Poštovanje, ljubav i zahvalnost koju dugujemo Bogu
Strah pred vremenitim i vječnim kaznama i nada u vremenitu i vječnu plaću
Poštovanje, ljubav i zahvalnost koju dugujemo Bogu
Poštovanje koje dugujemo Bogu treba nas poticati da vjerno vršimo njegove zapovijedi!
Naime, poznato je da ljude koji se ne odlikuju službom, čašću ili pobožnošću čovjek teže sluša i poštuje, jer njihova osobnost ne ulijeva posluh i poštovanje. To je i bio razlog što se neki Izraelci nisu htjeli pokoravati kralju Šaulu u početku njegove vladavine. U njemu su gledali potomka neznatnog i najmanjeg Benjaminova plemena i znali su da je on čuvao magarce svoga oca te su ga zato prezirali i govorili: ''Kako će nas taj spasiti?'' (1 Sam 10,27).
Naprotiv, čovjeku nije teško slušati zapovijedi onoga koji u ljudskom društvu zauzima visoki položaj i koji se odlikuje znanjem i krepošću. Poštovanje koje čovjek prema njemu ima čini mu poslušnost lakom. Zato je kraljica od Sabe smatrala sluge velikog kralja Salomona sretnima i kazala: ''Blago tvojim ženama, blago ovim tvojim slugama, koji su neprestano pred tobom i slušaju tvoju mudrost!'' (1 Kr 10,8).
Stoga, dužni smo dobro razmisliti o tome tko je Bog koji nam je dao Deset zapovijedi.
Tako, dužni smo znati da je Bog svemogući koji može stvoriti mnoštvo svjetova. Kralj je Neba i zemlje te Gospodin i gospodar nebrojenih skupina blaženih anđela pred kojim nestaje svake zemaljske veličine. Poznaje srca sviju ljudi, a mudrost njegova seže od jednog do drugog kraja svijeta, sve obuhvaća i sve skladno ravna.
Bog
je sama svetost i dobrota te mrzi zlo, a hoće i čini samo ono što je
pravo i dobro. Pa, zar da se tako moćnom, mudrom, svetom i dobrostivom
Bogu rado ne pokoravamo? Blaženi
Aanđeli stoje pred njegovim prijestoljem uvijek pripravni da izvrše
svaku njegovu volju, a mi da ne smatramo za najveću slavu vršiti ono
što nam Bog zapovijeda. Zato se trebamo često sjećati neizmjernog
Božjeg veličanstva i njegovih savršenosti pa će nas već samo poštovanje
koje mu dugujemo potaknuti da vjerno vršimo sve njegove zapovijedi.
Još jači poticaj za vršenje zapovijedi od poštovanja prema Bogu treba nam biti ljubav prema Bogu!
Djeca koja od srca ljube svoje roditelje rado čine što im oni nalažu i ništa im nije teško, jer ljubav čini da im je sve lako. Sličan odnos koji vlada između roditelja i djece je između Boga i svakog pravednog i pobožnog čovjeka.
U Starom zavjetu Bog je čovjeku više bio gospodar nego otac, a čovjek je bio više njegov sluga nego njegovo dijete i zato ga je većinom zvao Gospodin, a rijetko otac.
U Novom zavjetu čovjek je u puno užem odnosu s Bogom, jer je po Gospodinu Isusu Kristu njegovo dijete, a on njegov Otac. Zato apostol Pavao i govori: ''Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim 8,15).
Ako je u Starom zavjetu čovjek kao sluga slušao Boga, zar da ga u Novom zavjetu kao njegovo ljubljeno dijete ne sluša? Zar da ljubav koju ima prema svome Ocu ne bude moćni poticaj da spremno vrši sve njegove zapovijedi?
Naime, posve je sigurno ako Boga ljubimo iz sveg srca spremno ćemo činiti i sve ono što se Bogu sviđa. Bog nam neće trebati prijetiti s teškim kaznama, nego već sama misao da bi svoga predobrog Oca u Nebu ražalostili ili uvrijedili od svega će nas odvraćati što je protiv volje Božje.
Ako znamo da ljubav ono što je najteže čini posve lakim tada više nećemo ni osjećati teret Božjeg zakona već ćemo ga veselo i rado nositi. Zato se trebamo potruditi da u našem srcu uvijek gori vatra Božje ljubavi i onda nam nikada neće biti teško držati Božje zapovijedi pa ćemo se sami osvjedočiti da su istinite Gospodinove riječi: ''Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,29-30).
Kako ljubav tako i zahvalnost prema Bogu treba nas poticati da držimo i vršimo sve njegove zapovijedi!
O kako su velika i mnoga dobročinstva koja nam dolaze iz Božje ruke. Tako, od Boga nam dolazi život i zdravlje, hrana i piće, stan i odijelo i sva zemaljska dobra. Dao nam je neumrlu, razumom i slobodnom voljom obdarenu dušu te podložio sve svoje stvorenje. Svaki dan i svaki čas daje nam milost na milost da mu možemo služiti i svoju zadnju svrhu postići. Bog nam je i svoga jedinorođenog sina Isusa Krista poslao da nas spasi od grijeha i vječnoga prokletstva i otvori Nebo koje nam je bilo zatvoreno radi grijeha naših praroditelja Adama i Eve.
Još jači poticaj za vršenje zapovijedi od poštovanja prema Bogu treba nam biti ljubav prema Bogu!
Djeca koja od srca ljube svoje roditelje rado čine što im oni nalažu i ništa im nije teško, jer ljubav čini da im je sve lako. Sličan odnos koji vlada između roditelja i djece je između Boga i svakog pravednog i pobožnog čovjeka.
U Starom zavjetu Bog je čovjeku više bio gospodar nego otac, a čovjek je bio više njegov sluga nego njegovo dijete i zato ga je većinom zvao Gospodin, a rijetko otac.
U Novom zavjetu čovjek je u puno užem odnosu s Bogom, jer je po Gospodinu Isusu Kristu njegovo dijete, a on njegov Otac. Zato apostol Pavao i govori: ''Vi, naime, niste primili duha ropstva da ponovo budete u strahu, već ste primili duha posinjenja kojim vičemo: Abba - Oče!'' (Rim 8,15).
Ako je u Starom zavjetu čovjek kao sluga slušao Boga, zar da ga u Novom zavjetu kao njegovo ljubljeno dijete ne sluša? Zar da ljubav koju ima prema svome Ocu ne bude moćni poticaj da spremno vrši sve njegove zapovijedi?
Naime, posve je sigurno ako Boga ljubimo iz sveg srca spremno ćemo činiti i sve ono što se Bogu sviđa. Bog nam neće trebati prijetiti s teškim kaznama, nego već sama misao da bi svoga predobrog Oca u Nebu ražalostili ili uvrijedili od svega će nas odvraćati što je protiv volje Božje.
Ako znamo da ljubav ono što je najteže čini posve lakim tada više nećemo ni osjećati teret Božjeg zakona već ćemo ga veselo i rado nositi. Zato se trebamo potruditi da u našem srcu uvijek gori vatra Božje ljubavi i onda nam nikada neće biti teško držati Božje zapovijedi pa ćemo se sami osvjedočiti da su istinite Gospodinove riječi: ''Uzmite jaram moj na se i učite od mene, jer sam krotka i ponizna srca. Tako ćete naći pokoj svojim dušama, jer jaram je moj sladak, a moje breme lako.'' (Mt 11,29-30).
Kako ljubav tako i zahvalnost prema Bogu treba nas poticati da držimo i vršimo sve njegove zapovijedi!
O kako su velika i mnoga dobročinstva koja nam dolaze iz Božje ruke. Tako, od Boga nam dolazi život i zdravlje, hrana i piće, stan i odijelo i sva zemaljska dobra. Dao nam je neumrlu, razumom i slobodnom voljom obdarenu dušu te podložio sve svoje stvorenje. Svaki dan i svaki čas daje nam milost na milost da mu možemo služiti i svoju zadnju svrhu postići. Bog nam je i svoga jedinorođenog sina Isusa Krista poslao da nas spasi od grijeha i vječnoga prokletstva i otvori Nebo koje nam je bilo zatvoreno radi grijeha naših praroditelja Adama i Eve.
Bog nas također poziva i u svoju svetu Crkvu koja sadrži
obilje sredstava za spas naše duše. O, kako je Bog dobar prema nama i kako mu trebamo biti zahvalni za bezbrojne dokaze njegove
ljubavi i milosrđa. Bog nije dao čovjeku samo ruke, oči i noge već i mnoga druga
duhovna i tjelesna dobra. A, ipak mu čovjek ne želi služiti i njegove
zapovijedi neće držati pokazujući tako svoju veliku nezahvalnost.
Nadalje, Bog iskazuje svoju ljubav ne samo dobročinstvima svake vrste već i zapovijedima koje nam je dao, jer sve Božje zapovijedi dane su za naše dobro i samo ćemo onda ovdje na zemlji imati sretne dane ako ih sve budemo vjerno vršili.
Dužni smo znati da prve tri zapovijedi sadržavaju dužnosti prema Bogu i propisuju nam da u Boga vjerujemo, u njega se nadamo, njega iznad svega ljubimo, njega svojim vrhovnim gospodarom priznajemo te mu prinosimo svoje poštovanje i klanjanje. Kada ne bi bilo ovih triju zapovijedi tada ne bi imali nikakvih dužnosti prema Bogu, bili bi posve slobodni i mogli bi činiti sve što želimo.
Međutim, tada se postavlja pitanje, kamo bi nas dovela ta sloboda? Posve jasno i sigurno je da bi nas ta sloboda dovela do vječne propasti.
Povijest svih vremena nas uči da pojedini ljudi i cijeli narodi, koji se od Boga odmetnu i više mu ne služe, popuste svojim divljim strastima te kao takvi gomilaju zločine ili grijehe i na koncu propadaju.
Kako je samo jadno izgledalo u Francuskoj kada je kršćanska vjera u postojanje Boga i u objavljenu religiju formalnim dekretom dokinuta? To novonastalo kraljevstvo naličilo je razbojničkoj špilji, jer su svi društveni vezovi bili pokidani i razriješeni. Izdajstva, razbojstva, ubojstva, nečistoća i sve opačine vladale su u zemlji te da se ubrzo nije uspostavila vjera u Boga francuski narod bi doista propao.
Sada je nužno svratiti pogled na ostalih sedam zapovijedi koje sadrže čovjekove dužnosti prema bližnjemu i pretpostaviti da te zapovijedi više ne vrijede. Što bi onda bilo s ljudskim društvom?
Uzmimo da je djeci slobodno prezirati svoje roditelje i ne slušati ih, podložnici da nemaju dužnosti pokoravati se zapovijedima zakonite vlasti te smiju činiti što hoće, da se mržnja i neprijateljstvo, ubojstvo, preljub i svaka vrsta nečistoće, krađa, razbojstvo, kriva prisega i laž događaju te da se ne smatraju za grijeh kao i to da nitko više ne mora svoje zle misli i požude krotiti.
Ne možemo ni zamisliti kakav bi nered nastao i kakvo bi grozno mjesto zemlja postala. Uistinu, rod ljudski bi više naličio krdu divljih zvijeri negoli društvu razumnih bića. S vremenom bi sam sebe uništio i nestalo bi ga bez traga s lica zemlje.
Iz ovoga se vidi kakvo bi se čovjeku zlo desilo kada ne bi imao Deset zapovijedi te kako mu je Bog dobro učinio kad ih je dao i naložio mu da ih vrši. Kada bi čovjek te zapovijedi točno i savjesno vršio vladao bi red, mir i sigurnost u svim obiteljima i državama. Kao takav čovjek bi mirno i zadovoljno provodio svoje dane i imao bi Nebo već ovdje na zemlji.
Stoga, čovjek treba biti zahvalan Bogu što mu je, za njegovo dobro, dao Deset zapovijedi te ih iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti prema njemu revno treba vršiti.
Strah pred vremenitim i vječnim kaznama i nada u vremenitu i vječnu plaću
Nadalje, imamo i druge razloge da vjerno vršimo Deset zapovijedi, a oni su: strah pred vremenitom i vječnom kaznom kao i nada u vremenitu i vječnu plaću!
