Jesmo li dužni vršiti Božje zapovijedi

Da, posve je sigurno da smo ih dužni vršiti ako se želimo spasiti od vječne propasti!

  Kako je poznato u povijesti svete Crkve bilo je krivovjernih ljudi koji su tvrdili da za vječno spasenje nije nužno vršiti sve Božje zapovijedi nego da je za to potrebna samo vjera. Ti su krivovjerci širom otvarali Nebo preljubnicima, razbojnicima, lopovima, ubojicama, odnosno svim grešnicima koji imaju vjeru iako su njihova djela posve loša i teško grešna.

  Doista, kada bi to bila istina onda bi se svaki čovjek posve lako mogao spasiti, jer tada vjera ni za najvećeg zločinca ne bi bila nešto previše teško. Međutim, je li uistinu tako, odnosno može li se čovjek spasiti bez vršenja svih Božjih zapovijedi?

  Ne, nije tako, jer Gospodin Isus Krist, apostoli i sveta Crkva govore i uče sasvim drukčije. Oni uče da nije dosta samo vjerovati nego da je uz vjeru čovjek dužan vršiti i sve Božje zapovijedi, odnosno ako se želi spasiti dužan je imati ljubav prema Bogu i svome bližnjemu. Stoga, Gospodin govori i uči: ''Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.'' (Mt 7,21).

  Dakle, neće se spasiti vjernik koji u Gospodina Isusa Krista samo vjeruje već onaj koji vjeruje ali i čini ono što Gospodin Bog hoće, odnosno onaj koji iz ljubavi drži i vrši sve njegove zapovijedi. A, da je to istina vidi se iz Evanđelja gdje neki mladić Gospodina upita: ''Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?'' (Mt 19,16).

  Postavlja se pitanje, što mu je Gospodin odgovorio, odnosno je li mu rekao da zapravo ne treba ništa činiti već samo da vjeruje pa će tako ući u život vječni? Ne, nije mu Gospodin to odgovorio, nego mu je rekao: ''Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.'' (Mt 19,17).

  Iz svega je vidljivo da sama vjera nije dosta nego će se spasiti samo onaj koji vjeruje i kao takav u ljubavi drži i ujedno vrši sve Božje zapovijedi. To je nauka Gospodina Isusa Krista ostavljena apostolima da nauče one koji to žele.

  Isto tako i apostol Jakov uči da sama vjera ne spašava kada govori: ''Što koristi, braćo moja ako tko rekne, da ima vjeru, a djela nema? Može li ga vjera spasiti? Ako su koji brat ili sestra goli i bez hrane svagdanje, pa im tkogod od vas rekne: 'Hajdete u miru, grijte se i sitite', a ne dadnete im što je potrebno za tijelo, koja korist? Tako je i vjera; ako nema djela, mrtva je u sebi.'' (Jak 2,14-17).

  U ovim riječima apostol Jakov želi reći da siromahu ne pomaže sućut izražena riječima nego djelo milosrđa učinjeno iz ljubavi, odnosno da je vjera posve mrtva bez djela ljubavi.

  Prema tome, posve je jasno da se samo vjerom ne možemo spasiti nego da su uz vjeru potrebna kako duhovna tako i tjelesna djela milosrđa, odnosno naša ljubav prema Bogu i bližnjemu.

  Protivnici svete Crkve da dokažu da sama vjera spašava pozivaju se na apostola Pavla koji govori: ''Smatramo zaista da se čovjek opravdava vjerom bez djela Zakona.'' (Rim 3,28).

  No, apostol Pavao ovdje ne govori o djelima koja slijede vjeru već o djelima koja su prije vjere učinjena, odnosno o djelima Izraelaca i pogana koji još nisu imali svetu kršćansku vjeru. Izraelcima i poganima koji nisu prihvatili svetu kršćansku vjeru njihova dobra koja su činili nisu ništa koristila jer je vjera prvi uvjet spasenja.

  Apostol Pavao izričito govori da samo vjera djelotvorna ljubavlju, odnosno ona vjera koja se očituje vjernim vršenjem Božjega zakona opravdava i da vjera, bila još kako velika, bez ljubavi ništa ne koristi, što jasno potvrđuje riječima: ''I kad bi imao svu vjeru da bih i gore premještao, a ljubavi ne bih imao, ništa sam!'' (1 Kor 13,2).

