Prva zapovijed Božja

''Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva. Nemoj imati drugih bogova uz mene." (Izl 20,2-3) 

 

Kao što svaka zapovijed nešto nalaže, odnosno zapovijeda ili zabranjuje tako je i s prvom zapovijedi Božjom. Ona zapovijeda dužnost iskazivati poštovanje Bogu, koje mu kao Stvoritelju pripada, a zabranjuje to poštovanje iskazivati nekome drugom.  

   Kada se govori o poštovanju nužno je reći kako se ono ogleda u tome da se nekome radi njegovih prednosti i zasluga oda priznanje, a ujedno time ako je potrebno i podložnost iskaže. Stoga, ako smo razumni i pravedni znamo da nam je Bog najbliži, da je naše najveće dobro, da o njemu posve ovisimo i da smo mu stoga dužni odati svoje najveće poštovanje. Nama je to jasno iz ovih riječi Evanđelja: ''Po njemu, naime, živimo, mičemo se i jesmo.'' (Dj 17,28) 

   A, to najveće poštovanje, koje jedino i isključivo pripada Bogu, zove se klanjanje. Odmah je nužno naglasiti da od tog klanjanja prema Bogu ovisi sav naš kreposni život, naše zemaljsko blagostanje i ujedno vječno spasenje. 

   

   Poštovanje ili klanjanje prema Bogu

  
   Poštovanje prema Bogu vršimo kada Boga kao vrhovnog gospodara priznajemo te mu se radi toga klanjamo i savršeno pokoravamo. To poštovanje može biti unutrašnje i vanjsko; poštovanje dušom je unutrašnje, a poštovanje tijelom je vanjsko.

   Kada govorimo o poštovanju prema Bogu nužno je reći:

   Kako unutrašnjim načinom poštujemo Boga

   Kako vanjskim načinom poštujemo Boga

   Kako griješimo prema poštovanju što ga dugujemo Bogu

   Kako unutrašnjim načinom poštujemo Boga

   Unutrašnjim načinom poštujemo Boga:

   Vjerom, nadom i ljubavlju

   Strahopoštovanjem i klanjanjem

   Zahvalnošću za sva darovana životna dobra

   Revnošću za njegovu čast

   Poslušnošću i odanošću njegovoj svetoj volji

   Vjerom, nadom i ljubavlju

   U unutrašnji način poštovanja prije svega spadaju tri bogoslovne kreposti, odnosno vjera, nada i ljubav!

   Vjera se sastoji u tome da za istinu držimo sve što je Bog objavio i što po svetoj Crkvi predlaže vjerovati.

   Kao vječna i nepogrešiva istina Bog je čvrsti temelj svete kršćanske vjere i mi ne vjerujemo radi toga jer nam je Božja objava posve jasna ili što izvan Boga ima nekih drugih razloga da vjerujemo već radi toga što Boga, koji ne može prevariti ni prevaren biti, kao vječnu i svetu istinu priznajemo. Radi tog uzroka po vjeri svoj razum podlažemo Bogu i bez dvojbe držimo da je istinito i ono što posve ne shvaćamo. Naša savršena spoznaja i strahopoštovanje da Bog samo istinu objavljuje čine da se srcem punim vjere predajemo Bogu, iako je vjera tajna koju ne možemo posve shvatiti. 
   S pravom se može reći da po vjeri poštujemo Boga kada ga za svetu, vječnu i nepogrešivu istinu priznajemo i kada mu se kao takvi savršeno predajemo.

   Isto se tako i o nadi može reći, jer se sveta kršćanska nada sastoji u tome da s čvrstim pouzdanjem očekujemo od Boga sve što nam je obećao!

   Dakle, razlog naše nade je opet neizrecivo mogući, vjerni, dobrostivi, milostivi i sveti Bog. Drugim riječima, mi se nadamo obećanim dobrima zato što je Bog neizmjerno moguć, vjeran, dobrostiv, milosrdan i svet. Zato se može reći da nadom poštujemo Boga kada njegovu neizmjernu moć, vjernost, dobrostivost, milosrđe i svetost priznajemo i kada mu se kao takvi posve predaje, čvrsto vjerujući da nam obećano Bog može i hoće dati.

   Nadalje, također i po svetoj kršćanskoj ljubavi poštujemo Boga!

   Savršena ljubav prema Bogu je kada ga se ljubi radi njega samoga, odnosno radi toga što je neizmjerno moguć, vjeran, dobar, milostiv i svet.
   Kada ljubimo Boga spoznajemo ga po svijetlu kršćanske vjere kao najsavršenije i ljubavi najdostojnije dobro. Tada priznajemo da Bog jedini posjeduje ono što zaslužuje da bude ljubljeno, a to je neizmjerena moć, mudrost, dobrostivost, vjernost, neizmjerno veličanstvo, ljepota i svetost. Zbog toga želimo doći Bogu i ne poznajemo većeg čeznuća ili svete želje od toga da budemo s njim vremenito i vječno sjedinjeni. Zato je ljubav najuzvišeniji način poštovanja Boga, jer ona shvaća Boga u svim njegovim savršenostima i posve mu se predaje.

   Sv. Augustin govori i uči da se Boga poštuje osobito vjerom, nadom i ljubavlju. Te tri kreposti dužni smo kod sebe probuditi da bi dužnu čast iskazali Bogu.
   Lijep je i hvale vrijedan običaj da se uz druge molitve često molimo Bogu za ove tri bogoslovne kreposti. Za te kreposti dužni smo se moliti sabrano i pobožna srca da preko njih možemo iskazati dužno poštovanje koje dugujemo prema Bogu.

   Kako se bez svete kršćanske vjere, nade i ljubavi, odnosno bez ovog prvog i posve bitnog dijela unutrašnjeg načina poštovanja prema Bogu ne može ni vanjskim načinom, odnosno ne može uopće ispravno poštovati Boga nužno je reći da smo dužni poznavati sve ono što je sadržano u tim trima bogoslovnim krepostima bez kojih je nemoguće ispravno vršiti prvu zapovijed Božju.

   Strahopoštovanjem i klanjanjem

   Boga poštujemo svojim savršenim strahopoštovanjem i klanjanjem. ''Sin časti oca, a sluga gospodara. Ali, ako sam ja otac, gdje je moja čast? Ako sam gospodar, gdje je strah od mene?'' (Mal 1,6).

   U ovim gore riječima proroka Malahije Bog nam želi pokazati zašto smo mu dužni iskazati svoje savršeno strahopoštovanje.

   Bog je nama gospodar, a mi smo njemu sluge; Bog je nama Otac, a mi smo njemu djeca. Je li dužnost sluge da poštuje svoga gospodara, odnosno je li dužnost djeteta da poštuje svoga oca? 
   Zar bi svoje strahopoštovanje prema Bogu mogli zaboraviti kada je Bog naš najveći vladar, gospodar i ujedno ljubazni Otac?
   Kako veliko i sveto strahopoštovanje prema Bogu imaju sveti nebeski duhovi kada pred njim odlažu svoje krune, padaju ničice i govore: ''Hvala, slava, mudrost i zahvala, čast moć i snaga našem Bogu u vijeke vjekova!'' (Otk 7,12). 
   Tako smo i mi dužni najdublje se poniziti pred neizmjernim veličanstvom Božjim često govoreći: ''O Bože, što si ti, a što sam ja? Ti si svemoguć, a ja slab stvor koji sami po sebi ne može ništa dobra učiniti. Ti si sama svetost, a ja siromašni grešnik koji ništa drugo ne zaslužuje nego samo prezir i kaznu. Ti si vječan, a ja biće sa smrtnim tijelom koje će se ubrzo u prah i pepeo pretvoriti. Ti si sveznajući, a ja neznalica, odnosno ti si sve, a ja ništa!''

   Dakle, ako smo prema Bogu prožeti savršenim strahopoštovanjem onda ćemo se pred njim poniziti i njemu se klanjati. 
   Uzdignuće duha k Bogu izraz je našeg klanjanja prema Bogu, a to uzdignuće se posebno odvija u molitvi koja može biti molitva hvale, zahvale, zagovora i prošnje. 
   Osim molitve svoje klanjanje izražavamo žrtvom, obećanjima i zavjetima prema Bogu!

   Klanjati se Bogu nije ništa drugo nego njegovo neograničeno veličanstvo poštovati i cijeniti te se pred njim poniziti priznavajući ga svojim početkom i zadnjim ciljem, odnosno Gospodinom i neograničenim gospodarom sviju stvari. Stoga smo se iz strahopoštovanja dužni poniziti i pokloniti Bogu, jer smo njegovi stvorovi koji posve od njega ovise. 
   Dužni smo se zahvaliti Bogu za sve što imamo i što jesmo, te svome Gospodinu i Stvoritelju posve jasno iskazati svoje poštovanje i klanjanje. Vršeći tako svoju dužnost u poniznosti srca često recimo: ''Neizrecivo veliki i pun ljubavi Bože klanjam ti se i ponižavam najdublje pred tobom. Ti si moj Gospodin i Stvoritelj i tebi zahvaljujem za sve što jesam i za sve što imam. Uzmi milostivo poštovanje koje ti u svojoj poslušnosti i poniznosti donosim. Moja je sudbina u tvojim rukama i čini sa mnom po svojoj volji jer se posve predajem u tvoju volju. Tebi živim, tebi umirem, tvoj sam živ i mrtav!''

   Zahvalnošću za sva darovana životna dobra

   Zahvalnost također spada u vid iskazivanja poštovanja prema Bogu!  
   Ako smo zahvalni tada znamo da nam svako dobro koje imamo dolazi od Boga i da se zbog toga ne možemo ponositi i hvaliti da imamo nešto svoje i stoga kroz svoju zahvalnost dajemo dužno poštovanje Bogu. Apostol Pavao o tome jasno govori: ''Što li imaš što nisi primio? Ako si, dakle, primio, što se ponosiš kao da nisi primio?'' (1 Kor 4,7).

   Tijelo, život, zdravlje, hranu i ostala vremenita dobra kao i razumom i slobodnom voljom obdarenu neumrlu dušu Bog nam je darovao. Također od Boga imamo jedino ispravnu i spasonosnu svetu kršćansku vjeru u kojoj se nalazi puno sredstava za spas naše duše. Stoga, znamo i priznajemo da svaki dobar i savršen dar dolazi isključivo i samo od Boga, i upravo zbog toga zahvalnost prema Bogu nama je osnovna i najveća dužnost.

   Obzirom da Bog od nas traži da ga glasno priznajemo, odnosno da ga hvalimo, častimo i slavimo tako isto traži i to da mu se neprestano zahvaljujemo za primljena dobra. Doista, tko se Bogu ne zahvaljuje taj ga ne priznaje za Gospodina i svoga najvećeg dobročinitelja.

   Nezahvalnik o Bogu ne želi biti ovisan i prisvaja sebi čast oduzimajući je tako Bogu kojemu ona jedino i isključivo pripada. Čineći tako ne ispunja dužnost poštovanja prema Bogu te uveliko i teško griješi. Stoga, nezahvalnike Bog najviše prezire i svoju srdžbu na njih izlijeva. To je posve jasno iz ovih Božjih riječi koje je uputio Izraelcima preko proroka Jeremije kad su se oni obratili idolima, a njemu okrenuli leđa zaboravivši sva dobročinstva koja su od njega primili: ''A narod moj Slavu svoju zamjeni za one što ne pomažu! Zapanjite se nad tim, nebesa, zgranite se i zaprepastite, riječ je Jahvina. Jer dva zla narod moj učini: ostavi mene, Izvor vode žive, te iskopa sebi kladenice, kladenice ispucane što vode držati ne mogu.'' (Jer 2,11-13).

   Također i Gospodin Isus Krist je bio uvrijeđen kad mu se devet od izliječenih deset gubavaca nije došlo zahvaliti na dobročinstvu koje im je učinio. Tada je rekao: ''Zar se nisu očistila desetorica? Gdje su još devetorica? Ni jedan se ne nađe da se vrati i Bogu zahvali, osim ovoga tuđina!'' (Lk 17,17-18).

