O Sotoni ili Đavlu

Sotona ili Đavao je aktivno zlo stvorenje, posve destruktivno i pakosno po svojoj naravi. On je pali anđeo nastrane inteligencije koja je uveliko nadmoćnija od ljudske. Po riječima Svetog pisma Sotona kao ričući lav luta okolo u potrazi da nekoga pojede, odnosno nalik je vezanom psu koji laje i ugrize samo one koji se nepažljivo približe. Jak je sa slabima, a kukavica je s jakima.
   Mi kršćani ne trebamo se strašiti Sotone već smo ga dužni samo prezirati i ne obraćati pažnju na njega, odnosno ne smijemo nasjesti na njegovu taktiku kojom nas želi navesti da izreknemo kletvu na njega, odnosno da na zlo uzvratimo zlom a ne dobrotom. 
   Kada nas Sotona na razne načine muči to je dobar znak jer je tada izvan nas a ne u nama, odnosno još uvijek nije u potpunosti ovladao našom dušom. Ono što nas treba strašiti je Sotonin mir i slaganje s našom dušom koju je tada posve zaveo, odnosno uspavao i ulovio u svoju mrežu. Tada nismo ni svjesni da je to lažni mir, odnosno da je Sotona s nama ovladao i uvjerio nas da posve ispravno živimo. Tako prevareni i zarobljeni i ne slutimo da u svome svagdašnjem životu vršimo svoju ljudsku, a ne Božju volju. 
   Primjer takvog uvjeravanja, odnosno prevare i zarobljavanja imamo u Evanđelju kod apostola Petra koji je od Sotone bio zaveden i uvjeren u ispravnost svojih riječi kada je nakon Gospodinovih riječi, a u kojima je Gospodin svojim učenicima naznačio da će biti ubijen i treći dan uskrsnuti, samouvjereno rekao Gospodinu: ''Nek ti Bog bude milostiv, Gospodine! Bože sačuvaj! Tebi se takvo što ne smije dogoditi!'' (Mt 16,22).
   Kod upućivanja ovih riječi apostol Petar je bio siguran u ispravnost svoje nakane i da vrši Božju, a ne svoju ljudsku volju. Bio je uvjeren da je njegova namjera dobra i posve opravdana. Međutim, Gospodin ga odmah prizemljuje i daje do znanja da je u velikoj zabludi riječima: ''Sotono, idi mi s očiju! Ti si sablazan za me, jer tvoje misli nisu Božje, već ljudske!'' (Mt 16,23).
   Po navedenom oholom primjeru apostola Petra u današnje vrijeme i mnogi od nas u svojoj oholosti ne vide i nisu svjesni da vrše svoju ljudsku, a ne Božju volju. Zavedeni od Sotone žive u njegovom lažnom miru i u svome oholom uvjerenju smatraju da su posve ispravni u odnosu prema Bogu i bližnjemu. Kao takvi ne ostavljaju ni najmanju mogućnost da možda ipak nisu opravdani u svome kršćanskom življenju, odnosno u svojim namjerama i djelima.
   Razlog takvog ponašanja je u činjenici da su posve vjerski nepismeni, odnosno nisu dovoljno poučeni iz kršćanskog nauka kojeg promiče sveta Crkva. Kako zbog svoje oholosti, odnosno nemarnosti i lijenosti nisu ovladali potrebnim spasonosnim katoličkim znanjem posve je jasno da ne poznaju način na koji se mogu suprotstaviti Sotoni, odnosno ne poznaju spasonosna sredstva koja su im na raspolaganju i pri ruci. Jedino kada poznaju djelotvorna sredstva, odnosno ako im je Duh Sveti udijelio potrebno znanje i ostale svoje darove mogu se ispravno suprotstaviti Sotoni i pobijediti u borbi s tako nadmoćnim i lukavim neprijateljem te biti u uvjerenju da u odnosu prema Bogu i bližnjemu vrše spasonosnu Božju, a ne svoju pogubnu ljudsku i pogansku volju.
