Druga zapovijed Božja

''Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.'' (Izl 20,7)

  Druga zapovijed Božja sadržana je već u prvoj, jer kada u prvoj zapovijedi Bog od nas traži općenito i dužno poštovanje tada također želi da mu to poštovanje i riječima iskažemo, odnosno da svoj jezik čuvamo od svega što bi moglo povrijediti njegovo sveto ime i čast.

  Drugu zapovijed Bog je dao u namjeri da se sjetimo njene važnosti i da je ne kršimo, a što se tako često događa kada smo neodgovorni i nerazboriti. Ona sadrži sve što vrijeđa, odnosno grdi sveto ime Božje, a to je:

  Nedostojno izgovaranje imena Božjeg

  Psovka i hula na Boga

  Grešna prisega

  Nedržanje zavjeta

  Nedostojno izgovaranje imena Božjeg

  Druga zapovijed prije svega zabranjuje nedostojno izgovaranje imena Božjeg. A, da razumimo sve što ova zabrana u sebi sadrži dužni smo znati:

  Što se podrazumijeva pod Božjim imenom

  Kako možemo pogriješiti nedostojnim izgovaranjem imena Božjeg

  Što se podrazumijeva pod Božjim imenom

  Pod Božjim imenom dužni smo podrazumijevati sva imena kojima Boga nazivamo! 
  Prije svega tu spada riječ Bog, jer je to ime koje njemu, najvišem biću obično dajemo. Tu spadaju također i svi nazivi kojima nazivamo pojedine osobe presvetog Trojstva kao na primjer: Bog Otac, Sin Božji, Duh Sveti, Stvoritelj, Isus Krist, Spasitelj, Otkupitelj, Posvetitelj, Utješitelj, Branitelj.

  Nadalje, ovamo spadaju sva svojstva i savršenosti koja posjeduje Bog kao na primjer kada se kaže: Trojedini, Svemogući, Vječni, Sveznajući, Vječna Istina i Mudrost, Božja Providnost.

  Napokon, ovamo spadaju i svi nazivi koji se u Svetom pismu daju Bogu kao na primjer: Jahve, Gospodin, Kralj neba i zemlje, Emanuel. 
  Prema svim ovim imenima trebamo imati najveće poštovanje, jer označavaju Boga koji je najveće i najsavršenije biće. Ova imena dužni smo izgovarati uvijek s najvećim poštovanjem, ujedno poštujući Boga unutrašnjim i vanjskim načinom, odnosno srcem, riječima, činom ili djelom.

  Dužni smo častiti ne samo Božje ime već i sve ono što Bog za sveto drži, odnosno sve ono što od njega dolazi i što je s njim u osobitoj vezi i u čemu osobito odsijeva njegova dobrota i svetost. Tu spadaju: sveta Crkva, Sveto pismo, sveta kršćanska vjera, sveti sakramenti, sveto bogoslužje, Blažena Djevica Marija i Sveti, anđeli, svećenici i druge Bogu posvećene osobe, crkve i sveto posuđe. Sve su te osobe i stvari, ukoliko su za Boga posvećene blagoslovljene i s Bogom su u nerazdruživoj svezi i zato su vrijedne najvećeg poštovanja. Čovjek koji se usudi u svojom oholosti njih povrijediti ujedno vrijeđa i samog Boga.

  Kako možemo pogriješiti nedostojnim izgovaranjem imena Božjeg

  Nedostojnim izgovaranjem imena Božjeg griješimo:

  Kada Božje ime, imena Svetih te imena svetih stvari nepromišljeno izgovaramo

  Kada Božje ime bez potrebe ili bez temeljita razloga izgovaramo

  Kada Božje ime bez strahopoštovanja izgovaramo

  Kada se svetoj kršćanskoj vjeri, svetim predmetima, crkvenim običajima i ceremonijama lakoumno smijemo, rugamo ili ih izvrgavamo smijehu

  Kada Božje ime, imena Svetih te imena svetih stvari nepromišljeno izgovaramo

  Ohol i nerazborit čovjek ima zlu naviku imena: Bog, Isus, Stvoritelj, Gospodin itd. vrlo često izgovarati, a da uopće ne promisli što govori. Takav čovjek čini ako ne smrtni onda sigurno laki grijeh, jer Bogu time što njegovo sveto ime nepromišljeno izgovara dužno poštovanje uskraćuje.

  Bog je neizmjerno sveto i klanjanja dostojno biće te mu se sigurno ne dopada da čovjek tako malo poštovanja prema njemu ima kada njegovo sveto ime posve nepromišljeno izgovara. Zato čovjeka posve jasno i upozorava: ''Ne uzimaj uzalud imena Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.'' (Izl 20,7).

  Isto vrijedi o nepromišljenom izgovaranju imena Blažene Djevice Marije i Svetih kao i svetih stvari.  Ako posve nepromišljeno i bez prave pobožnosti izgovaramo ova imena tada činimo laki grijeh, jer kao takvi onim osobama i stvarima, a koje Bog želi da dostojno štujemo dužnu čast ne iskazujemo.

  Kada Božje ime bez potrebe ili bez temeljita razloga izgovaramo

  Kada se Božje ime bez potrebe ili bez temeljita razloga izgovara to je očita zlouporaba i doslovno znači Božje ime uzalud izgovarati. Čovjek koji tako izgovara Božje ime čini posve sigurno laki grijeh, a isti je slučaj kada imena svetih ili svetih stvari izgovara bez potrebe ili uzroka. Što su svetija imena koja izgovaramo i što to lakoumnije činimo tim je veće nepoštovanje i ujedno teži grijeh.

  Da Božje ime, imena Svetih ili svetih stvari na pravi i dopušteni način izgovaramo to treba biti uvijek iz pravoga razloga kao što je to pobožnost, buđenje vjerskog čuvstva kod sebe ili kod drugih, pouka i sve druge korisne potrebe života. Krivo je i grešno kad se u strasti, odnosno pri strahu, čuđenju ili u srdžbi sveta imena i riječi izgovaraju, a da se kod toga nema nakane Boga zazivati, hvaliti i slaviti. Stoga je pogrešno i grešno kada u strahu ili čuđenju izgovorimo samo riječi: Isus, Marija, Josip. Međutim, ako u potrebi ili pogibelji zazivamo u pomoć ta sveta imena to je dobro i hvale vrijedno, jer se to događa iz pouzdanja u Isusa, Mariju i Josipa.

  Dužni smo zapamtiti zlatno pravilo koje kaže da sveta imena i riječi izgovaramo samo onda kada svoje srce podižemo k Bogu, kada pobuđujemo sveta čuvstva, kada se molimo, kada druge u vjerskim stvarima poučavamo ili s njima imamo pobožni razgovor.

  Kada Božje ime bez strahopoštovanja izgovaramo

  Kako je Božje ime ujedno i sami Bog, iz toga slijedi da prema tome imenu trebamo imati najveće poštovanje i dužni smo ga izgovarati s najvećim strahopoštovanjem.

  Već su pogani smatrali da su dužni o svojim bogovima s strahopoštovanjem govoriti. Tako, poganin Ciceron piše: ''O moći bogova smije čovjek sa dubokim i svetim strahom i poštovanjem i to samo malo govoriti.''

  Još je veće strahopoštovanje pred Bogom i njegovim svetim imenom bilo kod Izraelaca. Oni se nisu usudili izgovoriti ime Božje nikako, a to je pravo imao samo Veliki svećenik i to samo jedan put u godini.

  Da je Božje ime sveto i da smo ga dužni u velikoj časti držati Gospodin Isus Krist nas uči i ujedno nam zapovijeda u molitvi ''Oče naš''. Riječi ''sveti se ime tvoje'' iz te molitve posve jasno sadrže u sebi svetost Božjega imena.

  Istoj nas dužnosti uči i apostol Pavao kada o Isusu govori: ''Zato ga Bog uzdiže na najvišu visinu i dade mu jedincato ime koje je iznad svakog drugog imena, da se Isusovu imenu pokloni svako koljeno nebeskih, zemaljskih i pod zemaljskih bića.'' (Fil 2,9-10).