   Stoga, ako smo razumni i pravedni tada ne idemo stopama tih nezahvalnika već dajemo čast Bogu i zahvaljujemo mu na svim dobročinstvima kojima nas svakodnevno obasipa.  
   Ujutro kada se probudimo zahvaljujemo Bogu na tome što nas je tako milostivo preko noći čuvao i što je dopustio da mu još jedan dan služimo. 
   Bogu zahvaljujemo poslije svakog jela i pila kao i uvečer za sva dobra koja smo u toku dana primili. Osobito mu zahvaljujemo za nezasluženu milost što smo članovi svete Crkve u kojoj možemo tako lako steći svoje spasenje i blaženi postati.

   Svoju zahvalnost pokazujemo također i djelima pobožna i kreposna života pri tome upotrebljavajući primljene milosti po svetoj volji Božjoj. Takva se naša zahvalnost Bogu dopada i ona čini da će i dalje svoju dobrostivu ruku Bog otvarati i vjernome slugi dobro činiti.

   Revnošću za njegovu čast

   Boga poštujemo svojom revnošću za njegovu čast!

   Kada čovjek nekoga cijeni tada mu nije svejedno što ga drugi preziru već želi da i drugi iskazuju čast koja mu pripada. Ako ga grde ili ako mu nanose uvrede tada će se živo zauzeti za čast njegovu. 
   Isto tako će biti i naše ponašanje prema Bogu ako je naše srce prema njemu prožeto dubokim strahopoštovanjem. Tada će naša najveća želja biti to da vidimo kako svi ljudi odaju dužno poštovanje prema Bogu, a naprotiv bit ćemo u dubokoj žalosti kada vidimo da mu ljudi ne iskazuju ono što je potrebno.

   Dakle, revnost za čast Božju posve jasno pripada u izraz poštovanja prema Bogu. Zato se ne treba čuditi što su svi vjerni štovatelji Božji bili obuzeti žarkom revnošću za čast njegovu. Obuzet žarkom revnošću David govori: ''Jer me izjela revnost za Dom tvoj i poruge onih koji se rugaju tebi padoše na me.'' (Ps 69,10).

   Ta ista revnost navela je apostola Pavla da govori: ''Meni ni najmanje nije do života; samo da dovršim svoju trku - službu koju primih od Gospodina Isusa: svjedočiti za Evanđelje milosti Božje.'' (Dj 20,24).

   Posebno se može vidjeti da je i sam Gospodin Isus Krist zauzet za čast svoga nebeskog Oca. On putuje tri godine po izraelskoj zemlji te propovijeda sveto Evanđelje, čini razna čuda, bdije i moli, strpljivo izdržava progonstva i muke, a da se ni najmanje i ni na što ne žali. Na kraju umire na križu iz razloga da se njegovu nebeskom Ocu iskaže čast koja mu kao Bogu pripada.

   Zbog toga što se ime Božje po svakom učinjenom grijehu obesčašćuje Gospodin Isus Krist, apostoli i svi razumni i pravedni službenici Božji bili su posve zauzeti da nepravdu i grijeh među ljudima unište i da ih privedu Bogu svojim kreposnim životom. U tome nastojanju nisu se strašili nikakve muke i naprezanja, podnosili su muke i progonstva svake vrste te su kao žrtvu mnogi dali i svoje živote.

   Na sličan način i mi danas smo dužni svoju revnost očitovati za čast Božju. Tu dužnost, ako smo razumni i pravedni, dužni smo vršiti posebno danas u ovo vrijeme kada se ime Božje uveliko svakojakim grijesima obesčašćuje.   
   Doista, ako možemo mirno gledati na tolike grijehe tada posve jasno pokazujemo da u nama nema nikakve ljubavi prema Bogu i da nam ništa nije stalo do njegove časti. Ako imamo revnosti tada smo dužni činiti sve što možemo da umanjimo uvrede koje se nanose Bogu, odnosno da odstranimo sablazni i grijehe, da širimo krepost i svetu katoličku vjeru. 
   Posebnu ulogu imamo ako smo roditelji jer nam je dužnost paziti u kakvom se društvu ljudi krećemo i mi i naša djeca, odnosno cijela obitelj. Ne smijeno dopuštati da se kletvom i ružnim riječima, grešnim poznanstvima, igrom i pijankama nanose uvrede Bogu. Svojim ukućanima dužni smo biti dobar primjer vjerničkog života te ih nagovarati da marljivo mole, da nedjeljom i blagdanima prisustvuju pobožno službi Božjoj, da se često ispovijedaju i pričešćuju kao i to da ustraju u provođenju kreposna kršćanskog života.

   Ta revnost za čast Božju je dužnost za svakog od nas i od te savjesno izvršene dužnosti ovisi i naše zemaljsko blagostanje i vječno blaženstvo.  
   Također i oni koji nemaju svojih podložnika u svakoj životnoj prilici dužni su pokazati da im je srce puno prave revnosti za čast Božju. Bližnjega koji griješi u kršćanskoj ljubavi dužni su opomenuti i gledati da ga poprave, a onima koji se rugaju krepostima i svetoj kršćanskoj vjeri dužni su pokazati da ne odobravaju njihove postupke. Riječju i djelom dužni su im pokazati da takve govore iz svega srca preziru i koliko je god moguće dužni su izbjegavati njihova društva.

   Nadalje, ako smo razumni i pravedni dužni smo svaki dan moliti za nevjernike, krivovjerce i grešnike kao i za pravednike i vjernike. Za prve da se obrate, a za druge da ustrajno idu putem Istine i kreposna života. Svima smo dužni dati dobar primjer kršćanskog života kako bi se ispunile Gospodinove riječi: ''Vaše svjetlo neka tako zasja pred ljudima da vide vaša djela ljubavi te slave vašeg Oca nebeskog.'' (Mt 5,16).

   Poslušnošću i odanošću njegovoj svetoj volji

   Boga posebno poštujemo svojom poslušnošću i odanošću njegovoj svetoj volji!

   Ako je poštovanje prema Bogu sadržano u tome da Boga kao svoga gospodara priznajemo i da mu budemo podložni onda je posve jasno da poslušnost i odanost volji Božjoj također spada u poštovanje.

   Vršenjem kreposti činimo ono što Bog od nas traži priznavajući ga tako za svoga gospodara i Oca te mu se kao takvi ponizno i pouzdano podlažemo. Poslušnost Bogu u svim stvarima spada u našu najstrožu dužnost.

