Ljudski obzir kao zapreka kod ispovijedanja svete kršćanske vjere

Ljudski obzir kao zapreka kod ispovijedanja svete kršćanske vjere

  Jedna od zapreka kod ispovijedanja i vršenja svete kršćanske vjere koja je također danas veoma raširena među pravoslavnim kršćanima, a koja nastaje zbog slabosti volje je takozvani ljudski obzir!

  Naime, u današnje vrijeme mnogi pravoslavni kršćani u svojoj unutrašnjosti imaju visok pojam o svetoj kršćanskoj vjeri pa je tajno i ispovijedaju. Tajno je ispovijedaju zato što se straše da će kao vjernici na sebe navući smijeh, porugu i kritiku zlog svijeta oko sebe. Takvi se mogu usporediti sa skupinom vojnika kukavica koji za svoje vlastito uvjerenje nemaju odvažnosti svjedočiti nego bacaju oružje i predaju se u ruke neprijatelju, odnosno takvi zbog slabosti svoje volje padaju u vjerski nemar i postaju otpadnici od svete kršćanske vjere. Oni to čine iz straha pred nekom ljudskom riječi poruge, podsmijeha ili primjedbe koja ništa ne vrijedi i do koje uopće ništa ne treba držati te zbog slabosti svoje volje nemaju odvažnosti u ispovijedanju ili svjedočenju svoje kršćanske vjere.

  Poznato je da Sotona kada ni na koji drugi način ne uspijeva kršćanina odvratiti od njegove svete vjere to uveliko uspijeva učiniti sa strahom koji proizlazi iz ljudskog obzira. Stoga, da se razotkrije Sotonu u njegovom djelovanju nužno je odgovoriti:

  U čemu se sastoji ljudski obzir

  Je li ljudski obzir pred razumom velika ludost

  Je li ljudski obzir u očima svete kršćanske vjere teški grijeh

  U čemu se sastoji ljudski obzir

  Ljudski obzir u odnosu prema pravome vjerskom životu može se definirati kao pojava straha pred zlim ljudima!

  Kao što strah uvijek nagoni čovjeka da nešto čini protiv svoje volje tako se robom ljudskog obzira može nazvati svaki onaj koji ili propušta dobro ili čini zlo protiv vlastitog osjećaja i uvjerenja i to jedino iz obzira ili straha pred zlim ljudima.

  Takav kršćanin, koji ne dolazi na svetu Misu i ne sudjeluje u javnim crkvenim proslavama, koji krši zapovijedi svete Pravoslavne crkve, koji svakom prilikom grdi kršćansku vjeru, svećenike i ostale službenike svete Crkve, koji se pokazuje kao slobodni mislilac i tvrdi da mu vjera uopće ne treba, to ne čini iz potpuna i čvrsta uvjerenja. On to čini iz straha da kao vjernik ne svrati pozornost na sebe i da ne bude predmet osuđivanja. Boji se da ga zlobni ljudi ne ismijaju, odnosno boji se zlobnog svijeta koji ga okružuje.

  Je li ljudski obzir pred razumom velika ludost

  Ono što mnoge pravoslavne kršćane udaljuje od vršenja vjerskih dužnosti i vjerskih čina su ponajviše prazne i zlobne, odnosno glupe ljudske riječi i izreke, bezvrijedno smiješne i podrugljive doskočice koje kad se razumno sagledaju nemaju nikakvo vrijedno ni razumsko značenje.

  Ljudski obzir vjerniku kršćaninu oduzima volju i slobodu te mu stavlja ruke u okove i od njega čini bijednoga roba. Vrhunac je ludosti iz straha pred jednom praznom ili zlobnom, odnosno glupom riječju ili porugom dati se zarobiti i osloboditi se vlastite neovisnosti i volje te se poput kukavice predati neprijatelju u ruke. Stoga, svaki kršćanin koji se da zarobiti ljudskim obzirom čini uveliko ludost i pokazuje svoju nerazumnost i nerazboritost.

  Je li ljudski obzir u očima svete kršćanske vjere teški grijeh

  U odnosu prema Bogu ljudski obzir je teški grijeh, odnosno to je grijeh onoga koji je otpao od svete kršćanske vjere. Kao takav on nanosi štetu kršćanskoj vjeri i veliku uvredu Božjem veličanstvu.

  Pravoslavni kršćanin koji je otpao od kršćanske vjere postaje rob ljudskog obzira te kao takav uskraćuje Bogu izvanjsko poštovanje i zadovoljava se time da mu potajno iskaže čast. Ovakvim nastupom nanosi veliku uvredu Božjem veličanstvu jer se prema Bogu odnosi kao prema biću koje je dostojno samo tajnog poštovanja. Postupa tako iz straha da ga ljudi ne vide i da ga ne kritiziraju te smatra da bi njegovo javno iskazivanje časti prema Bogu bio zli čin u očima ljudi koji ga okružuju.

  Kako je poznato dužnost pravoslavnog kršćanina je da se Bogu bezuvjetno klanja i da mu iskazuje dužno poštovanje kako dušom tako i tijelom. Kao takav on je dužan pokloniti se Božjoj vlasti i volji, slušati njegovu riječ i nauku, i vršiti njegov sveti Zakon. A, što čini kršćanin koji je rob ljudskog obzira?

  Umjesto da prezire kritiku zlih ljudi oko sebe on iz straha da ne izgubi svoj ugled među njima pada u zabludu srameći se svete kršćanske vjere nanoseći tako veliku štetu svojoj duši kao i tešku uvredu Božjem veličanstvu. Kao takav zaboravlja sva Božja dobročinstva i postaje nezahvalan te se odriče i stidi svoga nebeskoga Oca.

  Zato je potrebno reći da nema opasnijeg zla i tako velikog izvora grijeha kao što je ljudski obzir. On može dovesti do sveopćeg otpada od svete kršćanske vjere, a samim time i od Boga.

  Svaki pravoslavni kršćanin je dužan bezuvjetno od sebe odstraniti ljudski obzir i nadvladati strah koji on može izazvati. Vjernik kršćanin se ne smije stidjeti ispovijedanja čiste, svete te jedino prave i božanske Pravoslavne vjere. Naprotiv, treba se ponositi što njoj pripada te je odvažno i neustrašivo pred svima ispovijedati. Na pameti treba uvijek imati jasne Gospodinove riječi: Tko god mene prizna pred ljudima, priznat ću i ja njega pred svojim Ocem nebeskim. Tko se mene odriče pred ljudima, i ja ću se njega odreći pred svojim Ocem nebeskim (Mt 10,32-33). Amen!