Duhovna djela milosrđa

Bližnjemu smo dužni pomoći prije u duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi!

   

''Kad je ulazio u neko selo, izađe mu u susret deset gubavaca; stadoše podaleko i počeše vikati: 'Isuse, Učitelju, smiluj nam se!' Kad ih opazi, reče im: 'Idite i pokažite se svećenicima!' I očistiše se dok su išli.'' (Lk 17,12-14)

   Po tumačenju Otaca svete Kristove Pravoslavne crkve guba o kojoj se ovdje govori predstavlja sliku grijeha!

   Kao što guba narušava tijelo i ujedno je i vrlo zarazna, tako i grijeh dušu onesposobi te radi sablazni donosi zlo i propast. 
   Ako želimo biti oslobođeni od gube na duši, odnosno od grijeha tada smo dužni obratiti se svećeniku te mu u iskrenoj i skrušenoj ispovijedi očitovati svoje grijehe, jer svećenik ima vlast, ne samo proglasiti da smo čisti od grijeha, već po ovoj Gospodinovoj zapovijedi grijehe i oprostiti: ''Kojima oprostite grijehe, oprošteni su im; kojima zadržite, zadržani su im.'' (Iv 20,23).

   Kao što se tjelesna djela milosrđa protežu na tijelo i zemaljska dobra bližnjega tako se duhovna djela milosrđa protežu na njegovu dušu i njegovo vječno spasenje. Iz ove činjenice proizlazi da su duhovna djela milosrđa daleko i višestruko bolja i korisnija od tjelesnih, jer duša ima daleko veću vrijednost od tijela, odnosno vječnost je puno važnija od vremenitosti, što potvrđuje Gospodin: ''Što koristi čovjeku ako dobije sav svijet, a izgubi svoj život?'' (Mt 16,26).

   Stoga, puno je veća i nužnija dužnost da bližnjemu pomognemo prije u njegovoj duhovnoj nego u tjelesnoj potrebi. Ako tu dužnost možemo izvršiti, a ne vršimo tada se opravdano možemo nadati da ćemo na Božjem sudu za svoje propuste vrlo strogo odgovarati.

   Kao što ima sedam tjelesnih tako ima i sedam duhovnih dijela milosrđa, a to su:

   Dvoumna savjetovati

   Neuka poučiti

   Grešnika ukoriti

   Žalosna i nevoljna utješiti

   Uvredu oprostiti

   Nepravdu strpljivo podnositi

   Za žive i mrtve Boga moliti

   Dvoumna savjetovati

   Kod ovoga prvog duhovnog djela milosrđa dvojba se ne podrazumijeva u zemaljskim prilikama nego se govori o dvojbi bližnjega u stvarima spasenja!

   Tako, bližnji može dvojiti o tome je li u pravoj i spasonosnoj vjeri, koji stalež izabrati, sklopiti brak ili ostati slobodan, u koji crkveni red stupiti, je li može ovo ili ono činiti da svoju savjest ne povrijedi, je li se dobro ispovjedio i postigao oproštenje grijeha, kao i o tome hoće li se spasiti od vječne propasti.

   Ovakve i slične dvojbe veliko su zlo, jer kod bližnjega mogu izazvati veliki nemir i zdrav sud pomutiti, a ponekad ga mogu dovesti i do toga da skrene s pameti, odnosno da poludi.

   Upravo zbog toga vrlo često zna se dogoditi da bližnji u svojoj dvojbi zlo izabere i čini ono što je za njega pogibeljno kako za sadašnjost tako i za vječnost. Stoga, činimo veoma dobro djelo kada bližnjemu u dvojbi dobar savjet dajemo i ispravimo njegov sud te mu pokažemo put kojim treba ići da se Bogu dopadne.

   Sveti Jeronim o tome govori: ''One koje ne možeš svojim imetkom podupirati, njih podupri savjetom. Jer ti možeš onoga koji je u dvojbi pomoći više svojom mudrošću nego netko drugi s najvećom materijalnom moći.''

   Kako smo bližnjega dužni savjetovati zorno nam pokazuje sveti Ivan Krstitelj koji je, a kako se vidi iz Evanđelja (Lk 3,10-14), savjetovao narod, carinike i vojnike dajući im propise kojih se trebaju držati da bi izbjegli pravednu Božju kaznu i spasili dušu od vječne propasti.

   Isto tako i Gospodin Isus Krist nam pokazuje kako smo dužni bližnjega savjetovati kada je bogatom mladiću koji je k njemu došao i upitao ga što treba činiti da bude savršen rekao: ''Ako želiš biti savršen, hajde prodaj sve što imaš i podaj novac siromasima, pa ćeš imati blago na nebu! Onda dođi i slijedi me!'' (Mt 19,21).