Iz Svetog pisma se jasno vidi da je Bog izraelskom narodu prijetio s prokletstvom i propašću ako bude kršio njegov sveti Zakon: ''Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.'' (Lev 26,14-17).
Da to nisu bile samo prijetnje svjedoči povijest, jer uvijek kada su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna i bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju su i svoju zemlju izgubili te bili razmješteni po tuđim zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer. Stoga, dužni smo znati da se Bog nije promijenio te da i danas kažnjava one koji krše njegov sveti Zakon.
Grijeh je osnovni razlog što i danas cijele narode i pojedince snalaze različite nevolje. Kako današnji čovjek za Boga više ne pita i njegove zapovijedi drsko krši Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo djelo ne propušta kazniti.
Nadalje, Bog iskazuje svoju ljubav ne samo dobročinstvima svake vrste već i zapovijedima koje nam je dao, jer sve Božje zapovijedi dane su za naše dobro i samo ćemo onda ovdje na zemlji imati sretne dane ako ih sve budemo vjerno vršili.
Dužni smo znati da prve tri zapovijedi sadržavaju dužnosti prema Bogu i propisuju nam da u Boga vjerujemo, u njega se nadamo, njega iznad svega ljubimo, njega svojim vrhovnim gospodarom priznajemo te mu prinosimo svoje poštovanje i klanjanje. Kada ne bi bilo ovih triju zapovijedi tada ne bi imali nikakvih dužnosti prema Bogu, bili bi posve slobodni i mogli bi činiti sve što želimo.
Međutim, tada se postavlja pitanje, kamo bi nas dovela ta sloboda? Posve jasno i sigurno je da bi nas ta sloboda dovela do vječne propasti.
Povijest svih vremena nas uči da pojedini ljudi i cijeli narodi, koji se od Boga odmetnu i više mu ne služe, popuste svojim divljim strastima te kao takvi gomilaju zločine ili grijehe i na koncu propadaju.
Kako je samo jadno izgledalo u Francuskoj kada je kršćanska vjera u postojanje Boga i u objavljenu religiju formalnim dekretom dokinuta? To novonastalo kraljevstvo naličilo je razbojničkoj špilji, jer su svi društveni vezovi bili pokidani i razriješeni. Izdajstva, razbojstva, ubojstva, nečistoća i sve opačine vladale su u zemlji te da se ubrzo nije uspostavila vjera u Boga francuski narod bi doista propao.
Sada je nužno svratiti pogled na ostalih sedam zapovijedi koje sadrže čovjekove dužnosti prema bližnjemu i pretpostaviti da te zapovijedi više ne vrijede. Što bi onda bilo s ljudskim društvom?
Uzmimo da je djeci slobodno prezirati svoje roditelje i ne slušati ih, podložnici da nemaju dužnosti pokoravati se zapovijedima zakonite vlasti te smiju činiti što hoće, da se mržnja i neprijateljstvo, ubojstvo, preljub i svaka vrsta nečistoće, krađa, razbojstvo, kriva prisega i laž događaju te da se ne smatraju za grijeh kao i to da nitko više ne mora svoje zle misli i požude krotiti.
Ne možemo ni zamisliti kakav bi nered nastao i kakvo bi grozno mjesto zemlja postala. Uistinu, rod ljudski bi više naličio krdu divljih zvijeri negoli društvu razumnih bića. S vremenom bi sam sebe uništio i nestalo bi ga bez traga s lica zemlje.
Iz ovoga se vidi kakvo bi se čovjeku zlo desilo kada ne bi imao Deset zapovijedi te kako mu je Bog dobro učinio kad ih je dao i naložio mu da ih vrši. Kada bi čovjek te zapovijedi točno i savjesno vršio vladao bi red, mir i sigurnost u svim obiteljima i državama. Kao takav čovjek bi mirno i zadovoljno provodio svoje dane i imao bi Nebo već ovdje na zemlji.
Stoga, čovjek treba biti zahvalan Bogu što mu je, za njegovo dobro, dao Deset zapovijedi te ih iz poštovanja, ljubavi i zahvalnosti prema njemu revno treba vršiti.
