Tjelesna djela milosrđa

Sedam tjelesnih djela milosrđa

''Ali on, želeći se pokazati pravednim, zapita Isusa: 'Tko je onda moj bližnji?' Isus odvrati: 'Neki čovjek, silazeći iz Jeruzalema u Jerihon, zapade među razbojnike, koji ga svuku i još k tomu izrane, ostave napola  mrtva pa odu. Slučajno je istim putem silazio neki svećenik pa kad opazi, zaobiđe ga i prođe. A tako i neki levit, kad dođe tu i kad ga opazi, zaobiđe ga i prođe. Neki putnik Samarijanac dođe blizu njega pa kad ga vidje, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva dinara i dade ih gostioničaru: 'Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti.' Koji se, po tvome mišljenju, od te trojice pokazao bližnjim onomu što je zapao među razbojnike?' Odgovori mu: 'Onaj koji mu iskaza milosrđe.' 'Idi pa i ti čini tako!' reče mu Isus.'' (Lk 10,29-37)

   U ovom dijelu Evanđelja Gospodin nas želi poučiti tko je naš bližnji, odnosno ovom pričom želi nam pokazati da je svaki čovjek bez obzira bio nam prijatelj ili neprijatelj naš bližnji kojeg smo dužni nesebično ljubiti i po svojim trenutnim materijalnim mogućnostima pomoći u njegovoj tjelesnoj potrebi.

   Kada općenito govorimo o tjelesnim djelima milosrđa ili o dijeljenju raznih vrsta milostinje nužno je reći:

   O dužnosti dijeljenja milostinje

   O koristi dijeljenja milostinje

   O dužnosti dijeljenja milostinje

   Da što bolje shvatimo dužnost dijeljenja milostinje nužno je odgovoriti:

   Tko je sve dužan dijeliti milostinju

   Kome smo dužni dijeliti milostinju

   Koliko smo dužni dijeliti milostinje

   Kako smo dužni dijeliti milostinju

   Tko je sve dužan dijeliti milostinju

   Milostinju smo dužni dijeliti svi koji to možemo, jer dužnost dijeliti milostinju slijedi iz ljubavi prema bližnjemu!

   Ako iskreno ljubimo bližnjega tada mu iz srca želimo svako dobro, odnosno radujemo se kada mu je dobro, a žalosni smo ako ga kakvo zlo snađe. To dobrohotno mišljenje nas sili da bližnjemu koji je u nuždi pomognemo koliko možemo.

   Očit znak da bližnjega ne ljubimo je onda kada ga u njegovoj potrebi ostavimo bez nužne pomoći. Iz tog razloga i govori apostol Ivan: ''Dječice, ne ljubimo riječju i jezikom, nego djelom i iskreno.'' (1 Iv 3,18).

   Kako davanje milostinje nužno spada u ljubav prema bližnjemu i naravna je posljedica iste posve je jasno da smo na davanje milostinje tako obavezni kao i na ljubav prema bližnjemu.

   Ako smo razumni i pravedni znamo da teško griješimo ako ne ljubimo bližnjega. Nama je tada posve jasno da kršimo strogu Božju zapovijed ako ne dajemo milostinju i da ćemo biti odbačeni u Pakao, što potvrđuje Gospodin: ''Idite od mene, prokleti, u oganj vječni što je pripravljen đavlu i anđelima njegovim! Jer bijah gladan, i ne dadoste mi jesti; bijah žedan, i ne dadoste mi piti; bijah putnik, i ne primiste me; gol, i ne obukoste me; bolestan i u tamnici, i ne pohodiste me.'' (Mt 25,41-43).

   U ovim riječima Gospodin govori da već samo propuštanje djela milosrđa donosi nam vječno prokletstvo. To isto Gospodin uči i potvrđuje u priči pod naslovom: ''Škrti bogataš i siromašni Lazar'' (Lk 16,19-31).

   U toj priči škrtom bogatašu se predbacuje to što je pred svojim vratima siromašnog Lazara ostavio bez pomoći, a to propuštanje milosrđa bilo je dosta da bude predan na vječne muke u Paklu. Zato apostol Jakov i govori: ''Jer onoga koji ne bude iskazivao milosrđa zadesit će sud bez milosrđa; a milosrđe se smije sudu.'' (Jak 2,13).

   Obzirom na Gospodinove kao i na riječi apostola Jakova papa Leo govori: ''Milosrđe je tako velika krepost da bez nje sve druge kreposti ništa ne vrijede. Ako netko vjeruje, posti, drži čistoću a milosrđe mu nedostaje kao takav neće postići milosrđe.''

   Dakle, varamo se ako mislimo da je milostinju davati samo dobro djelo koje je svakome ostavljeno na slobodnu volju kao i to da onaj koji milostinju ne daje, iako se lišava mnogih zasluga, kod Boga kako takav ne griješi niti se treba strašiti odgovornosti.

   Milostinju davati naša je stroga dužnost, a ako tu dužnost možemo ispuniti, a to ne činimo kao takvi ne trebamo se nadati spasenju, nego vječnom prokletstvu. Osobito bogataši, odnosno oni koji posjeduju više nego što im je potrebno za uzdržavanje prema njihovu staležu dužni su milostinju davati.