  Zato ne bi bilo pravo i dobro kada bi kod molitve Isusovo ime ili druge Božje nazive nepažljivo, rastreseno i bez prave pobožnosti izgovarali. Kako bi se od toga sačuvali zato je sveta Crkva i odredila da smo dužni kod spomena Isusova imena nakloniti glavu. Tako se u životopisima Svetih može pročitati kako su oni prema Božjem imenu imali najveće poštovanje. 

  Stoga, prema Božjem imenu dužni smo imati najveće strahopoštovanje i pobožno nakloniti glavu kad to ime izgovaramo ili kad čujemo da ga drugi izgovara. Tim činom prema Bogu pokazujemo svoje dužno unutrašnje i vanjsko poštovanje.

  Kada se svetoj kršćanskoj vjeri, svetim predmetima, crkvenim običajima i ceremonijama lakoumno smijemo, rugamo ili ih izvrgavamo smijehu

  Nedostojnim izgovaranjem Božjeg imena griješimo kada se svetoj kršćanskoj vjeri, svetim predmetima, običajima i ceremonijama svete Crkve smijemo, rugamo ili ih izvrgavamo smijehu!

  Sve što se proteže na svetu kršćansku vjeru sveto je i časno i s tim ne smijemo zbijati šale. Kako nam je nažao i kako trpimo kada nas netko ili ono što nama pripada ismijava tako i Bog kao gospodar Neba i zemlje trpi kad se netko drzne o njemu ili o njegovoj svetoj vjeri zbijati šale. Takve šale su često pravo huljenje na Boga i spadaju u teški grijeh. One su po svetu kršćansku vjeru vrlo štetne, jer u srcima ljudi guše štovanje prema svemu što je sveto i vode u krivovjerje i nevjeru.

  U 18. stoljeću tim su se oružjem služili bezbošci u Francuskoj koji su nastojali pismom i riječima sve što je sveto prikazati smiješnim. Nažalost, pošlo im je za rukom iz Francuske prognati kršćanstvo i na njegovo mjesto postaviti poganstvo. Zato apostol Petar ne govori uzalud kad kaže: ''Ovo prije svega znajte: na koncu vremena pojavit će se izrugivači, koji će živjeti prema vlastitim požudama.'' (2 Pet 3,3).

  Kako Gospodin one koji se rugaju svetoj kršćanskoj vjeri mrzi i prezire vidimo iz kazni kojima ih često već na ovom svijetu kažnjava. Tako imamo primjer čovjeka u Westfaliji koji je u nekoj gostionici drznuo se narugati Presvetom oltarskom sakramentu. On je sa svojim drugovima sjedio za stolom i uzevši kruh i vino nad njima je izgovorio riječi posvete te ih je podijelio među drugovima. Onog trenutka kad je došao red na njega da uzme kruha i vina uhvati ga mučnina te je spustivši glavu na stol za nekoliko trenutaka umro.

  Iz ovog primjera je vidljivo da se ne smijemo sa svetom katoličkom vjerom, Svetima i svetim stvarima šaliti ili o njima prosto govoriti, jer ćemo tim činom uvrijediti Boga, a kazna će nas stići ako ne na ovom onda sigurno na drugom svijetu. Zato uvijek trebamo o svetoj katoličkoj vjeri i svetim stvarima govoriti s poštovanjem i ne slušati onih koji se rugaju vjeri. Od ljudi koji se svetoj kršćanskoj vjeri rugaju trebamo se ograditi i udaljiti te smo riječima i djelom dužni im pokazati da svetu katoličku vjeru poštujemo i ljubimo kao najveći dar Neba.

  Psovka i hula na Boga

  Druga zapovijed Božja zabranjuje psovku i hulu. Da se dobije odgovor na pitanje kako ovim grijehom obešćašćujemo Božje ime nužno je odgovoriti na ova tri pitanja:

  Što je psovka i hula na Boga

  Koliko ima vrsti psovke i hule na Boga

  Kakav je grijeh psovka i hule na Boga

  Što je psovka i hula na Boga

  Pod psovkom i hulom se podrazumijevaju naši prezirni govori, odnosno porugljive riječi protiv Boga, njegovih Svetih i svetih stvari!

  Dakle, Boga psuje i huli onaj koji protiv njega govori prezirne, odnosno porugljive riječi. To biva onda kada Bogu dodajemo što on nije i što po svojoj neizmjernoj savršenosti ne može biti. Takvi govori su vrlo porugljivi za Boga, jer mu se pripisuju stvari što se protive njegovoj dobroti, svetosti i ostalim njegovim savršenostima.

  Isto tako psujemo i hulimo na Boga onda kada neku njegovu savršenost umanjujemo, oduzimamo ili o njoj dvojimo. Takvi govori su pravo psovanje i huljenje, jer niječu ili dvoje o Bogu. Tim načinom na Boga su hulili Izraelci u pustinji kad su pitali: ''Je li Jahve među nama ili nije?'' (Izl 17,7).

  Na isti način na Boga je hulio kralj asirski koji je pun preuzetnosti i oholosti rekao Izraelcima: ''Ne dajte da vas Ezekija zaludi govoreći vam: Jahve će vas izbaviti. Jesu li bogovi drugih naroda izbavili svoje zemlje iz ruku asirskog kralja? Gdje su bogovi hamatski i arpadski, gdje su bogovi sefarvajimski, gdje su bogovi samarijski da izbave Samariju iz moje ruke? Koji su među svim bogovima tih zemalja izbavili svoju zemlju iz moje ruke, da bi Jahve izbavio Jeruzalem iz ruke moje.'' (Iz 36,18-20).

  Nadalje, psujemo i hulimo na Boga kada njegovo neizmjerno veličanstvo prezirnim govorom ponižavamo kao i onda kada stvorovima pripisujemo ono što Bogu pripada. 
  Grijeh psovke i hule se počini ne samo onda kad se protiv Boga, nego i kad se protiv njegovih Svetih porugljive stvari govore. O tome sveti Toma Akvinski ovako govori: ''Upravo onako kako se Bog hvali u Svetima svojim kad se hvale djela koja je on u njima proizveo tako se huljenje protiv Svetih proteže i na Boga.''

  Sasvim je razumljivo da niti jedan vladar ovdje na zemlji neće biti počašćen ako netko njegova poslanika pogrdi. Isto tako i mi ne poštujemo Boga kada njegove Svete dostojno ne častimo ili kada ih izvrgavamo pogrdama. Kada o Blaženoj Djevici Mariji ili o ostalim Svetima podrugljivo govorimo također činimo grijeh psovke i hule.

  Isto tako psujemo i hulimo na Boga i onda kada grdimo svete stvari. Kada svete sakramente same ili skupa s drugim svetim ili nesvetim imenima grdimo krivci smo grijeha psovke i hule. Sabor u Trieru o psovci i huli izriče ovo: ''Huljenje je ako se zlo upotrebljava ime Boga ili Krista, njegovih rana, muke, sakramenata.''

  Također i sa znakovima i kretnjama može se Boga psovati i huliti. To činimo onda kada puni srdžbe prema Nebu dižemo ruke, kada prema Nebu zubima škripimo, kada na Svete ili na svete stvari pljujemo kao što su Izraelci i vojnici Isusa Krista pljuvali, odnosno kada su pred njim klecali i pozdravljali ga kao kralja. 
  Kao što se svaki grijeh tako se i psovka i hula može počiniti mišlju kada se svojevoljno i promišljeno o Bogu ili o Svetima nešto misli, a što im nije na čast i što im je na sramotu. Međutim, ako nam te misli nehotice dođu i kao takve nam se ne dopadaju te ih od sebe želimo posve odbiti tada nisu grijeh.

  Koliko ima vrsti psovke i hule na Boga

  Mogu se navesti tri vrste psovki i hule na Boga i to:

  Krivovjerno psovanje i hula

  Psovanje i hula proklinjanjem

  Psovanje i hula obeščašćivanjem

  Krivovjerno psovanje i hula

  Krivovjerno psovanje i hula je ono koje u sebi sadrži neku zabludu protiv vjere. Ono se počini onda kad se Bogu pripiše ono što on nije ili ono što on ne čini kao i onda kad mu se oduzme što ima ili se stvoru daje što samo Bogu pripada.

