Zašto smo dužni vršiti Božje zapovijedi

I danas se može čuti i uvidjeti da oholi, odnosno nerazboriti i nerazumni ljudi govore da nisu dužni vršiti Deset zapovijedi jer ih je Bog dao samo Izraelcima, a ne svim ljudima.  
  Na njihovu žalost u velikoj su zabludi jer su dužni vršiti svih Deset zapovijedi, a posebno iz ovih razloga:

  Jer one sadrže Božji zakon koji bez iznimke sve ljude obvezuje, koji se temelji na ljudskoj naravi, koji posve jasno odzvanja u ljudskoj savjesti i koji je u ljudsko srce Bog upisao

  Jer ih Gospodin Isus Krist nije opozvao već ih je potvrdio i iznova naložio da se vrše u cijelosti

  Jer je sveta Crkva uvijek učila, i danas uči, da je vršenje svih Deset Božjih zapovijedi posve nužno da se čovjek spasi od vječne propasti

  Jer one sadrže Božji zakon koji sve ljude obvezuje, koji se temelji na ljudskoj naravi, koji posve jasno odzvanja u ljudskoj savjesti i koji je u ljudsko srce Bog upisao

  Sve što je sadržano u Deset zapovijedi Bog je čovjeku u srce upisao u obliku naravnog zakona koji posve jasno odzvanja u njegovoj moralnoj savjesti. Stoga, čim dođe do uporabe razuma savjest čovjeku nalaže da treba poštovati Boga, odnosno častiti, klanjati mu se i svega se čuvati što bi moglo obeščastiti njegovo sveto ime.

  Nadalje, savjest čovjeku nalaže da je dužan roditelje poštovati, slušati i ljubiti, ne činiti štetu na tijelu i životu, imetku i dobru bližnjega, ne činiti tjelesne nečistoće, ne svjedočiti krivo, odnosno jednom riječju da treba činiti i propustiti što Deset zapovijedi nalažu i zabranjuju.

  Kako to svjetska povijest svjedoči, u periodu od tri tisuće godina prije objave Deset zapovijedi čovjek još nije imao pisanoga zakona na kamenu ni pergameni da bi ga mogao čitati, a ipak je u tome vremenu pobožni i pošteni čovjek svakog naraštaja Deset zapovijedi Božjih posve točno vršio. Tu istinu jasno dokazuju i izvještaji kršćanskih misija u kojima se vidi da su misionari nalazili u poganskim zemljama, a kamo Evanđelje nije nikada dospjelo, pojedine ljude koji su savjesno i posve točno izvršavali kreposni zakon koji je izrečen i sadržan u Deset zapovijedi Božjih.

  Putujući po zemljama Brazila neki misionar je imao namjeru da pogane obrati na svetu kršćansku vjeru. Idući tako pronašao je starca koji ga je glasno zvao: ''Dođite brzo ovamo, jer vas već dugo očekujemo.'' Misionar dođe do njega i upita ga što želi. Dobri starac odgovori: ''Ja težim za pravim putem!'', što je kod njega značilo da se želi Bogu dopasti i spasiti se.

Poslije nekih pitanja i kroz razgovor misionar uvidi da je taj časni starac kroz cijeli svoj život vjerno vršio zakon naravi koji je Bog u njegovo srce upisao, a koji je stalno u njegovoj savjesti odzvanjao, i protivno poganskom običaju samo je s jednom ženom živio, u zajednici nikomu nije zla učinio, nikada se nije idolima klanjao, odnosno nikad nije teško prekršio Božje zapovijedi. Drukčije rečeno svojim djelima taj časni starac pokazao je veliko poznavanje zakona naravi kojeg je u njegovo srce Bog upisao.

  Kada mu je misionar neke tajne svete kršćanske vjere protumačio odgovorio je kako mu je to sve pred očima u magli lebdjelo, ali nikad nije našao riječi kojima bi to sve izrazio. Nedugo poslije toga primio je krštenje i postao vjernik.

