Ispovijedanje svete kršćanske Pravoslavne vjere

  ''Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.'' (Rim 10, 10)

  ''Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim.'' (Mt 10, 32-33)

  Evo svečanih i strogih Gospodinovih riječi kojima vječnim prokletstvom prijeti kršćanina koji se na zemlji stide njega i njegove svete i božanske Pravoslavne vjere, odnosno prijeti svima koji su postali robovi ljudskog obzira. Ove riječi izražavaju tešku prijetnju i ujedno u sebi sadrže veliku i strogu zapovijed. O toj zapovijedi Gospodin se osobito brine, a pogotovo od kada ju je proglasio uz tako strogu prijetnju i ne treba sumnjati o njenoj velikoj potrebi. Ona kršćane obavezuje da svetu kršćansku vjeru ispovijedaju ne samo pred Bogom u dubini srca nego i vani, odnosno pred ljudima.  
  Unutrašnja vjera nije dovoljna nego Bog treba i vanjsku, odnosno onu vjeru koju ljudi kroz djela vide, što potvrđuje apostol Pavao: ''Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.'' (Rim 10,10).

  Ima puno kršćana koji bi svetu kršćansku vjeru htjeli ograničiti na posve unutrašnje osjećaje, odnosno na tajnu srca da je ne bi iskazivali u svojim vidljivim i javnim djelima. Takvi kršćani znaju reći da se oni Bogu mole i klanjaju u svome srcu i da je to posve dovoljno. Međutim, to nije ispravno i nije dovoljno za pravo ispovijedanje svete kršćanske vjere.

  Posve je sigurno da je vjera iz srca jako potrebna, jer bez nje vanjska vjera ne bi ništa vrijedila, odnosno bila bi kao tijelo bez duše. Isto tako ni sama unutrašnja vjera nije dovoljna, jer ona treba da bude djelatna, odnosno treba da se vani ispovijeda riječima i djelima. Sam razum govori da je kršćanin dužan vršiti vanjsko ispovijedanje vjere prije svega zbog samoga Boga.

  Bog je kršćaninu stvoritelj i vrhovni gospodar i on je djelo njegovih ruku, odnosno njegova tvorevina i o njemu ovisi u čitavom svome biću. Bog mu je dao ne samo dušu nego i tijelo, ne samo duševne moći nego i osjetila pomoću kojih duša može pokazati svoje misli i osjećaje.

  Dakle, ako je Bog kršćaninu gospodar onda mu se on treba pokloniti čitavim svojim bićem. Ako mu je dao dušu i tijelo onda je obavezan služiti mu ne samo duševnim moćima, nego i tjelesnim osjetilima.

  Iz već rečenog vidi se da nije dovoljno klanjati se i moliti Bogu samo srcem nego je potrebno i tijelom odati mu čast. Kršćanin treba vani izraziti riječima i djelima osjećaje divljenja i ljubavi koje u srcu gaji prema Bogu.

  Poznato je da kad čovjekovu dušu snažno obuzme neki osjećaj onda je posve nužno da ga ona vani iskaže. Duša i tijelo su sjedinjeni i ovisni jedno o drugome i zajednički djeluju. Stoga, ako kršćanin ima ispravno unutrašnje poštovanje prema Bogu onda je posve sigurno da će on to svoje poštovanje vani pokazati da ga drugi jasno vide.

  Javno ispovijedanje svete kršćanske vjere je nužna potreba i dužnost pred bližnjima koji očekuju da budu primjerom potaknuti da bi mogli slijediti put istine i kreposti. Obaveza ispovijedanja vjere je kao i svaka druga obaveza i u sebi obuhvaća zabranu i zapovijed. Zabrana se odnosi na to da se ne čini ništa ono što bi moglo ići u korist nijekanja ili da se vjera zataji, dok zapovijed se odnosi na to da se ta vjera riječju i djelom javno i bez straha ispovijeda.

  A, da se sveta kršćanska vjera riječju i djelom javno i bez straha treba ispovijedati potvrđuje i apostol Jakov: ''Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?'' (Jak 2,14). Amen!