  Ovim grijehom griješimo onda kada tvrdimo: da je Bog začetnik grijeha, da od njega dolazi propast ljudi, da nije sveznajući, da se ne brine za ljude, da Đavao svijetom vlada, da čovjeku ne treba milosti Božje da se spasi. Takvo krivovjerno psovanje i hula je dvostruki grijeh, odnosno grijeh protiv svete kršćanske vjere i grijeh protiv poštovanja Boga.

  Vjernik koji rekne krivovjernu psovku i hulu kod ispovijedi mora reći je li ili nije pristao uz krivovjerje. Ako je pristao uz krivovjerje tada je počinio grijeh krivovjerja, a ako nije pristao tada nije sagriješio krivovjerjem, ali je sagriješio tako što je svetu kršćansku vjeru zanijekao.

  Psovanje i hula proklinjanjem

  Psovanje i hula proklinjanjem Boga je onda kad se Bogu nešto želi, odnosno kad se Bog, njegovi Sveti, svete stvari, zazivaju kao sredstvo osvete ili kad se stvorovi, ukoliko su djela Božja proklinju.

  Čovjek koji želi da Boga nema, da umre, da nema moći zlo kazniti ili tko bjesni protiv Boga te mu zlo ili smrt želi, griješi odnosno vrši psovanje i hulu proklinjanjem Boga. 
  Isto tako čovjek koji nekoga kune i kaže: ''Ubio te Bog, ubili te sakramenti, ubila te krv Kristova'', krivac je tog grijeha jer Bog čovjeka čini blaženim, a krv Kristova i sakramenti nisu mu dani na propast nego na spasenje.

  Dakle, čovjek koji želi da te svete stvari protivno djeluju prekorava Božju nakanu te ga psuje, huli i ruži. Također i onaj koji ljude, životinje ili nešto drugo proklinje ukoliko su stvorovi, djela i odredbe Božje čini grijeh psovke i hule jer prezir onoga što je Bog stvorio, što on čini ili određuje odnosi se i na samoga Boga.

  Međutim, drukčije je s takozvanim proklinjanjem neduhovnih stvari koje se učini iz dobre nakane. Tim načinom su Job i Jeremija prokleli dan svoga začeća i rođenja, jer su taj dan dobili istočni grijeh koji je izvor sve ljudske bijede. Isto tako nije grijeh ako obuzeti živom boli pokore prokunemo onaj dan, onaj sat, ono mjesto, onu zgodu gdje smo nevinost izgubili i teško sagriješili, jer se u tom slučaju ne proklinje ono što je od Boga ili se na njega odnosi već ono što je od Đavla, odnosno grijeh koji je uvijek prezira i proklinjanja vrijedan.

  Psovanje i hula obeščašćivanjem

  Psovanje i hula obeščašćivanjem je onda kad se onome što Bogu pripada ili što Bog čini rugamo i preziremo, odnosno kad o Bogu i Božjim stvarima porugljivo i prezirno govorimo. Takvim su grijehom griješili Izraelci koji su Gospodinu na križu porugljivo dovikivali ove riječi: ''Prolaznici su ga grdili mašući glavama i govoreći: 'Hm! Ti, koji hram razvaljuješ i u tri ga dana opet sagrađuješ, siđi s križa i spasi sam sebe!' Slično su se i glavari svećenički i književnici rugali govoreći: 'Druge je spasio, a sebe ne može spasiti! Mesija! Kralj Izraelov! Neka sad siđe s križa, da vidimo i vjerujemo!' Vrijeđali su ga i oni što bijahu s njim razapeti.'' (Mk 15,29-32).

  Ovim grijehom često griješi čovjek koji se ruga svetoj katoličkoj vjeri, koji smijehu izvrgava Boga, njegove svete, vjerske istine, uredbe i obrede. I onaj čovjek koji u srdžbi izgovara Božje ime, svete sakramente i druge svete stvari kao što je križ ili Nebo tereti svoju savjest grijehom psovke i hule obeščašćivanjem Boga.

  Kakav je grijeh psovka i hula na Boga

  Oci svete Katoličke Crkve kao i duhovni učitelji jednodušno smatraju psovku i hulu za najveći grijeh od sviju grijeha te kao i sveti Jeronim govore da su svi ostali grijesi posve maleni kada se s ovima usporede. Razlog tome je u činjenici što se drugim grijesima Bog samo neposredno ili utoliko vrijeđa koliko se prestupa njegov sveti Zakon, a ovim grijehom sam Bog biva napadnut, odnosno njegova se sveta osoba i čast grdi. Kao što je ona bolest pogibeljnija koja se više srca uhvati, a koje je izvor života tako je i onaj grijeh veći koji nije upravljen protiv stvorova već protiv samog Stvoritelja.

  Psovač i hulitelj ne čini zasjedu čovjekovu životu kao razbojnik, niti otima tuđe dobro kao lopov, ne ide za tim da zadovolji svojim putenim strastima kao bludnik, već se diže protiv samoga Boga i Stvoritelja te je veći grešnik od razbojnika, lopova i bludnika.

  Tako sveti Bernard govori i uči da većina grijeha dolaze ili iz ljudske slaboće ili iz neznanja, a da psovka i hula nastaje iz zlobe srca. Kod svakoga grijeha čovjek grešnik ima neku korist, odnosno oholica ima ugled pred ljudima, škrtac ima novac itd., dok psovač i hulitelj nema nikakve koristi i zato je psovka i hula doista ludost i pravi đavolski grijeh.

  Kao što čovjek koji uvrijedi vladara veći zločin počini od onoga tko prekrši samo vladarev neki zakon tako više griješi onaj koji psuje i huli na Boga nego onaj koji ne griješi neposredno protiv Boga već samo njegov Zakon krši. Istina je da ovim grijehom čovjek Boga ne može uistinu obeščastiti niti mu naštetiti, ali kao kod svakoga grijeha tako i ovdje vrijedi pravilo volja za čin. Kako psovač i hulitelj ima volju umanjiti Božju čast on tako zločinački radi kao onaj koji želi izvesti ubojstvo, ali ne može svoje nakane izvršiti. Taj se grijeh pokazuje još većim kada se vidi i promisli tko to Boga psuje i huli. Boga psuje i huli čovjek koji je samo prah i pepeo i koji je u prispodobi s Bogom manji nego je zadnji podložnik u prispodobi sa svojim vladarom. Strašan je to grijeh, jer čovjek koji je tako nemoćan stvor i jedno veliko ništa usudi se psovati i huliti na svoga Gospodina i Boga pred kim Kerubini i Serafini u Nebu drhte.

  Već je rečeno da je psovka i hula teži grijeh od razbojstva, krađe i bludnosti, a psovač i hulitelj je gori i od nečistoga duha, odnosno od Đavla. Đavao zasigurno psuje i huli i proklinje Boga zbog toga što više nikada ne može steći spasenje i protiv njega je već izrečena vječna osuda bez svakoga priziva i utjehe. Naprotiv, čovjek dok živi još nije čuo svoju osudu i još ima nadu u milosrđe Božje i zato kad psuje i huli na svoga Boga i svoga Suca gori je od Đavla i od svake nerazumne životinje. Psovač i hulitelj je gori od psa ili od neke druge životinje, jer pas neće ugristi svoga gospodara ako ga i tuče, dok čovjek kao razuman stvor psuje i huli na Boga istim onim usnama kojima uživa sve njegove darove.

  Svaki je čovjek dužan Boga hvaliti za sva dobra koja ima, a još više od ostalih ljudi kršćanin treba Boga hvaliti, jer ga je po neizmjernom bogatstvu svoga milosrđa izabrao i uveo u svoju svetu Crkvu u kojoj jedinoj može oko svog spasenja raditi i spasiti se. Katolik je taj kojemu Bog daje bezbrojne dokaze svoje ljubavi, uči ga putu istine po svojoj svetoj riječi koju mu uvijek nalaže propovijedati, opravdava ga i posvećuje u svetim sakramentima čak štoviše u svetoj pričesti dolazi u njegovo srce i čini ga dionikom svoje božanske naravi.