   Dakle, ako imamo potrebno kršćansko znanje, odnosno ako nas vodi Duh Sveti odmah i snažno odbijamo sve prijedloge velikog čarobnjaka opačina koji su dio njegove tajne filozofije zavođenja. Zli sofist dobro zna tajnu zavođenja, ali ako smo dobro poučeni znamo bolje od njega, odnosno vođeni Duhom Svetim znamo način kako mu se možemo oduprijeti i pobijediti ga. Kao takvi dobro znamo da, iako Sotona može izvesti trikove i zla svake vrste, njegova moć ne može napredovati uvijek i svugdje kako bi isti želio. Sotona nije svemoćan i bez ograničenja, nego je oslabljen, ograničen i vezan za lanac kojeg Bog drži u svojoj ruci.
   Od kriterija koji nam omogućuju razlučiti zle radnje kojima Sotona napada dušu nužno je spomenuti njegovo lukavstvo kojim se služi kako bi učinio da duša koja voli Boga padne u njegovu zlu i pogubnu mrežu, odnosno ono što čini da duša ne posluša svoga ispovjednika i njegovo duhovno vodstvo pretvarajući se vješto u anđela svjetla. Djelovanje Sotone se razlikuje od djelovanja milosti, dok milost prosvijetli i tješi, Sotona muči i uznemiruje dušu.
   Ako smo dobro poučeni znamo način na koji možemo oslabiti zlog neprijatelja. Stoga, kada smo napadani od strane Sotone odmah se utječimo Bogu, vjerujući u njega i očekujući svako dobro i pomoć od njega. Ni po koju cijenu svojevoljno ne razmišljajmo o onome na čemu inzistira Sotona. Treba nam biti jasno da jedino i samo onda ako se uz pomoć Božju othrvamo nakani i taktici Sotone možemo pobijediti u borbi s njime.
   Nadalje, ako smo dobro poučeni tada znamo da smo dužni odstraniti strahove, iskrivljene misli i suosjećanja u sebi koji u našoj duši vide samo oholost, manjak poniznosti, pad, zle strasti jer je to zamka i taktika Sotone, postavljena s preciznim ciljem da naša dobra i kreposna duša izgubi hrabrost, prouzrokujući da zastane na putu ljubavi. Gospodin Isus Krist nam je tada uvijek blizu i neće dozvoliti da budemo žrtva neprijatelja, posebno ako smo se posvetili njemu na poseban način, tada Sotona nikada neće postići pobjedu.
   Stoga, Sotona nam ne može nauditi više nego je Gospodin Isus Krist dozvolio. Gospodin ne dozvoljava da oštri sjevernjak puše nad malim i slabim duhovnim vrtom naše duše, odnosno neće dozvoliti da taj suhi sjeverni vjetar, koji suši polja ostavljajući ih neplodnim i tužnim, djeluje. Sotona je bespomoćan protiv djece Božje, a njegovi pakleni napadi čine dušu dražom i bližom Bogu. On je u službi smišljenoga i skrivenoga Božjeg plana koji, što je njemu nepoznato, ima za svoj cilj posvećenje duše i veću slavu Božju. Stoga, veoma je važno da znamo sve o kušnjama Sotone, odnosno da znamo zašto Bog dopušta kušnje i kakav je Božji plan u dopuštanju da nas Sotona podbada, što utječe da sagriješimo. Tu nam uveliko pomaže Sveto pismo koje uči: ''Sine moj, ako želiš služiti Gospodu, pripravi dušu svoju na kušnju. Učvrsti svoje srce i budi jak, i ne nagli kad napast dođe.'' (Sir 2,1-2).
   Činjenica da smo predmet napada od Sotone znači da smo u Božjoj službi i što više postajemo Božji prijatelji i članovi njegove obitelji više će nas kušnje salijetati. Tada smo dužni biti hrabri i ne trebamo se strašiti. Bog je vjeran i neće dozvoliti da budemo kušani više nego možemo podnijeti, nego će se udružiti s našom dušom u borbi da možemo podnijeti i pobijediti bitku.
   Ne samo da smo dužni biti hrabri i odlučni nego se trebamo radovati što je u nama nepogrešivi znak da smo prihvaćeni od Boga, i zato što smo prihvaćeni od Boga potrebno je da budemo kušani. Stoga, mnoštvo i raznolikost napada Sotone ne smiju nam smanjiti radost jer sv. Jakov tvrdi: ''Smatrajte potpunom radošću, braćo moja, kad upadnete u razne kušnje, znajući da kušanje vaše vjere stvara postojanost!'' (Jak 1,2-3).
