljubavi iznad svega smo dužni ljubiti da pronađemo vremenitu sreću ovdje na zemlji i vječnu gore u Nebu. Amen!