  Bog neprestano stanuje u Presvetom oltarskom sakramentu i pun ljubavi i prijateljstva zove katolika da k njemu dođe kako bi u svakoj potrebi duše i tijela u njemu pomoć i utjehu našao. Zato, Bog s većim pravom može izreći ove riječi katoliku nego što ih je nekad Izraelcima rekao: ''Što još mogoh učiniti za svoj vinograd pa da nisam učinio?'' (Iz 5,4).

  Zbog ovolikih dokaza Božje ljubavi kada katolik na Boga psuje i huli i grdi umjesto da ga hvali, časti i slavi, protiv njega se buni umjesto da mu zahvaljuje zar to nije tako ružan i velik grijeh, odnosno opačina i zločin kojemu nema ravnoga? Zato ima potpuno pravo sveti Bernard kada govori bogohulnicima: ''Vražji jeziče što te može navest da psuješ i huliš onoga koji te je stvorio, koji te je otkupio krvlju svoga Sina i po svojem Duhu Svetome posvetio te za oruđe svoga života i svoje proslave.''

  Kako je psovka i hula težak i velik grijeh još je jasnije kada vidimo sablazan koja zbog toga grijeha nastaje. Svaki pravedan i razborit vjernik može uvidjeti da nema grijeha koji bi bio tako općenit i tako raširen kao što je to ovaj grijeh. U gradovima i selima, na poljima, livadama i putovima, u palačama i prosjačkim kolibama i radionicama, odnosno na svim mjestima zemlje čuje se psovanje i hula na Boga. Tako se u svim društvenim staležima od najvišeg do najnižeg i u svakoj životnoj dobi može naći čovjek koji ima taj strašni običaj. Sada se postavlja pitanje od kuda dolazi to da je taj grijeh tako općenit? Zar se čovjek sam od sebe nauči psovati i huliti na Boga?

  Posve je sigurno da nitko sam od sebe ne dolazi do toga da sveta imena i riječi upotrebljava u ovu svrhu. Psovati i huliti uči čovjek od čovjeka, odnosno jedan od drugoga čuje i u tome se zlu nasljeduju. Taj grijeh brzo se nauči, jer je ugodan čovjekovoj neurednoj strasti. Zato se s pravom može reći kako psovač i hulitelj čini grijeh sablazni, jer se od njega i drugi uče ovom grijehu. Kao takav on je uzrok da drugi Boga teško vrijeđaju i da se nalaze u pogibeljnoj opasnosti, odnosno da vječno propadnu. Zbog te sablazni na svakoga psovača i hulitelja se odnose ove Gospodinove riječi: ''A tko na grijeh navede jednog od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora.'' (Mt 18,6).

  Koliki je grijeh psovka i hula također se vidi iz kazne kojom Bog kažnjava taj grijeh. Ta kazna je posve vidljiva iz ovog primjera koji se nalazi u Levitskom zakoniku: ''A sin jedne Izraelke, komu otac bijaše Egipćanin, iziđe među Izraelce i zametne u taboru svađu s nekim Izraelcem. U to sin Izraelke pogrdi Ime i opsuje ga. Tada ga dovedu Mojsiju. Mati mu se zvala Šelomit, a bila je kći Dibrijeva, iz plemena Danova. Stave ga u zatvor dok im se ne očituje volja Jahvina. Onda Jahve reče Mojsiju: 'Izvedi psovača iz tabora. Potom svi oni koji su ga čuli neka stave svoje ruke na njegovu glavu. A onda neka ga sva zajednica kamenuje. Poslije toga ćeš ovako prozboriti Izraelcima: Tko god opsuje Boga svoga, neka snosi svoju krivnju; tko izgovori hulu na ime Jahvino, neka se smakne, neka ga sva zajednica kamenuje; bio stranac ili domorodac, ako pohuli ime Jahvino, mora mrijeti.'' (Lev 24,10-16).

  Sveto pismo navodi primjere kako je Bog odredio kaznu smrti ne samo nad Izraelcima već i nad poganima ako njegovo sveto ime psuju i hule. Kad je asirski kralj Sanherib po svome vojskovođi bogohulnim izrazima tražio predaju Jeruzalema Bog je poslao anđela koji je u asirskom taboru ubio 185.000 ljudi, a Sanheriba su ubili njegovi vlastiti sinovi poslije njegova povratka u Ninivu što se vidi iz ovih riječi Svetoga pisma: ''Ta iziđe Anđeo Jahvin i pobi u asirskom taboru sto osamdeset i pet tisuća ljudi. Ujutro, kad je valjalo ustati, gle, bijahu ondje sve sami mrtvaci. Sanherib podiže tabor i ode. Vratio se u Ninivu. Jednog dana, dok se klanjao u hramu svoga boga Nimroka, njegovi ga sinovi Adramelek i Sareser ubiše mačem i pobjegoše u zemlju araratsku. Na njegovo se mjesto zakralji sin mu Asar-Hadon.'' (Iz 37,36-37).

  Tako je Bog kažnjavao psovače i hulitelje u svako vrijeme. Crkveni povjesničar Baronije pripovijeda da je 494. godine neki arijanski krivovjerac u kupalištu izrekao najstrašnije psovke protiv presvetog Trojstva tako da su se prisutni koji su to čuli posve zgražali. Nedugo nakon toga psovač nenadano pobjesni te je počeo vlastitim noktima svoje tijelo razdirati sve dok nije uz grozno tuljenje i zapomaganje ispustio svoj duh bezbožni.

  Iz ovog primjera se vidi da psovače i hulitelje Bog kažnjava već ovdje na zemlji i zbog toga Sirah govori: ''Jer kao što rob pod neprestanim nadzorom ne ostaje bez modrica, tako i tko uvijek priseže i zaziva ime Božje , neće izmaći grijehu. Čovjek koji mnogo priseže, pun je zloće, i bič ne odstupa od kuće njegove.'' (Sir 23,10-11).

  A, ako psovača i hulitelja Bog ne kazni u ovom životu to je posve sigurno da će ga kazna snaći u vječnosti. To je vidljivo iz ovih Tobijinih riječi: ''Prokleti svi oni koji te mrze, blagoslovljeni zauvijek oni koji te ljube.'' (Tob 13,14).

  Da bi svoje vjernike odvratila od psovke i hule sveta Crkva je nalagala veoma strogu pokoru psovačima i huliteljima jer je psovka i hula teški grijeh i uvreda Bogu. Posve je sigurno da je psovka i hula teški grijeh kada se njime vrijeđa klanjanja najdostojnije biće, ljubaznog Oca te najvećeg čovjekova dobročinitelja, odnosno samoga Boga.   
  Kako psovka i hula ne bi bio teški grijeh kada sam Bog određuje za psovače kaznu smrti te ih njome ovdje na zemlji strogo kažnjava i kada se smatra da je dužnost duhovnim i svjetskim poglavarima ovu vrstu teškog grijeha zabraniti uz prijetnju najstrožih kazni?

  Grešna prisega

  ''A ovo je Ivanovo svjedočanstvo, kad mu Židovi iz Jeruzalema poslaše neke svećenike i levite da ga upitaju: 'Tko si ti?' On prizna; ne zanijeka, prizna: 'Ja nisam Mesija'.'' (Iv 1,20)

  Iz nvedenog dijela Evanđelja se vidi da Visoko vijeće iz Jeruzalema k Ivanu Krstitelju šalje izaslanstvo sastavljeno od svećenika i svjetovnjaka da ga upitaju tko je on.  
  Izraelci su po svojim proročkim knjigama znali da će u to vrijeme doći obećani Spasitelj, odnosno Mesija. Zato su mnogi smatrali da je Ivan Krstitelj Mesija koji treba doći. Već su se kod njegova rođenja dogodila mnoga čuda, a njegov višegodišnji pokornički život u pustinji, njegova krštenja na rijeci Jordanu i njegove propovijedi bile su nešto vanredno i zato su mnogi mislili da je on Mesija, odnosno Spasitelj svijeta.

