Prije svega treba opaziti i ustvrditi da je sveta kršćanska nada krepost
Sveta kršćanska nada je od Boga darovana krepost po kojoj pouzdano očekujemo sve ono što nam je Bog Otac obećao radi zasluga njegova sina Gospodina Isusa Krista!
Za krepost se može reći da je to od Boga darovana stalna moć i sposobnost koja nas čini sposobne i sklone da činimo dobro. Za primjer kreposti možemo uzeti ponašanje krotkog ili blagog čovjeka.
Krotki ili blagi čovjek ima svojstvo po kojem je ne samo sposoban već je i sklon da sve svoje uzbuđenosti na srdžbu, koje su iz bilo kojega razloga nastale u njegovu srcu, savlada i da se u svakom slučaju i trenutku razborito i razumno vlada.
Krepost je snaga koja se nalazi i stanuje u duši te nas čini sposobne da u svim prilikama života mislimo, govorimo i radimo onako kako to sveta kršćanska nada propisuje. Kao takva, krepost se razlikuje od pojedinog dobrog čina.
Pojedini dobri čin je prolazan, jer traje samo onoliko koliko je potrebno da se izvrši, za razliku od kreposti koja je postojana pod određenim uvjetom i ona je tu ako i nema prilike da se očituje te sliči vatri pod pepelom koja uvijek tinja, iako se uvijek posve ne vidi.
Iako je postojana pod nekim uvjetom, krepost se može izgubiti kada se taj uvjet ne ostvaruje. Ona se gubi svakim grijehom koji je njoj protivan. Tako imamo da se krepost vjere gubi po nevjeri, poniznost po oholosti, revnost po lijenosti itd.
Krepost svete kršćanske nade uvijek posjedujemo i ona nas uvijek čini sposobnima da katoličku nadu možemo izvršiti, a kako je već rečeno tu krepost možemo izgubiti jedino ako griješimo grijehom koji je njoj protivan.
Kako svojim očima ne možemo dati moć gledanja isto tako ni svojoj duši ne možemo dati snagu koja je može učiniti sposobnom za svetu kršćansku nadu ili drukčije rečeno, krepost svete kršćanske nade sami sebi nikako ne možemo dati.
Kao što svaki dobar dar i svaki savršen poklon dolazi od Oca svijetla tako je i sveta kršćanska nada dar Božji. Stoga u nauku svete Crkve i piše da je sveta kršćanska nada od Boga darovana krepost.
Da je sveta kršćanska nada od Boga darovana krepost i da se pripisuje sili Duha Svetoga potvrđuje apostol Pavao: ''A Bog, izvor nade, neka vam dadne potpunu radost i mir u vjeri da napredujete u nadi snagom Duha Svetoga.'' (Rim 15,13).
Krepost svete kršćanske nade, uz krepost svete kršćanske vjere i ljubavi, nama se ulijeva već u svetom krštenju, odnosno Bog stavlja u krštenikovu dušu sposobnost i sklonost da se čim ga upozna ujedno i nada svakom dobru koje mu od njega dolazi. Zato i govori apostol Petar: ''Neka bude hvaljen Bog, Otac našeg Gospodina Isusa Krista, koji nas po svome velikom milosrđu uskrsnućem Isusa Krista od mrtvih ponovo rodi za živu nadu.'' (1 Pet 1,3).
Sveta kršćanska nada kao od Boga darovana krepost ogleda se u očekivanju obećanoga, jer mi očekujemo sve ono što nam je Bog obećao. Nadati se i očekivati nije jedan te isti pojam jer čovjek može nešto očekivati, a da se pri tome ne nada. Ono čemu se nada čovjek to i želi, a ono što očekuje čovjek uvijek i ne želi i često bi volio da se to što očekuje nikad ne dogodi. To posve jasno vidimo iz primjera kada bolesnik očekuje smrt. On vidi i zna da mora umrijeti, ali se toj smrti ne nada jer ne umire posve rado.
Kada čovjek nadu naziva očekivanjem tada misli na takvo očekivanje koje je spojeno s željom, odnosno s nekom težnjom koja se proteže na dobro, a nikako na zlo. Upravo iz tog razloga kažemo da se nadamo da će nam Bog svoju milost dati i uzeti nas u Nebo, a ne kažemo da se nadamo da će nam Bog svoju milost uskratiti i baciti nas u Pakao.
Dakle, samo dobro koje se očekuje je predmet nade, dok je zlo uvijek predmet straha. Zato i kažemo da očekujemo ono što nam je Bog obećao, a ne kažemo da očekujemo ono čime nam je zaprijetio, jer se samo dobro obećava, a zlom se samo prijeti.
Izraz očekivati se upotrebljava zato da se označi da je dobro kojemu se čovjek nada nešto buduće, odnosno nešto što će doći, jer ono što već čovjek posjeduje to više ne očekuje i to više ne dolazi.
Sveti u Nebu nemaju više nikakve nade jer oni vječnu blaženost koju su za svoga života na zemlji očekivali već posjeduju.
Izraz očekivati daje čovjeku da razumi da dobro kojemu se nada on može i postići. Da mu je svaka mogućnost oduzeta da to dobro postigne onda ne bi moglo biti govora o očekivanju. Bilo bi nerazborito nešto očekivati za ono što je sigurno da neće dobiti i što ne može ostvariti. Iz tog razloga prokleti u Paklu nemaju više nikakve nade, jer je nemoguće da u Nebo dođu i zbog toga oni Nebo više niti ne očekuju.
Nadalje, mi s čvrstim pouzdanjem očekujemo ono što nam je Bog obećao!
Sveta kršćanska nada u sebi uključuje naše pouzdanje da dobro koje želimo mi doista i možemo postići. Kada bi nadi nedostajalo pouzdanje onda to više ne bi bila nada, već samo želja. Čovjek koji ne bi imao nikakva pouzdanja i koji bi smatrao da se ne može spasiti izgubio bi svetu kršćansku nadu i nalazio bi se u stanju očaja.
Čvrsto pouzdanje s kojim je sveta kršćanska nada nužno povezana zasniva se na Božjem obećanju i zaslugama njegova Sina. Zato mi s pravom očekujemo ono dobro koje nam je Bog obećao po zaslugama Gospodina Isusa Krista i radi toga je sveta kršćanska nada označena kao krepost po kojoj možemo s čvrstim pouzdanjem sve od Boga dobiti.
Na koncu, posve je sigurno da mi koji imamo svetu kršćansku nadu s punom sigurnošću očekujemo sve ono što nam je Bog obećao. Sa svetom kršćanskom nadom je isto kao i sa svetom kršćanskom vjerom. Mi smo dužni sve vjerovati što je Bog objavio i sve očekivati što je obećao. Temelj tog sigurnog očekivanja ili nade je upravo sveta kršćanska vjera.
Sveta kršćanska nada se ne može ni zamisliti bez svete kršćanske vjere. Sveta kršćanska vjera je izvor iz kojega dolazi sveta kršćanska nada i što je izvor snažniji to će i nada biti jača. Ako nemamo svete kršćanske vjere nemamo ni svete kršćanske nade, a samim time nemamo ni svete kršćanske ljubavi i kao takvi teško griješimo prema Bogu i bližnjemu. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar