Grijesi prema svetoj kršćanskoj nadi

Kako griješimo prema svetoj kršćanskoj nadi

 

Prema svetoj kršćanskoj nadi, odnosno prema onome što nam od Boga dolazi i što nam je Bog obećao griješimo:

- Očajem

- Nepouzdanjem

- Pruzetnim nadanjem

- Lažnim pouzdanjem

  Očajem

  Očaj je gubitak svake nade, odnosno potpuni nestanak svete kršćanske nade!

  Ako svojevoljno i promišljeno smatramo da nećemo biti spašeni i da nas čeka vječno prokletstvo nalazimo se u strašnom stanju, odnosno u stanju očaja.

  Očaj se može protezati:

  Na nas koji smo se dužni nadati

  Na stvar kojoj smo se dužni nadati

  Na Boga kojemu i u koga smo se dužni nadati

  Na nas koji smo se dužni nadati

  Sami po sebi ne posjedujemo nikakve snage kojom bi mogli raditi za svoje spasenje!

  Dakle, sami po sebi ne možemo ništa dobro učiniti, nikakve napasti savladati, nikakvo zlo izbjeći, vječnoj propasti ne možemo uteći, ni vječno blaženstvo postići. Sva naša snaga dolazi od Boga i stoga smo svoj pogled dužni usmjeriti prema Bogu.

  Bog želi da se spasimo i zato nam daje potrebnu milost i snagu kojom to možemo postići. U tu Božju želju ne smijemo sumnjati, jer ako tu milost i snagu prihvatimo i upotrijebimo sigurno ćemo biti blaženi. 
  Međutim, ako svojevoljno ostanemo u sumnji da s tom darovanom milošću i snagom ne možemo postići svoje spasenje tada upadamo u stanje očaja. U tom slučaju očaj se proteže na nas same, jer svojevoljno smatramo da ni uz pomoć Božju ne možemo činiti ništa oko svoga spasenja. Tako radeći činimo teški grijeh i pokazujemo svoju oholost, a ne poniznost.

  U odnosnu na oholost, kada smo ponizni kroz svetu kršćansku vjeru imamo pravu spoznaju Božje i svoje veličine i znamo da sami po sebi ne možemo ništa učiniti od onoga što je potrebno za spasenje, odnosno znamo da bez pomoći Božje ne možemo sami izbjeći ono što nas vodi u vječnu propast. Ako smo ponizni tada imamo samo brigu oko toga hoćemo li primljenu Božju milost i snagu ispravno upotrijebiti. Ta naša briga je spasonosna jer nas čuva od lijenosti i potiče da darovanu milost posve iskoristimo.

  Na stvar kojoj smo se dužni nadati

  Očaj se može protezati na ono u što smo se dužni nadati!

  Mi smo dužni i možemo se nadati vječnom blaženstvu i onome što je nužno za ostvarenje istog, odnosno dužni smo se nadati u oproštenje grijeha i Božju milost. Ako iz bilo kojeg razloga izgubimo svaku nadu da ćemo se spasiti i više se ne nadamo u oproštenje grijeha tada upadamo u očaj.

  Iz ovih razloga u očaj su upali Kain i Juda Iškariotski. Oni su mislili da je njihov grijeh tako velik da im se ne može oprostiti. Kako je nerazborita i bezbožna bila ta njihova misao. Smatrali su da veličina i množina grijeha može uništiti Božju moć, dobrotu i vjernost.

  Doista, istina je da onaj koji u neskrušenosti srca ustraje ne može očekivati oproštenje. Naprotiv, tko je skrušen i tko od Gospodina naložene sakramente upotrebljava može se i treba nadati da će mu Bog oprostiti iako je puno i teško sagriješio. Tko se ne nada da će mu Bog oprostiti bez obzira na to koliko je sagriješio upada u očaj.

  Nadalje, mnogi nemaju ni malo nade u milost Božju i zbog toga su upali u očaj. U tu grupu spadaju oni koji od svete Crkve određena sredstva milosti, odnosno sakrament pokore ili ispovijed i Presveti oltarski sakrament ili tijelo Gospodinovo više ne primaju govoreći da im to ništa ne koristi, jer su oni već posve izgubljeni.

