Deseta zapovijed Božja

''Ne poželi ništa što pripada bližnjemu tvome.'' (Izl 20,17)

''Tko od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu, ne ostavi u pustinji devedeset i devet i ne ide za izgubljenom dok je ne nađe?'' (Lk 15,4)

''Ili koja žena, ako ima deset drahmi pa izgubi jednu, ne užeže svjetiljku, ne pomete kuću i ne traži pomnjivo dok je ne nađe?'' (Lk 15,8)

  Iz prve se prispodobe nameće pitanje što će učiniti pastir kada izgubi jednu ovcu? Zar će bez brige biti za taj gubitak? Ne, neće biti bez brige, nego će odmah ostaviti ostale ovce i žurno se uputiti za izgubljenom da je što prije pronađe i vrati u stado.

  Iz druge prispodobe također se nameće pitanje što će učiniti žena kada joj se zagubi jedan vrijedan novčić? Hoće li biti bez brige za njega? Ne, nego će biti brižna i sve će učiniti da ga nađe. Žurno će upaliti svijetlo, očistiti kuću i pretražiti svaki kutak da ga što prije pronađe. 
  Postavlja se pitanje, što govore ove prispodobe iz Evanđelja? Razumnom i pravednom čovjeku je jasno da govore o dužnosti marljivog i gorljivog rada oko spasenja svoje duše!

  Kako je pastir zabrinut za ovcu i žena za novčić, odnosno kako bi oni bili zabrinuti za svoja materijalna zemaljska dobra još više od toga trebamo se brinuti za spas svoje duše. Neprocjenjiva je vrijednost naše duše koja je slika Božja otkupljena predragocjenom krvi Gospodina Isusa Krista, posvećena Duhom Svetim i određena za blaženstvo i vječno slavlje u Nebu. Ako izgubimo dušu tada smo sve izgubili, odnosno svoje tijelo, Nebo i Boga te ćemo biti odbačeni u ponor Pakla odakle više nema otkupljenja. Postavlja se pitanje, tko ne bi sve učinio da svoju dušu spasi i dovede u blaženstvo Neba?

  Ipak, danas ima mnogo onih koji se ne brinu za svoju dušu. Zaboravili su na Boga i svoje spasenje, gomilaju grijehe i čekaju smrt koja će ih odvesti u vječnu propast. Njihovo svo nastojanje jest težnja za obilnim zemaljskim dobrima kako bi ovdje na zemlji imali bezbrižne i sretne dane. Po riječima apostola Pavla njihov je bog trbuh kome žele u svemu udovoljiti: ''Njihov je svršetak propast; njihov je bog trbuh; njihov je ponos u njihovoj sramoti. Oni misle samo na zemaljske stvari.'' (Fil 3,19).

  Upravo ovo krivo shvaćanje pravih životnih vrijednosti uzrok je da mnogi ispred očiju izgube svoje vječno određenje i posao oko spasenja posve zanemare. Tko ne traži i ne ljubi ono što je dužan tražiti i ljubiti, odnosno tko ne ljubi Boga i spasenje svoje duše taj traži i ljubi ono što ne smije tražiti i ljubiti, odnosno taj traži i ljubi svijet i njegova bezvrijedna dobra i prolazne radosti. To Bog zna i zato je dao devetu i desetu zapovijed kojima čovjeku zabranjuje svaku neurednu želju za zemaljskim dobrima i nalaže da traži i da se svom snagom bori za dobra koja imaju vrijednost u Nebu.

  Kada govorimo o desetoj zapovijedi trebamo znati:

  Što Bog zapovijeda u desetoj zapovijedi

  Što Bog zabranjuje u desetoj zapovijedi

  Što Bog zapovijeda u desetoj zapovijedi

  U ovoj zapovijedi Bog zapovijeda:

  Da cijenimo i poštujemo sve ono što naš bližnji ima

  Da posve budemo zadovoljni s onim što nama pripada

  Da cijenimo i poštujemo sve ono što naš bližnji ima

  Dužni smo poštovati i cijeniti imetak bližnjega, veseliti se njegovom boljitku i od srca mu željeti da posjeduje i uzdržava sve ono što je stekao pravednim načinom. To nam jasno nalaže i zakon ljubavi kojega je Gospodin izrekao: ''Sve što želite da ljudi čine vama, činite i vi njima!'' (Mt 7,12).

  Stalna je naša želja da nam bližnji od srca želi ono što posjedujemo i da nam se iskreno veseli kada nas vidi sretne i zadovoljne. Stoga, jednake misli i želje prema bližnjima i mi trebamo imati, jer samo tako vršimo zakon ljubavi.  
  Osobito smo iz srca dužni željeti bližnjemu njegovo dobro, jer je naša glavna zapovijed da bližnjega ljubimo kao sami sebe, što potvrđuje Gospodin: ''Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe!'' (Mt 22,39).

  Dakle, ako bližnjega ljubimo kao sami sebe onda o njemu mislimo dobro i želimo mu od srca ono dobro koje u vlasništvu posjeduje. Zato i kaže apostol Pavao da ljubav ne poznaje zavisti.

  Također i boljitak ljudskoga društva, odnosno zajednice zahtjeva da bližnjemu od srca želimo dobra koja u vlasništvu posjeduje. Stoga, nije moguće da u miru i zadovoljstvu posjedujemo svoja dobra i da se iskreno veselimo svome blagostanju ako znamo da ima onih koji nam zavide i kojima je naša sreća trn u oku.

  Kada bi nam bilo dopušteno bližnjemu zavidjeti na njegovim dobrima onda više ne bi bilo sigurnosti osobe, imovine, časti i dobroga imena, jer zavist ne ostaje zatvorena u srcu nego kod prve najbolje prilike provali poput otrovne zmije i učini veliko zlo i propast. O tome nam ljudska povijest daje obilje dokaza, jer na samom početku ljudskoga roda Sotona je Adamu i Evi zavidio na sreći koju su posjedovali u stanju nevinosti i zbog toga ih je napadao te sav ljudski rod upropastio i poslao u najveću nesreću.

  Nadalje, Kain je zavidio svomu bratu Abelu, kojega je Bog više ljubio od njega i zato je digao svoju ruku na njega i tako postao njegov ubojica.

  Također iz zavisti se dogodilo i to da su Jakovljevi sinovi svoga brata Josipa kao roba prodali, da je Šaul nevinog Davida htio pogubiti, kao i to da su Izraelci na križ razapeli Gospodina Isusa Krista.

  Iz ovih primjera se jasno vidi kako je i koliko zavist težak grijeh. Klevetanje, nanošenje štete, grabež, umorstvo, ukratko svaka opačina dolazi od zavisti. Stoga dobro trebamo paziti i nikada ne smijemo dopustiti da ovaj ružni grijeh s nama zavlada.

  Na koncu, još je jednom nužno naglasiti da deseta zapovijed Božja strogo zapovijeda da se iskreno radujemo svim dobrima koje posjeduje naš bližnji i da mu iz svega srca želimo svako dobro u svim njegovim nastojanjima.

  Da posve budemo zadovoljni s onim što nama pripada

  Da budemo zadovoljni s onim što posjedujemo na to nas posve jasno opominje apostol Pavao: ''Neka vaše vladanje bude bez pohlepe za novcem! Budite zadovoljni onim što imate!'' (Heb 13,5).

  Sama misao da nam je Bog udijelio sva dobra koja imamo treba nam biti uzrok da smo posve zadovoljni s onim što imamo. 
  Zbilja, nije puki slučaj nego volja Božja, odnosno njegovo dopuštenje da je netko bogat, a netko siromah i da jedan više, a drugi manje posjeduje.

  Isto je tako sigurno da Gospodin Bog nije bez razloga svoja zemaljska dobra podijelio tako da je jednom više, a drugom manje dao. Prosudi li Bog po svojoj neizmjernoj mudrosti da će biti dobro ako je netko bogat onda mu i da to bogatstvo, a prosudi li da je bolje da je netko siromah onda dopusti da on bude siromah. Međutim, Bog i siromasima daje toliko koliko im je potrebno da mogu normalno živjeti samo ako su štedljivi, radišni i pošteni. Postavlja se pitanje, što slijedi iz takve Božje odluke? Ništa drugo, nego dužnost da budemo zadovoljni s onim što imamo. Nezadovoljan biti sa svojim životnim prilikama znači nezadovoljan biti samim Bogom, što je očigledno nepravedno i posve grešno.

  Dakle, ako nam zbog siromaštva dođu takve misli, koje nas tjeraju da zbog takvog stanja imamo nezadovoljstvo u svome srcu onda ih odmah trebamo ugušiti te promisliti i shvatiti kako Bog, koji nas je stavio u stanje siromaštva i poniznosti, hoće i želi samo ono što nam je dobro i korisno, i zbog toga trebamo posve radosno prihvatiti svetu volju njegovu.

  Drugi razlog da budemo zadovoljni s onim što imamo je taj što nezadovoljstvo zbog stanja u kojem se nalazimo vodi do mnogih grijeha i nepravednosti. Tko svojim stanjem nije zadovoljan zavidi svome bližnjemu kojeg vidi u boljem stanju. Kao takav on pada u napast da svoje ruke pruži za tuđim dobrom, da prevari, krade i da druge nepravednosti počini. Njegovo nezadovoljstvo tjera ga da svoje stanje poboljša, odnosno da po svaku cijenu stekne novac i blago. Za njega u životu nema veće svrhe i cilja nego na postane bogat. Zbog prekomjernog nastojanja za bogatstvom takav upada u zamke Sotone i u velikoj je opasnosti da svoju dušu izgubi, što potvrđuje apostol Pavao: ''A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast , u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer je pohlepa za novcem izvor svih zala.'' (1 Tim 6,9-10).

  Nezadovoljstvo zbog stanja u kojem se nalazimo vrlo često na nas zlo djeluje i vodi nas do toga da služeći lijenosti posve zanemarimo svoje dužnosti i zbog toga sebi i drugima budemo na teret. 
  Pogledom na ova velika zla koja izviru iz ovoga načina nezadovoljstva treba da obuzdavamo sve neuredne želje za dobrima ovoga svijeta i da zadovoljni budemo s onim što nam je Bog dao, što potvrđuje apostol Pavao: ''Uistinu, vjera je velik izvor dobitka ako je duh zadovoljan s onim što ima. Ništa, naime, nismo donijeli na ovaj svijet, tako da ništa ne možemo iz njega iznijeti. A kad imamo hranu i odijelo, tim budimo zadovoljni!'' (1 Tim 6,6-8).

  Istina koja govori da ne može bogatstvo i obilje nego samo zadovoljstvo srca naš život usrećiti treba nas još više tjerati da budemo zadovoljan s onim što nam je Boga dao. ''Ne misli'' - veli sveti Ivan Zlatousti - ''da ti velik imetak može dati veselje. Radovati se samo možeš ako ne želiš da budeš bogat. Dok žeđamo traje muka i makar sve studence iscrpimo i tisuće rijeka ispijemo muka još sve veća bude.''

  Kako istinito govori ovaj sveti učitelj svete Crkve jer je tako slabo, bezkorisno i malo sve na ovom svijetu i nije kadro ni za kratko vrijeme dati barem prividno blaženstvo. Zato ne smijemo imati neurednih želja za zemaljskim dobrima koja su tako tašta i prolazna da nas nasititi ne mogu, nego trebamo biti zadovoljan s onim što nam je Bog dao.

  Naša glavna briga treba biti da imamo čistu savjest, jer nam ona pribavlja pravo zadovoljstvo, mir i pokoj kakav nam ovaj oholi svijet sa svim svojim blagom nikada ne može dati. ''Tko ima čistu savjest'' - veli sveti Ivan Zlatousti - ''taj je, makar zamotan u prnje i makar trpi glad, ipak veseliji nego onaj koji u svim slastima pliva. Tko pak ima zlu savjest taj je najnesretniji od svih ljudi makar živi u obilju svih dobara.''

  Iz tog se je razloga i veselio apostol Pavao i živio u većem uživanju života nego bilo koji kralj iako je postojano trpio žeđ, golotinju i podnosio mnoge udarce. Zbog toga se trebamo brinuti za čistu savjest, jer je ona najveće blago za života i na smrtnom času.

  Kako bi sačuvali svoje srce od neurednih želja za dobrima ovoga svijeta trebamo pomisliti na činjenicu da naša domovina nije ovdje na zemlji nego gore u Nebu. 
  Uzmimo sada da imamo obilje novca i blaga i da smo gospodari nad sva kraljevstva svijeta tada sebi trebamo postaviti pitanje kako će dugo ta naša tobožnja sreća trajati? Dvadeset, trideset, pedeset ili više godina i onda će sve proći i nestati, jer je kratak naš život na ovom svijetu i svi su mu dani izbrojeni. Brzim koracima dolazi smrt i ništa nam ne ostaje nego mrtvačka odjeća, lijes i nekoliko kvadrata zemlje koja će nas prekriti. Koliku ludost činimo ako nam srce zarobe dobra koja su tašta i prolazna? Iz tog razloga svoj pogled trebamo upraviti u vječnost, jer je tu naša svrha i cilj i često trebamo razmišljati o riječima apostola Pavla: ''Ono što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.'' (1 Kor 2,9).

  Razmatranje neizmjernog blaženstva što čeka one koji Boga ljube učinit će da preziremo sve što zemlja ima i pruža te ćemo kao i sveti Ignacije reći: ''O kako mi je gadna zemlja kada Nebo pogledam!''

  Po riječima apostola Pavla: ''Jer koje je predvidio, one je i predodredio da budu jednaki slici njegova Sina, da ovaj bude prvorođenac među mnogom braćom.'' (Rim 8,29), imamo dužnost da budemo jednak Isusu Kristu svome Gospodinu i Spasitelju, i tu dužnost trebamo ispuniti s dobrom i čistom savjesti.

  Zato, ako smo nešto nepravedno pribavili, odnosno ako smo štetili imetku bližnjega razbojstvom, krađom, prijevarom, lihvom onda smo dužni sve povratiti i štetu nadoknaditi, jer od ispunjavanja ove dužnosti ovisi naše vječno blaženstvo u Nebu.

  Što Bog zabranjuje u desetoj zapovijedi

  U ovoj zapovijedi Bog nam zabranjuje svaku nepravednu želju prema dobru našega bližnjega!

  Ovdje je naglašeno da ne smijemo nepravednim načinom poželjeti ono što pripada bližnjemu zbog toga što nije svaka želja za tuđim imetkom grešna, nepravedna i po desetoj zapovijedi zabranjena, jer kada želimo neko dobro bližnjega samo pravednim i dopuštenim načinom dobiti tada nipošto ne griješimo.

  To se vidi iz primjera kada želimo kupiti susjedovu njivu koja graniči s našom njivom i kada tu njivu ne mislimo silom ili lukavštinom za sebe pridobiti već je kao takvu želimo imati samo pod uvjetom da nam je susjed dobrovoljno proda ili zamjenom ustupi. U tom slučaju ne težimo nepravedno za dobrom bližnjega, odnosno ne želimo tuđe dobro steći nepravednim načinom i kao takvi ne griješimo.

  Dakle, prema desetoj zapovijedi Božjoj griješimo onda kada tuđe dobro nepravednim načinom poželimo i na štetu bližnjega svojevoljno ga sebi prisvojimo. 
  Vidljiv primjer za to je onda kada znamo da u kući našega susjeda ima podosta novaca i kada nas tada kao takve snađe pohlepa za tim novcem pa odlučimo da ga krađom sebi prisvojimo. U ovom je slučaju naša pohlepa teško grešna, jer tuđe dobro želimo steći nepravednim načinom, odnosno svojevoljnom krađom.

  Po primjeru iz Evanđelja takva je bila pohlepa Ahaba koji je poželio vinograd Nabota. Ahab je želio vinograd Nabota na svaki način bilo pravedan ili nepravedan za sebe pridobiti. Pošto ga pravednom kupnjom nije mogao dobiti počinio je iz pohlepe krvnički grabež da ga prisvoji. Zato i kaže sveti Ivan Zlatousti: ''Pohlepa je strast koja u svijet donosi svako zlo."

  Sada ukratko i pobliže treba razmotriti koji to griješe željom za nepravednim dobrom?

  U one koji griješe željom za nepravednim dobrom prije svih spadaju oni koji se bave trgovinom i koji kao takvi požele da nastane glad ili skupoća kako bi oni svoju robu što skuplje mogli prodati.

  Željom za nepravednim dobrom također griješe i oni trgovci koji ne žele da blizu njih drugi kupuju ili prodaju jer oni tada imaju štetu zbog stvorene konkurencije. 
  Općenito rečeno protiv desete Božje zapovijedi griješi svaki onaj trgovac koji se želi nepravedno obogatiti tuđim imetkom.

  Po moralnoj osnovi trgovcu je dopušteno da traži umjeren dobitak, ali mu nije dopušteno nevolju bližnjega iskoristiti za nepravedno bogaćenje. Iskorištavanje nevolje bližnjega je vrlo grešno i za svaku osudu jer se protivi ljubavi i pravednosti.

  Nadalje, željom za nepravednim dobrom griješi onaj koji ima pravo na nasljedstvo kada kao takav želi prijevremenu smrt svojim roditeljima u nakani da što prije dobije njihov imetak, odnosno tim grijehom griješi onaj koji se moli Bogu da mu Bog što prije uzme roditelje s ovog svijeta kako bi on što prije mogao raspolagati roditeljskim imetkom.

  Također istim grijehom griješi i onaj koji svojim roditeljima želi smrt kako ih više ne bi trebao podupirati i uzdržavati. Takav može biti toliko bezbožan da starom ocu ili majci u oči kaže kako su dosta živjeli i kako je već došlo vrijeme da umru. 
  Tko takvo nešto čini treba se bojati da će mu Bog isto tako odmjeriti kako je i on mjerio svojim roditeljima i da ga na drugom svijetu čeka strašna kazna jer je veoma teško prekršio svoje dužnosti prema roditeljima. Kao takav u svoje srce dobro treba urezati riječi iz Svetoga pisma: ''Sin je sramotan i pokvaren tko zlostavlja oca i odgoni majku.'' (Izr 19,26).

  Istim načinom također griješi i onaj koji očekuje i prijevremenu smrt svoje rodbine i drugih svojih bližnjih kako bi naslijedio njihovu baštinu. Takav vrlo teško griješi iz svete katoličke ljubavi prema bližnjemu jer dira u Božju pravednost koji je jedini gospodar života i smrti.

  Isto tako željom za nepravednim dobrom griješi i onaj koji je vojnik i koji kao takav ne voli mir već želi rat kako bi mogao osvajati ili kako bi bez obzira na žrtve što veću čast postigao.

  I onaj koji je liječnik također griješi kada se raduje kad se neke bolesti pojave ili da bogati bolesnici dugo ne ozdrave kako bi se njihovom plaćanjem što duže okoristio.

  Isto tako griješi i onaj koji je odvjetnik ako mu je stalo do izdašnih i dugotrajnih parnica.

  Također griješi i onaj koji je obrtnik ako drugima želi nesreću kao na primjer da izbije požar kako bi on imao više posla i tako više i unosnije zaradio.

  Isto tako teško griješi i onaj koji je zavidan na časti i dobrom glasu bližnjega želeći da ga isti što prije izgubi, a da ga on što prije postigne.

  Ova pohlepa za tuđim častima čovjeka često vodi do najvećih nepravdi, jer bližnjega ogovara i kleveće i na svaki način želi poniziti kako bi ostvario svoju korist.

  Svi ovi gore navedeni primjeri pokazuju kako griješimo prema svetoj katoličkoj ljubavi koja nam nalaže da bližnjemu dobro želimo i da se radujemo s veselima, a da tugujemo s onima koji tuguju.

  Općenito se može reći da prema desetoj zapovijedi Božjoj griješimo onda kada imamo neuredne ili nepravedne želje za vremenitim dobrima ovoga svijeta. Iz tih nepravednih želja nastaje ne samo nedopuštena pohlepa za tuđim dobrima nego i zavist, zloradost, težnja za parnicama, krađa, grabež, umorstvo kao i ostale druge opačine i zato s pravom apostol Pavao govori da je pohlepa izvor svih zala: ''A oni koji žele da postanu bogataši upadaju u napast, u zamku i u mnoge lude i pogubne želje što strovaljuju ljude u propast i uništenje, jer je pohlepa za novcem izvor svih zala.'' (1 Tim 6,9-10).

  Stoga, trebamo brižno paziti na svoje srce da u njega ne uđe pohlepa. Ako se u našem srcu i pojavi neuredna pohlepa za nekim dobrom ovoga svijeta onda je kao takvu odmah trebamo odstraniti i od sebe odbiti. Nikada ne smije željeti i neurednim načinom na štetu bližnjega svoj imetak umnožiti ili se obogatiti i tako pravdu povrijediti. Jednom riječju dužni smo se uzdržati od svega onoga što nam Deseta zapovijed zabranjuje, a marljivo trebamo činiti sve ono što nam zapovijeda. Amen!