   Kada se postavi pitanje tko smo mi, a tko je Bog onda se jasno vidi da je Bog nama gospodar i stvoritelj, odnosno naš Otac, a mi samo njegovi stvorovi, sluge, odnosno njegova ljubljena djeca. Zato je posve naravno da se stvor svome stvoritelju, sluga svome gospodaru, a dijete svome ocu podlaže.   
   Stoga, Bog mrzi i strogo kažnjava neposlušnost, a da je to tako vidi se iz riječi koje je uputio prorok Samuel neposlušnom kralju Šaulu: ''Ludo si radio! Da si održao zapovijed koju ti je dao Jahve, tvoj Bog, Jahve bi učvrstio tvoje kraljevstvo nad Izraelom dovijeka. A sada se tvoje kraljevstvo neće trajno održati: Jahve je potražio sebi čovjeka po svom srcu i odredio ga za kneza nad svojim narodom, jer ti nisi održao što ti je Jahve zapovjedio.'' (1 Sam 13,13-14).

   ''Jesu li Jahvi milije paljenice i klanice nego poslušnost njegovu glasu? Znaj, poslušnost je vrednija od najbolje žrtve, pokornost je bolja od ovnujske pretiline. Nepokornost je kao grijeh čaranja, samovolja je kao zločin s idolima. Ti si odbacio riječ Jahvinu, zato je Jahve odbacio tebe, da ne budeš više kralj!'' (1 Sam 15,22-23).

   Zato s velikom sigurnošću možemo reći da se Bogu najviše dopadamo onda kada smo poslušni njegovoj volji. A, da je to istina vidi se kod patrijarhe Abrahama koji je bio pripravan na Božju riječ žrtvovati svoga sina Izaka što se vidi iz ovih riječi Svetog pisma: ''Kad si to učinio i nisi mi uskratio svog jedinca sina, svoj ću blagoslov na te izliti i učiniti tvoje potomstvo brojnim poput zvijezda na nebu i pijeska na obali morskoj! A tvoji će potomci osvajati vrata svojih neprijatelja. Budući da si poslušao moju zapovijed, svi će se narodi zemlje blagoslivljati tvojim potomstvom.'' (Pos 22,16-18).

   Kako se vidi iz ovih Božjih riječi poslušnost je najsavršenija žrtva koju možemo darovati Bogu. Ako se iz ljubavi prema Bogu odričemo svojih vremenitih dobara i ako sve ugodnosti života ostavimo te na sebe uzmemo razna trpljenja tada žrtvujemo Bogu samo stvari koje mu pripadaju. Ali, ako Bogu želimo biti potpuno poslušni onda mu sami sebe trebamo žrtvovati, jer tada ostavljamo svoju slobodu i posve se predajemo na raspolaganje Bogu. Tim činom stavljamo svoju slobodnu volju u Božje ruke te mu dozvoljavamo da s nama čini što god hoće po svojoj volji. Zasigurno, to je posve dragocjen i svet dar koji možemo Bogu darovati, odnosno žrtva kojom ga najviše častimo. Zato smo uvijek dužni vršiti tu veliku krepost poslušnosti i uvijek savladati svoju vlastitu volju i činiti samo ono što Bog hoće.

   Kada znamo i kada smo posve sigurni da je naša volja ujedno i volja Božja onda se ne smijemo nikakvom zaprekom i nikakvom teškoćom zadržati da je izvršimo. U svim prilikama života volja Božja treba biti ravnalo našega ponašanja. Zato smo dužni savjesno se pokoravati duhovnim i svjetovnim poglavarima. Njima se pokoravati znači Boga slušati, jer su oni Božji namjesnici na zemlji. 
   Dužni smo se spremno pokoravati i onda kada Bog na nas pošalje nevolje i muke i stalno trebamo imati u mislima kako nam Bog želi i uvijek daje ono što je najbolje za nas kako u sretnim tako i u teškim danima.

   Na koncu, može se zaključiti da se unutrašnje poštovanje prema Bogu sastoji iz toga da smo u Boga dužni vjerovati, nadati se u njegova obećanja te ga iznad svega ljubiti. 
   Pored toga, prema Bogu dužni smo imati strahopoštovanje i klanjati mu se, za nebrojena dobra biti zahvalni, raditi za njegovu čast, biti dragovoljno poslušni, te se u veselju i žalosti pokoravati njegovoj svetoj volji.

   Ako sve ovo revno činimo onda ispravno unutrašnjim načinom poštujemo Boga. A, ako sve ovo navedeno ne činimo onda uveliko i teško griješimo te nam prijeti vječna propast ako u tim grijesima ustrajemo do svoje smrti.

   Kako vanjskim načinom poštujemo Boga

   Vanjskim načinom poštujemo Boga onda kada svoje unutrašnje osjećaje prema njemu očitujemo u svojim vanjskim činima!

   To svoje očitovanje posebno vršimo kada nedjeljom i blagdanima idemo u crkvu da s drugim vjernicima prisustvujemo svetoj Božjoj službi, kada kod te službe glasno molimo, kada kod molitve sklapamo ruke i klečimo, kada znak svetog križa činimo, kada pred Isusom ili pred slikom nekog sveca vršimo određenu pobožnost, kao i onda kada idemo na neko sveto proštenje ili hodočašće.     
   Ukratko, izvana poštujemo Boga uvijek kada svoje unutrašnje strahopoštovanje puno osjećaja vanjskim činima očitujemo prema njemu.

   Ovo bi svakom kršćanskom vjerniku koji ispravno vrši svoje dužnosti trebalo biti jasno stoga je sada nužno samo razjasniti to je li vanjsko poštovanje Boga zapovjeđeno i kako se u njemu može pogriješiti.

   Pozivajući se na ove jasne Gospodinove riječi: ''Ali dolazi i već je tu kad će se pravi klanjaoci klanjati Ocu u duhu i istini, jer Otac takve klanjaoce želi.'' (Iv 4,23), krivovjerci zaključuju kako je Gospodin Isus Krist svako vanjsko poštovanje Boga odbacio i da traži samo unutrašnje.

   Oni su to mjesto zlo ili krivo shvatili, jer Gospodin Isus Krist nije nikako odbacio vanjsko poštovanje Boga, već je u tim svojim riječima htio reći da je u Novom zavjetu poštovanje Boga osobito unutrašnje, jer je u Starom zavjetu bilo osobito vanjsko i da to vanjsko poštovanje bez unutrašnjeg nema nikakve vrijednosti.