   Po svetom katoličkom nauku mi nismo vlasnici imetka kojeg posjedujemo već samo njegovi uživatelji i upravitelji, odnosno sve što imamo i posjedujemo ne dolazi od nas nego isključivo i jedino od Boga, što potvrđuje apostol Jakov: ''Ne varajte se, ljubljena braćo moja: svaki dobar dar, svaki savršen poklon dolazi odozgo, od Stvoritelja zvijezda, u koga nema ni promjene, ni zasjenjenja zbog mijene.'' (Jak 1,16-17).

   Upravo iz ovog razloga sa svojim zemaljskim dobrima ne smijemo po svojoj volji gospodariti već smo ih dužni prema Božjoj volji upotrebljavati. Međutim, postavlja se pitanje, što je Božja volja, odnosno što Bog hoće?

   Bog hoće da od svog suviška dajemo bližnjemu kojemu fali nužno za život. Upravo iz tog razloga je i podijelio zemaljska dobra nejednako, odnosno dopustio je da jedni imaju mnogo, a drugi malo ili gotovo ništa da bi bogati podupirali siromašne čineći im dobro da mogu normalno živjeti i postići svoj životni cilj.

   Dakle, bogataši rade protiv Božje volje i griješe ako od svog suviška ne daju bližnjima koji su siromašni. Iz tog razloga apostol Pavao u poslanici svome učeniku Timoteju govori: ''Bogatašima ovoga svijeta prenesi, da ne budu bahati, da ne polažu nade u nesigurno bogatstvo, nego u Boga, koji nam sve obilno daje na uživanje, da iskazuju dobročinstva, da budu bogati djelima ljubavi, da budu darežljivi i podatni, da tako sebi zgrću sigurno blago za budućnost kako bi postigli pravi život.'' (1 Tim 6,17-19).

   Ali, ne samo bogataši, nego i oni koji nisu dobrostojeći dužni su, ukoliko je moguće, milostinju davati, a sve po primjeru udovice iz Evanđelja pod naslovom ''Udovičin dar'' (Lk 21).

   Ako smo posve siromašni oslobođeni smo davanja milostinje, ali nam ljubav ipak nalaže da imamo sućut i dobru volju da bližnjemu pomognemo. 
   Ako siromahu ne možemo ni novcem niti bilo kojim drugim darom pomoći ipak imamo načina i prigoda da mu na drugi način pomognemo. Kao takvi siromaha možemo tješiti i preporučiti milosrđu drugih ljudi, možemo mu pomoći da nađe neki posao, odnosno ljubav prema bližnjemu zna pronaći sredstva i zna pomoći i onda ako i sama malo ili gotovo ništa posjeduje.

   Dakle, iz svega rečenog se vidi da smo dužni davati milostinju ukoliko smo u mogućnosti bez obzira bili bogati ili siromašni. Čineći tako ispunjamo i vršimo volju Božju o kojoj ovisi naše vječno blaženstvo.

   Kome smo dužni dijeliti milostinju

   Da se na ovo pitanje dobro i u potpunosti odgovori nužno je upozoriti na vrstu potrebe u kojoj se bližnji može naći, a ona može biti trostruka, odnosno: krajnja, velika i obična!

   U krajnjoj potrebi nalazi se bližnji koji je u pogibelji da izgubi svoj život ili da upadne u tešku i dugotrajnu bolest. U takvoj potrebi nalazio se je onaj čovjek iz Evanđelja pod naslovom ''Milosrdni Samarijanac'' (Lk 10,29-37), koji je na putu iz Jeruzalema u Jerihon upao među razbojnike koji su ga smrtno ranili i orobili i koji bi kao takav umro da mu u pomoć nije priskočio milosrdni Samarijanac.

   U velikoj potrebi nalazi se bližnji kojemu prijeti veliko zlo kao što je gubitak slobode, cijelog imetka, dobrog glasa, službe itd.

   U običnoj potrebi nalazi se siromašan bližnji koji iako radi i štedljivo živi ipak toliko ne posjeduje da bi imamo dovoljno za svoj život.

   Svome bližnjemu dužni smo pružiti milostinju ravnajući se prema potrebi u kojoj se ovaj nalazi.

Tako, ako se bližnji nalazi u krajnjoj potrebi tada smo dužni pružiti milostinju ne samo od svog suviška, nego i od onoga što je nužno i neophodno za naš život.

   Ako se bližnji nalazi u velikoj ili u običnoj potrebi tada mu od svoga suviška dužni pomoći, a kada to ne bi učinili tada je posve sigurno da u našem srcu uopće nema ljubavi.

   O potrebi pružanja milostinje bližnjemu upozorava nas apostol Ivan: ''Tko god posjeduje zemaljska dobra i vidi svoga brata u nevolji i od njega zatvori svoje srce – kako će ljubav Božja ostati u njemu?'' (1 Iv 3,17).