  Da je sveti Ivan Krstitelj htio lagati i reći kako je on Mesija koji ima doći mnogi bi mu povjerovali i štovali ga kao Božjeg izaslanika. Međutim, njemu je istina bila iznad svega i zato nije lagao već je spremno priznao da nije Mesija. Za sebe je samo rekao ove riječi: ''Ja sam reče - 'Glas jednoga koji viče u pustinji: Ispravite put Gospodnji!' kako kaza prorok Izaija.'' (Iv 1,23).

  Njegov je odgovor bio posve istinit, jer je on uistinu bio onaj kojeg je već prorok Izaija označio kao glas vičućeg u pustinji, odnosno kao Gospodinovoga preteču. On je bio duhovni, a ne tjelesni Ilija kojega su Izraelci očekivali da će doći ispred Mesije kao njegov preteča.

  Dakle, sveti Ivan Krstitelj je govorio istinu i zato nam treba biti uzor da uvijek u svome životu govorimo istinu i samo istinu. Sebi nikada ne smijemo dozvoliti da lažemo bilo iz nužde ili iz šale, jer se svaka laž protivi Božjoj istinitosti i čini da budemo slični Đavlu koji je lažac i otac laži. Stoga, dužni smo se diviti ljubavi prema istini koju je imao sveti Ivan Krstitelj!

  ''Kad su oni otišli, poče Isus govoriti mnoštvu naroda o Ivanu: 'Što ste izišli gledati u pustinji? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli da vidite? Čovjeka raskošno odjevena? Ali, ljudi što se raskošno odijevaju borave u kraljevskim dvorima. Pa što ste onda izišli? Da vidite proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka, jer je Ivan onaj o kome je pisano: 'Evo glasnika svoga pred licem ti šaljem da pripravi put pred tobom.' Zaista, kažem vam, između rođenih od žene nije ustao veći od Ivana Krstitelja. Ali najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega. Od vremena Ivana Krstitelja do sada navala je na kraljevstvo nebesko, i siloviti ga prisvajaju.'' (Mt 11,7-12)

  Trska je biljka koju svaki vjetrić stavlja u gibanje, odnosno ona se ljulja čim je i mali vjetrić dotakne. Međutim, takav nije sveti Ivan Krstitelj, odnosno preteča Gospodinov. Teške kušnje su ga snašle, ali on ih je sve podnio i služio Gospodinu s postojanom vjernosti u svojim dobrim i teškim danima. Završio je u tamnici zbog toga što je pun svete gorljivosti stupio pred Heroda te mu doviknuo: ''Nije ti dopušteno imati ženu svoga brata.'' (Mk 6,18).

  Ove odvažne riječi svetom Ivanu Krstitelju su pribavile srdžbu kralja i još više mržnju bezbožne Herodijade te su ga zatvorili kao onoga koji je uvrijedio kraljevsko veličanstvo. Postavlja se pitanje, što Ivan čini u toj poziciji? Hoće li biti trska koja se kreće prema vjetru, odnosno hoće li opozvati svoju riječ te moliti kralja za oproštenje i tako odobriti njegovo rodoskvrnuće s Herodijadom? 
  Ne, on u tamnici ostaje vjeran svojim načelima te se niti jedan trenutak ne koleba u svojoj odluci. Poslije izvjesnoga vremena po zapovijedi kralja Heroda, a po želji Herodijadine kćerke stupio je krvnik u tamnicu i odrubio mu glavu te je sveti Ivan umro kao mučenik za pravdu i istinu.

  Po staleškom primjeru i junačkoj vjernosti svetog Ivana Krstitelja dužni smo živjeti ako želimo biti vjerni svome Bogu. Trebamo se stidjeti ako smo nestalni i nevjerni u svojim obećanjima prema Bogu, odnosno ako mu okrećemo leđa i vrijeđamo ga najtežim grijesima. Boga posebno vrijeđamo mi koji smo kršteni i koji smo kao takvi nevjerni svojim obećanjima koje smo izrekli na svetom krštenju kada smo obećali, odnosno prisegli da se odričemo Sotone i svih djela njegovih.

  Dakle, svojom prisegom ili obećanjem, odnosno zakletvom Boga častimo ili obeščašćujemo prema tome da li je na pravi ili na krivi način polažemo i održavamo.

  A, da se dobije što jasniji pojam o održavanju prisege ili zakletve nužno je odgovoriti na ova tri pitanja:

  Što znači prisegnuti

  Tko grešno priseže

  Što smo dužni znati o krivoj prisegi

  Što znači prisegnuti

  Prisegnuti znači pozvati sveznajućeg Boga za svjedoka da istinu govorimo ili da ćemo dano obećanje održati!
  Da što bolje prisegu shvatimo nužno je odgovoriti na ova tri pitanja:

  Što činimo kada prisežemo

  Što se traži da ozbiljno prisegnemo

  Koliko ima vrsta prisege

  Što činimo kad prisežemo

  Kada prisežemo, odnosno kada prisegom ili zakletvom nešto potvrđujemo tada se obraćamo Bogu i zazivamo ga i molimo da istinitost našega govora potvrdi, zajamči i da ga brani. 
  Pobožan i pravedan vjernik ne zahtjeva da istinitost njegove tvrdnje Bog odmah ili čudom potvrdi, jer bi to značilo Boga kušati, nego ga samo zaziva da potvrdi istinitost njegove tvrdnje kada i kako će mu biti drago, odnosno na ovom ili na drugom svijetu, odnosno na Sudnjem danu kada će se sve očitovati. 
  Znači, kada prisežemo tada zazivamo Boga koji je sama istina, ne samo da ne laže i ne vara nego niti ne može lagati ni prevariti, ni pogriješiti, ni drugoga u pogrešku zavesti.

  Kada prisežemo tada ostavljamo sve ljudske svjedoke i svjedočanstva te navodimo jednoga svjedoka protiv kojega ne može nitko prigovoriti, čije svjedočanstvo svaku nesigurnost, neizvjesnost, svaku sumnju odstranjuje i svaku pravdu i raspravu završava.

  Kada prisežemo tada uz sebe postavljamo Boga kao ljudskoga svjedoka te posve jasno govorimo: ''Moj Bog koji je ovdje prisutan i sluša može posvjedočiti da je sve tako kako ja govorim.''

  Što se traži da ozbiljno prisegnemo

  Postavlja se pitanje što se traži da ozbiljno prisegnemo, odnosno što je nužno da ta prisega ili zakletva bude posve valjana?

  Da prisega bude posve valjana nužne su dvije stvari i to:

  Da imamo volju, odnosno želju da prisegnemo

  Da postoje riječi ili znaci kojima prizivamo Boga za svjedoka

  Da imamo volju, odnosno želju da prisegnemo

  Kada imamo volju za prisegom tada smo dužni biti svjesni prisege, odnosno trebamo znati što činimo kada prisežemo. Tko iz neznanja nešto učini nije odgovoran za svoje djelo pod uvjetom da nije sam kriv svome neznanju. Takvo djelo pred Bogom kao da i nije učinjeno, jer neznanje oduzima ili poništava slobodnu volju, a bez nje nije moguće da učinjeno djelo bude podložno sudu. Ovo pravilo isto vrijedi i kod prisege. Zbog toga djeca ne mogu izvršiti prisegu koja nemaju još uporabu razuma, a isto se odnosi i na odrasle koji nemaju razuma.

  Znači, prisega je valjana onda kada imamo slobodnu volju da učinimo prisegu, a da pri tome prema nama nema nikakve prisile. Sve što prisilno utječe na našu volju, odnosno da joj se sloboda sasvim oduzme čini da je djelo prisege učinjeno ne svojom voljom i kao takvo je štetno i beskorisno.

  Tako se može dogoditi da položimo prisegu iz straha te je ona tada nevaljana i smatra se da nije nikada ni učinjena. Ovdje trebamo znati da nisu sve prisege koje učinimo iz straha nevaljane, jer ipak svaki strah ne oduzima našu slobodu volje. Dok još posve znamo što hoćemo i to činimo naša je volja još slobodna bez obzira što je prisutan veliki strah i takva je prisega valjana.