   Dakle, na naše kako unutrašnje tako i vanjsko poštovanje prema Bogu sili nas naša ljudska narav. Da smo posve duhovna bića onda bi mogli samo unutrašnjim načinom u duhu poštovati Boga upravo onako kako to čine Anđeli, ali kako se sastojimo od duše i tijela mi smo dijelom duhovna i dijelom tjelesna bića te zato imamo dužnost poštovati Boga unutrašnjim načinom ili dušom i vanjskim načinom ili tijelom.

   Ako smo razumni i pravedni tada znamo da je duša Božje djelo i da je ona obavezna sve svoje snage posvetiti svome Gospodinu i stvoritelju te mu služiti. Također znamo i da je tijelo Božje djelo i da je i ono dužno svome stvoritelju izraziti podložnost, zahvalnost i klanjanje.

   Nadalje, tijelo ima zadaću da duši u svim njenim djelovanjima služi kao oruđe! 
   Što je za poljodjelca plug, za slikara kist, za književnika pero to je za dušu tijelo i ona se njime služi u svemu što poduzima. Kako je prva i najvažnija zadaća duše da poštuje Boga onda se da lako zaključiti da joj za tu zadaću isključivo i jedino služi tijelo.

   Dužni smo znati da je po utjelovljenju Gospodinovu, a napose po svetim sakramentima ne samo duša već i naše tijelo posvećeno. Ako Boga moraju slaviti i poštovati svi njegovi stvorovi koji nisu posvećeni onda nam je posve jasno kako naše tijelo to isto mora činiti pogotovo što će naše tijelo poslije uskrsnuća s dušom biti proslavljeno i uživati vječne radosti Neba.

   Kako je Nebo plaća za dobra djela, jer nitko ne dolazi u njega, a da nije to i zaslužio, posve je jasno da i tijelo mora raditi na dobrim djelima duše, a napose kod njenog poštovanja prema Bogu kako bi s njom zaslužilo nebesku blaženost.

   Drugi razlog vanjskog poštovanja Boga je taj što je već u našoj naravi to da mi svoju unutrašnju pobožnost vanjskim načinom očitujemo!

   Svaki od nas po svojoj naravi ono što misli, ćuti ili želi u svom ponašanju izvana očituje. To je očitovanje tim veće ako su jača čuvstva koja dušu pokreću. Tako je gotovo nemoguće čuvstvo velike radosti ili velike žalosti u sebi zatvoriti, a da se isto ne očituje u držanju, u riječima i djelovanju. To isto i osobito vrijedi o čuvstvu pobožnosti.

   Ako smo živo osvjedočeni o neizmjernom Božjem veličanstvu, o njegovoj prevelikoj ljubavi i milosrđu, kao i o njegovim ostalim savršenostima, onda nije moguće da svoja čuvstva zadržimo. Ta čuvstva nas sile da padnemo na koljena, da ruke sklopimo, da podignemo oči k Nebu, odnosno da zauzmemo ispravnu pobožnost pravog kršćanskog vjernika. Kao što posuda koja kipi ne može svoga sadržaja zadržati već ga vani prolijeva tako i srce ne može vatru pobožnosti u sebi zadržati već je posve jasno izvana očituje.

   Dakle, kada se u crkvi vidi čovjeka koji okolo gleda kao da je u kazalištu, koji se okreće sad desno sad lijevo, koji je nemiran i ne ponaša se dostojanstveno i ponizno može se s pravom reći kako taj čovjek nema prave pobožnosti u srcu i kako se malo ili gotovo nimalo u svojoj unutrašnjosti i vanjštini klanja Bogu.

   Posve je ispravna ovakva prosudba, jer kada bi kod tog čovjeka bilo unutrašnje pobožnosti onda bi se ona sigurno vani očitovala u njegovu ponašanju. Čim su vjerska čuvstva življa time se ona vani više i očituju. Zato se u životopisima Svetih može pročitati kako su izvanredne stvari činili u svojoj pobožnosti.  
   Tako se može pročitati kako je sv. Venceslav u Češkoj po najvećoj zimi noću bosonog posjećivao crkve te često krvave tragove ostavljao u snijegu. Drugi su opet provodili cijele sate u molitvi i kao okamenjeni za vanjski svijet bili posve zatvoreni.

   Dakle, sigurno je kako u nama postoji neka naravna sila koja nas tjera da čuvstvo pobožnosti vani očitujemo i da ne zapustimo vanjsko poštovanje prema Bogu. To svoje vanjsko očitovanje pobožnosti možemo zapustiti jedino ako se protivimo i radimo protiv svoje naravi.

   Sljedeći razlog zašto nam je potrebno vanjsko poštovanje prema Bogu je taj što upravo to vanjsko podupire naše unutrašnje poštovanje!
   Nama treba biti poznato da duša i tijelo djeluju jedno na drugo, odnosno kao što duša djeluje na tijelo tako isto i tijelo djeluje na dušu. Isto tako naše unutrašnje poštovanje djeluje na vanjsko, odnosno vanjsko je izraz unutrašnjeg i podupire ga. 
   Ako zanemarimo svoje vanjsko poštovanje prema Bogu malo pomalo padamo u mlakost i vjerski nehaj te smo u opasnosti da i svetu kršćansku vjeru izgubimo. Zato je za rast i održavanje unutrašnje pobožnosti i pobožnoga života također nužno da se vanjskim načinom poštuje Boga.

   Nadalje, dužni smo vršiti vanjsko poštovanje kako bi drugima dali dobar primjer i kako bi im usadili ljubav i strahopoštovanje prema Bogu!

   Naime, svaki od nas je dužan svoga bližnjega svim mogućim načinima poticati na svetu službu Božju. Naravno da je jedan od načina i vanjsko poštovanje Boga. Kada drugi vide da često prisustvujemo javnoj službi Božjoj, kod koje pobožno molimo i svoje strahopoštovanje iskazujemo prema Bogu, to na njih ostavlja dobar i spasonosan utisak te su i oni po njegovu primjeru prisiljeni da svoje vjerske dužnosti revno vrše i da pobožnim životom slave sveto ime Božje. To vrijedi pogotovo za poglavare i osobe koje u ljudskom društvu zauzimaju viša mjesta. Sigurno je da podložnike i članove nižih staleža potiče to kad oni vide da činovnici i ostali visoki državni službenici odaju čast Bogu prisustvujući javnim pobožnostima duboko poniženi u predanoj molitvi. Takvi primjeri vrijede više nego stotinu propovijedi i zbog toga je jako važno zašto se treba vanjskim načinom poštovati Boga.