   Koliko smo dužni dijeliti milostinje

   Na ovo pitanje odgovara stari Tobija koji poučava sina: ''Dijeli milostinju od svoga dobra; kada dijeliš milostinju, neka ti ne bude oko stisnuto. Ne okreći lice od siromaha, pa ni Bog neće okrenuti lica od tebe. Od onoga što imaš i prema tome koliko imaš dijeli milostinju; imaš li malo, daj malo, ali ne oklijevaj dati milostinju. Jer dobar polog spremaš sebi za dan potrebe. Udijeljena milostinja oslobađa od smrti i ne dopušta da odeš u mrak. Jer milostinja je mio dar pred licem Svevišnjega.'' (Tob 4,7-11).

   Koliku ćemo milostinju dati ne ovisi samo o tome koliki nam je prihod već i o tome u kojem se stanju nalazimo, odnosno koliko imamo izdataka i koliko će nam prihoda ostati pošto zadovoljimo svoje životne potrebe, jer se veličina milostinje ne ravna prema veličini našega prihoda već prema tome koliko nam ostane pošto zadovoljimo svoje životne potrebe.

   Dakle, možemo imati manji prihod, ali smo ipak dužni dati veću milostinju od nekog drugoga koji ima veći prihod, jer nam i ostaje više prihoda kada zadovoljimo svoje životne potrebe.

   Pri davanju milostinje pred očima smo dužni imati riječi apostola Pavla: ''Tko škrto sije, škrto će i žeti; tko obilato sije, obilato će i žeti!'' (2 Kor 9,6).

   Kako smo dužni dijeliti milostinju

   Da bi dobili valjan odgovor na ovo pitanje nužno je utvrditi da:

   Milostinja treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati

   Milostinju smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca

      Milostinju smo dužni dijeliti iz dobre nakane

      Milostinju smo dužni dijeliti u pravo vrijeme

   Milostinja treba biti naše vlasništvo s kojom možemo slobodno raspolagati

   Nama nije dopušteno krasti da bližnjemu udijelimo milostinju. Ako steknemo tuđe dobro krađom, prijevarom ili drugim nepravednim načinom stečeno ne možemo dati kao svoju milostinju.

   O tome sveti Grgur govori: ''Čovjek koji misli da sa tuđim dobrom može dijeliti milostinju u zamci je Sotone jer u milostinju ne spada ono što čovjek prijevarom stekne pa daje siromasima.''

   Isto tako i sveti Izidor govori: ''O svoga pravednog dobitka čovjek treba pomoći siromaha. Čovjeku ništa ne koristi ako je jednoga okrijepio a od drugoga uzeo, jer takva sućut čovjeka ne čini blaženim nego ga osuđuje.''

  Stoga, varamo se ako mislimo da tako stečenom milostinjom svoje nepravde popravljamo i činimo djelo ugodno Bogu. Ako tako činimo tada smo dužni znati da milostinju te vrste Bog posve odbacuje i da tako dugo u grijehu ostajemo dok nepravedno stečeno dobro ne vratimo, odnosno učinjenu štetu vlasniku ne nadoknadimo. 

   Milostinju smo dužni dijeliti spremno i rado iz srca

   Milostinju smo dužni dijeliti po uputi apostola Pavla: ''Neka svatko dadne kako je srcem odlučio, a ne sa žalošću i na silu, jer Bog ljubi vesela darivaoca.'' (2 Kor 9,6).

   Ako sa zlovoljom i predbacivanjem dijelimo svoju milostinju pokazujemo da imamo vrlo malo ljubavi prema Bogu i bližnjemu i da je naše srce još uvijek više prikovano za zemlju nego za Nebo. Slični smo čovjeku iz Evanđelja pod naslovom ''Pouka o molitvi'' (Lk 11,5-8), koji bi se samo zbog susjedove dosadne molbe ustao i dao mu tražene kruhove. Tako udijeljena milostinja pred Bogom ima malu ili nikakvu vrijednost.

   Čovjek koji daje milostinju da bude samo u duši miran a ne da siromaha okrijepi gubi ujedno dar i zaslugu, jer je Bogu ugodan jedino onaj dar koji se daje samo iz ljubavi.

   Milostinju smo dužni dijeliti iz dobre nakane

   Kao što kod svakog dobrog djela tako i kod davanja milostinje nakana treba biti na Boga upravljena!

   Siromahe smo dužni podupirati zato što Bog to od nas traži i da se kao takvi Bogu svidimo pa da nas, zbog naših dobrih djela, Bog može nagraditi.

   O potrebi dobre nakane kod davanja milostinje Gospodin nas upozorava riječima: ''Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom, kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću.'' (Mt 6,2).

   Dakle, ako zbog vremenite slave, odnosno radi ljudi dajemo milostinju, a ne iz ljubavi prema Bogu onda od ljudi i primamo plaću koja je kao takva prolazna i bezvrijedna te kao takvi od Boga nemamo više što očekivati. Upravo iz tog razloga Gospodin nam i zapovijeda: ''Kad ti daješ milostinju, neka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti.'' (Mt 6,3-4).