   Apostol Petar je također one koji su bili zabrinuti za svoju dušu i koji su ga pitali što im je činiti da se spase savjetovao: ''Obratite se. Neka se svaki od vas krsti u ime Isusa Krista za oproštenje grijeha; tako ćete primiti dar Duha Svetoga.'' (Dj 2,38).

   I mi u današnje vrijeme imamo priliku vršiti ovo djelo milosrđa, jer oko sebe uvijek imamo mnoštvo bližnjih koji imaju dvojbu u prilikama spasenja. Međutim, od nas se traži da imamo znanje i ispravnu moralnu savjest, jer ono u čemu bližnjega želimo savjetovati dužni smo dobro poznavati da onda po savjesti možemo potreban savjet dati. Zao savjet može mnogo zla prouzročiti i kao takav biti na štetu onome koji ga daje i onome koji ga prima.

   Upravo iz tog razloga kada bližnjemu dajemo savjet to nikada ne smijemo činiti brzo i lakoumno već samo poslije zrelog promišljanja i ispitivanja svih okolnosti kao i poslije srčane molitve prema Bogu za osobno prosvjetljenje. A, ako je dvojba takva da bližnjega ne možemo savjetovati tada smo ga dužni upraviti na svećenika ili na nekog drugog duhovnika koji je prosvijetljen i bogobojazan te kao takav ima potrebno znanje.

   Neuka poučiti

   Neukost o kojoj se govori u ovom drugom djelu duhovnog milosrđa ne podrazumijeva neznanje bližnjega u zemaljskim stvarima, već njegovo neznanje u stvarima spasenja!

   Pod neukim dužni smo smatrati bližnjega koji u svetom kršćanskom nauku nije ništa ili je samo malo poučen i zato ne zna što treba vjerovati i činiti da se Bogu dopadne i kao takav spasi od vječne propasti.

   Ovdje je nužno ustvrditi i naglasiti da je to duhovno neznanje obilan izvor zablude i mnogih grijeha. Međutim, postavlja se pitanje odakle dolazi to da su toliki među nama nestalni u Kristovoj vjeri i da odbacuju mnoge istine svete kršćanske vjere?

   Odgovor je da nestalnost i odbacivanje dolaze poglavito odatle što mnogi ne poznaju nauku svete Crkve Kristove, a posebno ne poznaju temelje na kojima je ona postavljena.

   Takve osobe od bezvjernih i bezbožnih ljudi koji osakaćuju svetu kršćansku nauku i puno toga protiv nje navode lako budu dovedeni u zabludu i kao takvi u velikoj su pogibelji da upadnu u teško stanje nevjere.

   Nadalje, postavlja se pitanje, odakle dolazi to da među nama vlada tolika opačina?

   Odgovor je da ta opačina vrlo često dolazi odatle jer nam fali temeljito poznavanje Božjeg zakona. Zbog ne poznavanja Božjeg zakona mnogi drže i smatraju da im je puno toga dopušteno i nije zabranjeno što je ipak težak grijeh te kao takvi u svojim djelima vrlo teško Boga vrijeđaju, a da ih kod toga savjest uopće ne uznemiruje.

   Na koncu, dužni smo postaviti i pitanje, odakle to da mnogi sredstva milosti svete Crkve Kristove ili uopće ne primaju, ili ako ih primaju onda to posve nedostojno čine?

   Kao i u ovim gore već navedenim slučajevima također i ovdje treba ustvrditi da se to većim dijelom događa opet i isključivo radi svoga ne znanja u stvarima spasenja.

   Tako na primjer mnogi zanemaruju molitvu, jer ne poznaju potrebu i moć molitve kao i to da mnogi ne dostojno primaju sakramente pokore tj. svetu ispovijed i svetu pričest, jer ne znaju što se traži za njihovo dostojno primanje.

   Takvo ne znanje u stvarima spasenja vodi u zabludu, grijeh i opačinu te upravo radi toga prorok Hošea i govori: ''Nema više vjernosti, nema ljubavi, nema znanja Božjega u zemlji, već proklinjanje i laž, ubijanje i krađa, preljub i nasilje, jedna krv drugu stiže.'' (Hoš 4,2).

   Iz rečenog se vidi da je veliko i zaslužno djelo neuke poučavati u istinama svete kršćanske vjere i spasenja. Oni koji bližnje u istinama spasenja budu poučavali sjati će kao zvijezde na nebu u sve vjekove, što potvrđuje Daniel: ''Umnici će blistati kao sjajni nebeski svod, i koji su mnoge učili pravednosti, kao zvijezde na vijeke, u svu vječnost.'' (Dn 12,3).

   U knjigama Starog zavjeta može se vidjeti da su Proroci revno i gorljivo bili zauzeti u nastojanju da Izraelce pouče Božjem zakonu kako bi ih natrag doveli na put istine i kreposti, odnosno spasenja.