   U svako vrijeme od kada svijet postoji ljudi su Boga vanjskim načinom poštovali. Od Kaina i Abela preko patrijarha do Mojsija vidimo kako se Boga poštuje vanjskim načinom. Bog je po Mojsiju izraelskom narodu dao mnoštvo propisa koji se tiču njegovog vanjskog poštovanja. Tako je subotu, mnoge svetkovine i svećenstvo uredio, razne žrtve i načine prikazivanja propisao, odredio mjesta za vjerske sastanke i molitvu.

   Niti Gospodin Isus Krist nije ukinuo vanjsko poštovanje prema Bogu. On hoće da vanjsko poštovanje dolazi od unutrašnjeg i da bude njegov jasan izražaj. Isus Krist je Boga, odnosno svoga Oca nebeskog izvana poštovao kada je hram u Jeruzalemu posjećivao, kada je kod molitve ničice i na koljenima bio, kada je u Nebo pogled bacao i molio. On je također svetu misu i svete sakramente ustanovio i apostolima naložio da vanjske znakove poštovanja prema Bogu svugdje uvedu. Zato se u ovim jasnim riječima iz Djela apostolskih vidi da su se prvi kršćani skupljali na javnu Božju službu: ''Oni su bili postojani u apostolskoj nauci, zajedničkom životu, lomljenju kruha i u molitvama.'' (Dj 2,42).

   Toliko su prvi kršćani držali do vanjskog poštovanja prema Bogu da su se u vrijeme progona skupljali u pećinama i skrivenim mjestima te radije umirali nego da budu bez svete mise, sakramenata i zajedničke svete službe Božje.

   Dakle, ono što su kršćani u svako vrijeme činili i mi smo danas dužni činiti i zato smo dužni brižno izbjegavati sve ono što bi nas moglo spriječiti da ne iskazujemo vanjskim načinom dužno poštovanje prema Bogu.

   Na kraju ovog izlaganja nužno je reći da teško ili smrtno griješmo ako ne vršimo vanjsko poštovanja prema Bogu, a taj grijeh se očituje:

   Kada zanemarujemo svetu službu Božju

   Kada se nepristojno i nečedno ponašamo kod svete službe Božje

   Kada zanemarujemo svetu službu Božju

   Pod svetom službom Božjom podrazumijevaju se sve pobožnosti koje se nedjeljom i blagdanima vrše u crkvi!

   Ako nedjeljom i blagdanima ne slušamo svetu misu tada zanemarujemo svetu službu Božju i kao takvi teško griješimo jer kršimo Božju i zapovijed svete Crkve. Kada zanemarujemo službu Božju trostruki grijeh čini i to: protiv Boga, protiv bližnjega i protiv sebe.

   Bog je javne i svete pobožnosti propisao i želi da u njima sudjelujemo da bi mu prikazali žrtvu svoga poštovanja i klanjanja. Stoga, ako bez valjanog razloga ne prisustvujemo javnoj službi Božjoj uveliko i teško griješimo protiv Boga jer prikraćujemo čast koja mu pripada.

   Isto tako, ako ne sudjelujemo u svetoj službi Božjoj tada činimo sablazan prema bližnjemu jer ne dajemo valjan primjer koji smo mu dužni dati.

   Na koncu, ako zanemarujemo svetu službu Božju tada ne prisustvujumo kršćanskoj poduci i griješimo prema sebi jer se ne izgrađujemo u vršenju pobožna i sveta života.

   Iz ovih razloga ne smijemo zanemariti svetu službu Božju i marljivo smo dužni dolaziti nedjeljom i blagdanima da ne propustimo ispuniti svoju dužnost prema Bogu, bližnjemu i sebi.

   Kada se nepristojno i nečedno ponašamo kod svete službe Božje

   Bog se brine za čast svoje kuće i prijeti strogim kaznama onima koji ga na mjestu gdje mu se trebaju s dubokim strahopoštovanjem klanjati svojim nedoličnim ponašanjem vrijeđaju i druge ometaju u njihovoj pobožnosti.

   Iz svetog Evanđelja se vidi da je trgovce i druge ljude koji su obečastili hram u Jeruzalemu Gospodin Isus Krist bičem istjerao i srdito rekao: ''Stoji pisano kuća moja neka kuća molitve bude, a vi je pretvoriste u razbojničku špilju.'' (Lk 19,46).

   Ako se za vrijeme svete službe Božje nedolično ponašamo, odnosno ako brbljamo, smijemo se i razne šale činimo, ako oko sebe razgledamo i ružne misli imamo, ako dolazimo u crkvu nečedno obučeni, da budemo viđeni i da druge vidimo, odnosno ako u crkvu dolazimo samo iz navike i da zadovoljimo neke svoje ljudske potrebe, zaboravljajući pri tome na svetu službu Božju i čast njegovu tada veliki i teški grijeh činimo te će nas snaći Božja srdžba ako ne na ovom onda posve sigurno na drugom svijetu gdje ćemo biti osuđeni na vječno prokletstvo.

   Stoga, posve ozbiljno dužni smo se čuvati svake neozbiljnosti i nepristojnosti kod svete službe Božje. Osobito katolički roditelji dužni su paziti da im se djeca dostojno i čedno ponašaju, odnosno da se od malena uče ispravo i dostojanstveno prilaziti svetoj službi Božjoj.

   Na koncu, možemo zaključiti da mi koji jasno znamo što nam prva Božja zapovijed nalaže dužni smo poštovati Boga kako unutrašnjim tako i vanjskim načinom. Unutrašnjim ponižavajući se pred njegovim neizmjernim i svetim veličanstvom te priznavajući da je Bog sve, a mi ništa. Posve mu se prikazujući za žrtvu dužni smo ga hvaliti, častiti i slaviti te Bog treba biti kralj našeg srca i u njemu vladati. To unutrašnje poštovanje je zlato vanjskog, jer kao što je plod oraha bez jezgre beskoristan tako je i vanjsko poštovanje bez prave vrijednosti ako nije izraz unutrašnjeg, odnosno unutrašnje svetosti.

