Kreposti i dobra djela koja koa kršćani činimo ako na sebi ne nose obilježje, odnosno pečat ljubavi prema Bogu po riječima apostola Pavla nemaju nikakve
vrijednosti pred Božjim očima: ''Kad
bih ljudske i anđeoske jezike govorio, a ljubavi ne bih imao, bio bih
mjed što ječi, ili cimbal što zveči. Kad bih imao dar proricanja i znao
sve tajne i sve znanje; kad bih imao puninu vjere, tako da bih brda
premještao, a ljubavi ne bih imao, bio bih ništa. Kad bih na hranu
siromasima razdao sve svoje imanje, kad bih tijelo svoje predao da se
sažeže, a ljubavi ne bih imao ništa mi koristilo ne bi.'' (1 Kor 13,1-3).
Riječi apostola Pavla pokazuju da možemo činiti dobro koliko god
hoćemo, ali to je sve beskorisno za vječnost ako u našem srcu ne gori
vatra ljubavi prema Bogu.
Čitava zaliha
kreposti samo je bezvrijedna gomila kamenja ako nije prožeta s ljubavi
prema Bogu.
Dakle, ako imamo srce prožeto ljubavlju prema Bogu onda Bog
blagonaklono gleda na sve naše kreposne čine i dobra djela i
nagrađuje ih vječnom nagradom. U tom slučaju i najmanje ili posve
neznatno djelo nama donosi vječnu nagradu, a po Gospodinovim
riječima primjer takvog neznatnog djela je žednome pružiti čašu hladne
vode:
''Tko napoji jednog od ovih malenih samo čašom hladne vode jer je moj
učenik, zaista, kažem vam, sigurno mu neće propasti plaća.'' (Mt 10,42).
Kao kršćani dužni smo znati da obilato vrelo vrhunaravnih zasluga otvara ljubav
prema Bogu. Kada radimo i dužnosti svoga staleža uredno izvršavamo, obavljamo
razne pobožnosti, strpljivo podnosimo svakojake teškoće života, vježbamo se
u krepostima i dobrim djelima, radimo obične i neznatne stvari, jedemo,
pijemo, odmaramo se; sve su to pred Bogom zaslužna djela jer ih ljubav prema
Bogu čini zaslužnima i stoga je ljubav prema Bogu najuzvišenija
krepost. U toj ljubavi dužni smo se uvijek nalaziti jer tada možemo
steći obilje zasluga za Nebo. Amen!
Nema komentara:
Objavi komentar