   U ovim riječima Gospodin ne govori da ljudi ne smiju vidjeti kada se daje milostinja, čak štoviše ponekad je dobro da se ona javno dijeli radi dobrog primjera prema drugima. U njima Gospodin želi samo naglasiti da nikada ne smijemo davati milostinju s nakanom da nas ljudi vide i kao takve hvale, nego iz ljubavi prema Bogu dužni smo darivati siromaha.

   Milostinju smo dužni dijeliti u pravo vrijeme

   Milostinju smo dužni dijeliti u pravo vrijeme i što je prije moguće da siromah dugo ne čeka na našu pomoć!

   Ako brzo dijelimo milostinju kao takvi dvostruko dajemo, jer ako dugo promišljamo hoćemo li potrebitom pomoći tada produbljujemo siromahovu bijedu i stavljamo njegovu strpljivost na veliku i tešku kušnju, a može se dogoditi i to da siromah u svojoj muci i bijedi napravi kakvo zlo pa da mu onda više ne možemo ni pomoći. 
   Stoga, nikada ne smijemo odgađati svoju službu ljubavi prema bližnjemu, a takav način pribavlja nam zahvalnost nevoljnika i dopadanje pred Bogom.

   U pravo vrijeme dati milostinju znači još i to da smo dužni davati milostinju za vrijeme svoga života, a ne čekati svoju smrt.

   Kada je majka svete Lucije htjela milostinju podijeliti tek nakon svoje smrti tada ju je svetica opomenula ovim riječima: ''Onaj je Bogu manje ugodan koji mu samo ono daje čega sam više ne može uživati. Hoćeš li se Bogu dopasti daj mu što još upotrijebiti možeš, jer što mu tek na smrti daješ iz tog razloga mu daješ jer to više sa sobom ne možeš ponijeti.''

   Dakle, milostinja koju udijelimo za svoga života je zlato koje nas čeka u Nebu, a ona koju udijelimo poslije smrti je kao olovo, jer bolje je dati malo za života nego mnogo po svojoj smrti.

   O koristi dijeljenja milostinje

   Dijeljenje milostinje nama donosi dvije vrste koristi i to:

   Korist u sadašnjem životu

   Korist u budućem životu

   Korist u sadašnjem životu

   Ova korist se prije svega ogleda u povećanju naših vremenitih, odnosno zemaljskih dobara, što potvrđuje Sirah: ''Jer sve Gospod plaća i vratit će sedmerostruko.'' (Sir 35,10).

   Kada dajemo milostinju siromahu Bog je uzima upravo onako kao da je njemu samome udijeljena i obavezuje se da će nam je vratiti s kamatama, što se vidi iz ove mudre izreke: ''Jahvi pozaima tko je siromahu milostiv, i on će mu platiti dobročinstvo.'' (Izr 19,17).

   A, sam Gospodin Isus Krist o tome govori i nas uči: ''Dajite, pa će vam se davati; dobra, zbijena, stresena i preobilna mjera iskrenut će vam se u skut, jer će vam se mjeriti mjerom kojom mjerite.'' (Lk 6,38).

   Naravno da se ovo Gospodinovo obećanje proteže više na naš budući nego na sadašnji život, ali iz ovih njegovih riječi ni naša zemaljska plaća nije isključena, a što se vidi po primjeru udovice iz Sarfate Sidonske u vrijeme proroka Ilije.

   Ta je udovica upravo izašla iz grada da skupi drva da bi mogla sebi i sinu pripraviti jelo. Tada joj se obrati prorok Ilija i zatraži da mu u vrču donese malo vode da se napije. Kada je udovica pošla da udovolji njegovoj želji povika za njom i zatraži da mu donese i malo kruha. Na te njegove riječi udovica žalosna srca odgovori: ''Ona odgovori: 'Živoga mi Jahve, tvoga Boga, ja nemam pečena kruha, nemam do pregršti brašna u ćupu i malo ulja u vrču. I evo kupim drva, pa ću otići i ono pripremiti sebi i svome sinu, da pojedemo i da umremo.' Ali joj Ilija reče: 'Ništa se ne boj. Idi i uradi kako si rekla; samo najprije umijesi meni kolačić, pa mi donesi; a onda zgotovi za sebe i za svoga sina. Jer ovako govori Jahve, Bog Izraelov: U ćupu neće brašna nestati ni vrč se s uljem neće isprazniti sve dokle Jahve ne pusti da kiša padne na zemlju.' Ode ona i učini kako je rekao Ilija; i za mnoge dane imadoše jela, ona, on i njen sin. Brašno se iz ćupa nije potrošilo i u vrču nije nestalo ulja, po riječi koju je Jahve rekao preko svoga sluge Ilije.'' (1 Kr 17,12-16).

   Siromašna udovica je povjerovala riječima proroka Ilije i dala mu je sve što je tražio, a sve što je prorok rekao to se je doista i ostvarilo. Ulja i brašna nikada nije ponestalo dok god je velika suša trajala i dok su tisuće drugih od gladi umiralo siromašna udovica sa svojim sinom nije trpjela gladi.

   Iz ovog primjera je posve jasno da Bog već ovdje na zemlji bogato naplaćuje, odnosno uzvraća nam za milostinju koju smo iskazali bližnjemu u potrebi.

   Nakon ovoga što je do sada rečeno nužno je naglasiti da milostinja ne povećava samo vremenito, odnosno ovozemaljsko dobro, nego osigurava i njegov opstanak.

   Općenito je poznato da je zemaljska sreća vrlo nestalna i promjenljiva. Ljudi koji su nekada bili dobrostojeći znali su doživjeti svoju propast, a mnoga djeca i unuci čiji su se roditelji i djedovi ubrajali među bogataše znali su jesti kruh siromaha. Iz tog razloga u narodu se i danas često može čuti da je sreća okrugla i da nema čavla kojim bi se dala učvrstiti.

   Međutim, ipak ima jedan poseban čavao koji nestalnu ljudsku sreću pridržava i na potomke prenosi. Taj čavao nije ništa drugo nego čovjekovo nesebično davanje milostinje bližnjemu u njegovoj potrebi, odnosno činjenje dobrih djela, što potvrđuje Sirah: ''Ali ovi bijahu ljudi pobožni, kojih se dobra djela ne zaboravljaju; u potomcima njihovim ostade bogata baština što je oni namriješe.'' (Sir 44,10-11).

   Ako dajemo milostinju ne trebamo se strašiti da će naše potomstvo osiromašiti i pasti na prosjački štap. Ako se i dogodi da naš imetak trpi nesreću ili da posve propadne ipak kao takvi u nadi možemo živjeti da će nam Bog pomoći da uspostavimo prijašnje stanje u imetku. Kao dokaz služi Tobit kojemu je sam anđeo Rafael radi njegova milosrđa i dijeljenja milostinje dao krasno svjedočanstvo.

   Kao i svi ostali Izraelci i Tobit je bio u sramotnom ropstvu i veoma mnogo trpio. Kako je bio milosrdan prema svojim zemljacima pao je u nemilost kralja koji mu je oteo njegov cijeli imetak. Nakon toga tako siromašan još je i oslijepio, ali je znao da Bog ponekad milosrdne ljude kuša i ne dozvoljava im da posve propadnu. Nakon kušnje Tobit je dobio natrag cijeli svoj imetak, Anđeo ga je izliječio od sljepoće te je kao takav doživio radosnu starost.

   Poslije njegove smrti i njegovom sinu Tobiji bilo je dobro, što se vidi iz ovih riječi: ''Tu doživje časnu starost, časno pokopa svoga tasta i punicu te naslijedi imutak njihov, kao što je naslijedio i očev.'' (Tob 14,13).

   Iz ovog primjera se vidi da već ovdje na zemlji Bog nagrađuje djelo milosrđa, a oni koji ga vrši kao takvi mogu očekivati trajni blagoslov Božji. Ako nam pak iz nekih osobitih razloga Bog i pošalje kušnju ona će kao takva biti prolazna i tamni oblak nevolje brzo će se razići, a sunce sreće još jače će zasjati nego prije.

   Korist u budućem životu

   Ova korist se prije svega ogleda u tome što nam milostinja pribavlja milost pokore i obraćenja!

   Ovdje je nužno naglasiti da milostinja ne može sami grijeh uništiti, a osobito ne može uništiti smrtni grijeh, jer to mogu učiniti samo sakramenti krštenja i pokore, odnosno ispovijedi i pričesti, a koje je Gospodin u tu svrhu upravo i ustanovio. Međutim, milostinja ipak ima snagu da grešniku stekne obilne i velike milosti po kojima se ako želi može lako obratiti i činiti potrebnu pokoru.

   Kako je Bog sama ljubav i kako je njegovo milosrđe iznad svih njegovih djela posebno mu se dopadaju milosrdni ljudi kojima u najvećoj mjeri daje svoje milosti. Milosrdne ljude Bog prosvjetljuje i daje im da uvide što je pravo i dobro, djeluje moćno na njihovu volju da čine ono što su dužni činiti, produžava im vrijeme milosti te ih stavlja u okolnosti u kojima posve lako mogu raditi oko svoga spasenja.

   Čovjek koji je upleten u okove zablude i grijeha ne treba sumnjati u svoje spasenje ako se zauzima za siromahe te im po svojim mogućnostima pomaže. Zbog njegova milosrđa Bog će mu udijeliti velike i izvanredne milosti da dođe do prave spoznaje i čini pokoru za svoje grijehe da bi se obratio i svoju dušu spasio. Da je to istina potvrđuje Gospodin: ''Blago milosrdnima, jer će postići milosrđe!'' (Mt 5,7).

   Nadalje, također treba reći da i čovjek koji pravedno živi svoj zemaljski životi ima velike koristi od djela milosrđa, jer djela milosrđa uništavaju vremenite kazne za grijehe te malo po malo čovjeka s Bogom posve izmiruju.

   Kako je gore već rečeno Bog je neizmjerno milostiv i milosrdan te nam oprašta i najveće grijehe ako ih iz srca okajemo, odnosno ako ih ispovjedimo i uistinu se posve popravimo. Međutim, nužno je naglasiti da se to milosrđe ostvaruje i predviđeno je samo dok smo još u životu, jer kada umremo onda nastupa Božja pravednost koja svaki naš prekršaj, a koji smo za života učinili na zemlji u Nebu strogo ispituje i sudi.

   Iz tog razloga teško da može i veoma pobožan čovjek poslije svoje smrti odmah u Nebo ući jer postoji velika mogućnost da se za vrijeme svog zemaljskog života nije riješio svih lakih grijeha i da za prije učinjene grijehe nije izvršio savršenu pokoru. Kao takav u Čistilištu će tako dugo morati trpjeti sve dok svoje grijehe posve ne okaje.

   Dakle, sve dok boravimo na zemlji mi posjeduje veoma lako sredstvo po kojemu možemo vremeniti dug za svoje grijehe isplatiti te posve ili bar djelomično sačuvati se od muka u Čistilištu. To posve lako sredstvo nije ništa drugo nego davanje milostinje, odnosno vršenje djela milosrđa prema svome bližnjemu.

   Sveti Grgur o tome govori: ''Nema djela po kojem bi se čovjek više s Bogom izmirio nego što je davanje milostinje bližnjemu u potrebi.''

   Svaki pa i najmanji dar što ga iz dobre nakane udijelimo siromasima uništava dio naših vremenitih kazni koje smo zaslužio svojim grijesima. I upravo iz tog razloga dužni smo rado dijeliti milostinju jer po njoj sebi stječemo velike koristi.

   Po svojim mogućnostima dužni smo dijeliti milostinju i moliti Gospodina da njene plodove udijeli pokojnicima koji su u potrebi.

   Tim činom nesebično očitujemo svoju ljubav i zahvalnost prema pokojnicima. Radi našega milosrđa Bog će biti milostiv i udijeliti im utjehu i olakšanje u njihovim mukama.

   Ovdje je nužno naglasiti da milostinja koju prikazujemo za pokojne nije za nas nikako izgubljena nego nam je od iznimno velike koristi, jer kao takva kod Boga ona nam pribavlja najveću plaću i siguran je zalog vječnog života. Upravo iz tog razloga David u Psalmu 41. i govori: ''Blago onome koji misli na uboga i slaba, u dan nevolje Jahve će ga spasiti!'' (Ps 41,2).

   O tome apostol Pavao govori: ''Obucite se, dakle, budući da ste izabranici Božji, sveti i ljubljeni, u milosrdnu srčanost.'' (Kol 3,12).

   Također i Duh Sveti u Mudrim izrekama govori: ''Griješi tko prezire bližnjega svoga, a blago onomu tko je milostiv ubogima.'' (Izr 14,21).

   Međutim, postavlja se pitanje, koji je to ''dan nevolje'' o kojemu govori David?

   Svi smo dužni znati da je to dan naše smrti, odnosno to je ''dan nevolje'' u kojemu smo dužni podnijeti zadnju i ujedno najpogibeljniju borbu. To je dan od najveće važnosti, jer o njemu ovisi naša vječna sudbina. Ako prođe dobro zauvijek smo spašeni, a ako ne prođe dobro onda smo vječno izgubljeni.

   Upravo iz ovog razloga s velikim strahom i trepetom o tome danu dužni smo razmišljati. Zato, sretnog li onog čovjeka koji rado dijeli milostinju jer se s velikom sigurnošću može nadati da će uz obilnu Božju pomoć dobru borbu voditi i u toj zadnjoj borbi nadvladati vrata Pakla.

   O tome sveti Jeronim govori: ''Ja još nisam nikad čuo da je netko zlom smrću umro, a koji je činio djela milosrđa. Takav čovjek kod Boga ima mnogo zagovornika i nemoguće je da Bog tolike zagovornike neće uslišati.''

   Dakle, budemo li ispravno milosrdni tada nas Bog u zadnjoj borbi sigurno neće same ostaviti te će bezbrojni i zahvalni siromasi kojima smo pomogli da uđu u Nebo poput anđela okružiti našu smrtnu postelju i pomoći nam da odstranimo svaku pogibelj koja u tome zadnjem času bude prijetila našoj duši. Kao takvi s velikim veseljem i sigurnošću doći ćemo pred Gospodina i s čvrstim pouzdanjem očekivati utješnu njegovu presudu: ''Dođite, blagoslovljeni Oca mog, i primite u posjed kraljevstvo koje vam je pripravljeno od postanka svijeta!'' (Mt 25,34).

   Nauk svete Crkve Pravoslavne uči da ima sedam tjelesnih djela milosrđa, a to su:

   Gladna nahraniti

   Žedna napojiti

   Siromaha odjenuti

   Putnika primiti

   Bolesna i utamničena pohoditi

   Zarobljenika i prognanika, odnosno izbjeglicu pomagati

   Mrtva pokopati

   Gladna nahraniti

   Doista je velika teškoća i bijeda kada je čovjek gladan a ni malo nema hrane da svoju glad ublaži!

   U svako vrijeme kroz ljudsku povijest bilo je siromaha koji nisu imali dovoljno hrane te su kao takvi dosta trpjeli i posve oskudno živjeli. Također i danas u svijetu ima dosta siromaha koji trpe oskudicu i nemaju dovoljno hrane te dolaze u pogibelj da umiru od gladi. Iz tog razloga danas imamo puno prilika da siromasima priskočimo u pomoć da ih nahranimo i spasimo od gladi.

   Ovo djelo milosrđa mnogi pravednici Božji gorljivo su vršili kroz cijelu ljudsku povijest. Ti njihovi primjeri, a posebno ove Božje riječi izrečene po proroku Izaiji trebaju nas poticati da one koji su gladni rado i nesebično pomažemo: ''Podijeli kruh svoj s gladnima!'' (Iz 58,7).

   Ako imamo pravu, odnosno svetu kršćansku ljubav uvijek ćemo pronaći način i prikladna sredstva da ovo prvo djelo tjelesnog milosrđa izvršimo na pravi način i da u životnoj potrebi pomognemo bližnjemu.

   Žedna napojiti

   Još veća teškoća i zlo od gladi je žeđ, jer ona čovjeku uzrokuje veliku neugodnost dovodeći ga do toga da misli da mora uskoro umrijeti!

   Zna se vrlo često dogoditi da se bolesnici i umirući više tuže na žeđ nego na bolest i boli koje ih snalaze.   
   Iz Gospodinova primjera koji je najveće boli podnio šuteći se vidi da je nešto prije svoje smrti na križu upravo radi žeđi povikao: ''Žedan sam.'' (Iv 19,28).

   Koliko je Gospodinu ugodno djelo kada napojimo bližnjega koji se nalazi u potrebi vidi se iz njegovih riječi: ''Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt 10,42).

   Siromaha odjenuti

   Da smo dužni siromaha odjenuti vidi se iz Božjih riječi: ''Odjenuti onoga koga vidiš gola.'' (Iz 58,7).

   U ovim Božjim riječima pod golim se ne podrazumijeva bližnji koji nema nikakva odjela, jer takvih ljudi danas gotovo niti nema, nego se podrazumijeva bližnji siromah kojemu fali potrebno odijelo da se može dostojno prikriti i od zime obraniti te da bude pristojno odjeven da se među ljudima ne bi nelagodno i ponižavajuće osjećao.

   Kod odijevanja siromaha dužni smo paziti da to činimo ispravnim i vrijednim siromasima koji će darove dobro i korisno upotrijebiti, a ne da lijenčine darujemo koji te darove nikako ne zavrjeđuju.

   Putnika primiti

   Da smo putnika u potrebi dužni primiti i po svojim mogućnostima ugostiti vidi se iz riječi apostola Pavla: ''Gostoljubivosti ne zaboravljajte, jer su njom neki, a da nisu znali, pogostili anđele!'' (Heb 13,2).

   Ove riječi apostola Pavla nalaze svoje uporište u Starom zavjetu kod Abrahama i Lota koji su se odlikovali gostoljubljem prema strancima.

   Tako je u dolini Mambre uz samu cestu Abraham sagradio šator u kojem je primao strance, dvorio ih i kao svojim gostima prao im noge.

   Nadalje, dok su stanovnici Sodome prema siromasima bili puni opačina i nemilosrđa, Lot je sjedio kod gradskih vrata i silio strance da se kod njega navrate i prenoće da ne bi bili zlostavljani od njegovih sumještana.

   Gospodin Bog je veoma nagradio ljubav te dvojice pravednika tako da je jednog dana Abraham imao sreću podvoriti samoga Gospodina i dva Anđela u ljudskoj spodobi te je primio obećanje da će mu Sara roditi sina i da će se njegovo pleme umnožiti kao zvijezde na nebu.

   Gostoljubivog Lota po jednom svome Anđelu Gospodin je dao izvesti iz grada i tako ga spasio od propasti za razliku od ostalih stanovnika Sodome.

   Koliko Bog od nas zahtjeva da primimo putnika vidljivo je po tome što je veoma strogo kaznio ljude u Betlehemu koji su bez milosrđa uskratili stan Svetoj obitelji, jer je Herodu prepustio da svojom okrutnošću ubije svu njihovu djecu do starosti od dvije godine.

   Također i prvi kršćani smatrali su sebi za dužnost da ni jednog putnika u potrebi olako od sebe ne puste i svakome su u potrebi s pripravnošću otvarali svoje kuće i davali koliko je njihova ljubav mogla dati.

   Po njihovim primjerima kao i po mnogim primjerima Svetih i mi smo danas po svojim mogućnostima dužni vršiti ovo djelo tjelesnog milosrđa.

   Bolesna i utamničena pohoditi

   Između tjelesnih djela milosrđa jedno od najzaslužnijih je bolesna pohoditi, jer bolesnici osobito ako su siromašni i zapušteni najviše trebaju našu pomoć i utjehu!

   Mnogi bolesnici nalaze se u najvećoj zapuštenosti te im fali nužna hrana i nužne životne potrepštine, prikladan smještaj, prikladna liječnička skrb i briga društvene zajednice te su kao takvi prepušteni sami sebi. Iz tog razloga velika je njihova sreća kada ih milosrdni često posjetimo, utješimo i darovima nužnim za život ublažimo njihovo žalosno stanje. Već i sama naša sućut njima je ugodna da strpljivo nose križ koji im je Gospodin udijelio.

   Još spasonosniji za njih je posjet nas koji mislimo na spasenje njihove duše i koji ćemo ih prijateljski savjetovati da urede svoju savjest da bi se primanjem svetih sakramenata pripravili na vječnost.   
   Na taj način prema bolesnicima vršimo duhovno djelo milosrđa, a ti će nam nevoljnici vrlo zahvalni biti na drugom svijetu.

   Naš posjet bolesnicima ima osobitu korist za nas same jer nam može poslužiti za poboljšanje i usavršavanje. Na bolesničkoj postelji drugih ljudi možemo vrlo upečatljivo uvidjeti da je prolazno i tašto sve što je zemaljsko i možemo se posve jasno osvjedočiti o nuždi da smo Bogu dužni revno služiti i brinuti se za spasenje svoje duše.

   Htio to čovjek ili ne, ali kada vidi primjere teških bolesnika odmah mu na pamet dolazi misao da i njega može snaći takva sudbina i upravo zbog te činjenice vrlo lako može doći do zaključka da je posve lud čovjek koji svoje srce prilijepi za taštinu ovoga svijeta i zanemari svoje spasenje. Iz tog razloga dužni smo donijeti dobru i mudru odluku i čvrsto obećati Gospodinu da ćemo dane svoga života provoditi u njegovoj službi.

   A, koliko je posjećivanje bolesnika za nas koj smo milosrdni dobro i spasonosno vidi se iz ovih riječi koje Duh Sveti govori po Sirahu: ''Ne zaboravi posjetiti bolesnika, jer će te za to ljubiti.'' (Sir 7,35).

   Nadalje, u ovo djelo milosrđa također spada i utamničena pohoditi!

   Državna vlast s punim pravom u tamnicu stavlja ljude koji su prekršili pojedine njene zakone i tako nanijeli veliku štetu kao društvu tako i pojedincu. Kao i bolesnike tako je i utamničene potrebno pohoditi, jer su i oni kao takvi potrebni naše pažnje i pomoći. Kod pohoda treba ih pozivati na pokoru i obraćenje te im ako je potrebno zbog loših uvjeta u kojima žive i služe kaznu milostinjom pomoći da se njihov položaj popravi na zadovoljavajuću razinu života. Za takve ljude dužni smo se uvijek moliti da bi vrijeme provedeno u tamnici iskoristili i promijenili se na bolje pa da po odsluženju kazne više ne nanose štetu pojedincu, a ni društvu u cjelini.

   Zarobljenika i prognanika, odnosno izbjeglicu pomagati

   Među zemaljskim dobrima nema niti jednoga kojeg bi čovjek sebi više želio nego što je to sloboda, jer ni za sve zlato koje na zemlji postoji sloboda se ne može kupiti. Naprotiv, ni pomisliti se ne može veće zlo od zarobljeništva, a pogotovo ako veoma dugo traje i ako je posve nehumano.

   Kada se govori o pomaganju zarobljenika potrebno je reći da se prema svome neprijatelju trebamo humano ponašati, odnosno trebamo ga ljubiti kao bližnjega.

   Što se tiče prognaničkog ili izbjegličkog života treba reći da je posebno težak, jer je neopisivo teško kada su ljudi iz bilo kojeg razloga, a pogotovo zbog ratnih strahota prisiljeni da napuste svoj dom. U takvom stanju i položaju ljudi su bespomoćni i ako nemaju potrebnih sredstava za život izvrgnuti su mnogim pogibeljima i poniženjima te im je dobrodošla svaka pa i najmanja pomoć bližnjega.

   Za takve ljude društvena zajednica i svaki pojedinac dužni su se pobrinuti i pomoći im po svojim mogućnostima u njihovim životnim potrebama.

   Mrtva pokopati

   Mrtva pokopati zasigurno s pravom spada u tjelesno djelo milosrđa, jer svaki čovjek želi da poslije svoje smrti bude dostojno pokopan. Ne biti pokopan i poput životinjske strvine postati plijen ptica i divljih zvijeri oduvijek se je smatralo za najveću sramotu.

   Posebno kršćani zaslužuju časni pogreb, jer su njihova tijela dijelovi mističnog Tijela Kristova i hramovi Duha Svetoga te su kao takvi predviđeni da jednom uskrsnu na vječnu slavu u Nebu.

   Sveti Augustin o tome govori: ''Tijela mrtvih, osobito pravednika i vjernika ne smijemo prezirati, jer su ona bila oruđe kojima se duša služila u svim dobrim djelima.''

   Upravo iz ovog razloga prvi kršćani su bili gorljivo zauzeti za tijela svetih mučenika koja su bila vrlo često i nemilosrdno izvrgnuta divljim zvijerima.

   Bez obzira što se u današnje vrijeme pokop mrtvih dostojno organizira i danas ima siromaha za koje se nitko ne brine i kojima ako smo milosrdni možemo upriličiti dostojan pokop i prikazivati svete mise, oproste, molitve i milostinju za njihove duše te tako postati dionici zasluga ovog tjelesnog djela milosrđa. Amen!