   Zato smo dužni i vanjskim načinom poštovati Boga, jer je vanjsko poštovanje nužno i za svakog čovjeka je stroga i sveta dužnost. Zbog toga dužni smo marljivo i dostojanstveno prisustvovati svetoj službi Božjoj i dužni smo biti dobar primjer svojim ukućanima, podčinjenima kao i drugim vjernicima. Osim toga, dužni smo marljivo vršiti kućne pobožnosti tako da nam ne prođe niti jedan dan bez jutarnje i večernje molitve. Dužni smo se moliti sabranim duhom i pobožnim srcem u svim životnim prilikama. Dođu li nehotice razne rastresenosti dužni smo ih odstraniti čim ih opazimo i ponovo prema Bogu svoje misli upraviti. Molitvom smo dužni održati svoj pobožni kršćanski život izbjegavajući i prezirući svaki grijeh te činiti uvijek što nam Bog zapovijeda.

   Vladajući se tako vršimo pravo kršćansko poštovanje prema Bogu koje će nam pribaviti milost i blagoslov ovdje na zemlji, a vječno spasenje i blaženstvo u Nebu.

   Kako griješimo prema poštovanju što ga dugujemo Bogu

   Prema poštovanju što ga dugujemo Bogu griješimo:

   Idolopoklonstvom

   Praznovjerjem

   Čarolijom

   Svetogrđem

   Duhovnom lihvom ili simonijom

   Idolopoklonstvom

   Idolopoklonstvo nastaje onda kada nekom stvorenju iskazujemo onu dužnu čast koja jedino Bogu pripada!

   Boga kao najviše i najsavršenije biće, kao gospodara Neba i zemlje i kao izvor svakog dobra dužni smo priznati i strogo mu iskazivati svoje poštovanje i klanjanje. 
   Kada nekom stvorenju iskazujemo poštovanje, odnosno to stvorenje kao svoga gospodara i boga priznajemo i poštujemo tada činimo idolopoklonstvo.

   Upravo tako su činili pogani koji su nebeske zvijezde, vatru, vodu, i mnoge životinje smatrali za bogove i njima su se molili. Također su stavljali i pojedine ljude za njihova života i poslije smrti među bogove te su im gradili hramove, podizali kipove i prinosili žrtve. Isto tako pravili su sebi kipove iz drveta, kamena i kovine i smatrali su ih bogovima te su im se klanjali.

   Idolopoklonstvo je, ako ne dolazi iz opravdanog neznanja, jedan od najvećih grijeha koje možemo počiniti, jer se čast koju smo dužni Bogu iskazati prenosi i iskazuje prema nekom stvorenju. Stoga je izraelskom narodu Bog vrlo strogo zabranio idolopoklonstvo i uvijek ih je strogo kažnjavao kada bi se njime ogriješili.

   Nadalje, nužno je znati kako idolopoklonstvo može nastati iz opravdanoga neznanja i iz zlobe!

   Ako čovjek iz opravdanoga neznanja nekom stvorenju iskazuje Božju čast, jer ne poznaje pravoga Boga onda takvo idolopoklonstvo u sebi nije nikakav grijeh, jer se iz neznanja ne može griješiti. Zato je posve jasno da onaj poganin koji je krivobožac i koji nema priliku upoznati pravoga Boga neće propasti. Ali, kao takav ako radi protiv svoje savjesti i teško vrijeđa kreposni zakon onda će iz toga razloga vječno propasti. Međutim, ako čovjek ima priliku da upozna pravoga Boga i tu priliku zanemari, odnosno ako se vjesnicima pravoga Boga tvrdokorno protivi onda je on krivobožac iz zlobe i vječno će propasti.

   Također krivobožci ili idolopoklonici smo i mi ako vanjskim načinom pokazujemo božansko poštovanje nekom stvorenju, a u svojoj unutrašnjosti to poštovanje osuđujemo i klanjamo se pravome Bogu. Takvo idolopoklonstvo su počinili mnogi Izraelci u asirskom i babilonskom sužanjstvu, jer da bi se dopali poganima poštovali su javno njihove idole, a u tajnosti su ih prezirali i klanjali se pravome Bogu. Stoga je takvo idolopoklonstvo teški grijeh, jer se pred ljudima Bogu oduzima čast koja mu pripada i ujedno se bližnjemu daje velika sablazan.

   Idolopoklonstvo je i onda kada svoje srce od Boga odvratimo i predamo ga stvorovima i svojim strastima. Zato sv. Augustin i govori: ''Onaj koji više sluša svoje sklonosti nego Boga čini nepravdu, jer ono što netko želi i štuje to mu je ujedno i bog.''

   Takvi idolopoklonici ili krivobošci su oholice kojima od Boga više vrijedi čast i slava svijeta, zatim škrtice koji svojoj pohlepi žrtvuju dužnost, savjest, pravednost i milosrđe radi čega ih apostol Pavao naziva idolopoklonicima i proždrljivcima kojima je njihov trbuh ujedno i bog: ''Jer ovo znajte dobro: nijedan bludnik, nijedan nečisti, nijedan lakomac - to jest idolopoklonik - nema dijela u Kristovu, Božjemu kraljevstvu!'' (Ef 5,5),

''Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti. Oni misle samo na zemaljske stvari.'' (Fil 3,19).

   Nadalje, krivobošci ili idolopoklonici su i poglavari koji svojim podložnicima sve dopuštaju, jer umjesto da ih opominju i kažnjavaju oni im dopuštaju da se prepuste svojim grešnim strastima.

   Općenito rečeno krivobožac je svaki onaj koji ne vrši svetu volju Božju, odnosno svaki koji prema Bogu i bližnjemu uveliko i teško griješi. Zato smo u svoje srce dužni iskreno pogledati i ako u njemu imamo nekog idola kojemu se klanjamo dužni smo ga potisnuti i kao takvi svu svoju ljubav dati Bogu i bližnjemu.