   Mudrost Božja govori, a mi smo dužni znati da je blagoslovljen čovjek koji je stavljen na kušnju i koji trpi za pravdu, a ne onaj koji ostaje miran i neuznemiravan: ''Blago čovjeku koji odolijeva kušnji, jer će, kad se pokaže prokušanim, primiti vijenac - život koji je Bog obećao onima koji ga ljube!'' (Jak 1,12).
   Na žalost, ove svete kršćanske istine su teške za bijednu i slabu tjelesnu prirodu čovjeka koja bježi od križa i boji se svake sjene zla. I upravo zbog te težine velika je nagrada i radost koja će biti dana samo onima koji ustraju u podnošenju sjena, uznemirenja, poteškoća i strahova kušnji.
   Također dužni smo znati da su razne kušnje vatra koja čisti našu dušu. Kušnje su udarci čekića i dlijeta kojima Gospodin priprema kamenje, odnosno one odabrane duše koje će tvoriti dio vječnog grada. A, ovo nije samo čišćenje kamenja, to je u isto vrijeme čišćenje određenih malih prijetvornosti koje ne izgledaju takve ljudskom oku. Izgleda, na prvi pogled, da ove kušnje prije prljaju dušu nego što je čiste, ali nije tako, kušnje su kao sapun koji kada se stavi na odjeću izgleda da ju je uprljao, ali kada se ispere vodom zaista je pročisti.
   Stoga, biti kušan je očiti znak da je duša dobro prihvaćena od Gospodina. Kušnje nisu kazne nego dokaz ljubavi i zbog toga smo se dužni radovati jer su one znak božanske naklonosti. One su znak da nas Bog želi testirati i dovoljno osnažiti da možemo sebi isplesti krunu slave.
   Nadalje, dužni smo poznavati sredstva kojima možemo pobijediti Sotonu čineći ga nemoćnim. Ta sredstva se pronalaze u tradicionalnom asketizmu, koji ima, što se tiče ovog problema, svoje korijene u Svetom pismu i učenju Svetih.
   Tako, to učenje govori da je na prvom mjestu ponizna molitva koja treba biti neprestana!
   Kako bi nadvladali napade neprijatelja dužni smo biti neprestano naoružani molitvom. Sva čovjekova nastojanja nisu dovoljna da se bez Božje pomoći, a koja se dobiva poniznom molitvom, uspješno suprotstavi varkama i napadima Sotone. Bez pomoći Božje čovjek ne može otkriti brojne laži kojima su prerušene težnje k dobru i zlu. Stoga, dužni smo znati da nam je neophodna Božja pomoć u borbi protiv Sotone i da nam te pomoći nikada neće nedostajati ako se molimo Bogu s poniznom, gorljivom i pouzdanom molitvom.
   Stoga, u trenucima najveće borbe i potištenosti dužni smo se molitvom uteći Gospodinu da ne budemo nadvladani od kušnje. Ako smo iskušavani i napadani raznim vrstama oskudica, kušnji i napada od strane Sotone tada moramo gledati u Nebo. U tim kušnjama Gospodin nam je tako blizu da se nemamo čega strašiti, a Sotona neka vodi svoj rat jer bez dozvole Božje ne može nam ništa zla učiniti. Molitva je najmoćnije oružje koje neprekidno držimo u svojim rukama. Snagom ovog oružja pobijediti ćemo u svim bitkama koje zli neprijatelj vodi protiv nas. Stoga, ponizna molitva treba biti prva ili osnovna radnja prije svih naših životnih djelatnosti, ona treba biti duša naše duše.
   Dalje, na drugom mjestu treba biti poniznost!
   Naša molitva treba biti udružena, odnosno isprepletena i oživljena poniznošću. Na ovaj način ne dolazimo u opasnost da se utopimo u olujnom moru jer ako se Bog opire oholom onda je jasno da daruje milost poniznom čovjeku.
   Kada smo pritisnuti kušnjama način na koji možemo dobiti Božju pomoć je poniznost našeg duha. Božja moć može sve, ali ponizna trpeća molitva pobjeđuje i samog Boga. Zli neprijatelj samo pobjeđuje uobražene, odnosno one koji vjeruju samo svojoj oholoj snazi pomoću koje upadaju u najstrašniji ponor. Poniznost je najveći neprijatelj Sotone, a razlog je posve očit. Ona je velika suprotnost, odnosno oštri i tihi prijekor njegovoj divljačkoj aroganciji. Sotona se boji i drhti pred poniznim dušama.
   Na kraju, odnosno na trećem mjestu treba biti vjera!
   Nužno je naglasiti da se ove sve gore navedene kreposti moraju zasnivati na nepokolebljivoj svetoj kršćanskoj vjeri, čvrsto osnovane na očinskoj i milosnoj dobroti Gospodina, na sigurnosti njegove stalne prisutnosti unutar čovjeka, da ne spominjemo njegovu bezgraničnu ljubav koja dozvoljava ove prolazne kušnje samo zbog dobra njegovih stvorenja. Stoga, dužni smo se naoružati povjerenjem u Boga, vjerujući samo u njega. Potrebno je da svoje srce otvorimo Gospodinu svetom i beskrajnom sigurnošću, utičući se njemu sa sinovskim prepuštanjem, predajući se potpuno njegovu božanskom srcu, kao dijete u rukama svoje majke, ostavljajući sve njegovoj brizi.
   Bog je vjeran svojim obećanjima i nikada neće dozvoliti kušnju iznad naše snage, jer apostol Pavao govori i uči: ''Nikakva kušnja veća od ljudske snage nije vas zadesila. Bog je vjeran i neće dopustiti da budete kušani preko vaših snaga, nego će vam zajedno s kušnjom dati sretan ishod, da je možete podnijeti.'' (1 Kor 10,13).
   Stoga, nikada ni za tren ne smijemo vjerovati da će Gospodin dozvoliti kušnju iznad naše snage na zamornom putu koji vodi prema Ocu nebeskom. Dužni smo slijepo vjerovati da će nas Gospodin voditi do pobjede uz stalno prisutnu pomoć milosti. Iz tog razloga imamo sigurnost da ćemo nadvladati neprijatelja jer se borimo uz pomoć Gospodina i njegove božanske snage. Nepokolebljiva vjera u ovo obećanje je najvrjednija pomoć da bez umaranja ustrajemo za vrijeme bitke sve dok ne postignemo konačnu pobjedu.
   U životu saveza s Bogom treba da očima vjere vidimo stvarnost u njenoj cjelovitosti. U Božjem svjetlu dužni smo spoznati tajnu zla, odnosno dužni smo znati sve o Sotoni i njegovom zavođenju i utjecaju grijeha u povijesti pojedinih naroda i čovječanstva.  
   Ne smijemo prihvatiti suvremenu današnju iskrivljenu teologiju o Sotoni koja u današnje vrijeme čini veliku štetu mnogim dušama, stvarajući nelagodu i zbrku u savjestima ljudi. Ne smijemo prihvatiti govore onih koji ne vjeruju u Pakao i još manje u Sotonu. Nama treba biti posve jasno da je postojanje Pakla jedna od istina svete katoličke vjere i da Sotona postoji. Čovjek koji ima uvjerenje u nepostojanje Pakla i duhova zla koji ne mogu naći svoje mjesto u Božjem planu stvaranja ima uvjerenje koje je suprotno doktrini vjere svete Katoličke Crkve. Takav čovjek tvrdoglavo brani svoje stavove zbog razloga koji njemu odgovaraju i nije svjestan da je u velikoj zabludi koja ga vodi u vječnu propast. On ne želi prihvatiti postojanje Pakla i Sotone jer bi takva istina tražila od njega da se odrekne grijeha koji ga nadvladava, zavodi i pokorava.
   Dakle, glavno naučavanje koje smo dužni znati u vezi nadvladavanja Sotone je: ponizna i neprestana molitva, duhovno vodstvo, izražavanje kreposti vjere, posjedovanje poniznosti, povjerenje u Boga, odanost svetom Mihaelu Arkanđelu i anđelu čuvaru, sinovski i odani odnos s majkom Djevicom Marijom dajući joj čast dnevnom molitvom njene krunice.
   Svim ovim sredstvima dužni smo dodati često pristupanje svetim sakramentima, posebno svetoj Euharistiji, koji imaju za cilj naše uvođenje u tajnu Uskrslog Krista. Uvođenjem u tajnu Pobjednika Krista slabimo Sotonu i njegove sluge sredstvima velike snage uskrsnuća. Amen!<!