  Također i zabluda može učiniti da prisega nije valjana, jer što učinimo u zabludi to nije svojevoljno i to ne bi činili kada ne bi bili u zabludi. Ipak, kao što svako neznanje i svaki strah tako i svaka zabluda ne čini prisegu nevaljanu.

  Nadalje, da bi prisega bila valjana traži se i namjera da se prisegne. Tko bi samo riječi prisege, kako je ona od svete Crkve ili države propisana, izgovorio, ali pri tom ne bi imao namjere prisegnuti kao takav ne bi pravilno prisegnuo, a izgovaranje takve prisege bile bi samo prazne riječi.

  Dakle, prvi zahtjev da prisega bude valjana je taj da trebamo imati volju da prisegnemo i to volju kojoj ne smeta ni neznanje, ni strah, ni zabluda. Također uz ispravnu volju trebamo imati i namjeru da prisegnemo, jer bez prave namjere prisega nije posve valjana.

  Da postoje riječi ili znaci kojima prizivamo Boga za svjedoka

  Da prisega bude posve valjana potrebno je i to da postoje riječi ili znaci kojima prizivamo Boga za svjedoka!
  Kao riječi prisege smatraju se svi oni izrazi kojima neposredno ili posredno za svjedoka, suca ili odvjetnika prizivamo Boga. 
  Neposredno je onda kada prizivamo Boga uzimajući u prisezi njegovo sveto ime, a posredno ako u prisezi uzimamo imena Blažene Djevice Marije, Svetih kao i svetih stvari.

  Također i znacima možemo prizivati Boga za svjedoka, a to činimo onda kada dižemo pogled ili ruke prema Nebu kao i onda kada stavljamo ruku na Evanđelje.

  Ne samo riječima i znacima nego u prisezi možemo prizivati Boga i mislima, odnosno u svome srcu, a što sve čuje i vidi Duh Sveti.

  Koliko ima vrsta prisege

  Što se tiče predmeta prisege možemo dati potvrdnu prisegu i prisegu po kojoj nešto obećavamo. Po načinu kako prisežemo postoji sudbena i izvansudbena prisega te svečana i nesvečana, odnosno jednostavna prisega. 
  Potvrdna prisega je onda kada Boga zovemo za svjedoka da govorimo istinu, odnosno da je ono što tvrdimo uistinu tako kako to tvrdimo.

  Prisega obećanja je onda kada obećavamo da ćemo nešto učiniti ili propustiti.

  Potvrdna i prisega obećanja se samo razlikuju u tome što se potvrdna prisega tiče i odnosi na sadašnjost, a dok se prisega obećanja odnosi na budućnost.

  Nadalje, sudbena prisega je ona koju pred svjetovnim ili duhovnim sudom izreknemo, a izvansudbena prisega je ona koju pred privatnim osobama u običnom životu izreknemo.

  Svečana prisega je ona koju dajemo kod svečanih obreda, a nesvečana ili jednostavna je ona kod koje nema nikakvih obreda nego se daje bez osobitih formalnosti.

  Tko grešno priseže

  Pozivajući se na ove Isusove riječi neki su krivi učitelji tvrdili da se nikako ne smije prisezati, jer da je svaka prisega veliko zlo: ''A ja vam kažem: Ne kunite se nikako: ni nebom, jer je prijestolje Božje; ni zemljom jer je podnožje njegovim nogama; ni Jeruzalemom, jer je grad velikog kralja. Ne kuni se ni svojom glavom, jer nisi kadar jednu vlas učiniti bijelom ili crnom! Vaš govor neka bude: da, da - ne, ne! Što je više od toga, od Zloga dolazi.'' (Mt 5,34-37).

  Međutim, Božanski Spasitelj ovdje ne govori da je prisega u sebi zla nego samo govori da je kod nas ne bude jer ona dolazi od zla, odnosno zbog nedostatka ljubavi. Kada bi svi bili onakvi kakav bi trebali biti, odnosno kad bi bili savršeni onda bi prisega bila suvišna. Međutim, kako ljudi nisu savršeni, odnosno jedni nemaju pouzdanja i nevjerni su, a drugi lažljivi i nepošteni zato je prisega kod važnih stvari dopuštena i dakako posve potrebna.

  S prisegom je isto kao i s parnicom. Među nama ne bi smjelo biti nikakve parnice, a ne bi je ni bilo kada bi svi dužnost pravde i ljubavi ispunjali. Ali, budući da svi to ne čine onda te parnice dolaze od zla jer nastaju zbog nepravde i nedostatka svete kršćanske ljubavi između ljudi. Kao takve te parnice ipak nisu zle jer su potrebne kao sredstvo da obrane od nepravde i pribave pravo.

  Da prisega nije sama po sebi zla i da je Krist nije sasvim zabranio vidi se iz toga što je sam Bog svoja obećanja i prijetnje često prisegom potvrdio što se vidi iz riječi Svetog pisma: ''Zakleo se Jahve i neće se pokajati.'' (Ps 110,4).

  Također i apostoli su se zaklinjali što se vidi iz riječi apostola Pavla: ''Bog mi je svjedok da izgaram za vama svima ljubavlju Krista Isusa.'' (Fil 1,8).

  Prisega pravim načinom položena ne samo da nije zla nego je dakako dobro i pobožno djelo jer njome priznajemo Boga za sveznajućega, istinitoga i pravednoga te ga štujemo.

  Nakon ovog sada je potrebno odgovoriti na pitanje kada grešno prisežemo?

  Grešno prisežemo:

  Kada prisežemo za ono što znamo da nije istina ili o čemu dvojimo je li istina

  Kada prisežemo bez potrebe ili druge zavedemo na nepotrebnu prisegu

  Kada prisegom obećavamo da ćemo zlo učiniti ili dobro propustiti

  Kada ne držimo što smo prisegom obećali iako bi mogli držati

  Kada prisežemo za ono što znamo da nije istina ili o čemu dvojimo je li istina

  Mi nikada ne smijemo krivo prisegnuti i uvijek smo dužni govoriti istinu. Dužni smo uvijek govoriti, a posebno ako smo svjedoci na duhovnom ili svjetovnom sudu onako kako smo vidjeli ili čuli, odnosno po svome znanju i svojoj savjesti. Dužni smo prisezati pravedno i pošteno čuvati se svake neistine, lukavštine i prijevare.

  Kada prisežemo bez potrebe ili druge zavedemo na nepotrebnu prisegu

  Isto tako nikada nam nije dopušteno da se bez potrebe zaklinjemo ili prisežemo kao i to da druge radi neznatnih stvari silimo na prisegu!

  Dužni smo znati da je svaka kriva prisega teški ili smrtni grijeh i da je po svaku cijenu trebamo izbjegavati. Iz ovih riječi Svetog pisma vidi se kako će mnogi ljudi zbog krive prisege zauvijek propasti: ''Čujte, djeco, pouku za usta: tko se nje drži, neće zalutati. Grešnik pada u zamku zbog vlastitih usana, o njih se spotiče i svadljivac i oholica. Ne privikavaj usta svoja na prisege i ne navikavaj se izgovarati ime Svetoga. Jer kao što rob pod neprestanima nadzorom ne ostaje bez modrica, tako i tko uvijek priseže i zaziva ime Božje, neće izmaći grijehu. Čovjek koji mnogo priseže, pun je zloće, i bič ne odstupa od kuće njegove. Ako pogriješi, grijeh mu njegov ostaje; a ako se na to ne obazire, griješi dvostruko. Ako se prisegne krivo, neće mu se oprostiti, i kuća će mu biti puna nevolje.'' (Sir 23,7-11).

  Kada prisegom obećavamo da ćemo zlo učiniti ili dobro propustiti

  Grijeh je već ako imamo nakanu, odnosno ako smo obećali da ćemo nešto zlo učiniti ili neko dobro koje trebamo i možemo učiniti da ćemo propustiti. Još je veći grijeh kada bi taj svoj naum ili jedno svoje takvo obećanje prisegom potvrdili, jer bi takvim svojim činom nanijeli veliku uvredu Božjem imenu. Tim načinom ne samo što bi Boga uvrijedili nego bi ga još i za svjedoka pozvali kako ga želimo uvrijediti, a što je očigledno posve veliki i teški grijeh. Prisege koje su tako učinjene su posve bezvrijedne i ne treba ih izvršavati, jer se zlo nikada ne smije učiniti makar se obavezali na tisuću prisega.

