Na čemu se temelji sveta kršćanska nada
Sveta kršćanska nada se temelji na Božjim obećanjima i zaslugama njegova sina Gospodina Isusa Krista!
Dobra kojima se nadamo toliko su velika i vrijedna da nadilaze
sve ljudske pojmove. Ona su neizmjerna i sastoje se od najužeg
združivanja, posjedovanja i uživanja samoga Boga i vječno će trajati.
Osim toga, nadamo se i svemu onome što je nužno za postignuće
toga cilja, odnosno nadamo se oproštenju grijeha i Božjoj milosti po kojoj
možemo postići blaženstvo. Ta dobra Bog je obećao ne jednom nego više
puta, odnosno Bog je prisegao da će nam dati vječno blaženstvo i
sve ono što je nužno i potrebno za njegovo postignuće, što potvrđuje apostol Pavao: ''Zato
i Bog, želeći sigurnije dokazati i baštinicima obećanja
nepromjenljivost svoje odluke, postade zakletvom jamac, da bismo po tim
dvjema nepromjenljivim stvarima u kojima Bog ne može prevariti imali
snažan poticaj, mi što smo se utekli Bogu da se domognemo nade koja nam
je određena.'' (Heb 6,17-18).
Postavlja se pitanje, koliko su sigurna ta Božja obećanja?
Ta obećanja su posve sigurna zbog toga što je Bog neizmjerno moguć,
dobrostiv i vjeran i što može i hoće svoju riječ održati i dati ono što
je obećao. Bog je svemoguć i sve može učiniti kako mu se svidi i upravo
zato je i rekao Abrahamu: ''Zar je Jahvi išta nemoguće?'' (Pos 18,14).
Također je i anđeo Gabrijel rekao Blaženoj Djevici Mariji: ''Jer Bogu ništa nije nemoguće.'' (Lk 1,37).
Dakle, nema nikakve sumnje ni dvojbe u to da Bog može i hoće dati sve
ono što je obećao i u tome ga ne može spriječiti ni Đavao, ni oholi
svijet ni iskvarena ljudska narav.
Obzirom na tu Božju svemogućnost apostol Pavao je uvijek iz nje crpio
novu nadu u svojim borbama i mukama, što potvrđuje riječima: ''Gospodin će me izbaviti od svakog opakog pothvata i sačuvat će me za svoje, nebesko, kraljevstvo.'' (2 Tim 4,18).
Bog je neizmjerno dobrostiv i milosrdan, odnosno Bog je sama ljubav što je vidljivo iz Svetog pisma, jer u psalmu 145 piše: ''Milostiv je Jahve i milosrdan, spor na srdžbu, bogat dobrotom. Gospodin je dobar svima, milosrdan svim djelima svojim.'' (Ps 145,8-9).
Očiti dokaz Božje dobrote su neizmjerna dobročinstva koja čovjek od
svog postanka iz njegove ruke prima, a naročiti dokaz je to što je u
punini vremena poslao svoga jedinorođenoga Sina koji je trpio i na križu
umro da bi se čovjek mogao spasiti i blažen postati, što potvrđuje
apostol Ivan: ''Da,
Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenoga Sina da ne
pogine ni jedan koji u njega vjeruje, već da ima život vječni.'' (Iv 3,16).
Dakle, neizmjerna Božja dobrota je jedan siguran razlog svete kršćanske nade.
Također i Božja vjernost još više jača svetu katoličku nadu, jer će po
njoj Bog sve dati što nam je obećao!
Bog drži svoju riječ i njegova obećanja ne može nitko od ljudi osporiti, što potvrđuje apostol Pavao: ''Ako smo nevjerni, on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreći sam sebe.'' (2 Tim 2,13).
Bog drži svoju riječ i njegova obećanja ne može nitko od ljudi osporiti, što potvrđuje apostol Pavao: ''Ako smo nevjerni, on ostaje vjeran! Ne može se, naime, odreći sam sebe.'' (2 Tim 2,13).
''Zar će njihova nevjernost uništiti Božju vjernost.'' (Rim 3, 3)
Ta Božja vjernost Svete je u svim olujama života s jakošću i
pouzdanjem napunjala i učinila da u svojoj svetoj kršćanskoj nadi nikada
nisu popuštali.
