Tko dolazi u Nebo ili Raj

''Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.'' (Mt 11,12)

 

   U Nebo ili Raj dolaze svi koji to žele, jer vječno blaženstvo ovisi samo i isključivo o našoj slobodnoj volji!   

   Ako želimo doći u Nebo dužni smo to ozbiljno, u pravo vrijeme i postojano željeti, a onda to i ostvariti.

   Ozbiljno željeti doći u Nebo znači to da svu snagu tijela i silu duše trebamo upotrijebiti da dobijemo Nebo.

   A, da se Nebo lako ne osvaja i dobiva Gospodin nas upozorava: ''Kraljevstvo nebesko silom se probija i siloviti ga grabe.'' (Mt 11,12).

   Dakle, ako svu snagu tijela i silu duše ne upotrijebimo uzalud se nadamo da ćemo osvojiti Nebo. Ako rado želimo doći u Nebo, a za Nebo ne želimo maknuti ni ruke ni noge tada smo dužni dobro i ozbiljno shvatiti ove Gospodinove upozoravajuće riječi: ''Neće u kraljevstvo nebesko ući svaki koji mi govori: 'Gospodine, Gospodine!', nego onaj koji vrši volju Oca mojega, koji je na nebesima.'' (Mt 7,21).

   Bog nam ozbiljno daje Nebo i želi da svi budumo blaženi, ali Bog želi i traži da sami učinimo ono što je do nas i da postojanom gorljivošću ispunimo uvjete uz koje nam je osigurano Nebo.

   U Nebo vode samo dva puta i to: put nevinosti i put pokore. Ako želimo biti blaženi u Nebu tada smo dužni krsnu nevinost do groba sačuvati, odnosno ako smo tu krsnu milost grijehom izgubili dužni smo se što prije pravom pokorom s Bogom izmiriti. Na to stalno mislimo ako gorljivo želimo doći u Nebo. 
   Stoga, dužni smo se brižno čuvati grijeha, izbjegavati koliko je moguće svaku zlu priliku, daleko biti od svih mjesta i zabave na kojima bi mogla stradati naša krepost, krotiti svoja sjetila, bdjeti nad mislima i sklonostima srca i vršiti razne pokore da uvijek zadržimo gospodstvo nad putenošću.

   Da uspijemo u svome nastojanju dužni smo stalno moliti i razmatrati, rado slušati riječ Božju, često primati svete sakramente i marljivo koristiti spasonosna sredstva svete Crkve.  
   Svaki dan smo dužni moliti Gospodina da od nas odvrati zlo i grijeh te da nas uvijek sačuva u svojoj ljubavi i milosti. U svojoj nemarnosti ako i sagriješimo odmah smo dužni činiti ozbiljnu pokoru, čistiti svoju savjest skrušenom ispovijedi, ostavljati svoje zle navike, potiskivati svoje strasti i nastojati temeljitim poboljšanjem i pravom pokorničkom gorljivošću po mogućnosti popraviti učinjenu nepravdu prema Bogu i bližnjemu.

   Kao takvi, dužni smo znati da u Nebo ne vodi udobna cesta već uska i teška staza te da se ne smijemo strašiti nikakve muke ni žrtve ako hoćemo uživati vječne i dragocjene radosti Neba. 
   Dužni smo odlažiti svaku lakoumnost i gorljivo raditi oko svoga spasenja imajući uvijek pred očima važnu istinu koja govori da u Nebo dolazi samo onaj koji to ozbiljno želi.

   Evo, to je naše ponašanje ako gorljivo mislimo na Nebo. Kao takvi, dužni smo činiti sve što Bog traži od nas, jer ozbiljno želimo doći u Nebo.

   Nadalje, ako želimo doći u Nebo dužni smo to ne samo ozbiljno, nego i u pravo vrijeme željeti!

   Da smo u pravo vrijeme dužni željeti doći u Nebo vidi se po primjeru mudrih i ludih djevica iz Evanđelja u kojemu se može pročitati o pet ludih djevica koje nisu imale ulja u svojim svjetiljkama kad je došao zaručnik i stoga nisu bile puštene na svadbu: ''Dok one otiđoše kupiti, dođe zaručnik: koje bijahu pripravne, uđoše s njim na svadbu i zatvore se vrata. Poslije dođu i ostale djevice pa stanu dozivati: 'Gospodine! Gospodine! Otvori nam!' A on im odgovori: 'Zaista, kažem vam, ne poznam vas!' Bdijete dakle jer ne znate dana ni časa!'' (Mt 25,10-12).

   Gospodinove riječi pokazuju da ako hoćemo i želimo doći u Nebo nikako ne smijemo zakasniti, jer ako zakasnimo bit ćemo u vječnoj pogibelji i isključeni iz Neba.  
   To osobito vrijedi ako posao oko svoga spasenja na dugo odgađamo i govorimo kako nam još nije stalo do toga da služimo Bogu te da ćemo to činiti poslije kad više ostarimo i kad uredimo svoje zemaljske poslove i okolnosti.

   Ako tako radimo i govorimo tada gradimo svoje spasenje na vrlo nesigurnoj mogućnosti te se trebamo strašiti da svoga mjesta nećemo naći u Nebu nego u Paklu. Kao takvima tko nam može jamčiti da ćemo još biti živi u vremenu kada mislimo započeti djelo svoga spasenja? Je li nam to jamči Sveto pismo? 
   Ne, nikako, naprotiv ono nam posve jasno govori: ''Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti.'' (Sir 5,7).

   Je li nam možda povijest i iskustvo jamči?    
   Ne, nikako, jer nas povijest i iskustvo uči da grešnike smrt upravo usred njihovih grijeha često pokosi, a što je u Svetom pismu vidljivo iz primjera u vrijeme Noe te Sodome i Gomore.

   Kako je Bog s ljudima u vrijeme Noe i sa stanovnicima Sodome i Gomore dugo vremena bio strpljiv te pošto se ne obratiše nenadano posla svoju srdžbu na njih te ih predade vremenitoj i vječnoj propasti.

   Ako smo u grijehu i odgađamo sa svojim obraćenjem zar se i nam ne može tako nešto dogoditi? Zar smo osigurani od nagle i nepredvidive smrti? Ili, ako sada nećemo raditi na svome obraćenju zar ćemo htjeti poslije u starosti ili na smrtnom krevetu?  
   To je vrlo nestalno i nesigurno, jer čim smo duže u grijehu, grijeh će nas jače obuzeti i slabija će biti naša volja te se može dogoditi da umremo u potpunoj neskrušenosti.

   Poznato je da kako čovjek u svome ovozemaljskom životu živi tako na kraju svoga života i umre. Ali, ako takav čovjek na kraju svoga života i pokaže neke znakove da ima volju raditi oko svoga spasenja, je li to onda prava ozbiljnost? 
   Ne, to nije prava ozbiljnost, nego samo strah od smrti. Kao takav tada se nastoji lišiti svojih grijeha, ne zbog toga što ih mrzi, već zbog toga što se boji da će zauvijek biti proklet i gorjeti u Paklu pa se može s pravom reći da tada grijeh njega ostavlja, a ne ostavlja on grijeh.

   Uzmimo da se takav čovjek ozbiljno misli popraviti, postavlja se pitanje odakle mu sigurnost da će ga Bog milostivo primiti? Zar se ne treba strašiti da će pripadati broju onih o kojima ovako govori Božja mudrost: ''Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; zato ću se ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka. Tada će me zvati, ali se ja neću odazvati; tražit će me, ali me neće naći.'' (Izr 1,25-28).

   Čovjek grešnik koji svoje obraćenje odgađa kao takav ne nalazi ni na jednom mjestu u Svetom pismu da će mu Bog na kraju života još uvijek biti milosrdan. Istini za volju u Evanđelju se može pročitati o desnom razbojniku da je još na samrti milost našao i u Raj ušao, ali također se može pročitati da je uz njega lijevi razbojnik dospio u Pakao. Lijevi razbojnik je primjer da čovjek grešnik nema pravdanje kada u svojoj oholosti ustraje i misli da je njegov grijeh toliko velik te da mu ga Bog ne može oprostiti. Tu je oholost posve jasno pokazao Juda Iškariotski i poznato je kako je završio.

   I najveći grešnik ima zadnju priliku na samrti da se ponizi i da iskrenim kajanjem zatraži Božje milosrđe, samo je pitanje da li će ga i dobiti. O tome odlučuje Bog u svojoj pravednosti.

   Lijevi razbojnik je primjer da čovjek ne smije biti preuzetan i nadati se u milost Božju na samrti, jer mu nitko ne garantira da će je i dobiti. Po njegovu primjeru se vidi da je čovjeku nerazborito i nesigurno gajiti nadu da će zatražiti Božje milosrđe dok se nije riješio svoje oholosti. Kao takav čovjek je dužan znati da je lakše cijeli život nevinost sačuvati, nego li na smrtnom krevetu pravu pokoru činiti.

   Iz navedenog se da zaključiti da ako želimo doći u Nebo tada smo dužni to u pravo vrijeme željeti i ne smijemo posao oko svoga spasenja odgađati u nesigurnu budućnost ili pak do samrti.

   U pravo vrijeme željeti znači trenutno sada željeti i raditi na svome spasenju, jer samo sadašnji čas je u našoj moći dok na sljedeći se više ne smijemo zanositi i na njega računati, jer ne znamo što nam donosi.

   Znači, da u Nebo dođemo dužni smo to postojano željeti i nužno je da sa svom ozbiljnošću krenemo na put u nebesku domovinu. Potrebno je da taj put uvijek gorljivo nastavljamo, ali je i nužno da se na tom putu ne umorimo, već da putujemo dok svoj cilj uistinu ne postignemo.

   Za Nebo nije siguran onaj čovjek koji duže vremena Bogu služi i oko svoga spasenja radi, već samo onaj koji u Božjoj službi ustraje do kraja svoga života. Zato svakog od nas Gospodin uči i upozorava: ''Ali tko ustraje do svršetka, bit će spašen.'' (Mt 10,22).

   Dobro početi jest nešto, ali dobro završiti jest sve. Kralj Šaul, apostol Juda Iškariotski i mnoge tisuće drugih dobro su počeli, ali su u svojoj gorljivosti popustili te nisu dobro završili, nego su vječno propali. Zato nas Gospodin podsjeća i upozorava: ''Nitko tko stavi ruku na plug pa se obazire natrag nije prikladan za kraljevstvo Božje.'' (Lk 9,62).

   To je sudbina svih nestalnih i nepostojanih ljudi koji su danas puni gorljivosti te Gospodinu sa svom ozbiljnošću obećavaju da će ići putem njegovih zapovijedi, a onda za kratko vrijeme postaju lakoumni pa sve donesene odluke zaborave te se vrate u stari grešni život. Takvi ljidi nisu sposobni za Kraljevstvo Božje, jer Gospodin govori: ''Isto tako, odvrati li se pravednik od svoje pravednosti i stane činiti nepravdu, postavit ću mu zamku, umrijet će, i njegova se pravedna djela više neće spominjati.'' (Ez 3,20).

   Dakle, ako želimo doći u Nebo tada smo dužni to postojano i posve ozbiljno željeti, nikad ne smijemo postati nerazumni i nerazboriti, nikad se ne smijemo strašiti teške Božje službe, nikad ne smijemo popustiti ni jednoj napasti, odnosno do svoga zadnjeg daha svoju vjernost smo dužni posve sačuvati Gospodinu. Kao takvi, dužni smo poznavati uvjete koje trebamo ispuniti da dođemo u Nebo. A, ti su da smo dužni ozbiljno, u pravo vrijeme i postojano željeti da ostvarimo taj svoj cilj!

   Bog nas je stvorio za Nebo i njegova je želja da svi dođemo do blaženstva. Međutim, Bog nas ne može  spasiti ako na to svojevoljno ne pristanemo. Stoga, na ono što Bog zahtijeva dužni smo posve slobodno pristati da postignemo svoj vječni cilj, odnosno blaženstvo u Nebu.

   Poznato je da se nerazboriti i nerazumni čovjek veoma žrtvuje i radi da postigne svoju vremenitu sreću ovdje na zemlji koja danas jest, a sutra nije i ljudsko srce ne može umiriti, ni zasititi. A, zašto bi se onda razumni i razboriti čovjek strašio žrtve koja mu osigurava Nebo u kojemu jedino može umiriti i zasiti svoje srce? Zašto ne bi sve učinio da postigne nebeska dobra koja će ga kroz cijelu vječnost učiniti neizrecivo sretnim i blaženim, jer apostol Pavao tvrdi: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

   Dakle, ako znamo da smo za Nebo dužni podnijeti mnoge borbe, napasti i teškoće tada ne smijemo zdvajati i posustajati već smo dužni tješiti se mišlju da to sve skupa neće dugo trajati. Dužni smo znati da je posve kratak naš život, odnosno možda samo još nekoliko godina, a možda i kraće te će naše putovanje biti završeno i doći ćemo do cilja svojih želja.

   Stoga, dužni smo sveto i postojano živjeti, odnosno raditi, boriti se i trpjeti za Nebo. Kao takvi, za kratko vrijeme završiti ćemo svoj posao ovdje na zemlji i kao vjerni radnici u Gospodinovu vinogradu vječno počivati i blaženo uživati beskrajne i neizrecive radosti Neba. Amen!