   I sam Gospodin Isus Krist poučavanje neukih smatrao je itekako važnim, a što se vidi iz činjenice da je tri godine bez prestanka naviještao Evanđelje i kod toga podnosio razne vrste nevolja i progona.

   Po Gospodinovoj zapovijedi i apostoli su u svoje vrijeme pošli u sve poznate pokrajine i zemlje tadašnjeg svijeta da bi u tajnama kršćanske vjere poučili mnoge narode oduzimajući tako moć zabludi i grijehu.

   Po primjeru apostola na tisuće misionara je u svim stoljećima također išlo u daleke i ne gostoljubive zemlje te su uz velike muke i pogibelji poganima, nevjernicima i krivovjercima propovijedali Evanđelje.

   Međutim, neki od tih svetih ljudi koji su bili puni Božje ljubavi nisu se zadovoljili činjenicom da samo oni poučavaju, već su utemeljili cijele monaške ili redovničke zajednice čija je osobita zadaća bila da poučavaju neuke, a pogotovo mladež.

   Ovo veoma Bogu ugodno djelo u današnje vrijeme prema svome bližnjemu smo dužni vršiti koliko je god to u našoj mogućnosti. Priliku za to imamo na svakom koraku, jer svugdje oko nas ima bližnjih koji su u stvarima spasenja više ili manji posve neuki i koji zbog toga trebaju kvalitetnu svetu kršćansku poduku.

   Oni su u svojoj mladosti iz svete kršćanske vjere imali vrlo slabu pouku i kao takvi o svemu onome što su dužni znati i vjerovati jedva imaju najnužnije znanje, a koje kao takvo nije dostatno za posve ispravan i svet kršćanski život.

   Dakle, iz svega rečenog je vidljivo koliko dobrih i Bogu ugodnih djela u današnje vrijeme možemo učiniti ako iskoristimo pruženu priliku da bližnjega poučimo u istinama svete kršćanske vjere i privedemo ga na pravi put kreposna i spasonosna kršćanskoga života.

   Grešnika ukoriti

   Grešnika ukoriti znači pokazati mu pravi put, odnosno nastojati ga s puta grijeha dovesti na put kreposti!

   Ovo treće duhovno djelo milosrđa u sebi sadrži pouku i opomenu, ukor, odnosno prijetnju i kaznu. Opomenu s prijetnjom i kaznom, odnosno ukor mogu učiniti samo poglavari prema svojim podložnicima.

   Opomenu treba promatrati kao djelo milosrđa učinjeno iz svete kršćanske ljubavi prema bližnjemu koju uz stanovite uvjete svi možemo vršiti bez obzira na stalež u kojem se nalazimo. Ta opomena zove se bratska, jer smo je prema bližnjemu dužni vršiti u pravoj bratskoj ljubavi.

   Da smo dužni grešnika, odnosno bližnjega opomenuti vidljivo je iz Božjih riječi. Već je Izraelcima Bog naložio da su dužni opomenuti brata koji pogriješi izričito ih upozoravajući da će im se propuštanje te službe ljubavi u grijeh uračunati: ''Dužnost ti je koriti svoga sunarodnjaka. Tako nećeš pasti u grijeh zbog njega.'' (Lev 19,17).

   Po ovom Božjem zahtjevu bližnjega smo dužni opomenuti bez obzira na to hoće li spoznati svoju pogrešku i popraviti se ili će i dalje ostati u svojoj zabludi. I Gospodin Isus Krist nam nalaže dužnost bratske opomene: ''Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo. Ako te posluša, dobio si svoga brata. Ako te ne posluša, dovedi još jednoga ili dvojicu sa sobom da sve, oslanjajući se na izjave dvojice ili trojice svjedoka, bude vjerodostojno. Ako ni njih ne posluša, saopći to Crkvi! Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga za poganinom ili carinikom!'' (Mt 18,15-17).

   Iz ovih Gospodinovih riječi se vidi koliko je bitna bratska opomena i koliko je važno da se vrši.

   Dakle, nipošto ne smijemo propustiti učiniti bratsku opomenu, nego naprotiv dužni smo sve upotrijebiti da bude uspješna. Ako u svome nastojanju sami ništa ne postignemo tada smo u pomoć dužni pozvati i drugu braću, a ako i tada ništa ne postignemo onda smo dužni i svetu Crkvu Kristovu u pomoć uključiti.

   O toj našoj dužnosti apostol Pavao govori: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).

   Također o toj bratskoj dužnosti Solunjane upozoravaju apostol Pavao, Silvan i Timotej: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomozite slabe, budite strpljivi sa svima.'' (1 Sol 5,14).

   Isto tako, o toj kršćanskoj dužnosti uče i Oci svete Crkve Kristove. Tako, sveti Ivan Zlatousti govori: ''Ako si pravo dijete Duha onda dokaži svoju krepost ne samo brigom za svoje vlastito spasenje, već i brigom za spasenje svoje braće kao i svojom pomoći koju daješ onima koji su u grijeh pali. Čovjek pun kršćanskoga duha ima kršćansku dužnost da ne prezire svojih bližnjih koji su s njim članci jednoga Tijela. Nitko neka ne laska opačini i neka se ne pretvara da ne vidi grijeha. Nitko neka ne rekne: 'Zar sam ja čuvar brata svoga?' (Post 4, 9). Nitko ne smije, koliko je do njega, biti ravnodušan kada vidi da se red krši i da discipline nestaje. Jer ako šutiš gdje bi govoriti trebao tada daješ svoju privolu a trebaš znati da ista kazna čeka i onoga koji zlo čini i onoga koji zlu daje svoju privolu.''

Sveti Augustin o tome govori: ''Zar ne bi bio okrutan onaj čovjek koji bi vidio slijepca gdje ide rubom ponora a ne bi ga opomenuo da ga izbavi od vremenite smrti. A, zar onaj nije još okrutniji koji bi svoga brata mogao osloboditi od vječne smrti, a to propušta učiniti od lijenosti?''

   Dužni smo znati da je veliko i posve izvrsno djelo kada se po našem milosrdnom djelovanju grešnik obrati i krene putem spasenja. Tada suzbijamo grijeh koji je najveće zlo i pridobivamo dušu za koju je Gospodin Isus Krist na križu prolio svoju predragocjenu krv te zatvaramo Pakao koji je svoj ponor već otvorio da svoju nesretnu žrtvu zauvijek proguta.

   Čineći tako pripravljamo Bogu, Anđelima i Svetima najveću radost i veselje, a sam grešnik čija je duša spašena kroz cijelu vječnost sjećat će se tog djela milosrdne ljubavi i pred Bogom u Nebu nama će zahvaljivati priznavajući da je blažen postao jer smo ga u svojoj ljubavi prema bližnjemu opomenuli i na put pokore i spasenja doveli.

   O tome sveti Ivan Zlatousti govori: ''Podijeli nebrojeni novac među siromahe ipak puno više činiš ako jednu jedinu dušu obratiš. U istinu je veliko i hvale vrijedno smilovati se siromasima ali je još više ako opomeneš onoga koji zaluta.''

   Upravo iz ovog razloga mnogi Sveti bili su gorljivo zauzeti da grešnike obrate i oslobode ih od vječne propasti. Tako je Lot svoje sugrađane u Sodomi od u Nebo vapijućeg grijeha nastojao odgovoriti i osloboditi kada im je govorio: ''Braćo moja molim vas, ne činite toga zla!'' (Pos 19,7).

   Isto tako Mojsije je često opominjao djecu izraelsku i svom silom nastojao da se obrate sa svoga zlog puta.

   Ivan Krstitelj je svojom odlučnošću opomenuo zlog kralja Heroda da ne može imati ženu svoga brata Filipa te mu prostodušno i jasno rekao: ''Nije ti dopušteno imati je.'' (Mt 14,4).

   Po Gospodinovoj zapovijedi apostoli su prešli gotovo cijelu zemlju i poučavali ljude u nauci spasenja.

   Također i apostol Pavao opominje svoga učenika Timoteja da se na svaki način zauzme za grešnike da ih dovede na put Istine i kreposti kada mu piše: ''Zaklinjem te – pred Bogom i Kristom Isusom koji će suditi žive i mrtve – i njegovim dolaskom i njegovim kraljevstvom: propovijedaj riječ – pristupi (k vjernicima) – bilo da im je zgodno, bilo nezgodno – kori, prijeti, opomeni u svoj strpljivosti i svakoj vrsti pouke.'' (2 Tim 4,1-2).

   Po primjerima Svetih i mi smo danas dužni sve učiniti da grešnika dovedemo do toga da upozna svoje pogreške kako bi za njih vršio potrebnu pokoru. To nam nalaže sveta kršćanska ljubav koja se zauzima za nesretne i ne pazi na nikakvu žrtvu samo da od njih odvrati nesreću i vječnu propast.

   Ovdje je nužno naglasiti da se dužnost opomenuti grešnika veže na stanovite ili određene uvjete koje je potrebno navesti.

   Prije svega, odnosno u prvi uvjet spada to da je grijeh bližnjega siguran bilo da za grijeh sami znamo ili su nam to kazale druge osobe dostojne vjere, jer sve dok posve sigurno ne znamo da je bližnji ovu ili onu pogrešku učinio nismo ga dužni opomenuti.

   Ovdje je nužno reći da nam nije dopušteno da na svaki mogući način istražujemo pogreške bližnjega. To mogu činiti samo poglavari prema svojim podložnicima kao i roditelji svojoj djeci da bi saznali da li su ispunili svoje dužnosti. 
   Ako nam bližnji nije podložan bila bi velika preuzetnost kada bi na svaki njegov korak pazili i nastojali ispitati cijelo njegovo ponašanje.

   O tome sveti Augustin govori: ''Ti ne trebaš ono tražiti što bi trebao kazniti već što sam vidiš to trebaš kazniti inače ćeš postati uhoda načina života drugih.''

   S pravom se može reći da ima dosta onih koji puno više paze na druge nego na sebe i koji sve ispituju što se u susjedstvu i cijeloj okolici događa i ako doznaju za koju pogrešku bližnjega odmah je glasno, odnosno javno osuđuju. Takvima se s pravom može reći da bi trebali prije svega počistiti smeće pred svojim vratima pa onda tuđu brigu voditi.

   Naravno da nismo dužni ni svakome vjerovati i svo zlo što čujemo o bližnjemu odmah uzeti za istinu, jer se vrlo često dogodi da je ono što je rečeno neistinito ili vrlo pretjerano.

   Dakle, bratsku opomenu smo dužni odgoditi sve do onda dok se posve ne uvjerimo u pogrešku bližnjega.

   Drugi uvjet je da bližnjega, a za kojeg smo sigurni da je pogrešku učinio, smo dužni opomenuti samo onda ako se bez te bratske opomene bližnji ne bi nikako poboljšao. Ako je bližnji pogrešku učinio pa se je gotovo već sam od sebe popravio onda ga nismo dužni opomenuti.

   Svi smo dužni znati da je bratska opomena duhovna milostinja. Kao što onoga koji je bio siromašan pa je postao bogat ne treba više materijalno podupirati isto tako nije nužno grešnika koji se popravio opominjati. Zašto ga opominjati kada se je već sam od sebe popravio. Takvoga smo dužni samo bodriti da ustraje na pravom putu i da se više ne udalji od njega.

   Dakako da onda kada se bližnji još nije popravio, ali postoji nada da će se popraviti i da neće opet u istu pogrešku pasti možemo opomenu propustiti. Tada smo dužni biti razboriti kao liječnik koji bolesniku ne propisuje nikakve lijekove ako vidi da će sam od sebe ozdraviti.

   Ako imamo siguran razlog da se grešnik sam od sebe neće popraviti već da će i dalje nastaviti svoj zli život tada smo ga obavezno dužni opomenuti.

   Treći uvjet je da smo bližnjega dužni opomenuti onda ako ima nade da ćemo svojom bratskom opomenom nešto i postići.

   Ako nema nikakve nade da će bližnji riječi opomene poslušati i popraviti se ili smo u strahu da će našu opomenu bližnji prezreti pa umjesto da se popravi još zlobniji postati onda je opomena bez svrhe i treba je izostaviti. Koji bi to liječnik dao bolesniku lijekove za koje zna da mu neće koristiti ili koji će mu štetiti? Sam Gospodin o tome govori: ''Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu te vas rastrgaju!'' (Mt 7,6).

   Ali, ovo vrijedi samo o bližnjemu koji nam nije podložan. Poglavari kojima je u dužnosti da opominju one koji su im podložni iako bi i znali da njihove opomene neće koristiti ipak se ne smiju ustegnuti od opomene jer ih na to obavezuje njihov stalež. Trebaju se vladati po Gospodinovu primjeru koji je pismoznance, farizeje i mnoge druge tvrdokorne grešnike puno puta opomenuo iako je znao da se neće obratiti. Kao takvi, oni imaju sredstvo da podložnika koji je tvrdokoran propisno kazne jer trebaju u svojoj savjesti paziti na sud pravednosti po kojem krivca trebaju kazniti i tako se brinuti za dobro ostalih podložnika.

   Četvrti uvjet je da smo bližnjega dužni opomenuti samo onda ako to poglavari propuste, a nema nikoga drugoga koji bi to htio i mogao ispravno učiniti. Ako poglavari uredno vrše svoje dužnosti i opominju podanike onda nitko drugi to nema pravo, a ni potrebe činiti.

   U peti uvjet spada to da je bratska opomena naša dužnost samo onda ako se bez velike štete može izvršiti. Ovdje treba reći da ljubav prema bližnjemu nas ne obavezuje ako bi nam bila nanesena velika šteta zbog opomene koju bi učinili.

   Dakle, kada bi radi bratske opomene mogli izgubiti imetak ili život tada je možemo propustiti i to nam se neće uzeti za grijeh. Ali, ako je šteta neznatna tada smo dužni bližnjega opomenuti, a pogotovo ako ima ikakve nade za njegov popravak.

   Međutim, s poglavarima je drukčije, jer oni radi svoje službe bližnjega trebaju opomenuti i onda ako zbog toga mogu imati veliku štetu. Pogotovo duhovni poglavari trebaju koriti zlo koje je zavladalo među podložnicima bez obzira na to što bi ih zbog toga njihovi bližnji mogli mrziti i proganjati.