  Da apostol Pavao nužno traži vršenje svih Božjih zapovijedi kako bi se postiglo spasenje vidi se iz toga što u svojim poslanicama kršćane svoga vremena podsjeća na svet život: ''Zar ne znate da nepravednici neće baštiniti kraljevstva Božjega? Nemojte se varati! Ni bludnici, ni idolopoklonici, ni preljubnici, ni mekoputnici, ni oskvrnitelji dječaka, ni lopovi, ni škrtice, ni pijanice, ni psovači, ni razbojnici neće posjedovati kraljevstva nebeskoga.'' (1 Kor 6,9-10).

  Da se ne možemo samom vjerom spasiti uče i Oci svete Crkve koji napose ističu da su krivu nauku da se može u Nebo doći bez održavanja svih Božjih zapovijedi naučavali posve krivovjerni ljudi. Zato je s pravom sabor u Tridentu izrekao: ''Ako tko ustvrdi da u Evanđelju nije ništa osim vjere zapovjeđeno te da je sve ostalo na volju, niti zapovjeđeno niti zabranjeno nego slobodno, ili da se Deset zapovijedi ne tiču kršćana, neka je izopćen.''

  Dakle, vjerovati i u ljubavi vršiti sve Božje zapovijedi spada zajedno. Oboje je nužno da budemo Bogu mili i da se kao takvi spasimo. Svakoga od nas,  kada se nađemo na Božjem sudu, Vječni Sudac će upitati kako smo vjerovali i kako smo u ljubavi sve njegove zapovijedi držali i vršili. Samo onda ako na ova dva pitanja istrage povoljno odgovorimo ući ćemo s Izabranicima u vječne radosti Neba.

  Odavde slijedi samo po sebi da smo dužni držati sve Božje zapovijedi, jer što vrijedi o jednoj vrijedi također i o drugima, jer je svaka od Boga dana da se vrši. Ako samo jednu zapovijed teško prestupimo onda radimo protiv Božje volje te na sebe navaljujemo gnjev i pravednu kaznu Božju. Zato je Mojsije i tražio od Izraelaca da savjesno vrše sve Božje zapovijedi kada im je jasno rekao: ''Ali držite i vršite sve zakone i uredbe koje vam danas izlažem.'' (Pnz 11,32).

  Također i Gospodin Isus Krist nalaže da se drže i vrše sve zapovijedi, jer šaljući apostole u svijet jasno im je naložio: ''Učite ih da vrše sve što sam vam zapovijedio!'' (Mt 28,20).

  I u ovim svojim riječima Gospodin isto uči i nalaže: ''Stoga, tko god prekrši i jednu od ovih i najmanjih zapovijedi i nauči druge da tako rade, bit će najmanji u kraljevstvu nebeskom; dok će onaj koji ih bude vršio i naučavao biti velik u kraljevstvu nebeskom.'' (Mt 5,19).

  Sv. Augustin, Jeronim i drugi crkveni Oci ovaj dio Evanđelja tumače tako što smatraju da je Gospodin htio reći da onaj vjernik koji zapovijedi koje se odnose na njegovo posvećenje smatra za ništa i druge tako uči nije pravi pobožni vjernik i neće se moći spasiti.
  U Izraelu su zakonoznanci i farizeji mislili da onaj koji vrši većinu zapovijedi, a krši jednu ili dvije zadovoljava Božjoj volji te da se može spasiti. Protiv ovog mišljenja diže se apostol Pavao tvrdeći da čovjeku ništa ne koristi ako ispunja tek poneke propise Zakona, jer zbog toga što samo jednu jedinu Božju zapovijed krši postaje prijestupnik cijelog Zakona pa će ga stići prokletstvo koje je izrekao Mojsije, a apostol Pavao ponovio riječima: ''Proklet svaki onaj koje ne poštuje Zakon vršeći sve što je u njemu napisano.'' (Gal 3,10).

  Ovu istinu naučava i apostol Jakov kada govori: ''Uistinu, ako tko vrši sav Zakon, a pogriješi samo u jednome, postaje krivac za sve. Jer onaj koji je rekao: 'Ne čini preljuba!' rekao je i: 'Ne ubij!' Ako ne učiniš preljuba, a ubiješ, postaješ prijestupnik Zakona.'' (Jak 2,10-11).

  Apostol Jakov u ovoj gore svojoj tvrdnji ne govori to da vjernik koji prestupi Zakon samo u jednoj zapovijedi zaslužuje jednaku kaznu kao i vjernik koji ga u svemu krši, jer je posve očito da ovaj drugi vjernik teže griješi nego prvi. On hoće reći da vjernik kršenjem samo jedne jedine Božje zapovijedi krši cijeli Zakon, jer su sve zapovijedi u uskoj vezi među sobom. Kršeći jedan dio krši se cijela zapovijed koja je oblikovana i dana u Zakonu.

  Sa Zakonom je isto kao i s ugovorom kojeg dvojica ili više njih sklope međusobno. Kako se onom koji povrijedi samo jedan dio ugovora s pravom kaže da je prekršio ugovor tako se treba reći i onome koji prestupi jednu jedinu zapovijed da se je ogriješio o cijeli Zakon.

  Dakle, onaj koji teško prekrši Zakon u samo jednoj važnijoj stvari bit će vječno osuđen kao i onaj koji se nije držao cijeloga Zakona. Među njima će biti samo ta razlika što će onaj koji je cijeli Zakon kršio biti više i jače kažnjen, jer je više i teže sagriješio.

  Iz ovoga se može zaključiti da se teško vara vjernik koji smatra da će se spasiti ako je držao devet, a jednu nije od zapovjeđenih deset zapovijedi. Doista, onaj koji tako smatra pokazuje uveliko svoju veliku nerazumnost i nerazboritost. Prijestup samo jedne jedine Božje zapovijedi u važnoj stvari, odnosno samo jedan jedini smrtni grijeh dosta je da čovjek bude vječno osuđen na grozne muke Pakla.

  Zato sada treba pogledati u vatru Pakla i vidjeti tko u njoj izgara! Jesu li to samo oni koji su sve Božje zapovijedi kršili? Doista, treba vjerovati da je takvih vrlo malo i da je velika većina vječno osuđenih onih koji su samo jednu ili nekoliko Božjih zapovijedi kršili.

  U Paklu se najprije nalaze zli duhovi pa se postavlja pitanje, zašto su osuđeni? Zli duhovi su osuđeni samo zato jer su prestupili prvu Božju zapovijed i nisu se ponizili pred Bogom uskrativši mu tako dužno poštovanje i klanjane.
  Nadalje, tamo se nalazi oholi Kain koji je prekršio petu Božju zapovijed i ubio svoga brata Abela. Također se nalazi i oholi Abšalon koji je prestupio četvrtu Božju zapovijed, jer se podigao protiv svoga oca.

  Iz tog razloga dužni smo se ispitati i upitati kakvo je naše stanje u tom pogledu, odnosno kako držimo i vršimo Deset zapovijedi i ne prestupamo li ih teško u nekoj važnoj stvari? Samo ako na ta pitanja povoljno odgovorimo možemo smatrati da smo na pravom putu i imamo pravo nadati se vječnom spasenju.

  Dakle, ako se želimo spasiti onda smo dužni vršiti svaku Božju zapovijed u čitavom njenom obimu, jer svaka zapovijed ima veći ili manji obim, odnosno nalaže više ili manje onoga što nam je činiti ili propuštati. 
  Tako na primjer prva Božja zapovijed nam ne zapovijeda da samo vjerujemo u Boga nego i to da ga poštujemo unutrašnjim i vanjskim načinom. Unutrašnjim da u njega vjerujemo, nadamo se i ljubimo ga, da mu iskazujemo poštovanje i klanjanje, zahvalnost i revnost za njegovu slavu te poslušnost i odanost njegovoj volji, a vanjskim da to svoje unutrašnje očitanje vani pred ljudima pokažemo. Zato se kroz vanjski način poštovanja prema Bogu posve jasno može vidjeti kako se kao pojedinci ponašamo u službi Božjoj.

  Dakle, u velikoj smo zabludi ako smatramo da prva Božja zapovijed ne nalaže ništa drugo nego samo to da se u Boga vjeruje. Ovo isto vrijedi i za sve druge zapovijedi, jer svaka puno toga nalaže i zabranjuje.

  U Izraelu su svojevremeno u tome veoma griješili pismoznanci i farizeji. Oni su se većinom držali samo slova Zakona i nisu pazili na njegov duh. Zato su smatrali da posve ispunjavaju Zakon ako vrše samo ono što njegova slova propisuju. Tako su mislili da peta Božja zapovijed samo zabranjuje pravo ubojstvo. S druge strane Gospodin Isus Krist tumači im da je u toj zapovijedi puno više sadržano nego što oni misle, odnosno da ona zabranjuje, ne samo ubojstvo, već i svaku nepravednu srdžbu i svaku neljubaznu porugu prema svome bližnjemu. Iz tog razloga ih je i upozoravao: ''Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne ubij! Tko ubije, bit će odgovoran sudu.' A ja vam kažem: Svatko tko se ljuti na svog brata bit će odgovoran sudu. A tko rekne svome bratu: 'Raka!' bit će odgovoran Velikom vijeću. A tko ga nazove 'luđakom', odgovarat će za to u ognju paklenom.'' (Mt 5,21-22).