  Kada ne držimo što smo prisegom obećali iako bi mogli držati

  Dano obećanje uvijek je potrebno izvršiti, a još je više dužan obećanje izvršiti onaj tko se na njega prisegom obaveže. Ništa na svijetu čovjeku ne pripravlja takvu sramotu kao to kada ne održi svoje obećanje.

  Kao što želimo da naš bližnji ispuni svoje obećanje prema nama tako smo i mi prema svojim bližnjima dužni ispuniti svoja obećanja. Zato u Evanđelju Gospodin posve jasno uči i govori: ''Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima! U tome je sav Zakon i Proroci.'' (Mt 7,12).

  
  Što smo dužni znati o krivoj prisezi

  Prije svega dužni smo znati da je kriva prisega ili zakletva pred sudom jedan od najvećih grijeha i to: prema Bogu, prema nama samima i prema općem dobru.

  Kriva prisega je grijeh prema Bogu

  Kriva prisega je naše promišljeno prizivanje Boga kako bi svojom svemoći Bog potvrdio našu laž! 
  Kada krivo prisežemo vrlo teško griješimo prema Bogu, jer se rugamo njegovu sveznanju, pravednosti i svetosti. Kao takvi mi se svečano odričemo Boga i na sebe zazivamo Božju osvetu. Krivokletnik ne želi ništa imati s Bogom te se odriče njega i njegovih milosti i dobara te na sebe zaziva Božje prokletstvo.

  Kriva prisega je grijeh prema nama samima

  Svaki krivokletnik teško griješi prema samome sebi, jer mu njegova bezbožnost donosi vječno prokletstvo, odnosno pribavlja mu vremenito i vječno zlo. Da je to posve istina vidljivo je iz Svetog pisma gdje je prorok Zaharija gledao u jednom viđenju razvijeni svitak knjige u kome je pisalo: ''To je prokletstvo koje će zahvatiti svu zemlju; odsad, svaki koji krade bit će po njem izgnan odavde, i svaki koji krivo priseže bit će po njem odavde protjeran. Ja ću ga izvesti - riječ je Jahve nad Vojskama - da uđe u kuću lupežu i u kuću onome koji se krivo kune mojim imenom, te da boravi usred njegove kuće i uništi je skupa s njenim drvljem i kamenjem.'' (Zah 5,1-4).

  Dužni smo znati da se ova Gospodinova kletva ispunja u povijesti svih vremena i da ovakvu kaznu može očekivati svaki krivokletnik. Posve je sigurno da onaj koji je krivo prisegao nema više sreće u svome životu, jer ga Božji blagoslov ostavlja i njegovu kuću snalazi nevolja svake vrste. Ako ga pravedni Bog i poštedi od svojih kazna na ovome svijetu onda će ga vrlo strogo kazniti na drugome svijetu, odnosno ako za života ne provede skrušenu pokoru krivokletnika čeka vječno prokletstvo.

  Kriva prisega je grijeh prema općem dobru

  Krivokletnik također griješi prema općem dobru, jer kao takav čini veliku štetu. Takav čovjek bez imalo straha uzurpira tuđe vlasništvo, ruši dobar glas bližnjega i njegov život stavlja u veliku opasnost.

  O krivokletnicima apostol Pavao govori: ''Njihovo je grlo otvoren grob, jezicima svojim varaju, zmijski je otrov na njihovim usnama. Usta su im puna kleveta i gorčine. Noge su im brze na prolijevanje krvi; ruševine s bijedom na njihovim su putovima; put mira nisu priznali, nema straha Božjega pred njihovim očima.'' (Rim 3,13-18).

  Svaki onaj koji je krivo prisegao štetu koju je prouzročio dužan je popraviti, a ako to ne učini onda ništa ne vrijedi njegova pokora, odnosno kao takva ne postiže mu oproštenje grijeha. Stoga, da izbjegnemo krivu prisegu, a samim time i teški grijeh na pameti nam uvijek trebaju biti ove Božje riječi: ''Ako se zakuneš: 'Živoga mi Jahve!' istinito, pravo i pravedno, narodi će se blagoslivljati u tebi i tobom se dičiti.'' (Jer 4,2).

  Nedržanje zavjeta

  Da se objasni kako nedržanjem zavjeta obeščašćujemo Božje ime nužno je odgovoriti na ova tri pitanja:

  Što je zavjet

  Je li se zavjet Bogu dopada

  Jesmo li dužni zavjet držati

  Što je zavjet

  Zavjet je kada svojevoljno učinimo obećanje da ćemo učiniti nešto što se Bogu dopada, a što inače nismo dužni učiniti. 
  O zavjetu je nužno znati:

  Da je zavjet obećanje, a ne obična ili jednostavna odluka

  Da je zavjet svojevoljno obećanje

  Da je zavjet Bogu učinjeno obećanje

  Da zavjet ili obećanje u sebi treba sadržavati nešto što se Bogu dopada

  Da ima jednostavnih i svečanih zavjeta ili obećanja

  Da je zavjet obećanje, a ne obična ili jednostavna odluka

  Kada učinimo odluku tada imamo nakanu nešto učiniti ili propustiti, ali nemamo nakanu obavezati se nešto učiniti ili propustiti pod grijeh. Međutim, kad nešto obećamo tada se tako obavezujemo da ćemo učiniti grijeh ako ono što smo obećali ne izvršimo.

  Dakle, velika je razlika između jednostavne ili obične odluke i obećanja, jer kod odluke jednostavno želimo nešto učiniti ili propustiti, a kod obećanja želimo nešto učiniti ili propustiti što nam spada pod dužnost. Iz toga slijedi da činimo grijeh ako ne izvršimo svoje obećanje koje nam je bilo pod dužnost.

  Da znamo jesmo li učinili jednostavnu odluku ili zavjet trebamo uvijek na to gledati jesmo li se htjeli pod grijeh obavezati ili ne obavezati. Ako se pod grijeh obavežemo onda smo učinili zavjet, a ako se pod grijeh ne obavežemo onda smo učinili jednostavnu ili običnu odluku. Razlika između zavjeta i odluke je važna, jer kada učinimo samo odluku tada ako je ne izvršimo ne činimo nikakva, odnosno barem ne činimo teškog grijeha, međutim ako ne održimo zavjet koji možemo i trebamo izvršiti tada činimo laki, odnosno teški grijeh.

  Da je zavjet svojevoljno obećanje

  Da neki naš čin bude svojevoljan nužno je da se dogodi promišljeno. Čin koji učinimo nepromišljeno nije slobodno učinjeni čin i zato je zavjet učinjen bez nužne promišljenosti, odnosno bez slobodne volje posve nevaljan. Kako se za zavjet traži slobodna volja zato ga nevaljalim može učiniti i zabluda u kojoj se nalazimo kada se na njega obavezujemo. Ako je zabluda posve bitna, odnosno opravdana onda je zavjet nevaljan i nismo ga dužni ispuniti. 
  Našoj slobodnoj volji se također i strah protivi. Strah slobodnu volju može posve oslabiti ili je uništiti i zbog toga u određenim okolnostima može zavjet učiniti nevaljanim.

  Da je zavjet Bogu učinjeno obećanje

  Kad se zavjetujemo onda priznajemo da je Bog naš gospodar i Otac od kojeg posve ovisimo i svako dobro očekujemo te mu se kao takvi radosno klanjamo i štujemo ga. Zavjet koji se proteže na Boga je direktno, odnosno samome Bogu dano obećanje i obaveza izvršenja tog obećanja ima svoj temelj u štovanju koje dugujemo Bogu.

  Da zavjet ili obećanje u sebi treba sadržavati nešto što se Bogu dopada

  Kako se po zavjetu Boga štuje onda je sasvim jasno da ono što mu se obećava treba sadržavati kreposno dobro jer se samo kreposnim dobrom časti njegovo sveto ime i čini što se njemu dopada. U kreposno dobro spada sve što činimo po Božjoj volji, odnosno tu spada: vršenje zapovijedi, obavljanje dobrih djela, vježbanje u krepostima, vršenje evanđeoskih savjeta kao i razne pobožnosti.

  
  Da ima jednostavnih i svečanih zavjeta ili obećanja

  Svečani zavjeti su oni koje polažemo kada stupamo u neki red koji je od svete Crkve odobren. Svi ostali zavjeti koje polažemo pa makar to bilo i uz najveće svečanosti, a koji nisu spojeni sa nekim crkvenim redom su jednostavni zavjeti. Svečani zavjet se smatra kao duhovna ženidba, a dok se jednostavni zavjet smatra kao duhovna zaruka. Jednostavni zavjet može biti uvjetni, odnosno bezuvjetni. Bezuvjetni zavjet trebamo bezuvjetno i čim je prije moguće ispuniti, a uvjetni zavjet trebamo ispuniti samo onda ako se potrebni uvjet ispuni.

  Je li se zavjet Bogu dopada

  Da se zavjet Bogu dopada uvjerava nas razum, Sveto pismo kao i velike milosti i dobročinstva koja su mnogi vjernici po svojim zavjetima od Boga primili.
  Razum nam govori da se naše kreposno dobro Bogu dopada i samo onaj tko je nerazuman i nerazborit može u to sumnjati. Kako predmet zavjeta može biti samo kreposno dobro posve je jasno kako su takvi zavjeti Bogu mili i ugodni. 
  Također i Sveto pismo dokazuje da se zavjeti Bogu posve dopadaju. To se vidi iz ovih riječi Svetog pisma gdje Bog od nas traži da ispunimo ono što smo svojevoljno obećali: ''Kad zavjetuješ kakav zavjet Jahvi Bogu svome, ne oklijevaj da ga ispuniš. Zacijelo će ga Jah/spanve, Bog tvoj, od tebe tražiti; i bio bi ti grijeh. Ako se ne zavjetuješ, neće ti biti grijeh. Ali ispuni ono što prijeđe preko tvojih usana, zavjet koji si svojim ustima slobodno učinio Jahvi, Bogu svome.'' (Pnz 23,22-24).

  Nadalje, Sveto pismo dokazuje da Bog naše zavjete rado prima i da ih obasipa s velikim milostima i dobročinstvima. To se vidi iz zavjeta patrijarhe Jakova: ''Ako Bog ostane sa mnom i uščuva me na ovom putu kojim idem, dade mi kruha da jedem i odijela da se oblačim, te se zdravo vratim kući svoga oca, Jahve će biti moj Bog. A ovaj kamen koji sam uspravio kao stup, bit će kuća Božja. A od svega što mi budeš davao, za te ću odlagati desetinu.'' (Post 28,20-22).

  Radi ovog zavjeta Bog je prihvatio Jakovljevu molitvu i sretno ga doveo u kuću njegova oca. 
  Iz svega rečenog je posve vidljivo i jasno kako se zavjeti koje učinimo Bogu veoma dopadaju.

  Jesmo li dužni zavjet držati

  Naša je dužnost da držimo zavjet sve dok on ne izgubi svoju obvezujuću snagu na zakoniti način!   
  Kada Bogu nešto obećamo naša je sveta dužnost da obećano posve ispunimo, a ako tu svoju dužnost ne ispunimo tada smo nepravedni prema Bogu, jer svoje riječi ne držimo i kao takvi griješimo. 
  O toj dužnosti Sveto pismo posve jasno govori: ''Ovo je Jahve naredio. Ako koji čovjek učini zavjet ili se uz zakletvu obveže da će se nečega odreći, neka ne krši svoje riječi; neka izvrši sve što iz njegovih usta izađe!'' (Br 30,3).

  ''Kad zavjetuješ štogod Bogu, odmah to izvrši, jer njemu nisu mili bezumnici. Zato ispuni svaki svoj zavjet. Bolje je ne zavjetovati nego zavjetovati a ne izvršiti zavjeta.'' (Prop 5,3-4).

  Kada svoj zavjet ne držimo tada činimo laki ili teški grijeh, a što ovisi o tome je li obećana stvar važna ili nevažna. 
  Nužno je spomenuti kako postoje unutrašnji i vanjski razlozi kada nismo dužni držati zavjet i tada nikakav grijeh ne činimo. 
  Unutrašnji razlozi su onda kada izvršenje zavjeta postane nemoguće, odnosno štetno ili nedopušteno. Na nemoguće nismo obavezni i zato kada dođu takve okolnosti da zavjet čine nemogućim, odnosno kada je ono što smo zavjetovali nekorisno ili nedopušteno tada svaka obaveza njegova izvršenja prestaje, jer se Bogu ne može i ne smije obećati nešto što je nekorisno ili nedopušteno.

  Vanjski razlozi koji nas oslobađaju od izvršenja zavjeta su:

  Ukinuće zavjeta

  Promjena zavjeta

  Zakoniti oprost od zavjeta

  Ukinuće zavjeta

  Ukinuće zavjeta se ogleda u tome da onaj koji ima vlast nad nama koji smo se zavjetovali naš zavjet proglasi nevaljanim!

  Tako, svaki poglavar može sve zavjete posve ukinuti kod onoga koji je podložan njegovoj vlasti ili volji. Isto tako poglavar kojemu ne pripada vlast nad onim koji se je zavjetovao može ukinuti one zavjete koji diraju u njegova prava.

  Promjena zavjeta

  Također obaveza zavjeta prestaje i promjenom zavjeta koja se ogleda u tome da se ono što je zavjetovano s nečim drugim izmijeni. Promjena može biti na bolje i na jednako ili manje dobro djelo. Svaki koji se je zavjetovao taj svoj zavjet može promijeniti na bolje, odnosno u bolji zavjet.

  Zavjet promijeniti u manje od onoga što je zavjetovao ne možemo sami jer kad bi to napravili, odnosno u tom slučaju Bogu dajemo manje nego što smo obećali. 
  Također sami sebi ne možemo svoj zavjet promijeniti u jednako dobar zavjet, jer je Bogu po već danom obećanju ugodnije da to svoje obećanje vjerno izvršimo nego da po vlastitoj nakani uzmemo drugo obećanje makar ono i bilo jednako dobro kao i prvo. 
  Zavjete u jednako ili manje dobro mogu nam promijeniti samo duhovni poglavari, odnosno Papa i biskupi pod uvjetom da za to imaju posve valjane razloge.

  Zakoniti oprost od zavjeta

  Još treba reći kako obaveza zavjeta može prestati zakonitim oprostom, a to se događa onda kada nam crkveni poglavar u Božje ime učinjeni zavjet posve otpusti. 
  Da crkveni poglavari odnosno Papa i biskupi imaju vlast oprostiti od zavjeta vidljivo je iz ovih Gospodinovih riječi: ''Zaista, kažem vam: što god svežete na zemlji, bit će svezano i na nebesima, i što god razriješite na zemlji, bit će razriješeno i na nebesima.'' (Mt 18,18).

  Ovim riječima Gospodin je postavio svoje apostole i njihove nasljednike, odnosno biskupe svojim nasljednicima na zemlji i dao im je vlast da čine sve ono što je i on činio za spasenje svih ljudi. 
  Kao što može Gospodin tako i njegovi zamjenici, odnosno biskupi mogu oprostom osloboditi od danog zavjeta. 
  Da biskupi imaju tu vlast nužno je potrebno jer bi u protivnom vjernici bili u velikim neprilikama, odnosno čak i u pogibelji spasenja kad nitko ne bi imao vlasti njihove zavjete razriješiti.

  Tako, sve vjernike svete Crkve od njihovih zavjeta razriješiti mogu samo biskupi u svojim biskupijama jer one pripadaju njihovoj sudskoj vlasti. Međutim, nužno je znati kako biskupi ne mogu nas razriješiti našega zavjeta bez valjanog razloga. Tko navede lažne razloge i dobije oprost dužan je svoj zavjet ispuniti, jer tako dobiven oprost ništa mu ne vrijedi. Samo zakonito dobiven oprost može nas osloboditi od izvršenja našega zavjeta. Amen!