  U stanju očaja se nalaze i oni koji više ne žele moliti jer misle da im molitva ništa ne pomaže i to sve iz razloga što Bog ne uslišava molitve grešnika. Nitko ne smije molitvu propuštati jer je ona posve nužna za pokoru i bez molitve se ne može očekivati grešnikovo obraćenje.

  Na Boga kojemu i u koga smo se dužni nadati

  Također očaj se može protezati na Boga kojemu i u koga smo se dužni nadati!

  Ovdje spadaju oni koji ne priznaju da Bog ima moć i volju oprostiti im grijehe. Onaj koji misli da mu Bog ne može ili neće oprostiti grijehe i da ga je već odbacio posve je u stanju očaja. Kao takav griješi jer ne priznaje svemoć i dobrotu Božju. 
  Svojevoljni očaj je uvijek jedan od najtežih grijeha i donosi nam vječnu propast. Onaj koji se nalazi u stanju očaja odbacuje od sebe sve opomene i ostaje u grijehu te su sva sredstva za poboljšanje njegova stanja uzaludna. 
  Očaj vrlo često dovodi do toga da čovjek pusti uzde svim strastima gomilajući tako grijeh na grijeh. Takav čovjek smatra da za njega nema pomoći i nastavlja griješiti misleći da je već proklet. Često se događa da očaj dovede do samoubojstva. Takav primjer imamo kod Jude Iškariotskog koji se je objesio u stanju očaja jer nije vjerovao u milosrđe i milost Gospodinovu.

  Da ne upadnemo u to strašno stanje potrebno je da se čuvamo lakomosti. Svi koji lakomo ulaze u grijeh i koji se kod svojih najtežih grijeha ništa ne uznemiruju prije ili kasnije dođu do toga da ne vjeruju u mogućnost obraćenja ili u Božje milosrđe i kao takvi vječno propadaju. Zato smo dužni živjeti u strahu Božjem i po svaku cijenu izbjegavati svaki grijeh, a napose teški. Ako pak na neki nesretan način i učinimo neki teški ili laki grijeh odmah smo dužni činiti ozbiljnu pokoru da se oslobodimo od pogibelji koja prijeti našem spasenju.

  Nepouzdanjem

  Drugi grijeh prema svetoj kršćanskoj nadi je nepouzdanje, a ono se ogleda u tome da se pouzdano ne nadamo u ono što od Boga dolazi, odnosno u ono što je Bog obećao!

  Nepouzdanje se može svrstati negdje između svete kršćanske nade i očaja i ono u svojoj biti predstavlja nesigurnu nadu. 
  Ako se nepouzdanje proteže na Boga, odnosno ako dvojimo hoće li Bog naše grijehe oprostiti i nužnu milost za spasenje nam dati tada posve griješimo, jer se takvom dvojbom vrijeđa Boga koji je obećao blaženstvo i sredstva kojima se ono može ostvariti.

  Kada se naše nepouzdanje ne proteže na Boga nego na nas same, odnosno kada osjećamo neki nemir jer nas je strah da nećemo korisno upotrijebiti milosti spasenja, odnosno da radi svoje slabosti i nestalnosti nećemo do kraja ustrajati u pravednosti onda to nije grijeh, jer nikako ne smijemo svoje pouzdanje u sebe stavljati nego smo dužni svoje pouzdanje u Boga staviti. To nepouzdanje nastaje iz naše slaboće i ono se smatra dobrim, jer nas navodi da se samo u milost Božju pouzdavamo i živimo ponizno da bi mogli ostvariti svoje spasenje.

  Pruzetnim nadanjem

  Treći grijeh prema svetoj kršćanskoj nadi je preuzetnost, a njime griješe oni koji se Božjim obećanjem, a na kojemu počiva sveta kršćanska nada, zlo služe i koji griješe zato jer je Bog obećao oproštenje, odnosno to su oni koji svoje obraćenje odgađaju jer znaju da im Bog svoje milosti nikada ne uskraćuje.