  Isto tako pismoznanci i farizeji su mislili da šesta Božja zapovijed zabranjuje preljub samo činom dok Gospodin ih uči kako se preljub učini već i onda kada se nečistim pogledom pogleda tuđu ženu, što se jasno vidi iz njegovih riječi: ''Čuli ste da je rečeno starima: 'Ne čini preljuba!' A ja vam kažem da je svaki koji s požudom pogleda ženu već, u svom srcu, s njom učinio preljub.'' (Mt 5,27-28).

  Pismoznanci i farizeji su također mislili da se zapovijed ljubavi prema bližnjemu proteže samo na prijatelje, a da je neprijatelje dopušteno mrziti.  Međutim, Gospodin Isus Krist nas uči i nalaže da smo dužni i svoje neprijatelje ljubiti i na njihovo zlo uzvratiti svojom dobrotom i milosređem, što se vidi iz njegovih riječi: ''Čuli ste da je rečeno: 'Ljubi svoga bližnjega i mrzi svoga neprijatelja!' A ja vam kažem: Ljubite svoje neprijatelje i molite za one koji vas progone, kako biste postali sinovi svoga Oca nebeskog, koji čini da njegovo sunce izlazi nad zlima i dobrima, i da kiša pada pravednima i nepravednima.'' (Mt 5,43-45).

  Kada posve jasno ne znamo što svaka zapovijed u sebi sadrži tada djelomično vršimo Božje zapovijedi pa tako iz neznanja kršimo zapovijedi i vrlo često teško griješimo. Kao takvi dužni smo se bolje poučiti o Božjim zapovijedima i ako to propuštamo onda činimo veliki i teški grijeh.

  Tko se ne želi podučiti također iz neznanja krši pojedine zapovijedi i zbog toga je njegovo neznanje grešno pa mu se ubraja u teški grijeh.

  Budući da se danas postoji toliko kršćanske vjerske literature svakome kome je imalo stalo do poduke može bez velike muke sebi pribaviti nužno poznavanje Božjega zakona. Iz tog razloga dužni smo marljivo prisustvovati i pristupati kršćanskoj poduci da se kao vjernici u svome životu znamo ispravno vladati.

  Ima puno kršćanskih knjiga u kojima se opširno tumače vjerske istine i kršćanske dužnosti. Takve knjige dužni smo čitati i usvojiti potrebno znanje da se kao vjernici znamo ispravno ponašati. Svojevoljno propuštanje takve poduke spada u lijenost koja je teški grijeh prema Bogu i bližnjemu.

  Nadalje, možemo ne toliko iz neznanja koliko iz zlobe u puno stvari kršiti Božje zapovijedi. Kao takvi mi od ove ili one zapovijedi smatramo obaveznim ono što nam ide u prilog, a ono što nam ne ide u prilog, odnosno što smeta našim strastima izostavljamo tumačeći da nam je to teško. 
  Tako znamo reći da treća Božja zapovijed nalaže samo da se nedjeljom i blagdanima sluša sveta misa, a da je poslije podne posve slobodno i da je tada slobodno ići za raznim poslovima i zabavama.
  Svaki vjernik koji ovako govori i radi je posve nerazuman i nerazborit. Zar da se Bog po njemu ravna? Zar da ukine svoje zapovijedi u onom što ne prija njegovim strastima? 
  Stoga, ne smijemo se varati jer ono što je Bog zapovijedio to obavezuje svidjelo se to nama ili ne, i ako u bilo kojem dijelu teško kršimo zapovijedi tada nećemo uteći pravednoj Božjoj kazni.

  Kad se radi o tumačenju neke zapovijedi treba progovarati naš razum i moralna savjest, a ne naše slijepe, nemoralne i za dušu pogubne strasti.

  Dakle, svi smo dužni držati i vršiti sve Božje zapovijedi u punom obimu i samo tako će za nas vrijediti ove jasne Gospodinove riječi: ''Ostaćete u mojoj ljubavi ako budete vršili moje zapovijedi, kao što sam i ja vršio zapovijedi Oca svog te ostajem u njegovoj ljubavi.'' (Iv 15,10). Amen!