''Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.'' (Rim 10, 10)
''Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim
Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći
pred svojim Ocem nebeskim.'' (Mt 10, 32-33)
Evo svečanih i strogih Gospodinovih riječi kojima vječnim prokletstvom
prijeti kršćanina koji se na zemlji stide njega i njegove svete i
božanske Pravoslavne vjere, odnosno prijeti svima koji su postali robovi
ljudskog obzira. Ove riječi izražavaju tešku prijetnju i ujedno u sebi
sadrže veliku i strogu zapovijed. O toj zapovijedi Gospodin se osobito
brine, a pogotovo od kada ju je proglasio uz tako strogu prijetnju i ne
treba sumnjati o njenoj velikoj potrebi. Ona kršćane obavezuje da svetu
kršćansku vjeru ispovijedaju ne samo pred Bogom u dubini srca nego i
vani, odnosno pred ljudima.
Unutrašnja vjera nije dovoljna nego Bog treba i vanjsku, odnosno onu vjeru koju ljudi kroz djela vide, što potvrđuje apostol Pavao: ''Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.'' (Rim 10,10).
Unutrašnja vjera nije dovoljna nego Bog treba i vanjsku, odnosno onu vjeru koju ljudi kroz djela vide, što potvrđuje apostol Pavao: ''Vjera srca postiže pravednost, a priznanje usta spasenje.'' (Rim 10,10).
Ima puno kršćana koji bi svetu kršćansku vjeru htjeli ograničiti na
posve unutrašnje osjećaje, odnosno na tajnu srca da je ne bi iskazivali u
svojim vidljivim i javnim djelima. Takvi kršćani znaju reći da se oni
Bogu mole i klanjaju u svome srcu i da je to posve dovoljno. Međutim, to
nije ispravno i nije dovoljno za pravo ispovijedanje svete kršćanske vjere.
Posve je sigurno da je vjera iz srca jako potrebna, jer bez nje vanjska
vjera ne bi ništa vrijedila, odnosno bila bi kao tijelo bez duše. Isto
tako ni sama unutrašnja vjera nije dovoljna, jer ona treba da bude
djelatna, odnosno treba da se vani ispovijeda riječima i djelima. Sam
razum govori da je kršćanin dužan vršiti vanjsko ispovijedanje vjere
prije svega zbog samoga Boga.
Bog je kršćaninu stvoritelj i vrhovni gospodar i on je djelo njegovih
ruku, odnosno njegova tvorevina i o njemu ovisi u čitavom svome biću.
Bog mu je dao ne samo dušu nego i tijelo, ne samo duševne moći nego i
osjetila pomoću kojih duša može pokazati svoje misli i osjećaje.
Dakle, ako je Bog kršćaninu gospodar onda mu se on treba pokloniti
čitavim svojim bićem. Ako mu je dao dušu i tijelo onda je obavezan
služiti mu ne samo duševnim moćima, nego i tjelesnim osjetilima.
Iz već rečenog vidi se da nije dovoljno klanjati se i moliti Bogu samo
srcem nego je potrebno i tijelom odati mu čast. Kršćanin treba vani
izraziti riječima i djelima osjećaje divljenja i ljubavi koje u srcu
gaji prema Bogu.
Poznato je da kad čovjekovu dušu snažno obuzme neki osjećaj onda je
posve nužno da ga ona vani iskaže. Duša i tijelo su sjedinjeni i ovisni
jedno o drugome i zajednički djeluju. Stoga,
ako kršćanin ima ispravno unutrašnje poštovanje prema Bogu onda je posve
sigurno da će on to svoje poštovanje vani pokazati da ga drugi jasno
vide.
Javno ispovijedanje svete kršćanske vjere je nužna potreba i
dužnost pred bližnjima koji očekuju da budu primjerom potaknuti da bi
mogli slijediti put istine i kreposti. Obaveza ispovijedanja vjere je
kao i svaka druga obaveza i u sebi obuhvaća zabranu i zapovijed. Zabrana
se odnosi na to da se ne čini ništa ono što bi moglo ići u korist
nijekanja ili da se vjera zataji, dok zapovijed se odnosi na to da se ta
vjera riječju i djelom javno i bez straha ispovijeda.
A, da se sveta kršćanska vjera riječju i djelom javno i bez straha treba ispovijedati potvrđuje i apostol Jakov: ''Što koristi, braćo moja, ako tko rekne da ima vjeru, a djela nema?'' (Jak 2,14). Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar