Bez ljubavi prema Bogu nema oproštenja grijeha niti spasenja

Sveta kršćanska vjera uči da u Nebo ne može ući ništa što je nečisto. Stoga, kao kršćani ako se hoćemo spasiti dužni smo biti čisti od svake nečistoće ili grijeha, odnosno dužni smo biti pravedni i sveti. Zato je Gospodin i ustanovio svete sakramente da se, po njima, od svojih grijeha možemo očistiti i posvetiti.  
  Postavlja se pitanje, što je sve potrebno za dostojno primanje svetih sakramenata? 
  Za njihovo dostojno primanje prije svega je potrebna ljubav prema Bogu, jer gdje nema te ljubavi tu sakramenti ne služe spasenju nego propasti.  
  Čovjek koji nema ljubavi prema Bogu nije opravdan i po riječima apostola Ivana ostaje u grijehu: ''Tko ne ljubi, ostaje u smrti.'' (1 Iv 3,14).
  Riječi apostola Ivana pokazuju da se ne možemo spasiti ako nemamo ljubavi prema Bogu, odnosno ne možemo postati Božje dijete i baštinik Kraljevstva nebeskoga. A, potvrdu njegovih riječi donosi sveto Evanđelje u primjeru čovjeka koji nije imao ljubavi prema Bogu i bližnjemu te je kao takav bio izbačen sa svadbe i osuđen na vječnu propast: ''Tada uđe kralj da pogleda goste. Nađe ondje jednog čovjeka koji ne bijaše obučen u svadbeno ruho te mu reče: 'Prijatelju, kako si ušao ovamo bez svadbenog ruha?' On ostade nijem. Tada kralj zapovijedi poslužnicima: 'Svežite mu noge i ruke te ga bacite van, u tamu gdje će biti plač i škrgut zuba!' Jer premda su mnogi zvani ipak ih je malo odabranih!'' (Mt 22,11-14).
  Ovako će se dogoditi svakome od nas koji se pred Gospodinom pojavimo bez svadbenoga ruha, odnosno bez djela ljubavi kako prema Bogu tako i prema bližnjemu.
  Dakle, možemo imati vjeru i nadu, i biti puni kreposti i dobrih djela, ali nam to sve ništa ne koristi, odnosno ako nemamo ljubavi prema Bogu i bližnjemu bit ćemo osuđeni i otjerani u tamnicu Pakla gdje će biti plač i škrgut zubi. Zato će svi ljudi koji se pred Kraljem pojave bez svadbenog ruha ili bez djela ljubavi prema Bogu i bližnjemu čuti riječi njegove strašne osude: ''Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.'' (Mt 25,41-43).
  Govoreći o tome sv. Augustin naglašava da se jedino po ljubavi prema Bogu i bližnjemu razlikuju djeca Kraljevstva od djece prokletstva ili Pakla. Stoga, blago čovjeku u čijem srcu gori vatra ljubavi prema Bogu i bližnjemu, jer ako i teško sagriješi Bog mu oprašta i uzima ga k sebi kao svoje ljubljeno dijete i bilježi mu ime u Knjigu života. 
  To je posve očigledno iz primjera sv. Marije Magdalene koja sada uživa neizrecive radosti Neba. Iako je bila velika grešnica radi svoje velike ljubavi našla je milost kod Gospodina koji tvrdi: ''Zato, kažem ti, oprošteni su joj grijesi, i to mnogi, jer je pokazala mnogo ljubavi.'' (Lk 7,47).
  Sve navedeno su razlozi radi kojih se zapovijed ljubavi prema Bogu zove prva i najveća zapovijed. Ova nas zapovijed vodi k Bogu i najuže nas s njime združuje. Ona oplemenjuje sve kreposti i sva dobra djela dajući tako i neznatnim djelima vrhunaravnu vrijednost.
  Ljubav prema Bogu ne samo da nas poput drugih kreposti ravna na putu prema savršenstvu nego je ta ljubav samo savršenstvo. Ona nam pribavlja oproštenje grijeha, posvetnu milost i život vječni. 
  Kao što vatra zauzima prvo mjesto među počelima, zlato među kovinama, sunce među zvijezdama, Serafini među Anđelima tako i ljubav prema Bogu zauzima prvo mjesto među svim krepostima i duhovnim darovima.
  Na koncu, ljubav prema Bogu je prva i najveća zapovijed i od nje ništa uzvišenije Bog nam nije mogao zapovjediti. Kao kršćani, tu zapovijed dužni smo posve vjerno vršiti da već na zemlji budemo združeni s Bogom. Čineći tako već ovdje na zemlji posjedovati ćemo ono što će nas učiniti blaženima u Nebu. Amen!