Iz svega rečenog je posve vidljivo da se sveta kršćanska nada
zasigurno zasniva na Božjoj svemoći, dobroti i vjernosti, jer Bog po
svojoj svemoći može, po dobroti hoće i po vjernosti će sigurno dati sve
ono što nam je obećao.
Nadalje, još će više sveta kršćanska nada biti učvršćena pogledom na sve zasluge Gospodina Isusa Krista!
Gospodinove zasluge govore što je Bog sve učinio da budemo
blaženi i ujedno su zalog Božjeg obećanja i sredstvo da se one ispune.
Kako i zar možemo sumnjati u to jesu li Božja obećanja ozbiljna
kada je Bog ono što mu je najmilije, odnosno svoga jedinorođenoga Sina
dao na smrt za njegov spas? Čineći
tako, je li Bog jasnije mogao očitovati svoju svetu ljubav i želju
da nas blaženima učini?
Čovjek je grešnik i zaslužuje vječno prokletstvo i nema ništa čime bi
mogao zadovoljiti Božjoj pravdi. Sam sebi prepušten bio bi uvijek dužnik
prema Bogu i ništa drugo ne bi mogao očekivati nego vječno
prokletstvo. Upravo zato je Gospodin Isus Krist uzeo čovjekov dug na
sebe i posve ga uništio.
Predragocjena krv njegova na križu prolivena je cijena koju je za
čovjeka platio. Tim činom Gospodin Isus Krist čovjeka je izmirio sa
svojim nebeskim Ocem te ga opravdao, posvetio i stavio u sretni položaj
Božjega djeteta u kojem su se prije svoga pada nalazili njegovi
praroditelji Adam i Eva.
Gospodin Isus Krist je čovjekov posrednik kod Boga koji se
najdjelotvornije zauzima za njega i svome Ocu neprestano prikazuje
neizmjerno blago svojih zasluga kao zadovoljštinu za njegove grijehe. Iz
tog razloga čovjekovo pouzdanje treba biti veliko obzirom na činjenicu
da je od strane Gospodina Isusa Krista zastupljen kod svoga nebeskoga
Oca.
Bez obzira na tu zastupljenost kod Boga nikada ne smijemo posve
otkloniti strah od sebe da nećemo vječno blaženstvo postići. To
blaženstvo neće nam samo od sebe doći već smo dužni ispuniti nužne
uvjete da bi ga ostvarili. Dužni smo imati milost posvetnu i u njoj do kraja
ustrajati da bi se mogli spasiti.
Spasonosni strah da nećemo uspjeti temeljimo na tome što ne znamo hoćemo li zbog svoje ljudske slaboće moći činiti ono što je nužno da bi ostvarili ono što nam je Bog obećao. Sveto pismo na više mjesta upozorava na taj strah: ''Boj se Jahve i kloni se zla.'' (Izr 3,7).
Spasonosni strah da nećemo uspjeti temeljimo na tome što ne znamo hoćemo li zbog svoje ljudske slaboće moći činiti ono što je nužno da bi ostvarili ono što nam je Bog obećao. Sveto pismo na više mjesta upozorava na taj strah: ''Boj se Jahve i kloni se zla.'' (Izr 3,7).
''Sa strahom i drhtanjem nastojte da postignete svoje spasenje.'' (Fil 2,12)
''Provedite sa strahom vrijeme svoga boravka u tuđini.'' (1 Pt 1,17)
Upravo radi ovih opomena i radi svoje ljudske slaboće Sveti su bili u svetom strahu za svoje spasenje.
Tako smo dužni i trebamo se nadati i strahovati sve dok smo još u svome
smrtnome tijelu. Nadati se trebamo da ćemo se spasiti jer nam je to Bog
obećao, a strahovati trebamo jer ne znamo hoćemo li sa svoje strane učiniti
sve ono što je nužno da blaženstvo postignemo.
Sveta kršćanska nada će nam strah ublažiti da ne postanemo malodušni i da
ne padnemo u očaj, a spasonosni i sveti strah će nam nadu urediti da ne
postanemo preuzetni.
Ako se tako nadamo i strahujemo uvijek ćemo činiti ono što je potrebno i ispravno u ostvarenju svoga blaženstva i vječnog života u Nebu. Amen!
Ako se tako nadamo i strahujemo uvijek ćemo činiti ono što je potrebno i ispravno u ostvarenju svoga blaženstva i vječnog života u Nebu. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar