Grijesi prema kršćanskoj vjeri

Kako se griješi prema svetoj kršćanskoj vjeri

''Isus uđe u lađicu, preplovi i dođe u svoj grad. Tu mu donesoše uzetoga koji je ležao u postelji. A Isus, kada vidje njihovu vjeru reče uzetome: Ohrabri se, sinko! Oprošteni su ti grijesi!'' (Mt 9, 1-2)

  Uzeti čovjek koji se spominje u ovom dijelu Evanđelja sigurno je zadobio bolest radi svojih grijeha. Posve je moguće da je živio raspušteno pa mu je Bog poslao tu tešku bolest.

  I danas su mnoge bolesti čovjeku kazna za njegove grijehe jer Bog želi preko bolesti čovjeka prisiliti da ostavi svoj grešni život pa da ustrajnom pokorom spasi dušu svoju. Kamo sreće da Bog uvijek postigne tu svoju ljubaznu nakanu i da se čovjek posluži svojom bolešću za pokoru svojih grijeha pa kada ozdravi da se više ne vraća svome prijašnjem grešnom životu.

  Nadalje, nekako se nestvarno čine ove Gospodinove riječi: ''Tada četvorica, noseći uzetoga, pođu k njemu. Kako ga zbog mnoštva naroda ne mogoše donijeti do njega, skinuše krov nad mjestom gdje je bio Isus te kroz otvor spustiše postelju na kojoj je ležao uzeti. Isus vidje njihovu vjeru i reče uzetomu: Sinko, opraštaju ti se grijesi.'' (Mk 2, 3-8)

  Sada se postavlja pitanje mogu li kršćanska vjera i pouzdanje drugih ljudi u njenu ispravnost čovjeku donijeti milost oproštenja grijeha?

  Posve je jasno da ne mogu jer čovjek treba osobno, odnosno sam imati kršćansku vjeru i pouzdanje u nju te svoje grijehe valjano okajati. Međutim, radi molitve drugih Bog se može čovjeku smilovati i dati mu izvanrednu milost za pokoru da se obrati i postane dostojan oproštenja svojih grijeha.

  To je posve vidljivo iz primjera sv. Augustina koji se je obratio po suzama i molitvama svoje majke sv. Monike. Upravo iz ovog razloga ne smijemo nikada propuštati gorljive i pouzdane molitve za grešnike u želji da im Bog udijeli milost za pokoru.

  U gore navedenom primjeru Gospodin Isus Krist je uzetome čovjeku zbog njegove skrušene i iskrene vjere oprostio grijehe i time pokazao da je Bog jer samo Bog može grijehe opraštati. Kada svećenik u ispovijedi oprašta grijehe to nije njegovo već Božje djelo jer on to čini samo u Božje ime i kao namjesnik, odnosno Božji službenik.

  Pismoznanci u Izraelu su prihvaćali i smatrali da je oproštenje grijeha isključivo Božje djelo. Kako su Gospodina Isusa Krista smatrali običnim čovjekom, a ne Bogom, držali su da je on svojim činom u kojem je uzetome grijehe oprostio posegnuo u Božja prava pokazavši tako svoje huljenje prema Bogu. Zato Gospodin pobija njihove misli i stavove ovim riječima: ''Zašto mislite zlo u svojim srcima?'' (Mt 9, 5)

  To kratko pitanje trebalo im je pokazati kako pozna njihove misli i da je ne samo čovjek nego i Bog. Zbog toga im je pokazao još jači i očevidniji dokaz svoga božanstva kada se je obratio uzetome ovim riječima: ''Ustani i hajde svojoj kući!'' (Mt 9, 6)

  Na ove Gospodinove riječi uzeti, koji se do tada nije mogao maknuti, se podiže i uzevši svoje stvari ode kući. Na žalost, ni to posve očito čudo nije moglo pismoznance i prisutni narod uvjeriti i urazumiti u Gospodinovo božanstvo.

