Tri najbitnije kušnje kojima je izložen kršćanin i svaki čovjek

Isus se, pun Duha Svetoga, vratio s Jordana i Duh ga četrdeset dana vodio pustinjom, gdje ga je iskušavao đavao. Tih dana nije ništa jeo, te kad oni istekoše, ogladnje. A đavao mu reče: 'Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.' Isus mu odgovori: 'Pisano je: Ne živi čovjek samo o kruhu.' 
I povede ga đavao na visoko, pokaza mu odjednom sva kraljevstva zemlje i reče mu: 'Tebi ću dati svu ovu vlast i slavu njihovu jer meni je dana i komu hoću, dajem je. Ako se dakle pokloniš preda mnom, sve je tvoje.' Isus mu odgovori: 'Pisano je: Klanjaj se Gospodinu, Bogu svomu, i njemu jedinome služi!'
Povede ga u Jeruzalem i postavi na vrh Hrama i reče mu: 'Ako si Sin Božji, baci se odavde dolje! Ta pisano je: Anđelima će svojim zapovjediti za tebe da te čuvaju. I: Na rukama će te nositi da se gdje nogom ne spotakneš o kamen.' Odgovori mu Isus: 'Rečeno je: Ne iskušavaj Gospodina, Boga svojega!'
Pošto iscrpi sve kušnje, đavao se udalji od njega do druge prilike Lk (4,1-13).

   Ovaj dio Evanđelja opisuje Gospodinove kušnje u pustinji i ujedno svakome čovjeku nudi veliku pouku poniznosti Sina Božjega!
   Osim što je došao među ljude da uzme smrtnu ljudsku narav, Gospodin je do te mjere bio s ljudima solidaran da se u njihovom smrtnom tijelu izložio Sotoni i kušnjama kojima je izložen svaki čovjek. 
   U ove tri Gospodinove kušnje sadržane su najbitnije kušnje kojima je izložen svaki čovjek i cijelo čovječanstvo, odnosno ljudsko društvo u cjelini. No, nažalost, o tome današnji čovjek gotovo pa i ne razmišlja, odnosno zanemaruje ovaj vid života držeći ga nekakvom izmišljotinom i vjerskom fantazijom. A, u biti to je prva predradnja ili prevara Sotone, odnosno njegov prvi pokušaj da čovjeka uvjeri da ne postoje nikakve njegove kušnje, nego da je život jednostavna čovjekova stvarnost na koju ne utječu previše nikakve nevidljive sile, bez obzira bile one dobre ili zle.
   No, za čovjeka koji tako razmišlja, odnosno koji se dao uvjeriti da ne postoje sotonske napasti, valja najprije reći da se napastovanje Sotone redovito ne događa u nekom vidljivom liku ili ukazanju, ono je 'povlastica' ili 'kazna' u vidljivom obliku onim kršćanima koji su posve uznapredovali u ljubavi Božjoj. Njegovo napastovanje se događa u čovjekovoj nutrini na način da on čovjekovoj volji nečujnim šaptom sugerira svoja rješenja, a razumu nudi svoje vizije života. Stvarni mu je cilj okrenuti čovjekovu volju i razum na svoju stranu, te pritom uvjeriti čovjeka kako donosi ispravne odluke, dajući mu čak okušati i određene vidljive plodove takvih odluka. Čovjek je tada uvjeren da donosi ispravne odluke za sebe, ili pak za društvo i čovječanstvo, a da pravo i ne vidi gdje je bila sotonska zamka. Napasnik mu se tako ne prikazuje u nekom odbojnom liku i obliku, nego u punom sjaju zavodljivosti, koja čovjeku zabljesne, tako da od nje ne vidi dugoročne ciljeve kojima bi trebao težiti.
   Upravo to vidimo u kušnjama kojima je bio izložen Gospodin Isus Krist gdje se Đavao pokazuje kao vrhunski stručnjak za kompromis. On ne ide izravno protiv Boga, nego, naprotiv, čak nudi Gospodinu da afirmira svoje božanstvo kad mu govori: Ako si Sin Božji, reci ovom kamenu da postane kruhom.
   Isto tako kad kuša čovjeka, onda ga ne navodi odmah da ide protiv Boga, nego ga navodi da se najprije uzoholi i dopusti da mu uvuče u dušu osjećaj da ga je Bog zaboravio i ne vodi računa o njemu, te onda čovjek svoj uzvišeni dar bogosinovstva uzdiže kao stup pobune prema Bogu. 
   Za početak je dovoljno da čovjek krene krivim putem, odnosno da se počne odvajati od Boga, a kad je nastao procjep između njega i Boga, onda će to kasnije lako prijeći u otvoreno protivljenje i borbu protiv Boga i vrijednosti Božjih. 