  Dakako, nisu svi pogani bili jednaki tome starcu. Većina njih je prekršila Božje zapovijedi i svoj život okaljala najtežim grijesima. Tomu je pak razlog više u iskvarenosti njihova srca nego u ne znanju. Stoga, apostol Pavao i govori: ''Ta kad se god pogani, koji nemaju Zakona, po naravi drže Zakona, i nemajući Zakon, oni su sami sebi Zakon: pokazuju da je ono što Zakon nalaže upisano u srcima njihovim. O tom svjedoči i njihova savjest, a i prosuđivanja kojima se među sobom optužuju ili brane.'' (Rim 2,14-15).

  Kako Božje zapovijedi pripadaju zakonu naravi koji posve jasno odzvanja u čovjekovoj savjesti i kojeg je Bog svakom čovjeku u srce upisao one se uvijek i u svako vrijeme moraju vršiti.  
  Svaki čovjek je podvrgnut tom zakonu naravi, a koji posve jasno odzvanja u njegovoj savjesti, te je dužan u svim prilikama života vršiti Deset zapovijedi koje mu ne nalažu ništa drugo nego što je po razumnoj naravi prihvatljivo, a ništa drugo mu ne zabranjuju nego što se toj istoj razumnoj naravi posve jasno protivi.

  Razlog zašto je Bog tijekom vremena i usmeno objavio Deset zapovijedi je taj da ih čovjek što bolje u svijesti shvati i u srce usadi. Kako je po istočnom grijehu razum potamnio a volja oslabila, čovjeku više nije bilo lako Božju volju upoznati i učiniti je pravilom svoga života. Tako zaslijepljen svojim strastima, čovjek je vremenom molitvu posve izbacio i činio grešne čine protiv svoje naravi te ih smatrao za djela ugodna Bogu.

  Nažalost, istina je i to da čovjek kada ga njegova strast potiče svojevoljno bude zaslijepljen i traži razloge kojima bi grešnost svojih čina ispričao te se pred svojom savješću opravdao. Tu sljepoću, koja se nalazila ne samo među poganima već često i među Izraelcima, Gospodin je htio spriječiti te je zato objavio Deset zapovijedi izvana riječima koje su se čule te ih je i upisao na kamenite ploče.  
  O tome sv. Augustin govori: ''Bog je odlučio zakon, kojega čovjek više nije čitao u svomu srcu, napisati na kamenite ploče ne do duše kao da još nije upisan već jer se oko čovjeka pokvarilo te ga više nije opažalo. Bilo mu je stoga svjetlo upaljeno da ono vidi što je u njegovoj sredini bilo. A, jer se k tomu glas Božji izvana čuo, čovjek je bio prisiljen u sebe ući i gledati ono što je bilo u njegovoj nutrini skriveno.''

  Jer ih Gospodin Isus Krist nije opozvao već ih je potvrdio i iznova naložio da se vrše u cijelosti

  Bog je izraelskom narodu dao trostruki zakon i to: građanski, obredni i kreposni!

  Pod građanskim zakonom podrazumijeva se onaj zakon koji određuje zemaljske prilike Izraelaca, odnosno koji određuje njihove međusobne dužnosti i prava te kazne za pojedine prijestupe i zločine. Taj je zakon bio namijenjen Izraelcima i zato se ne može posve prenijeti na ljude koji žive u drugo vrijeme i u drugim okolnostima. Građanski zakon Izraelaca se ne tiče današnjeg čovjeka koji je dužan izvršavati samo one zakone koje je propisala zakonita vlast države u kojoj živi.

  Nadalje, s dolaskom kršćanstva također je prestao važiti i izraelski obredni zakon koji se odnosio na vanjsko bogoslužje, svećenstvo, zavjetni šator, žrtve, razne blagdane i tako dalje. Sve što je obredni zakon nalagao bilo je samo znamenje onoga što je imalo u Novome zavjetu nadoći i zato je morao nestati kao što jutarnje crvenilo nestaje kad sunce izađe. O tome jedan crkveni učitelj kaže: ''Zakon obredni bijaše odijelo djeteta. Kad majka nosi dijete pod svojim srcem unaprijed pripravlja za njega odijelo. Isto je tako Bog pripravio obredni zakon kao odijelo djeteta za dolazak Mesije kako bi ga u njemu pokazao narodu židovskome. Naravno kada dijete odraste njegovo se staro odijelo zamjeni i novo mu se daje. Isto tako Krist je odijelo Staroga zakona odložio i obukao odijelo Novoga zakona. Odijelo Novoga zakon on oblači svima onima koji se daju u njega obući.''

  Međutim, posve je drukčije sa kreposnim zakonom koji obuhvaća Deset zapovijedi. Taj zakon, koji kreposno vladanje čovjeka prema Bogu, bližnjemu i njemu samome uređuje i pobliže određuje, Gospodin Isus Krist zakonodavac Novoga zavjeta nije nipošto opozvao već ga je potvrdio i ponovno zapovjedio da ga se posve točno vrši. To osobito govori i naglašava u svojoj Propovijedi na gori u kojoj svoje učenike jasno poučava o njegovoj savršenosti: ''Ne mislite da sam došao ukinuti Zakon ili Proroke. Nisam došao ukinuti nego ispuniti.'' (Mt 5,17).

  Pod Zakonom i Prorocima koje Gospodin Isus Krist nije opozvao ne podrazumijeva se ništa drugo nego kreposni zakon koji je sadržan u Deset zapovijedi. Te zapovijedi je Gospodin, a kako Evanđelje uči, i sam najtočnije vršio i svima strogo nalagao da ih vrše.

  Nadalje, u Evanđelju o bogatom mladiću piše: ''I gle, pristupi mu netko i reče: 'Učitelju, koje mi je dobro činiti da imam život vječni?' A on mu reče: 'Što me pitaš o dobrome? Jedan je samo dobar! Ali ako hoćeš u život ući, čuvaj zapovijedi.' Upita ga: 'Koje?' A Isus reče: 'Ne ubij! Ne čini preljuba! Ne ukradi! Ne svjedoči lažno! Poštuj oca i majku! I ljubi svoga bližnjega kao sebe samoga!'' (Mt 19,16-19).

  To isto Gospodin i nas uči kada nam nalaže da iznad svega ljubimo Boga, a svoje bližnje kao same sebe. Boga i bližnjega ljubiti ne znači ništa drugo nego izvršavati Deset zapovijedi, odnosno ljubav prema Bogu i bližnjemu je ispunjenje tih zapovjedi. Zato apostol Ivan jasno govori i uči: ''Jer ljubav je Božja ovo: zapovijedi njegove čuvati. A zapovijedi njegove nisu teške.'' (1 Iv 5,3).

  Božanski Spasitelj ne samo da nije opozvao Deset zapovijedi već od nas zahtjeva da ih još savršenije vršimo nego što su to Izraelci činili. Oni su ponajviše držali samo do slova Božjeg zakona ne mareći za njegov duh, odnosno umjesto da su se prilagodili Božjem zakonu oni su njega prilagođavali sebi.

  Da i mi ne budemo kao oni Gospodin nas jasno upozorava riječima: ''Uistinu kažem vam: ne bude li pravednost vaša veća od pravednosti pismoznanaca i farizeja, ne, nećete ući u kraljevstvo nebesko.'' (Mt 5,20).

  Da odbije krivo tumačenje pismoznanaca Gospodin tumači pravi smisao Deset zapovijedi da nam istinu predoči i poučio nas da smo dužni težiti ne samo za vanjskom već osobito za unutrašnjom svetošću.

