Što je Nebo ili Raj?

''U domu Oca mojega ima mnogo stanova.'' (Iv 14,2)

  

Nebo ili Raj je sjajni i neizmjerni prostor daleko iznad zvijezda gdje vlada najveće blaženstvo koje ograničeni ljudski um ne može posve jasno shvatiti. Taj sjajni prostor Gospodin Isus Krist označava kao dom svoga nebeskog Oca kada govori: ''U domu Oca mojega ima mnogo stanova.'' (Iv 14,2).

   Nebo ili Raj je mjesto u kojem pravednici oslobođeni od svakog zla kroz cijelu vječnost uživaju neizrecive radosti gledajući Boga licem u lice. To mjesto apostol Pavao opisuje ovako: ''Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

   U svom zemaljskom životu čovjek je podvrgnut bezbrojnim mukama i nevoljama. Hladnoća, žega, glad, žeđ, razne bolesti i smrt njegova su svakodnevnica. Kroz godine života od ranog jutra do kasno u noć neprestani napori troše snagu njegova tijela. Zli ljudi često mu priređuju gorke trenutke, napadaju ga otrovnim jezikom, sumnjiče, kleveću, oduzimaju čast i dobro ime. Snalaze ga razne nesreće te mu se u jedan tren može razoriti sve što je stekao kroz više godina. K tome dolaze unutrašnje muke, razne brige i nevolje koje srce daleko više uznemire od svake vanjske nevolje. Jednom riječju, zemlja je dolina suza za čovjeka.

   Pravo ima Sirah kada govori: ''Nevoljna je sudbina dodijeljena svima ljudima, težak jaram sinovima ljudskim, od dana kad izađu iz utrobe majčine do dana kada se vrate majci svega živog.'' (Sir 40,1).

   Za razliku od života na zemlji u Nebu ćemo biti oslobođeni od te nevoljne sudbine koja je ista svim ljudima. Ondje više nećemo gladovati ni žeđati, neće nas sunce peći ni bilo koja druga vrućina.

   Po apostolu Ivanu Gospodin nas ovako uvjerava: ''Neće više gladovati ni žeđati, neće ih više paliti sunce niti ikakva žega jer Jaganjac koji je posred prijestolja bit će pastir njihov i vodit će ih na izvore voda života. I otrt će Bog svaku suzu s očiju njihovih.'' (Otk 7,16-17).

   Malo dalje i također po apostolu Ivanu Gospodin nam obećava: ''I otrt će im svaku suzu s očiju te smrti više neće biti, ni tuge, ni jauka, ni boli više neće biti jer prijašnje uminu.'' (Otk 21,4).

   Dolaskom u Nebo stižemo u domovinu gdje prijatelja ne možemo izgubiti, gdje se neprijatelja ne trebamo strašiti, gdje ništa nećemo trebati niti će nam što faliti, gdje se više neće rađati i umirati, gdje nema ni štete, ni koristi i gdje ćemo imati život vječni.  
   O, kako je Nebo poželjno mjesto već radi toga jer nas oslobađa od svih zemaljskih zala! O, kako će nam dobro biti kada nam budu oduzeti svi zemaljski križevi koji su nas ovdje tako teško slamali! Tek tada ćemo moći s Davidom reći: ''Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovaca, raskinula se zamka, a mi umakosmo.'' (Ps 124,7).

   U Nebu ćemo biti oslobođeni, ne samo od svih zemaljskih, već i od svih duhovnih zala, odnosno bit ćemo oslobođeni od grijeha i svega što vodi do njega.

   Dokle god na zemlji živimo bez osobite Božje milosti se ne možemo posve sačuvati od lakih grijeha. Ako i uspijemo tako oprezno živjeti gotovo nikad ne prođe dan u kojem ne bi uz točnije ispitivanje savjesti našli raznih manjkavosti i nesavršenosti. I upravo to opažanje našoj duši, koja Boga ljubi, prouzrokuje veliku bol tako da kao i apostol Pavao često uzdišemo: ''Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?'' (Rim 7,24).

   Osim toga, uvijek smo u velikoj mogućnosti da izgubimo spasenje, jer blago Božje milosti nosimo u krhkoj posudi te nijedna krepost nije toliko jaka da bi nas osigurala od pogibelji. Kako je David bio pobožan i kako gorljiv apostol Petar, a ipak su pali. 
   Oholi svijet oko nas, naše tijelo sklono grijehu i Đavao su tri jednako moćna i lukava neprijatelja koji nam uvijek i svuda postavljaju zamke i zasjede. Dužni smo uvijek biti oprezni i trebamo se boriti da nas oni ne savladaju. Pravo ima Job kada kaže: ''Nije li borba život čovjekov na zemlji, ne provodi li dane poput najamnika?'' (Job 7,1).

   A, u Nebu će bit sve drukčije, jer nam gore Đavao više ne može zamke postavljati i oholi nas svijet više ne može zavoditi svojim prividnim dobrima, zlim primjerima i sablaznima, a tijelo nas više ne može svojom pohotom i pohlepom upropastiti. U Nebo grijeh ne može ući jer tamo nije moguće počiniti lakoga, a kamo li teškog grijeha, jer blaženstvo Neba isključuje svaki grijeh.

   U Nebu ne bi bili blaženi kada bi imali priliku sagriješiti i stalno bi se strašili da to blaženstvo jednom ne izgubimo. A, upravo taj strah ne bi nam dopuštao da savršeno uživamo radosti Neba.

   Kako je blaženstvo najveće dobro ono posve isključuje svako zlo te zato blaženi u Nebu ne mogu više griješiti, nego posve uživaju u blaženom gledanju Boga.

   Dužni smo znati da je grijeh odvraćanje od Boga i svojevoljno pristajanje uz stvorenja. U ovom se zemaljskom životu možemo udaljiti od Boga, a približiti stvorenjima zbog toga što imamo vrlo nesavršeno poznavanje Boga. Međutim, u Nebu je posve drukčije, ondje ćemo kao blaženici gledati Boga u svom njegovom veličanstvu i savršenosti. Kod tog gledanja sve zemaljsko u našim očima izgubiti će svaku ljepotu i bit će smatrano za ništa. Kao takvi samo ćemo Boga koji je skup sve ljepote i dobrote ljubiti, a sve drugo prezirati. Zato je nemoguće da u Nebu kao blaženici sagriješimo.

   Ta nemogućnost Boga grijehom uvrijediti, sloboda od svih napasti i pogibelji, sigurnost ostati uvijek u zajednici s Bogom je blaženi život. U tom blaženom životu grijeh više ne postoji, jer nema pogibelji po kojoj se može u grijeh upasti i isti počiniti.

   Dakle, Nebo je mjesto u gdje nema zla, muke, napasti, pogibelji spasenja te nikakva grijeha!

   Nadalje, Nebo nije samo mjesto gdje nema zla i grijeha nego je to mjesto gdje su neizrecive radosti!    
   Dok smo u smrtnom tijelu zbog svoje ljudske  ograničenosti te neizrecive radosti ne možemo posve jasno shvatiti i izreći. One su velike, mnogobrojne i uzvišene. David, taj veliki i od Duha Božjeg prosvijetljeni prorok, o Nebu nije znao ništa više reći nego da je to samo milo mjesto: ''Kako su mili stanovi tvoji, Jahve nad Vojskama.'' (Ps 84,2).

   Apostol Pavao koji je još za života bio uznesen do Neba potvrđuje da dok smo u smrtnom tijelu ne možemo posve jasno shvatiti i izreći neizrecive radosti i blaženstvo Neba za koje govori: ''Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

   Blaženi u Nebu gledaju Boga u njegovu neizmjernom veličanstvu, ljube ga najsnažnijom ljubavlju, najuže se združuju s njim i posjeduju ga u neizrecivoj radosti.

   Da blaženi u Nebu gledaju Boga posve je jasno iz ovih Gospodinovih riječi: ''Blago čistima srcem, oni će Boga gledati!'' (Mt 5,8).

   Također i apostol Pavao govori: ''Doista, sada gledamo kroz zrcalo, u zagonetki, a tada licem u lice!'' (1 Kor 13,12).

   Ovim nam riječima apostol Pavao želi reći da u ovom smrtnom zemaljskom životu Boga gledamo nesavršeno, a ne u njegovoj biti i istinitosti. Vidimo ga u slici preko stvorenja u kojima se vidi samo dio njegova božanstva.

   Za razliku od zemlje, u Nebu ćemo prema Bogu stajati licem u lice i gledati ga neposredno u njegovoj istinitosti i veličanstvu te uživati neizrecivu radost i blaženstvo u društvu Anđela i Svetih. U to nas uvjerava i apostol Ivan kada govori: ''Vidjet ćemo ga kao što jest.'' (1 Iv 3,2).

   Dakle, Nebo čeka samo one sretnike koji će čuti ovaj Gospodinov poziv: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mojega! Primite u baštinu Kraljevstvo pripravljeno za vas od postanka svijeta!'' (Mt 25,34).

   Koje li neizrecive radosti i veselja u ovom pozivu te blago nama ako nam bude upućen jer nas čeka ovo o čemu apostol Pavao jasno govori: ''Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).