Kršćanski vjerski nemar kao zapreka ispovijedanja svete kršćanske Pravoslavne vjere

Vjerski nemar kao zapreka kod ispovijedanja svete kršćanske Pravoslavne vjere

  Iz razloga što je kršćanska vjera jedino prava, sveta i božanska slijedi da je kršćanin dužan prihvatiti njezinu nauku i sve što predlaže vjerovati. Međutim, nužno je odmah naglasiti da postoje dvije velike zapreke vršenja kršćanskih dužnosti. 
  Na žalost, te su zapreke veliki neprijatelj svete kršćanske vjere i od nje su udaljile i još uvijek udaljuju nebrojeno mnoštvo kršćana.

  Prva zapreka vršenja kršćanskih dužnosti je zabluda razuma iz koje proizlazi vjerski nemar, a druga zapreka je slabost volje koja je vezana za ljudski obzir.

  Zbog zablude razuma velik broj kršćana u stvarima svete kršćanske vjere otvoreno priznaje svoj nemar. U zabludi razuma oni glasno i jasno govore da ne žele ništa čuti o svetoj kršćanskoj vjeri pa je stoga preziru i napadaju.

  Također zbog zablude razuma ima kršćana koji svetu kršćansku vjeru ne odbacuju nego je jednostavno pred ljudima ne ispovijedaju. Ne preziru je, ali o njoj niti ne razmišljaju i jasno govore da su prema njoj ravnodušni. Smatraju da je posve jednako ako se ispovijeda ili ne ispovijeda pred ljudima i čine veliku skupinu onih koji uopće ne mare za svoju svetu kršćansku vjeru.

  Nadalje, zbog slabosti volje ima kršćana koji u svojoj unutrašnjosti vjeruju i svetu kršćansku vjeru potajno ispovijedaju, ali se boje pokazati da su religiozni kako ne bi postali predmetom kritike svijeta, odnosno zlih ljudi oko sebe. Zbog svoje slabe volje oni se nalaze u skupini kršćana koji su robovi ljudskog obzira.

  Imajući u vidu obadvije zapreke vršenja kršćanskih vjerski dužnosti vjerski nemar može se svesti na:

  Smiješnu besmislenost ili ludost, odnosno nerazumnost i nerazboritost kršćanina

  Život bez Boga ili bezbožnost kršćanina

  Drsku nepromišljenost kršćanina

  Smiješna besmislenost ili ludost, odnosno nerazumnost i nerazboritost kršćanina

  Kršćanin koji kaže da ga sveta kršćanska vjera ne zanima i da ništa o njoj ne želi čuti pokazuje veliku besmislenost ili ludost!

  Naime, za vjeru se je oduvijek zanimao cijeli svijet, o njoj je govorio i još danas govori. Stoga, u mislima pođimo u sva stoljeća od početka svijeta do danas. Pođimo u sve najudaljenije i zapuštene predjele, prema svim civiliziranim i neciviliziranim narodima, u sve zemlje i krajeve, u sve zakone, običaje i obitelji, odnosno općenito u život ljudi. Na svakom koraku i u svemu ćemo pronaći vjeru.

  Stoga, dobro promotrimo kršćansku vjeru koja je jedino prava, sveta i božanska!

  Sveta kršćanska vjera po neprekinutom nizu svojih biskupa i svećenika kroz stoljeća ne znanja i ne obrazovanosti kao i kroz stoljeća znanja i civilizacije seže do Kalvarije. Odavde se povezuje s izabranim izraelskim narodom i dopire do Mojsija. Zatim prolazi kroz šatore Patrijarha te konačno dolazi do Adama i Eve. Kuda god je prošla svuda je ostavila svoj pečat u životu i radu ljudi, duboko ukorijenjena u obiteljskom i javnom životu. Kao svjedok nalazi se na svim čovjekovim spomenicima. Trebalo bi zatvoriti oči da se ne vidi i začepiti uši da se ne čuje njen glas.

  Pa ipak, iako sveta kršćanska vjera odaje zrake tako snažna svijetla danas se na svakom koraku mogu susresti katolici koje ona ne zanima i koji o njoj ne žele ništa čuti. Doduše, oni je ne mrze, ali o njoj uopće ne vode računa. Prema njihovu gledištu kršćanska vjera je nešto bez čega se može i o čemu ne treba razmišljati.

  Tko je danas tako nerazuman i nerazborit da neće ni pogledati, odnosno da će ne zainteresiran proći pokraj tako veličanstvenih spomenika umjetnosti po cijelom svijetu?

  Kako se onda danas može proći pored svete kršćanske vjere koja je Božji spomenik, kojom su ispunjena sva stoljeća i pred kojom su se poklonili najveći ljudski umovi? Kako se može pored nje proći ravnodušno i nepažljivo a da se ne svrati pozornost na nju, da joj se ne promotri važnost i da se ne razmisli o tajni koju sadrži u sebi?

  Ako je kršćanin ravnodušan u stvarima koje imaju malu ili nikakvu važnost posve je razumljivo, ali kad se radi o stvarima najveće važnosti tada biti ravnodušan znači besmislicu ili veliku ludost. Ima li danas za kršćanina što važnije od traženja rješenja za svoj religiozni problem o kojem ovisi sav njegov moralni život?

  Ne, danas nema ništa važnije za njega od pronalaska rješenja za svoj religiozni problem!  
  Svakom kršćaninu dolaze na pamet pitanja od najveće važnosti, i u odgovorima na njih krije se izbor životne staze na ovom svijetu. Tko ga je stvorio i ovdje na zemlju postavio, da li je njegovom smrću sve završeno, odnosno da li iza ovoga života postoji drugi život? Postoji li Bog koji ga čuva, motri i kojemu će na pragu vječnosti morati dati račun o svome životu? Da li mu je dao kakav zakon da ga vrši? Da li će nakon ovog života biti nagrada za onoga koji je činio dobro, a kazna za onoga koji je činio zlo?

  Kako se vidi ovo su strahovito bitna pitanja koja svaki kršćanin postavlja sebi u pamet i imaju toliku važnost da se htio to on ili ne treba s njima ozbiljno pozabaviti. Prema ovim pitanjima biti nemaran znači biti vrlo lud, odnosno nerazuman i nerazborit!

  Danas ima puno kršćana koji govore da im je nekakva vjera potrebna i svejedno im je koja je to vjera, jer su za njih sve vjere dobre. Ovo je posve besmislen način rješavanja svoga vjerskog problema i može se nazvati ludost nad ludošću. Reći da su sve vjere dobre isto je što i tvrditi da su im naučavanja, iako međusobno suprotna, ipak istinita. To bi značilo da je bijelo i crno, svijetlo i tama, da i ne, ista stvar te da idu zajedno i da se slažu. Postavlja se pitanje, je li to moguće?

  Razboritom i razumnom kršćaninu je posve jasno da je to nemoguće. A, za primjer se mogu uzeti i pretpostaviti dva povjesničara. Jedan piše da je Napoleon umro 1821. a drugi 1825. godine. Postavlja se pitanje, je li moguće da oba imaju pravo?

  Posve je jasno da samo jedan iznosi i govori istinu.  Tako je isto i na vjerskom polju!

  Uzmimo krivobošca koji svojim bogom priznaje komad drveta ili mramora, zatim muslimana koji se ruga krivobošcu a klanja Muhamedu, zatim Izraelca koji očekuje Mesiju koji treba doći i konačno kršćanina koji se u Gospodinu Isusu Kristu klanja Mesiji koji je već došao.

  Ako ovim različitim religioznim tipovima postavimo pitanje, je li Gospodin Isus Krist Bog, dobit ćemo različite odgovore?

  Da odgovorit će kršćanin, ne odgovorit će krivobožac i Izraelac, on je prorok odgovorit će musliman, on je veleum odgovorit će racionalist. Opet se postavlja pitanje, je li moguće da svi imaju pravo i da se mogu slijediti i prihvatiti sva mišljenja?

  Zdrav i razborit razum shvaća da bi to bio vrhunac ludosti i proturječja. Istina može biti samo jedna i ako je katolik zamjeni zabludom čini isto kao i onda kada je posve odbacuje.

  Život bez Boga ili bezbožnost kršćanina

  Kršćanski vjerski nemar nije samo napad na razum kršćanina, nego je također i uvreda nanesena Bogu!

Stoga, kršćanski vjerski nemar nije samo ludost ili besmislenost kršćanina nego i njegov život bez Boga. Kršćanin treba dobro razmisliti i sebi postaviti pitanje, tko je Bog?

  Razboritom i razumnom kršćaninu je posve jasno da je Bog vrhovni gospodar, Kralj kraljeva, Vladar nad vladarima, ukratko Gospodin slave. On je beskrajna mudrost, svetost, pravednost i dobrota.