  U odnosu na njih dužni smo čvrsto vjerovati da je Gospodin Isus Krist pravi Bog i da je za vječno blaženstvo sveta kršćanska vjera nužno potrebna jer sam Gospodin Isus Krist govori: ''Tko vjeruje u Sina, ima život vječni; a tko ne vjeruje Sinu, neće vidjeti života, već gnjev Božji ostaje na njemu.'' (Iv 3, 36)

  Stoga, ne samo da smo u Gospodina Isusa Krista dužni vjerovati već ga trebamo poštivati i klanjati mu se unutrašnjim i vanjskim načinom kako bi mu odali dužnost koju smo dužni činiti i koja mu kao Bogu pripada. Zato je sada potrebno govoriti o grijesima koje činimo prema unutrašnjem i vanjskom poštovanju Boga, odnosno o grijesima prema trima božanskim krepostima ili o grijesima prema svetoj kršćanskoj vjeri, nadi i ljubavi.  
  Dakle, prema svetoj kršćanskoj vjeri griješimo:

  Nevjerom, krivovjerjem i svojevoljnom dvojbom o svetoj kršćanskoj vjeri

  Govorom i spisima protiv svete kršćanske vjere, odnosno slušanjem i čitanjem istih

  Nemarnošću u svetoj kršćanskoj vjeri i kada istu zatajimo

  Nevjerom, krivovjerjem i svojevoljnom dvojbom o svetoj kršćanskoj vjeri

  Nevjera je potpuni nedostatak svete kršćanske vjere, odnosno nevjerovanje u ono što je Bog objavio i što po svojoj svetoj Crkvi predlaže vjerovati.

  Nevjernicima su upućene ove Gospodinove riječi: ''Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha. Ali sad nemaju isprike za grijeh svoj. Tko mene mrzi, i mog Oca mrzi." (Iv 15, 22-23)

  Nevjera može nastati iz puno razloga!

  U prvom redu treba poći od nevjernika koji nisu ništa čuli o Božjoj objavi. Ovdje spadaju nevjernici kojima nijedan kršćanski propovjednik nije došao navijestiti vjerske istine svete kršćanske vjere. Takva nevjera nije grijeh jer joj razlog nije zla volja već posve opravdano neznanje.

  Doista, samo oni nevjernici koji nisu ništa čuli o Gospodinu Isusu Kristu i njegovoj svetoj Crkvi neće radi svoje nevjere biti prokleti. Ta nevjera nije svojevoljna niti sa znanjem učinjena. Ali, može se dogoditi da oni radi svojih grijeha propadnu, odnosno ako nešto čine što im savjest kao nedopušteno i zlo označuje. Zbog tih grijeha trebat će Bogu dati strogi račun.

  Nadalje, nevjernici su i oni koji imaju priliku upoznati Božju objavu, ali je ipak neće da upoznaju odnosno ako su je i upoznali prema njoj su nemarni i neće da je prihvate. Danas još uvijek ima među poganima, Izraelcima, muslimanima i drugim nevjernicima puno onih koji imaju priliku doći do spoznaje prave božanske, odnosno svete kršćanske vjere ali se neće okoristiti tom prilikom, odnosno oni kad čuju nauku spasenja ništa se za nju ne zauzimaju već ostaju u svojoj nevjeri. Ta nevjera je posve grešna jer joj je razlog u nemarnosti i u iskvarenosti srca, a ne u neznanju.

  Još više je grešna nevjera onih koji Istinu poznaju, a ipak je zlobno zabacuju i ustraju u svojoj nevjeri!

  U vrijeme Gospodinovo takvi su napose bili pismoznanci i farizeji. Oni su dobro spoznali Istinu, ali je ipak nisu primili jer je posve zlo bilo njihovo srce.

  U današnje vrijeme to je svaki nerazboriti čovjek koji ne živi onako kako mu je Gospodin zapovjedio.

  Dakle, kad je nevjera svojevoljna i kad je iste čovjek svjestan, bilo da iz nemara ili zlobe dolazi, onda se ubraja među najveće grijehe. Takvi nevjernici oduzimaju Bogu poštovanje koje mu od svakoga stvora pripada. Jer, u njega ne vjeruju zato mu se i ne klanjaju, ne hvale ga i ne slave, ne ljube ga i ne podvrgavaju se njegovom Zakonu. Teško ga vrijeđaju jer njegovu istinitost i njegovo pravo ne priznaju već s bezbožnim faraonom pitaju: "Tko je Gospodin, da ja glas njegov slušam? Ja Gospodina ne poznam." (Izl 5, 2)

  Zato se ne treba čuditi da ljudima te vrste, odnosno svim nevjernicima Gospodin naviješta prokletstvo kada govori: "Tko ne vjeruje, bit će osuđen." (Mk 16, 16)

  I krivovjerjem se također griješi prema svetoj kršćanskoj vjeri!

  Ono se sastoji u tome da čovjek ne vjeruje u sve ono što Gospodin Isus Krist po svojoj svetoj Crkvi uči, odnosno da se ono što Gospodin uči tumači drukčije nego što to tumači njegova sveta Crkva. U krivovjerce spadaju svi oni koji su otpali od svete Crkve jer neke njene nauke posve odbacuju ili ih u posve drugom smislu tumače i uzimaju.

  Krivovjerje može biti iz neznanja, iz nemara i iz zlobe!

  Ako dolazi iz neznanja onda je bez krivnje i nije grijeh jer se iz neznanja ne može griješiti. 

  Krivovjerje je najgrešnije ako dolazi iz tvrdokornosti srca ili zle volje. U tome slučaju to je grijeh protiv Duha Svetoga jer se protivi priznatoj istini svete katoličke vjere te iz zle volje pristaje na zabludu. To tvrdokorno krivovjerje koje sveta Crkva označava kao herezu i zločin je vrijedno svake osude jer Gospodin jasno govori: ''Ako li ni Crkve ne posluša, smatraj ga poganinom ili carinikom!'' (Mt 18, 17)

  Apostol Pavao u poslanici Galaćanima stavlja takvo krivovjerje u red najvećih i najtežih grijeha te u ovim svojim riječima opaža da oni koji su krivci krivovjerja neće ući u Kraljevstvo nebesko: ''Poznata su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, raspuštenost, idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomornost, srdžba, sebičnosti, razdori, strančarenja, zavisti, pijanke, razuzdane gozbe, i ovima slična, na koja vas unaprijed upozoravam, kako sam i prije upozorio: oni koji čine takva djela neće baštiniti kraljevstva Božjega.'' (Gal 5, 19-21)

  Dakle, kršćanin koji u nauk što ga sveta Crkva predlaže vjerovati ne vjeruje, odbacuje ili ignorira te uz svu pouku i opomenu ne odustaje od svoje zablude već tvrdokorno uz nju pristaje krivac je krivovjerja i vječnoga prokletstva. Razlog tome je to što je svako protivljenje svetoj Crkvi ujedno i protivljenje Gospodinu Isusu Kristu koji je svetu Crkvu postavio za svoju zamjenicu na zemlji te joj dao dar nepogrešivosti. Zato kršćanin treba paziti da ne protuslovi svetoj Crkvi i da ne odbacuje one istine koje ona predlaže jer je to grijeh koji za posljedicu ima vječnu propast.

  Nadalje, prema kršćanskoj vjeri griješi se svojevoljnom dvojbom o vjeri!

  Svojevoljna dvojba o vjeri se sastoji u tome da nismo zadovoljni razlozima na kojima se temelji pojedina istina svete kršćanske vjere već tu pojedinu istinu svete vjere na sve načine napadamo i želimo je pobiti kako bi se ona tada pokazala nesigurnom i dvojbenom. Svojevoljne dvojbe o svetoj kršćanskoj vjeri dolaze ili od oholosti ili od putenosti odnosno neurednih ljudskih strasti.

  Od oholosti dolaze kada ono što je našem razumu nejasno ne odobravamo ili ne dopuštamo, a od putenosti zato jer putenost one istine koje joj se protive rado odstranjuje i zbog toga o njima dvoji. Zla je nakana i u prvom i u drugom slučaju i zato je ta nastala dvojba posve grešna.

  Svojevoljna dvojba vjere je posebno grijeh prema svetoj kršćanskoj vjeri jer onaj koji dopušta takvu dvojbu taj dvoumi ili o istinitosti Božjoj ili o nepogrešivosti svete Crkve.

  Tko o nekom članku svete kršćanske vjere, a kojeg je sveta Crkva očito takvim proglasila dvoji, odnosno nesigurnim i dvojbenim ga drži te zbog toga uz njega ne pristaje čini teški grijeh prema svetoj kršćanskoj vjeri i ako tvrdokorno ustraje uz svoju dvojbu on postaje krivovjerac.

  Tako griješe prema svetoj kršćanskoj vjeri i oni koji od svete Crkve predloženu istinu ne odbacuju, ali je niti ne prihvaćaju. Oni smatraju da bi predložena istina mogla biti istinita, ali je kao takvu ne priznaju, odnosno ne vjeruju da je doista istinita.  
  Radi toga takvo ponašanje prema svetoj kršćanskoj vjeri je teški grijeh jer odbacuje ili dvoji o nepogrešivosti svete Crkve. Posve je drugo ako se o vjerskoj istini dvoji zbog toga što se ne zna je li tu istinu sveta Crkva naučava i ujedno predlaže za vjerovanje. Takva dvojba nije grijeh protiv svete kršćanske vjere jer dolazi iz opravdanog neznanja i o njoj je potrebno raspitati se kod svog duhovnog vođe kako bi se moglo ravnati po njegovoj uputi.

  Dužni smo znati da puno dvojbi nastaje radi nedostatka poduke, odnosno radi slabog poznavanja svete kršćanske vjere. Stoga smo u svojoj savjesti obavezni da steknemo sebi nužno znanje o svetoj kršćanskoj vjeri i da dođemo do čvrste i pouzdane jedine svete vjere.

  Napasti prema svetoj kršćanskoj vjeri kao i nesvojevoljne dvojbe o njoj kojima se ozbiljno i iskreno protivimo jednake su drugim napastima uz koje ne pristajemo i zato ne spadaju pod grijeh. Od takvih napasti i dvojbi Sveti su često bili mučeni i samo zato što su im se junački protivili i što su ih odbijali nisu im nanijele nikakve štete. U toj borbi sveta kršćanska vjera im je ojačala i kod Boga su zaslužili više zasluga.

  Dakle, kada se svoje svete vjere čvrsto držimo pa budemo napadani raznim vjerskim dvojbama tada se toga ne trebamo strašiti jer nam te dvojbe ako im se protivimo i ne pristajemo na njih ne mogu ništa naštetiti. Tada se pred Bogom trebamo samo poniziti i u času napasti svetu katoličku vjeru još jače probuditi te Bogu priznati da želimo u toj vjeri živjeti i umrijeti.

  Govorom i spisima protiv svete kršćanske vjere, odnosno slušanjem i čitanjem istih

  Nadalje, prema svetoj kršćanskoj vjeri griješimo govorom i spisima protiv nje, odnosno uveliko griješimo kada slušamo takve govore ili čitamo takve spise.

  Tko vodi razgovore protiv svete kršćanske vjere ili takve knjige i spise širi pokazuje da je bez te svete vjere. Samo onaj koji svetu kršćansku vjeru ne cijeni i ne ljubi može je bezobzirno napadati. Zato se nikad nije čulo da su oni koji su bili odani svetoj kršćanskoj vjeri dopuštali spise i govore protiv svoje svete vjere. 
  Spise i govore protiv svete kršćanske vjere uvijek su činili oni koji su gotovo posve izgubili pravu svetu kršćansku vjeru. Zato što su se predali svome slobodoumlju i nevjeri ti posve opasni ljudi uveliko su imali namjere i druge zavesti.

  Onaj koji knjige protivne svetoj kršćanskoj vjeri prodaje ili posuđuje i čini to više radi materijalnog dobitka nego li zbog svoje nevjere također čini veliki grijeh jer on svoju zemaljsku korist više cijeni nego svetu kršćansku vjeru kojoj su takve knjige veoma štetne.

  Posve je nemoguće izbrojiti one koji su po zlim spisima izgubili svetu kršćansku vjeru. Stoga se može zaključiti kako strašne zablude u svijetu mogu proizvesti bezbožni govori i spisi, odnosno kako veliku odgovornost sebi u savjest stavljaju oni koji usmenim ili pisanim putem šire nevjeru. Za njih Gospodin u Evanđelju ovako kaže: ''Ako tko na grijeh navede jednoga od ovih malenih što u me vjeruju, bolje bi mu bilo da mu objese o vrat mlinski kamen što ga okreće magare i da ga utope u dnu mora. Jao svijetu zbog sablazni! Istina, sablazni moraju doći, ali jao onomu po kome sablazan dolazi!'' (Mt 18, 6-7)

  Stoga, dužni smo brižno paziti da nikada ne kažemo koju riječ protiv svete kršćanske vjere kao i to da ne čitamo i ne širimo knjige i novine napisane protiv svete i božanske vjere. Bezbožni govori i spisi mogu puno zla učiniti i zato se trebamo čuvati da ih ne slušamo i ne čitamo. Tko tako ne radi uveliko griješi prema svetoj kršćanskoj vjeri i stavlja se u veliku pogibelj jer je vrlo moguće da će tada lažna načela prisvojiti i onda biti u velikoj opasnosti da svoju svetu i božansku vjeru izgubi.

  Dakle, onoga koji je poznati neprijatelj svete Crkve i koji se svakom zgodom ruga njenim uredbama i nauku treba ukoliko je moguće što više izbjegavati. Zato Gospodin i upozorava: ''Čuvajte se lažnih proroka što vam dolaze u ovčjem runu, a unutra su grabežljivi vuci! Prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. Zar se s trnja bere grožđe ili s drače smokve?'' (Mt 7, 15-16)

  Sveta Crkva je oduvijek zabranjivala bezbožne knjige i spise jer je znala koliko je to za svetu kršćansku vjeru i ćudoređe pogibeljno. Tako, iz Djela apostolskih se vidi da su poslije propovijedi apostola Pavla u Efezu mnogi kršćani koji su prije željeli svašta znati skupili sve svoje nekorisne i bezbožne knjige i javno ih spalili. A, na prvom crkvenom saboru 325. godine u Niceji crkveni Oci su na vatru osudili knjige bezvjernog Arija, a car Konstantin ih je dao sve spaliti i onima koji bi ih sakrili zaprijetio je kaznom smrću. I na saboru u Efezu 431. godine sakupljeni biskupi obratiše se caru Teodoziju s molbom da spale sve knjige koje su sadržavale nestorijanske zablude.

  Sv. papa Leo sam je u Rimu spalio manihejske knjige i od biskupa tražio da to isto učine. Zato nije nikakva novost što i sada u svetoj Crkvi postoji zabrana za čitanje krivovjernih knjiga i spisa. Svaki koji krivovjerne knjige i spise čita i čuva kao i koji ih štampa i brani ne čini samo grijeh protiv svete kršćanske vjere već upada u tešku ekskomunikaciju po kojoj je isključen iz crkvene zajednice i lišen je svih duhovnih dobara.

  Dakle, ako nam takve knjige i spisi dođu u ruke ne smijemo ih čitati niti kod sebe zadržavati već ih odmah trebamo spaliti i uništiti. A, ako postoji dvojba za neku knjigu ili spis je li krivovjeran trebamo za savjet upitati svog duhovnog vođu i onda se ravnati po njegovoj izjavi i uputi.

  Nemarnošću u svetoj kršćanskoj vjeri i kada istu zataji

  Nadalje, prema svetoj kršćanskoj vjeri griješimo nemarom u vjeri i kada istu zatajimo!

  Nemarni u vjeri su i oni koji tvrde i smatraju da im sveta kršćanska vjera više nije potrebna.  
  Nemarnost je također teški grijeh protiv svete kršćanske vjere jer nemaran čovjek misli i govori da se Bog može prevariti i da on nema dužnosti prema njemu, odnosno da Bogu ne treba vjerovati i podvrgavati se slušajući njegovu riječ. A, posljedica ovakvoga nemara je ta da se takav čovjek za svetu kršćansku vjeru i njezine dužnosti posve malo ili nimalo brine.

  Tako, nemarni čovjek nedjeljom i blagdanima propušta svetu Misu i Božju riječ, nikad se ne izgrađuje čitajući duhovne knjige, često krši Božje i zapovijedi svete Crkve, neprijatelj je molitve, ukratko ne živi ništa bolje od pogana. Ako ima svoje podložnike takav čovjek nikad se ne trudi da ti njegovi podložnici steknu nužno vjersko kršćansko znanje kako bi po vjerskim propisima živjeli.

  Nadalje, nemarni čovjek svoju djecu gotovo nikako ili samo onda kada je prisiljen šalje na svetu kršćansku poduku, ne tjera ih doma na molitvu i ne vodi ih u crkvu da se mole i da primaju svete sakramente. Nikada s njima ne govori o Bogu i o vjerskim dužnostima već ih odgaja za oholi svijet i njegove čari, a ne za Nebo.

  Također nemaran u svetoj kršćanskoj vjeri je i onaj čovjek koji tvrdi da su sve vjere jednako istinite i Bogu dopadne. Te tvrdnje proizlaze iz njegova nemara i lijenosti kao i nedovoljne podučenosti iz vlastite svete kršćanske vjere.

  Iz istoga razloga nemaran je i čovjek koji misli kako je svejedno koje je čovjek vjere, odnosno da su sve vjere iste i kako se pouzdano ne može reći koja je vjera jedino prava i božanska. Svaki tako nemarni čovjek prema svojoj svetoj kršćanskoj vjeri uveliko i teško griješi.

  Zatajiti svetu kršćansku vjeru je grijeh kojim se Boga najteže vrijeđa. Gospodin Isus Krist od čovjeka traži da njega ili vjeru u njega pred ljudima priznaje i pod kaznom gubitka blaženosti zabranjuje mu da svetu kršćansku vjeru zataji. To je posve vidljivo iz ovih njegovih riječi: ''Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.'' (Mt 10, 32-33)

  Sveta kršćanska vjera može se zatajiti na dva načina, jedan je riječima, a drugi djelom ili činom. 
  Riječima se zataji onda kada netko tko je kršćanin izjavi da to nije i kada kao kršćanin ne vjeruje u neki od svete Crkve predloženi članak svete kršćanske vjere.

  Također kršćanin svoju svetu kršćansku vjeru zataji riječima i onda kada tu svetu vjeru ne ispovijeda onako kada to dužnost nalaže, odnosno kada svojom šutnjom navodi druge da misle kako on nije kršćanin kao i onda kada se stidi svoje svete kršćanske vjere.

  Napokon, sveta kršćanska vjera se zataji riječima i onda kada kršćanin netko upita je li kršćanin, a on odgovori tako dvosmisleno da se iz njegovih riječi zaključi kako on to nije.

  Djelom ili činom sveta kršćanska vjera se zataji onda kada kršćanin učini nešto što pripada lažnoj vjeri. Također djelom ili činom sveta kršćanska vjera se zataji i onda kada bi kršćanin makar i u šali pokleknuo pred nekim idolom, kada bi križ nogama pogazio.

  Evo to su grijesi prema svetoj kršćanskoj vjeri od kojih se trebamo pažljivo čuvati ako se želimo spasiti. Stoga smo dužni cijeniti svoju svetu kršćansku vjeru kao najdragocjeniji dar Božji i ne smijemo dozvoliti da nam je oduzmu bezbožni, krivovjerni i svi drugi oholi, odnosno zli ljudi.

  Sveta kršćanska vjera jedina je prava, sveta i božanska i jedino po njoj Bog nam daje priliku da se spasimo i zaslužimo život vječni. Amen!