   Na početku svoga djelovanja Sotona poziva čovjeka da ne bude Bogu vjeran do kraja, odnosno da negdje isklizne iz kolosijeka Božjeg a sve drugo kasnije ide samo od sebe. 
   Kao i uvijek u ljudskoj povijesti i danas Sotona vješto usredotočuje čovjekovu pozornost na ono što je zemaljsko, jer tako otklanja čovjekovu pozornost od Boga. A, kada jednom čovjek zaigra njegovu igru, onda je laka žrtva koja više ne vidi važnost potpune vjernosti Bogu i njegovoj riječi.
   Sotoni je prvotna nakana da čovjeku pri njegovim odlukama Bog ne bude jedino mjerilo i jedini kriterij, nego da se počne ravnati i prema drugim kriterijima. On radi na tome da čovjek postavi i druge ciljeve i imperative koji neće biti vođeni isključivo Božjom mišlju, nego i onom ljudskom. Sotona hoće da se čovjek pokloni i drugim vrijednostima života, a ne samo onim božanskim. Zato se prikazuje čovjeku kao vrlo snošljiv, s velikom dozom razumijevanja za njegove probleme, a Boga u isto vrijeme želi prikazati nesnošljivim i prezahtjevnim, pa čak i neosjetljivim za ljudske potrebe. Sotona predstavlja Boga kao strogog vladara kojemu treba služiti, dok čovjeku naviješta slobodu od toga, uvjeravajući ga da se može osloboditi, te sam gospodariti svojim životom i svijetom vladati. No, u tom slučaju, ne želi da se zna prava istina, odnosno da je sotonska snošljivost izopačena, jer joj je cilj postići da čovjek postane snošljiv prema zlu, a nesnošljiv prema Bogu, da se klanja ne samo Bogu nego i Sotoni.
   Sotona se tako, svojim napastovanjem, predstavlja kao stručnjak za izokretanje vrijednosti i perspektive. Ono što je bitno prikaže sporednim, a sporedno bitnim. Ono što je apsolutno prikaže relativnim, a relativno apsolutnim. Tako je želio i Gospodinu podvaliti da je kruh važniji od riječi Božje, vlast i slava ovoga svijeta od služenja Bogu, te vlastito ostvarenje zemaljske slave od vjernosti Bogu.
   Ovakvo se izokretanje događa i danas u društvu, kada Sotona uvjeri čovjeka da gurne u drugi plan duhovne vrijednosti. Dovede ga do toga da zanemari dušu, a onda učini da vjernost Bogu ne bude potpuna, nego selektivna i pristrana, te je čovjek neprimjetno postao žrtvom napasti. I danas kad se u društvu pridaje minimalna važnost duhovnim i moralnim vrijednostima, pa čak ne uočava pogubnost kad ih se ruši, posve je sigurno da se Sotona neće ukazivati u nekom izobličenom liku, nego je već dobio onu tihu borbu u čovjekovoj svijesti.
   Ali je, srećom, Gospodin Isus Krist raskrinkao sotonske varke, te je odnio pobjedu izlažući se kušnjama da bi čovjeku otvorio oči i dao snagu da može Sotonu pobijediti. Gospodin svjedoči da čovjek i društvo mogu imati dovoljno kruha, pa i gospodarske stabilnosti, samo ako poštuju Božje zakone i odredbe, odnosno ako žive prema Božjoj riječi. Kamo sreće da od njega svaki čovjek uči i da bude do kraja u to uvjeren. Stoga, čovjek je pozvan da skromno hodi za svojim Gospodinom putem svete kršćanske vjere na kojem će znati regulirati svoje nezasitne ljudske apetite kojima ga Sotona navodi na sklizak teren.  
   Gospodin Isus Krist je raskrinkao i ogolio napasti Sotone, te čovjek sada zna kako se pojavljuje i na koji način zavodi. Zato, čovjek treba odvažno odbaciti od sebe sotonsku prisutnost koja ga navodi na zlo, te treba poći putem potpune i cjelovite vjernosti Bogu, kako ga je poučio Gospodin, koji mu je posvjedočio što znači živjeti od svake riječi iz Božjih usta, što znači klanjati se jedino Bogu i njemu jedinomu služiti, što znači ne iskušavati Gospodina, Boga svojega, nego mu biti vjeran. 
   Neka svakog čovjeka putevima ovoga svijeta i takvog svjedočanstva vodi Duh Sveti kao što je i Gospodina vodio pustinjom, kako bi i sam pobijedio u kušnjama, te zaslužio pobjedu života vječnoga. Amen!