  Vjerski nemaran kršćanin svojim vladanjem vrijeđa Boga u svim ovim savršenstvima. Vrijeđa ga kao gospodara i Gospodina u njegovoj mudrosti, svetosti, pravednosti i beskrajnoj dobroti.

  Vrijeđanje Boga kao Gospodina i gospodara svodi se na teški prezir. Svakom čovjeku pa tako i kršćaninu je dobro poznato da je od svih uvreda prezir najgora uvreda. Zato je potrebno objasniti kako vjerski nemaran kršćanin čini prezir prema Bogu.

  Kroz svetu kršćansku vjeru Bog se je objavio kršćaninu te mu i danas govori po svojim službenicima. Vjerski nemaran kršćanin prezire tu Božju objavu i njegovu riječ, odnosno prezire njegov sveti Zakon.

  Bog je kršćaninu postavio ograničenja i hoće da on živi po njegovoj svetoj volji, a vjerski nemaran kršćanin to ne želi prihvatiti jer hoće da živi po svojoj ljudskoj volji.

  Bog mu je odredio svetu kršćansku vjeru da po njoj živi, a on se njoj izruguje i ništa je ne cijeni. Jednom riječju vjerski nemaran kršćanin više voli zahtjeve svijeta i vlastitih strasti od Božje volje pokazujući tako da voli i teži životu bez Boga.

  Nadalje, kršćanski vjerski nemar je uvreda Božje mudrosti, svetosti i pravednosti!

  Ako je Bog beskrajno mudar, pravedan i svet onda je posve jasno da njegova nauka, zapovijedi, sveti Zakon i njegova vjera pokazuju na sebi ova savršenstva. Pa, zar onda kršćanin može biti nemaran pred tom istinom, pravednošću i svetošću?

  Doista, pred to istinom, pravednošću i svetošću kršćanin može biti nemaran i kao takav pokazuje prezir i uvredu prema svome Stvoritelju. Kada tako vjerski nemaran kršćanin kaže da su za njega sve vjere dobre i istinite nanosi još veću i bolniju uvredu Bogu. U tom slučaju on od Boga stvara biće koje je ravnodušno prema istini ili zabludi, odnosno prema dobru ili zlu, stvara biće koje sa istim dobroćudnim pogledom promatra pobožna i pravedna kršćanina koji pada na koljena pred križem i krivobožca koji se klanja krokodilu, stvara biće koje isto gleda na pobožna i pravedna kršćanina koji se klanja stvarnoj Spasiteljevoj prisutnosti u svetoj Euharistiji i na onoga koji se toj stvarnoj prisutnosti ruga, stvara biće kojemu je po volji poganstvo sa svojim mnogoženstvom te rastavom braka i kršćanstvo koje uzvisuje djevičanstvo i nalaže jedinstvo i ne razrješivost braka.

  Ukratko, kršćaninu koji je vjerski nemaran njegov bog govori da su sve vjere dobre i da su u pravu i kršćani, i Izraelci, i krivobožci, i muslimani, kao i svi ostali.

  Doista, kada bi sve vjere bile dobre i istinite čemu bi onda služila Božja mudrost, pravednost i svetost?

Takvim nastupom vjerski nemaran kršćanin nanosi uvredu Božjoj istini i ruši autoritet samoga Boga koji je jedini istinit, mudar, pravedan i svet i koji je objavio katoliku i svakom drugom čovjeku sve ono što mu je potrebno za spasenje i život vječni.

  Nadalje, vjerski nemar je uvreda Božje dobrote!

  Tko to može poreći neizmjerna dobročinstva koja je Bog iskazao kršćaninu kako u materijalnom tako i u duhovnom pogledu? Zar dobrota Božja nije stvorila kršćaninu ovaj vidljivi svijet sa svim darovima koji se u njemu nalaze? Zar dobrota Božja nije darovala kršćaninu otkupljenje koje ga je duhovno oslobodilo od ropstva Pakla i uz cijenu prolivene krvi Božje na križu vratila mu božansko posinstvo? Zar mu dobrota Božja nije darovala posvećenje sa svim sredstvima spasenja koja je jedinorođeni Sin Božji svojom žrtvom na križu zaslužio?

  Postavlja se pitanje, može li kršćanin poslije ovoliko neizmjernih Božjih dobročinstava prema Bogu biti nemaran?