Strah pred vremenitim i vječnim kaznama i nada u vremenitu i vječnu plaću
Nadalje, imamo i druge razloge da vjerno vršimo Deset zapovijedi, a oni su: strah pred vremenitom i vječnom kaznom kao i nada u vremenitu i vječnu plaću!
Iz Svetog pisma se jasno vidi da je Bog izraelskom narodu prijetio s prokletstvom i propašću ako bude kršio njegov sveti Zakon: ''Ali ako me ne poslušate i u djelo ne provedete sve ove moje zapovijedi; ako odbacite moje zakone, pogazite moje naredbe i prekršite moj Savez, ne provodeći u djelo sve moje zapovijedi, evo što ću ja učiniti vama; podvrgnut ću vas strepnji, iznemoglosti i groznici što oči troše a život gase. Sjetve ćete svoje uzalud sijati - neprijatelji vaši njima će se hraniti. Ja ću se protiv vas okrenuti, i vaši će vas neprijatelji nemilosrdno tući. Oni koji vas mrze gospodarit će nad vama. Bježat ćete i onda kad vas nitko ne bude progonio.'' (Lev 26,14-17).
Da to nisu bile samo prijetnje svjedoči povijest, jer uvijek kada su Izraelci kršili Božje zapovijedi odmah ih je stigla kazna i bili su kažnjeni glađu, ratom, kugom i ropstvom. Na kraju su i svoju zemlju izgubili te bili razmješteni po tuđim zemljama, a sve to svakom čovjeku za svjedočanstvo i primjer. Stoga, dužni smo znati da se Bog nije promijenio te da i danas kažnjava one koji krše njegov sveti Zakon.
Grijeh je osnovni razlog što i danas cijele narode i pojedince snalaze različite nevolje. Kako današnji čovjek za Boga više ne pita i njegove zapovijedi drsko krši Bog ga kažnjava da nauči da je on pravedan i da nijedno zlo djelo ne propušta kazniti.
Bez obzira što neki grešnici ovdje na zemlji provedu sretne dane ipak
im na tome nitko ne treba zavidjeti, jer će ti dani, koji su
inače spojeni s grižnjom savjesti i s unutrašnjom mukom, brzo završiti, a
poslije njih će slijediti vječna propast što je vidljivo iz ovih
Jobovih riječi: ''Dane svoje završavaju u sreći, u Podzemlje oni silaza spokojno.'' (Job 21,13).
Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe, jer svi su osim Noe i njegove obitelji upali, ne samo u vremenitu, već i u vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima Sodome i Gomore, jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru Pakla. Tako je bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim sinovima Helijevim Ofnesu i Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i zauvijek propali. Tako je i svima koji idu stopama onih koji preziru i krše Božji zakon te ih čeka nesretni svršetak i ponor Pakla.
Dakle, ako jednu jedinu od Deset zapovijedi u važnoj stvari prestupimo, a prave pokore ne činimo sudbina će nam biti sa zlim dusima i prokletim ljudima i bit ćemo, od Božanskog Suca, osuđeni u vatrenu tamnicu Pakla gdje je plač i škrgut zubi. Pa, zar da nas razmatranje te strašne istine ne odvrati od prijestupa Božjeg zakona?
Poznato je da se najbezobrazniji i posve drski lopov straši učiniti ono za što zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili kazna smrti, a mi kao Božja djeca da budemo tako lakoumni i Božje zapovijedi kršimo što, a kao što smo dužni znati i kako nas sveta kršćanska vjera uči, ima za posljedicu naše vječno prokletstvo. Zar da se strašimo ljudskih kazni koje snalaze samo tijelo i vremenita dobra, a Boga da se ne strašimo koji može tijelo i dušu baciti u Pakao?
Zato se trebamo često sjetiti, a osobito u navali napasti, na strašnu vatru Pakla koju je Bog zapalio za one koji krše njegov Zakon pa ćemo sigurno paziti da ništa ne učinimo što bi nas tako strašno unesrećilo.
Također dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim vjernim službenicima!