''Čuli ste da je starima rečeno: Ne ubij! Tko ubije, bit će podvrgnut sudu. A ja vam kažem: Svaki koji se srdi na brata svoga bit će podvrgnut sudu. A tko bratu rekne: 'Glupane!' bit će podvrgnut Vijeću. A tko reče: 'Luđače!', bit će podvrgnut ognju paklenomu.'' (Mt 5,21-22).

  Ovim riječima Gospodin nas uči da nije samo ubojstvo već i nepravedna srdžba, odnosno psovanje bližnjega veliki prijestup koji pred Bogom zaslužuje vrlo tešku kaznu. Također nas uči da je bilo krivo ili lažno načelo pismoznanaca koji su govorili da treba ljubiti samo svoje prijatelje, a neprijatelje mrziti i nalaže nam da smo dužni ne samo prijatelje nego i neprijatelje ljubiti te im na njihovo zlo uzvraćati samo svojom dobrotom, kao i to da nije dosta da se čuvamo svakog nečistog izvanjskog djela već da u svome srcu ne smijemo dati mjesta nečistoj misli, ni nečistoj želji.

  Dakle, Gospodin Isus Krist nije opozvao Deset zapovijedi već posve ozbiljno od nas traži da ih još savršenije vršimo nego što su to Izraelci činili, dajući nam tako do znanja da je to neophodno za naše vječno blaženstvo u Nebu.

  Jer je sveta Crkva uvijek učila, i danas uči, da je vršenje svih Deset Božjih zapovijedi posve nužno da se čovjek spasi od vječne propasti

  Držeći se Božje riječi sveta Crkva je oduvijek učila, a i danas uči, da svaki čovjek koji se želi spasiti treba vršiti svih Deset zapovijedi!

  Već u drugom stoljeću kršćanstva podigli su se krivovjerci koji su tvrdili da Deset zapovijedi u kršćanstvu ne vrijede te da vršenje tih zapovijedi nije samo beskorisno, nego i grešno, i štetno. Tu sramotnu nauku ponovili su reformatori u 16. stoljeću jer je Luter nerazborito, nerazumno i pogubno tvrdio da je Gospodin Isus Krist kršćanina spasio, ne samo od grijeha i kazne već i od obaveze vršenja Deset zapovijedi. Po njemu kršćanin koji radi oko svog spasenja i želi biti blažen ne treba ništa drugo nego vjeru, i ako se nje čvrsto drži sigurno će doći do blaženstva u Nebu.

  Tu bezbožnu nauku, koja potkopava svaku krepost, sveta Crkva je proglasila kao krivovjerje, i u suglasju sa Svetim pismom i Ocima vjere u svome nauku nastavila učiti da kreposni zakon što ga je Bog po Mojsiju dao izraelskom narodu u obliku Deset zapovijedi nije opozvan i da te zapovijedi obavezuju čovjeka ako se hoće spasiti od vječne propasti.
  To je sveta Crkva napose izrekla na saboru u Tridentu govoreći: ''Tko bi rekao da opravdani i još tako savršeni čovjek nije dužan vršiti zapovijedi Božje i crkvene već mora samo vjerovati kao da Evanđelje jednostavno i bezuvjetno obećava vječni život bez uvjeta izvršavati zapovijedi neka bude izopćen''.

  Dakle, ne samo da smo dužni vjerovati u sve ono što je Bog objavio već smo također dužni i vršiti sve njegove zapovijedi da bi se spasili i blaženstvo zaslužili. To nas uči Gospodin Isus Krist, apostoli i sveta Crkva.

  Stoga, ako i prekršimo koju Božju zapovijed onda se trebamo truditi da to više ne činimo, svaki dan dužni smo obnoviti odluku da ćemo ići putem Božjih zapovijedi i po primjeru Davida često i odlučno reći: ''Putu se propisa tvojih radujem više no svemu bogatstvu. Razmišljat ću o zapovijedima tvojim i putove ću tvoje razmatrat. Uživat ću u pravilima tvojim, riječi tvojih neću zaboravit.'' (Ps 119,14-16). Amen!