   Praznovjerjem

   Također i praznovjerje je grijeh prema poštovanju koje dugujemo Bogu!  
   Taj grijeh se čini onda:

   
   Kada Boga ili njegove Svete poštujemo na način koji se protivi nauci i običaju svete Crkve

   Kada nekoj stvari pripisujemo silu koju ona ne može imati ni po svojoj naravi, ni po molitvi svete Crkve, a ni po svetoj Božjoj odredbi

   Kada riječima ili u šutnji zazivamo Sotonu da nam kaže ono što je sakriveno

   
   Kada Boga ili njegove Svete poštujemo na način koji se protivi nauci i običaju svete Crkve

   Kod poštovanja prema Bogu i Svetima dužni smo uvijek gledati da to poštovanje u sebi ne sadrži nešto što se protivi nauci i običaju svete Crkve!

   Kako je sveta Crkva nositeljica objavljene Božje istine jedino nam ona može posve jasno reći kako da na ispravan način poštujemo Boga. Kao takva, ona je propisala svetu Božju službu i sve ono što je potrebno za naše spasenje. Ako su naše pobožnosti usklađene prema nauku svete Crkve i u sebi ništa ne sadrže što se njenoj nauci protivi onda su dobre i valjane i mi njima Boga i Svete poštujemo na dostojan način. Međutim, ako se naše pobožnosti u nečemu udaljavaju od nauka i običaja svete Crkve onda su kao takve posve praznovjerne i grešne.

   Kada nekoj stvari pripisujemo silu koju ona ne može imati ni po svojoj naravi, ni po molitvi svete Crkve, a ni po svetoj Božjoj odredbi

   Ni jednoj stvari mi ne smijemo davati takvu moć koju ona ne može imati ni po svojoj naravi, ni po molitvi svete Crkve, a ni po svetoj odredbi Božjoj.

   Ovo se praznovjerje događa kada, da bi postigli određenu i poželjnu stvar, upotrebljavamo nerazumna i nedostojna sredstva za njeno ostvarenje. Posve je sigurno da od Boga ne možemo tražiti i očekivati nerazumno i nedostojno sredstvo za ostvarenje određene i poželjne stvari. To nedostojno i nerazumno sredstvo se može tražiti i očekivati samo i jedino od Sotone i zato je takvo praznovjerje teški grijeh.

    
   Kada riječima ili u šutnji zazivamo Sotonu da nam kaže ono što je sakriveno

    
   Ovo praznovjerje se naziva gatanje i tu spada: tumačenje zvijezda, tumačenje ptica i životinja, tumačenje sna, bacanje kocki, gatanje iz karata, kretanje stolova itd. I ovaj vid praznovjerja također je posve grešan, jer pomoću Sotone želimo saznati ono što nam je skriveno, odnosno nedostupno.

   Čarolijom

   Čarolija je također grijeh kojim griješimo prema poštovanju što ga dugujemo Bogu!
   Ovaj grijeh činimo kada riječima ili u šutnji zovemo Sotonu da s njegovom pomoći izvedemo čudesne stvari.

   Da je bilo čarobnjaka koji su pomoću Sotone izvodili čudesne stvari vidljivo je iz ovih riječi Starog zavjeta: ''Zovne faraon mudrace i vračare. I zaista, egipatski vračari svojim vračanjem učine isto: svaki baci svoj štap, koji se pretvori u zmiju.'' (Izl 7,11-12),

   ''Zato Šaul reče svojim slugama: 'Potražite mi ženu koja zaziva duhove, da odem k njoj i upitam je.' A sluge mu odgovoriše: 'Evo, u En Doru ima žena koja zaziva duhove'.'' (1 Sam 28,7).

   Isto tako da će biti čarobnjaka koji će pomoću Sotone izvoditi čudesne stvari vidljivo je iz ovih Božjih riječi: ''Ako vam tko tada rekne: 'Slušaj! Mesija je ovdje ili ondje' - ne vjerujte, jer će se pojaviti lažne mesije i lažni proroci te će činiti tolike čudesne znakove da bi zaveli, kad bi bilo moguće, i same izabranike.'' (Mt 24,23-24),

   ''Dolazak Bezbožnika bit će, dakako, uz suradnju sotone, popraćen svakovrsnim silnim djelima, varavim čudesnim znakovima i svakovrsnim pokvarenim zavođenjem, namijenjenim onima koji propadaju za kaznu što nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili.'' (2 Sol 2,9-10).

   Svetogrđem

   Isto tako i svetogrđe je grijeh kojim griješimo prema poštovanju što ga dugujemo Bogu!
   Svetogrđe činimo onda kada grdimo i obesčašćujemo ono što je sveto i posvećeno Bogu. To svetogrđe može se dogoditi na tri načina, odnosno prema tome da li se obesčašćuju ili grde Bogu posvećene osobe, sveta mjesta ili svete stvari.

   Duhovnom lihvom ili simonijom

   Također i duhovna lihva je grijeh kojim griješimo prema poštovanju koje isključivo pripada Bogu!

   Duhovna lihva ili simonija se događa onda kada duhovnu stvar želimo kupiti ili prodati za novac ili za neku novčanu vrijednost. Dobila je ime po čarobnjaku Šimunu koji je od apostola htio kupiti dar dijeljenja Duha Svetoga polaganjem ruku.

   Pod duhovnim stvarima podrazumijevaju se nadnaravne stvari koje se odnose na spasenje duše, a to su: darovi Duha Svetoga, milost, molitva, sakramenti, blagoslovi, relikvije svetaca, izvršavanje duhovne vlasti kao što je odrješenje od grijeha, dijeljenje oprosta itd. Ako ovakve duhovne stvari kupimo ili prodamo za novac ili neku novčanu vrijednost postajemo krivci duhovne lihve.

   Simonija ili duhovna lihva je težak grijeh što se vidi iz riječi apostola Petra: ''Neka ide u propast tvoj novac zajedno s tobom - odvrati mu Petar - jer si vjerovao da dar Božji možeš steći novcem!'' (Dj 8,20).

   Ovo sve gore rečeno su grijesi kojima griješimo prema poštovanju koje dugujemo Bogu. Sve ove grijehe, ako smo razumni i pravedni, iz sveg srca dužni smo osuditi i s nužnom brigom i snagom posve ih izbjegavati da se sačuvamo od vječne propasti. Amen!