   Ako postoje svi ovi navedeni uvjeti onda imamo strogu dužnost da grešnika bratski opomenemo, a kada bi to propustili učiniti u nekoj važnoj stvari tada bi teško sagriješili i bili gori od grešnika koji je grijeh počinio.

   Nadalje, da bi bratska opomena bližnjemu bila posve od koristi dužni smo je učiniti:

   Oprezno

   Iz ljubavi

   U pravo vrijeme

   Na pravom mjestu

   Popratiti je dobrim primjerom

   Oprezno

   Bratska opomena je lijek za ozdravljenje duše bližnjega koji je u stanju grijeha. Međutim, svojom nepromišljenom opomenom umjesto da popravimo grešnika možemo ga učiniti još i gorim.

   Opomena se treba ravnati po odnosu nas koji opomenu vršimo i bližnjega kome je opomena upućena, odnosno prema staležu i čuvstvu bližnjega.

   Osobu koja je po staležu iznad nas koji želimo opomenu izvršiti uvijek se treba s dužnim poštovanjem opomenuti. Ako to s dužnim poštovanjem ne učinimo, već se ponašamo kao sudac ili gospodar tada ćemo postići da se bližnji uvrijedi i da nas s prezirom od sebe isprati.

   Ako želimo opomenuti bližnjega s kojim smo u istom staležu pogotovo ako smo s njim u prijateljstvu prilikom opomene možemo se puno slobodnije ponašati ali i tada ne smijemo prekoračiti granicu uljudnosti i ljubavi ako hoćemo da opomena ima uspjeha.

   Poglavar svoje podložnike koji su lakoumni i tvrdokorni te koji ljubazne opomene ne slušaju treba ozbiljnim i strogim glasom opomenuti. Međutim, ako su podložnici nježnijeg čuvstva i lako se pokoravaju tada poglavar može pogriješiti ako ih strogo ili grubo opominje.

   Dakle, kod opomene uvijek smo dužni oprezno postupati i dobro paziti u kakvom smo odnosu prema bližnjemu i uvidjeti kakve je naravi bližnji da bi mu upućena opomena bila posve od koristi.

   Iz ljubavi

   Drugo važno pravilo kojega smo dužni se držati da bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da je učinimo u ljubavi. 
   Prijaznu i ljubaznu opomenu bližnji rado prima, dok žestoko predbacivanje i psovanje svatko odbija i u većini slučajeva takvo ponašanje učini više zla nego dobra. Apostol Pavao u poslanici Galaćanima govori: ''Braćo, ako i upadne tko u kakav prekršaj, takvog vi duhovni ispravljajte u duhu blagosti!'' (Gal 6,1).

   Dakle, svoga bližnjega dužni smo opomenuti uvijek u ljubavi i prijazno te svojim ponašanjem pokazati da opomenu vršimo iz sućuti i dobrog htijenja, a ne povrijeđene taštine, srdžbe ili mržnje.

   Jedino ako kod bližnjega opazimo veliku lakoumnost i vidimo da imamo posla s osobom s kojom se ne može ništa lijepim pristupom učiniti tada smo dužni ozbiljno i strogo pristupiti opomeni da bližnjega na pravi put dovedemo.

   U pravo vrijeme

   Treće važno pravilo kojeg smo se dužni pridržavati da bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da čekamo pravo ili zgodno vrijeme da je učinimo.

   Bližnjemu koji je pogriješio i koji je još posve obuzet od svoje strasti opomena obično ništa ne vrijedi. Kao takav on odbija svaku i u najboljoj nakani izrečenu opomenu i neće da sluša ono što je razborito. Tada smo dužni pričekati s opomenom sve dok se strast kod bližnjega ne stiša i ne povrati mir i dobro raspoloženje, odnosno dužni smo paziti da opomenu izvršimo u pravo vrijeme, jer o tome najviše ovisi konačni uspjeh našega bratskog nastojanja.

   Na pravom mjestu

   Četvrto važno pravilo kojega smo se dužni držati da bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da je učinimo na pravome mjestu.  
   Gospodin Isus Krist nam izričito zapovijeda da na početku opomenu prema bližnjemu izvršimo u četiri oka, a ne javno i u prisutnosti drugih: ''Ako ti brat sagriješi, pođi te ga ukori nasamo.'' (Mt 18,15).

   Niti jedan grešnik pa ni onaj koji je teško sagriješio ne želi da se zna da je on grešnik nego želi da se njegov grijeh pred svijetom sakrije i da ga ljudi poštuju.

   Ako se grešniku njegov grijeh javno predbaci tada mu je teško i u tom trenutku on ili laže da grijeh nije učinio ili plane divljom srdžbom i tako nema izgleda da se popravi. Međutim, ako grešnik uvidi da se njegova čast štedi i da mu se dobro želi onda vrlo rado prima opomenu i nastoji se poboljšati.

   Samo ako je pogreška javna i postoji velika mogućnost od sablazni ili ako se iz iskustva znamo da tajna opomena neće koristiti onda smo dužni grešnika javno opomenuti.

   Ovo pravilo osobito vrijedi za poglavare, jer oni svim silama trebaju nastojati da spriječe sablazni koje nastaju iz prijestupa i pogrešaka njihovih podčinjenih.

   Upravo zbog toga Gospodin je tako često i vrlo strogo javno korio grijehe pismoznanaca i farizeja. On to nije činio iz svoje neljubaznosti ili iz želje da ih ocrni, nego mu je jedina nakana bila da od svojih učenika i ostalih pravednih Izraelaca otkloni sablazni kojima su bili izloženi.

   Popratiti je dobrim primjerom

   Peto i zadnje važno pravilo kojeg smo se dužni pridržavati da bi naša opomena prema bližnjemu bila od koristi je to da opomenu prati primjer našega dobrog života.

   Ako bližnjemu koji je zalutao držimo najpoučniju propovijed ona će kod njega imati malo koristi jer riječi malo koriste ako ih ne prati dobar primjer života.

   Kada vršimo opomenu svoje riječi smo dužni potvrditi dobrim primjerom tako da naše svjetlo svijetli pred bližnjim koji će nakon što vidi dobra djela slaviti našega Oca na Nebu. 
   Da se tako vladamo nalaže nam Gospodin: ''Vaše svijetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt 5,16).

   Žalosna i nevoljna utješiti

   Kada se govori o žalosti onda smo dužni znati da ona može biti dvostruka, odnosno svjetovna i duhovna. Svjetovna ako je razlog nešto zemaljsko, a duhovna ako je razlog duhovne prirode.

   Mi imamo puno razloga za svjetovnu žalost. Tako, možemo se  žalostiti radi svoga siromaštva, radi gubitka kojeg vremenitog dobra, odnosno radi časti, dobrog glasa, zdravlja, imetka, nesretne ženidbe, radi smrti voljene osobe. Ta svjetovna žalost, a pogotovo ako je dostigla veliki stupanj odnosno intenzitet je veliko zlo jer nas čini zlovoljnima, oduzima nam gorljivost u vršenju naših dužnosti, potkopava nam zdravlje te nas često može dovesti do toga da sami sebi i život oduzmemo.

   Duhovna žalost vrlo često nastaje radi učinjenih grijeha. Tom žalošću se možemo žalostiti ako Boga kao svoga Oca i najvećeg dobročinitelja tako često i teško uvrijedimo da je u njegovu nemilost padnemo i kao takvi Nebo izgubimo i vječnu propast zaslužimo.

   Ako nas duhovna žalost tako gane da učinjeno zlo zamrzimo i počnemo sve svoje sile upotrebljavati da Bogu služimo i činimo dostojne plodove pokore tada to nije nikakvo zlo već veliko dobro kojemu smo se dužni radovati. Tom se je radošću apostol Pavao radovao radi pokorničke žalosti Korinćana kada im je pisao: ''Sad se radujem; ne zbog toga što ste postali žalosni, nego zbog toga što vas je ta žalost dovela k obraćenju.'' (2 Kor 7,9).

   Međutim, sasvim je drugo kada bi ta duhovna žalost postala žestoka grižnja savjesti ili se izrodila u malodušnost, ili pak u zdvojnost tada bi to bilo veliko zlo kojemu smo se svim svojim silama dužni oduprijeti.

   Bez obzira da li se bližnji žalosti radi zemaljskih ili duhovnih neprilika nas treba siliti sveta kršćanska ljubav da ga u žalosti tješimo, što potvrđuje Sirah: ''Ne uklanjaj se od onih koji plaču, već s tužnim tuguj.'' (Sir 7,34).

  Isto tako na tu ljubav prema bližnjemu opominje nas i apostol Pavao: ''Također vas molimo, braćo, opomenite neuredne, sokolite malodušne, pomažite slabe, budite strpljivi sa svima!'' (1 Sol 5,14).

   Ovo duhovno djelo milosrđa također je vjerno vršio i Tobija koji je svaki dan išao svojoj zarobljenoj braći i tješio ih. Ali, u tome kao i u svemu drugome kao uzor osobito nam treba služiti Gospodin koji je sve one koji su bili potišteni zvao sebi govoreći: ''Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti.'' (Mt 11,28).

   Po njegovom svetom i prekrasnom primjeru svi pobožnici smatrali su za svoju dužnost da tješe svoju žalosnu braću. 
   Ovo duhovno djelo milosrđa možemo vršiti na razne načine, jer uvijek imamo oko sebe bližnjih koji su žalosni i koje treba utješiti.

   Međutim, dužni smo odabrati takvu utjehu koja bližnjega može, ne samo osloboditi od žalosti, već koja ga također može i potaći na ljubav prema Bogu i da živi posve pobožnim životom.

   Ako se bližnji žalosti radi vremenitoga zla tada smo mu dužni pokazati potrebu, korist i veoma kratko trajanje istoga i uputiti ga na uzore, odnosno na Gospodina i Svete koji su svi morali ići putem križa. 
   Također smo ga dužni osvjedočiti o dobrim nakanama koje Bog sa svakom kušnjom spaja i potaknuti da sve nevolje, ako ne veselo onda barem strpljivo na sebe uzme i podloži se pravednoj volji Božjoj.

   Isto tako ako se bližnji žalosti duhovnom žalošću tada smo dužni ispitati je li žalost opravdana ili nije. Ako je opravdana tada smo bližnjemu dužni pokazati sredstva po kojima će svoj život temeljito popraviti i do potrebnog mira savjesti doći.

   Uvredu oprostiti

   Bližnjemu koji nas vrijeđa dužni smo s radošću sve oprostiti, a čineći tako iskazujemo mu svoje milosrđe.

   Ako nas bližnji vrijeđa riječima ili kakvim djelom, odnosno ako prema nama griješi protiv pravednosti tada mu je dužnost da popravi zlo ili štetu koju nam je nanio. Međutim, ako svoje pravo ne tražimo te nanesenu nepravdu oprostimo tada bližnjemu otpuštamo dug koji nam duguje, odnosno prema bližnjemu vršimo djelo milosrđa.

   Dužni smo opraštati po Gospodinovu primjeru koji je prikovan na križu svojim ubojicama oprostio kada je rekao: ''Oče, oprosti im, jer ne znaju što čine!'' (Lk 23,34).

   Nepravdu strpljivo podnositi

   Nepravdu od bližnjega dužni smo mirno trpjeti uzdržavajući se pri tome od svakog uzvraćanja na učinjenu nam nepravdu. Dobro i kreposno djelo je samo onda ako zbog nepravde koja nam je učinjena mirno i bez krivnje trpimo.

   Ali, da to dobro djelo kod Boga zasluži plaću uz tu svoju nedužnost dužni smo dodati i svoju strpljivost, odnosno svu nepravdu koja nam je učinjena dužni smo posve strpljivo podnositi.

   Prema bližnjemu koji nam nepravdu nanosi u srcu ne smijemo imati nesklonost i mržnju, nikakvo zlo željeti i ne osvećivati se, nego bližnjemu smo dužni svako dobro željeti i za njega se moliti, a ako imamo priliku tada na njegovo zlo svojom dobrotom smo dužni uzvratiti.   
   Ovo sve od nas traži Gospodin jer govori: ''Ljubite svoje neprijatelje! Činite dobro onima koji vas mrze! Blagoslivljajte one koji vas proklinju! Molite za one koji vas ogovaraju!'' (Lk 6,27-28).

   Ove riječi Gospodin je i svojim primjerom potvrdio te je bio uzor apostolima i mnogim kršćanskim mučenicima koji su nepravde strpljivo podnosili te su s apostolom Pavlom jasno mogli reći: ''Vrijeđaju nas, a mi blagoslivljamo; progone nas, a mi strpljivo podnosimo; ocrnjuju nas, a mi uzvraćamo lijepim.'' (1 Kor 4,12-13).

   Dakle, veliko djelo milosrđa iskazujemo svome bližnjemu kada od njega nanesenu nepravdu strpljivo podnosimo. Kada nas kakva nepravda snađe dužni smo potisnuti srdžbu i biti krotki prema svojim uvrediteljima, odnosno dužni smo šutjeti i trpjeti. Čineći tako gorljivo nasljedujemo Gospodina i njegove Svete koji su bili sama ljubav i krotkost te od Boga smo dužni očekivati obilnu nagradu, što potvrđuje Gospodin: ''Blago progonjenima zbog pravednosti, jer je njihovo kraljevstvo nebesko!'' (Mt 4,10).

   Za žive i mrtve Boga moliti

   Ovo sedmo duhovno djelo milosrđa ima prednost pred svim ostalim djelima zbog toga što ga u svako vrijeme možemo vršiti.

   Nemamo uvijek priliku grešnika ukoriti, neuka poučiti, dvoumna dobro savjetovati te činiti i ostala djela milosrđa, ali svaki dan imamo priliku i možemo za žive i mrtve Boga moliti.

   U toku dana svako vrijeme je prikladno za molitvu dok se ostala duhovna djela milosrđa mogu vršiti samo u stanovito vrijeme i u određenim okolnostima.

   Molitva je jedno od najdjelotvornijih sredstava pomoću kojega možemo pomoći svome bližnjemu, što potvrđuje apostol Jakov: ''Molite jedan za drugoga da odzdravite, mnogo može molitva pravednika ako je žarka.'' (Jak 5,16).

   Ne samo za žive nego i za mrtve dužni smo se moliti da im olakšamo patnje i pomognemo da što prije ugledaju lice Božje. Amen!