  Jasno je da može i to upravo čini onaj kršćanin koji je vjerski nemaran, jer on na neizmjernu Božju dobrotu uzvraća svojom velikom nezahvalnošću!

  Drska nepromišljenost kršćanina

  Vladanje vjerski nemarnog kršćanina ne samo da je u sebi nerazumno i pred Bogom bezbožno i nezahvalno, nego je do krajnosti posve drsko i nepromišljeno!

  Lako je shvatiti kršćaninov nemar u stvarima koje ne donose teške posljedice, ali kako shvatiti njegov nemar u stvarima koje donose za njega posve teške posljedice, odnosno kad se radi o njegovu životu ili smrti. Nije li nečuvena drskost i nepromišljenost izrugivati se pitanjima o kojima ovisi vječna sudbina?

  Drzak i nepromišljen kršćanin ne želi da mu se govori o svetoj kršćanskoj vjeri i o njoj ne želi ništa znati. Čineći tako on ne želi da mu se govori o Bogu, o neumrloj duši, o spasenju i vječnosti. On ne želi znati odakle dolazi i zašto je na ovoj zemlji, kakva mu je sudbina i kojim putem treba ići da je postigne. Hvali se time kako zna da svakako jednom mora umrijeti te kada bude otišao s ovog svijeta da će upasti u ništa ili u ruke rasrđenog Boga. Ali, bez obzira na to on ipak želi veselo provesti svoj život ne brinući se za ono što mu se poslije smrti može dogoditi. Želi ići najprije za svojom sudbinom, a poslije smrti neka bude što bude.

  Iz ovoga je vidljivo da svojom drskošću, ne promišljenošću i ohološću vjerski nemaran kršćanin razumnom i razboritom kršćaninu pokazuje svoju nerazumnost i nerazboritost. Takav kršćanin pokazuje izrazite simpatije za druge vjere i one su za njega sve dobre i prave.

  Nadalje, vjerski nemaran kršćanin ne čini gotovo ništa za Gospodina Isusa Krista!

  Kao takav on radi za obitelj, poslodavca, za domovinu, a ne brine se nimalo za Gospodina, za svoju dušu i za vječnost. Sveta kršćanska vjera mu govori da ga je Bog stvorio i postavio u ovaj svijet da mu služi i da ljubi njega stvoritelja i gospodara svemira, početnika i svršetka svakog bitka, beskonačnog, vječnog i svemogućeg, a on se za njega nimalo ne mari.

  Nadalje, sveta kršćanska vjera vjerski nemarnu kršćaninu govori da ima neumrlu dušu kojoj je cijena predragocjena krv Sina Božjega i koja će po zaslugama zauvijek uživati u Raju ili će vječno trpjeti u Paklu, a on se na to smije i tome ne pridaje nikakve važnosti. Također mu govori da se je kod krštenja odrekao Đavla, tijela i oholog svijeta, a on se pravi kao da to ne zna i kao da to nije istina.

  Nadalje, sveta kršćanska vjera mu govori da na zemlji ima nebesku majku, odnosno svetu Crkvu koju je Božanski Spasitelj ustanovio da propovijeda i čuva božansku i svetu vjeru, a on joj kao i da ne postoji okreće leđa. Kao takav on ništa ne shvaća u stvarima vjere i ne postavlja sebi pitanje što će biti s njim na smrtnom času. Đavao ga je uspavao vjerskim nemarom te mu dušu pljačka i pustoši, a da to nije ni primijetio. Uspavao mu je razum i srce dozama predrasuda, nastranosti, zabluda i strasti. Posljedica toga je da taj nesretnik više ništa ne shvaća i pada u stanje obamrlosti koje dopušta zlobnom neprijatelju da čini s njim što god hoće.

  Iz svega ovoga može se zaključiti koliku nerazboritost i nerazumnost te zloću i pogibelj u sebi sadržava kršćanski vjerski nemar koji je prva zapreka kod ispovijedanja i vršenja svete kršćanske vjere.  
  Vjerski nemar je teški grijeh u Božjim očima. Stoga, svaki razuman i razborit kršćanin treba po svaku cijenu izbjegavati vjerski nemar koji u puno slučajeva otvara vrata bezboštvu i bezvjerju te posve vjerno slijediti i ljubiti svetu kršćansku vjeru Gospodina Isusa Krista koja je jedina prava, sveta i božanska. Amen!