  Preuzetnik misli da je Bog neizmjerno dobrostiv i milosrdan i da ne želi smrti grešnika. Smatra da i najveći grešnici kod Boga nalaze milost i da može griješiti koliko god hoće, jer će mu Bog sve oprostiti.

  Nadalje, preuzetnik smatra da bi bio veliki luđak kada bi svoje najljepše godine proveo u strogoj pokori i tvrdi da će se nastojati obratiti poslije, odnosno kad bude stariji i kad za to bude više raspoložen. Govori da je Bog strpljiv pa će ga kao i desnog razbojnika s Kalvarije primiti i dati mu milost kad bude na svojoj smrtnoj postelji.

  Tako misli i govori preuzetnik kojemu Božje milosrđe i strpljivost, a koja bi trebala biti razlog njegove svete kršćanske nade i pokore služi u njegovoj zaslijepljenosti za grijeh i ustrajnost u grijehu.

  Preuzetnost je grešna i svake osude vrijedna, jer Božje milosrđe i strpljivost tako sramotno upotrebljava. Čovjek se treba nadati oproštenju grijeha samo onda ako se iskreno obrati i pokaje.

  Bog je obećao oproštenje grijeha samo onim skrušenim grešnicima koji su se ozbiljno odlučili na poboljšanje života, što potvrđuje Gospodin: ''Ako se bezbožnik odvrati od svih grijeha što ih počini, i bude čuvao sve moje naredbe i vršio zakon i pravdu, živjet će i neće umrijeti.'' (Ez 18,21).

  Naprotiv, onim grešnicima koji se ne odluče na poboljšanje života Bog nije obećao oproštenje grijeha, nego im je zaprijetio vječnim prokletstvom, što potvrđuje evanđelist Luka: ''Štoviše, ako se ne obratite, svi ćete tako izginuti.'' (Lk 13,5).

  Bog ima s grešnikom dosta strpljenja, međutim koliko će ga dugo čekati i koliko mu je vremena odredio za pokoru to nije objavio. Samo je objavio da će oni koji zloupotrebljavaju njegovu milost vječno propasti, što potvrđuje Mudrost Božja: ''Koliko sam vas zvala, a vi ste odbijali; pružala sam ruku, ali je nitko ne opazi. Nego ste odbacili svaki moj savjet i niste poslušali moje opomene; zato ću se i ja smijati vašoj propasti, rugat ću se kad vas obuzme tjeskoba: kad navali na vas strah kao nevrijeme i zgrabi vas propast kao vihor, kad navali na vas nevolja i muka.'' (Izr 1,24-27).

  Preuzetnik kao i svaki drugi grešnik koji Božje strpljenje i milosrđe neprestano zloupotrebljava, odnosno koji stalno odgađa svoje obraćenje završit će među prokletima u Paklu, što po Sirahu potvrđuje Duh Sveti: ''Ne reci: 'Griješio sam, pa što!' jer Gospod umije čekati. Ne uzdaj se toliko u oproštenje, da gomilaš grijeh na grijeh. Ne reci: 'Veliko je milosrđe njegovo, oprostit će mi moje mnoge grijehe!' jer je s njime milosrđe i gnjev, i na grešnike pada srdžba njegova. Ne oklijevaj vratiti se njemu, i ne odgađaj iz dana u dan; jer će iznenada njegov gnjev planuti, i u čas osvetni ti ćeš propasti.'' (Sir 5,4-7).

  Lažnim pouzdanjem

  Četvrti grijeh prema svetoj kršćanskoj nadi je lažno pouzdanje, a ono je onda kada se čovjek nada da će mu Bog obećao dati na neki drugi način nego što to drugima daje!

  Takav čovjek uveliko griješi i Boga zamara, jer želi nešto postići nenaravnim sredstvima. On očekuje da mu ono što želi i što mu je potrebno Bog udjeli čudom ili nekim drugim izvanrednim načinom.  
  Primjer krivog ili lažnog pouzdanja imamo onda kada bolesnik u očekivanju da mu Bog čudom povrati zdravlje odbija liječnika i lijek koji mu je potreban.

  Nadalje, lažno pouzdanje bi bilo i onda kada bi se čovjek bez potrebe izlagao tjelesnoj i duševnoj pogibelji i računao na to da će ga Bog osobitom zaštitom od štete sačuvati!

  Krivim pouzdanjem griješi onaj čovjek koji se bezbrižno i lakoumno izvrgava prigodi grijeha. Takav čovjek koji se druži s bezbožnim ljudima i prisustvuje razuzdanim ili nekreposnim zabavama te čita krivovjerne i bezvjerne knjige nada se da će ga Bog od pogibelji sačuvati. Međutim, on zaboravlja da bez izrazito velike nužde Bog nikada ne čini čudo i zato je njegovo pouzdanje u Boga lažno i posve grešno.

  Lažno pouzdanje je i onda kada čovjek smatra da može vlastitim silama grijeh izbjegavati, dobra i zaslužna djela činiti i bez pomoći Božje milosti se spasiti!

  Takvim krivim pouzdanjem čovjek ne griješi samo prema svetoj kršćanskoj nadi nego i prema svetoj kršćanskoj vjeri koja govori da je milost Božja potrebna za svako čovjekovo dobro djelo i da sam po sebi čovjek ne može ništa učiniti za svoje spasenje, što potvrđuje Gospodin: ''Jer bez mene ne možete ništa učiniti.'' (Iv 15,5).

  Lažnim pouzdanjem čovjek griješi i onda kada bi vječno blaženstvo smatrao Božjim darom i živio u nadi da će ga bez svog sudjelovanja i ostvariti!

  Sveta katolička vjera uči da je Bog čovjeka stvorio bez njegova sudjelovanja i bez njegove zasluge te da neće niti može tog istog čovjeka spasiti bez njegova sudjelovanja i bez njegove zasluge.

  Zato čovjek treba svoje spasenje dobrim djelima osigurati i samo tako će mu biti otvoren ulaz u Božje kraljevstvo. Tko zanemari svoje spasenje i nada se vječnom blaženstvu ima lažno pouzdanje koje je posve krivo i koje se protivi redoslijedu spasenja koje je od Boga ustanovljeno.

  Nadalje, lažno pouzdanje ima i onaj čovjek koji očekuje oproštenje grijeha, a da pri tome ne prestaje griješiti!

  Kod ispovijedi takvog čovjeka fali pravo i iskreno njegovo pokajanje te dobra i čvrsta odluka za poboljšanje života. Takav čovjek nema čvrstu odluku da ostavi svoje zle i grešne običaje te nema snage da povrati tuđa dobra koja je otuđio. On stavlja čvrstu nadu u svoju ispovijed i drži da će mu Bog grijehe oprostiti samo ako nađe svećenika koji će ih odriješiti. Takav čovjek se uveliko vara jer sve do tada dok se ne ispune uvjeti pod kojima Bog grijehe oprašta tako dugo je njegovo pouzdanje krivo i pogibeljno te on ostaje u grijehu i ako se uistinu ne popravi tada vječno propada.

  Isto tako se vara i onaj čovjek koji svoje pouzdanje stavlja u stanovite pobožnosti, molitve, proštenja, blagoslovljene stvari i nada se da će mu te stvari osigurati sretnu i blaženu smrt ako se ne popravi i ne pokaje za života.

  U tome svom lažnom pouzdanju takav čovjek zaboravlja činjenicu da nema šanse da osigura sretnu i blaženu smrt sve dok se nalazi u smrtnom grijehu. Samo čovjek koji se ne nalazi u smrtnom grijehu i koji se uzda u Boga i gorljivo radi oko svoga spasenja ima svetu kršćansku nadu i moći će jednom na kraju svoga života po primjeru apostola Pavla reći: ''Već se moja krv izlijeva u Božju čast, vrijeme je moje smrti blizu. Plemenitu sam borbu izvojevao, trku dovršio, vjeru sačuvao. Već mi je pripravljen vijenac pravednosti koji će mi u onaj Dan dati Gospodin, pravedni sudac, i ne samo meni nego i svima koji budu željeli njegov dolazak.'' (2 Tim 4,6-8). Amen!