Ljudski poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost a da za to ne obećavaju nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti, jer kao stvoritelj i gospodar mogao je od nas tražiti podlaganje i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ni najmanje ne nagradi jer smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Bog prema nama nema nikakve dužnosti već samo prava i ne možemo reći da je Gospodin dužan priznati našu poslušnost.
O, kada bi samo shvatili kolika je Božja dobrota i kako za njemu iskazanu službu ljubavi, a što je za nas stroga dužnost, nagrađuje vremenito i vječno.
Već je Izraelcima Bog rekao: ''Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.'' (Lev 26,3-9).
Ta utješna obećanja snaći će nas ako Božje zapovijedi vjerno vršimo. Dobro će nam biti na zemlji i Bog će nam sve dati što nas može tješiti i veseliti. Bog, ako i odredi da nas za naše dobro u mukama kuša i da tako našu krepost i zasluge poveća ipak se nećemo smatrati nesretnima, jer gledajući na to da su te kušnje prolazne bit ćemo u nutrini utješeni i veseli pa ćemo kao i apostol Pavao reći: ''Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2 Kor 7,4).
Ipak najveća i najpoželjnija plaća vjernog vršitelja Božjega zakona čeka na drugomu svijetu jer će biti dionik onog blaženstva o kojem apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).
Pobožni patrijarsi Staroga zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih zapovijedi i svi pobožni vjernici koji su radosno snosili blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju u Nebu i uživaju veliku i vječnu slavu jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2 Kor 4,17-18).
Gledajući na tu veliku plaću, koju sve gorljive Božje sluge u Nebu posjeduju, zar nećemo ozbiljno nastojati da Bogu vjerno služimo i njegove zapovijedi vršimo?
Kada znamo koliko se oholi i nerazboriti čovjek muči da sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću, zar razborit, ponizan, pravedan i pobožan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži vršenje Božjeg zakona da tako postigne savršena i vječna nebeska dobra.
Dakle, razborit, ponizan, pravedan i pobožan čovjek je dužan često obnoviti odluku da će uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog njemu i svim ljudima u srce upisao te ih po Mojsiju i svome sinu Isusu Kristu naložio vršiti. Vrlo često je dužan promisliti da je Bog njegov stvoritelj i gospodar i da njemu duguje najdublje poštovanje i savršenu poslušnost te kao pobožni i pravedni Samuel treba reći: ''Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1 Sam 3,10).
Također smo dužni promisliti bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost od Boga primamo. Za te darove Bogu smo dužni iz srca zahvaliti, a svoju zahvalnost pokazati čineći gorljivo ono što se njemu sviđa.
Ne smijemo se dati zavesti od onih koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom trebamo reći: ''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1 Mak 2,19 -22).
Ako nam je ponekad put zapovijedi težak i strm i ako se naša putena narav protivi poći tim putem dužni smo se sjetiti plaće i kazne, odnosno koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi.
Kada kršimo zapovijedi Bog nas kažnjava već ovdje na zemlji raznim nevoljama i mukama, a na drugome svijetu zapalio je paklenu vatru koja se neće nikada ugasiti.
Naprotiv, ako uvijek radimo po Božjoj volji već ovdje na zemlji Bog nam daje mirne i zadovoljne dane, a na drugome svijetu neprolazne radosti i blaženstvo Neba, što se vidi iz ovih Božjih riječi: ''Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.'' (Pnz 11,26-28).
Na koncu, dužni smo uvijek imati u pameti i srcu riječi što ih je Mojsije posve jasno kazao izraelskom narodu: ''Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.'' (Pnz 30,16). Amen!
Tako je bilo ljudima u vrijeme Noe, jer svi su osim Noe i njegove obitelji upali, ne samo u vremenitu, već i u vječnu propast. Tako je bilo i stanovnicima Sodome i Gomore, jer je vatrena i sumporna kiša uništila njih i njihove gradove, a njihove duše sada gore u ponoru Pakla. Tako je bilo bratoubojici Kainu, nepoštenim sinovima Helijevim Ofnesu i Finesu, buntovniku Abšalomu, izdajici Judi Iškariotskom, umrli su i zauvijek propali. Tako je i svima koji idu stopama onih koji preziru i krše Božji zakon te ih čeka nesretni svršetak i ponor Pakla.
Dakle, ako jednu jedinu od Deset zapovijedi u važnoj stvari prestupimo, a prave pokore ne činimo sudbina će nam biti sa zlim dusima i prokletim ljudima i bit ćemo, od Božanskog Suca, osuđeni u vatrenu tamnicu Pakla gdje je plač i škrgut zubi. Pa, zar da nas razmatranje te strašne istine ne odvrati od prijestupa Božjeg zakona?
Poznato je da se najbezobrazniji i posve drski lopov straši učiniti ono za što zna da je određena velika novčana kazna, višegodišnja tamnica ili kazna smrti, a mi kao Božja djeca da budemo tako lakoumni i Božje zapovijedi kršimo što, a kao što smo dužni znati i kako nas sveta kršćanska vjera uči, ima za posljedicu naše vječno prokletstvo. Zar da se strašimo ljudskih kazni koje snalaze samo tijelo i vremenita dobra, a Boga da se ne strašimo koji može tijelo i dušu baciti u Pakao?
Zato se trebamo često sjetiti, a osobito u navali napasti, na strašnu vatru Pakla koju je Bog zapalio za one koji krše njegov Zakon pa ćemo sigurno paziti da ništa ne učinimo što bi nas tako strašno unesrećilo.
Također dužni smo se sjetiti i velike plaće koju je Bog obećao svojim vjernim službenicima!
Ljudski poglavari ovdje na zemlji traže poslušnost a da za to ne obećavaju nikakve plaće i prijete raznim kaznama. To je i Bog mogao učiniti, jer kao stvoritelj i gospodar mogao je od nas tražiti podlaganje i strogo vršenje svojih zapovijedi, a da nas za to ni najmanje ne nagradi jer smo djelo njegovih ruku i od nas nema ni najmanje koristi. Bog prema nama nema nikakve dužnosti već samo prava i ne možemo reći da je Gospodin dužan priznati našu poslušnost.
O, kada bi samo shvatili kolika je Božja dobrota i kako za njemu iskazanu službu ljubavi, a što je za nas stroga dužnost, nagrađuje vremenito i vječno.
Već je Izraelcima Bog rekao: ''Budete li živjeli prema mojim zakonima, održavali moje zapovijedi i u djelo ih provodili, dat ću vam kiše u pravo vrijeme, te će zemlja rađati rodom, a stabla po polju donositi plodove. Vršidba će vam stizati berbu, a berba stizati sjetvu. Jest ćete kruh svoj do sitosti, i u svojoj ćete zemlji živjeti u sigurnosti. Zemlji ću dati mir; tako ćete počivati a da vas nitko ne plaši. Štetne ću životinje iz zemlje ukloniti; mač neće prolaziti vašom zemljom. U bijeg ćete nagoniti svoje neprijatelje, i oni će padati pred vama od mača. Petorica vas nagonit će u bijeg stotinu njih, a stotina vas nagonit će u bijeg deset tisuća njih. Da, vaši će neprijatelji padati pred vama od mača. K vama ću se okrenuti te vas rodnima činiti i razmnožiti. Držat ću svoj Savez s vama.'' (Lev 26,3-9).
Ta utješna obećanja snaći će nas ako Božje zapovijedi vjerno vršimo. Dobro će nam biti na zemlji i Bog će nam sve dati što nas može tješiti i veseliti. Bog, ako i odredi da nas za naše dobro u mukama kuša i da tako našu krepost i zasluge poveća ipak se nećemo smatrati nesretnima, jer gledajući na to da su te kušnje prolazne bit ćemo u nutrini utješeni i veseli pa ćemo kao i apostol Pavao reći: ''Pun sam utjehe; preobilna je radost moja zbog sve nevolje naše.'' (2 Kor 7,4).
Ipak najveća i najpoželjnija plaća vjernog vršitelja Božjega zakona čeka na drugomu svijetu jer će biti dionik onog blaženstva o kojem apostol Pavao govori: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: To je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).
Pobožni patrijarsi Staroga zavjeta koji su vjerno stupali putem Božjih zapovijedi i svi pobožni vjernici koji su radosno snosili blagi jaram Gospodina Isusa Krista sada vladaju u Nebu i uživaju veliku i vječnu slavu jer apostol Pavao tvrdi: ''Uistinu, naša nam sadašnja ali kratkotrajna i mala nevolja donosi izvanredno veliku i vječnu slavu, nama koji ne smjeramo na vidljivo, nego na nevidljivo, jer je vidljivo prolazno, a nevidljivo vječno.'' (2 Kor 4,17-18).
Gledajući na tu veliku plaću, koju sve gorljive Božje sluge u Nebu posjeduju, zar nećemo ozbiljno nastojati da Bogu vjerno služimo i njegove zapovijedi vršimo?
Kada znamo koliko se oholi i nerazboriti čovjek muči da sebi stekne prolaznu zemaljsku sreću, zar razborit, ponizan, pravedan i pobožan čovjek neće rado uzeti na sebe malenu muku što je traži vršenje Božjeg zakona da tako postigne savršena i vječna nebeska dobra.
Dakle, razborit, ponizan, pravedan i pobožan čovjek je dužan često obnoviti odluku da će uvijek vjerno i savjesno vršiti zapovijedi što ih je Bog njemu i svim ljudima u srce upisao te ih po Mojsiju i svome sinu Isusu Kristu naložio vršiti. Vrlo često je dužan promisliti da je Bog njegov stvoritelj i gospodar i da njemu duguje najdublje poštovanje i savršenu poslušnost te kao pobožni i pravedni Samuel treba reći: ''Govori Gospodine, sluga tvoj sluša!'' (1 Sam 3,10).
Također smo dužni promisliti bezbrojna dobročinstva što ih svaki dan za tijelo i dušu, odnosno za vremenitost i vječnost od Boga primamo. Za te darove Bogu smo dužni iz srca zahvaliti, a svoju zahvalnost pokazati čineći gorljivo ono što se njemu sviđa.
Ne smijemo se dati zavesti od onih koji lakoumno krše Božje zapovijedi i žive po svojim strastima i pohotama te s pobožnim Matatijom trebamo reći: ''Neka se i svi narodi pod kraljevom vlašću njemu pokore tako te svaki od njih odstupi od bogoštovlja svojih predaka i privoli njegovim naredbama, ja i moji sinovi, i sva braća moja, slijedit ćemo Savez otaca svojih. Ne dalo Nebo da ostavimo Zakon i zapovijedi. I zato ne možemo poslušati kraljevih naloga da prestupimo svoje bogoštovlje ni udesno ni ulijevo.'' (1 Mak 2,19 -22).
Ako nam je ponekad put zapovijedi težak i strm i ako se naša putena narav protivi poći tim putem dužni smo se sjetiti plaće i kazne, odnosno koje su posljedice vršenja, a koje kršenja Božjih zapovijedi.
Kada kršimo zapovijedi Bog nas kažnjava već ovdje na zemlji raznim nevoljama i mukama, a na drugome svijetu zapalio je paklenu vatru koja se neće nikada ugasiti.
Naprotiv, ako uvijek radimo po Božjoj volji već ovdje na zemlji Bog nam daje mirne i zadovoljne dane, a na drugome svijetu neprolazne radosti i blaženstvo Neba, što se vidi iz ovih Božjih riječi: ''Gledajte! Nudim vam danas blagoslov i prokletstvo: blagoslov, budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje vam danas dajem; a prokletstvo, ne budete li slušali zapovijedi Jahve, Boga svoga, nego siđete s puta koji vam danas određujem te pođete za drugim bogovima, kojih niste poznavali.'' (Pnz 11,26-28).
Na koncu, dužni smo uvijek imati u pameti i srcu riječi što ih je Mojsije posve jasno kazao izraelskom narodu: ''Ako poslušaš zapovijedi Jahve, Boga svoga, koje ti danas dajem - ako ih poslušaš ljubeći Jahvu, Boga svoga, hodeći njegovim putovima, vršeći njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe, živjet ćeš, i razmnožit će te Jahve, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš.'' (Pnz 30,16). Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar